11. MALI MARULIĆ: GK SISAK, „TKO NEMA U VUGLA, GOOGLA“

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
'Tko nema u vugla, googla' pokazuje potrebu za vanjskim redateljskim okom koje bi uvidjelo i popeglalo dramaturške rupe te glumačke pretjeranosti i neuvjerljivosti u predstavi. Posebice potonje jer riječ je o kvalitetnim mladim glumcima koji mogu i moraju puno bolje

U ovaj naš mali kutak svemira, kao i njegov bitno veći ostatak, dubinski je upisana stalna mijena. Ništa ne stoji, već se kreće, raste, razvija do pucanja, pa ponovo kreće se, raste… Sa svemirom i vlastitom planetom te uz nju, a danas i preko nje, mijenjaju se i ljudi. Uglavnom rastu pa povremeno padaju, grade da bi potom rušili, no kako god, samo mijena stalna jest, da parafraziramo Preradovića. Danas u mnogim pogledima ubrzanija nego ikad. U tehnološkom smislu jurimo neopisivim brzinama u novo i neistraženo, dok se u društvenom kolebamo oko napretka i munjevitih povrataka u neka mračna doba. I sve se to lomi na mladima. Oni su pioniri tehnoloških novotarija i žrtve ljudskih piz… gluposti. Samim time, u radu na predstavama za mlade moramo biti u stalnom dodiru s njima, osjećati ih, razumjeti i mijenjati se s njima, ali im ne podilaziti.

Petra Cicvarić je u drami „Tko nema u vugla, googla osluhnula mladenačke promijene i njihovo nerazumijevanje nekog davnog svijeta knjiga, knjižnica i običnih mobitela. U žarištu novog svijeta, tek jedne od faza u svakodnevno sve novijim svjetovima, nalazi se pametni telefon – on je izvor informacija i druženja, vodič kroz zavođenje, šaptač na ispitu… da skratimo, jedini izvor znanja i društvenih kontakata. Početna ideja teksta je jednostavna i zgodna – suočavanje jučerašnjeg i današnjeg svijeta kroz dva potencijalna para – Filipa ovisnog o pametnom telefonu i staromodnog tate te Hane ovisne o još pametnijim i nešto starijim knjigama i moderne joj majke. Problem nastaje u tanušnom zapletu i neuvjerljivom kraju putem do kojega cjelina gubi prvotni smisao suočavanja i suprotstavljanja dvaju svjetova i svodi se na lake fore i rješenja.

Upravo potonja su postala i žarište cijele predstave koja se dobrim dijelom svela na jeftino i prvoloptaško hvatanje mladenačkih osmijeha. Iako predstava formalno ima redatelja, ključni razlog trivijalizacije i plesanja po rubu treša nedostatak je vanjskog redateljskog oka. Naime Peđa Gvozdić, koji potpisuje režiju, ujedno tumači uloge mame, tate i knjižničarke te je predstavu u neku ruku pretočio u prostor vlastitog igranja, odnosno preigravanja. Sva tri lika odveo je u karikature, ali ne u smjeru promišljene groteske, već pretjeranosti dovoljne samoj sebi. U tu praznu i grubu pretjeranost pretočio je predstavu u cjelini, ne pronašavši fine kopče niti dobra rješenja za prelaze unutar radnje. Posebno je to bilo vidljivo u potencijalno zgodnoj ključnoj sceni u knjižnici u kojoj Filip i Hana od „neprijatelja“ postaju prijatelji i nešto više. Obrat je oblikovan kroz song koji, umjesto da se pojavio kao logična posljedica gradacije, dolazi kao scenska šaka u oko. Grubo oblikovana, predstava je živjela od osmijeha do osmijeha, hvatajući mlade gledatelje jeftinim forama koje su gutale ostatke ostataka promišljenosti, a takvo što nikako ne bi smjelo biti dovoljno u kazalištu općenito, posebice u predstavama za mlade u formativnim godinama.

Iako znamo da su tinejdžeri počesto mrgudi koji se u jeku puberteta ili zavlače u vlastitu introvertiranost ili pojačavaju ekstrovertiranost do maksimuma, Filip Eldan svog je imenjaka oblikovao ipak pretjerano nervoznim, pretvorivši ga u scenski i izvedbeno neuvjerljivu masku dječaka te unoseći u predstavu nepotrebnu rastrzanost. Promašenost takve igre posebice se vidjela u usporedbi s nekoliko scena s Hanom u kojima je odglumio svog scenskog imenjaka „normalno“, bez nepotrebnih pretjerivanja. Najbolji dio predstave bila je Sara Ipša koja je Hanu oblikovala bez nepotrebnih pojačanosti i maski infantilnosti, djelujući na sceni uvjerljivo, štoviše, u nekim dijelovima izvedbeno izuzetno dopadljivo.

Kostimi i scena Danijele Gotal Grgurač naslonili su se na doslovnost, dok je glazba Damira Šimunovića na mjestima bila dobar temelj za zgodne Ipšine plesne pokrete. Zaključno, predstava „Tko nema u vugla, googla“ pokazuje koliko je važno imati vanjsko redateljsko oko koje bi uvidjelo i popeglalo dramaturške rupe te glumačke neuvjerljivosti i pretjeranosti. Posebice potonje jer riječ je o vrlo kvalitetnim mladim glumcima koji mogu i moraju puno bolje.

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.