Prošlogodišnji tekst o selekciji 14. Malog Marulića naslovio sam sa Zanimljiv eksperiment koji će, nadam se, ostati usamljen, izrazivši pritom želju da Covid situacija, život pod maskama i kazališni rad na škrge već ove godine budu stvar prošlosti. Kao što znate, prevario sam se. Dapače, danas mogu tek još jače i glasnije prizvati normalizaciju stanja, budući da pandemija ostavlja sve dublje tragove u produkciji predstava za djecu u Hrvatskoj.
Izvanredno stanje u društvu, kazalištu i posebice kazalištu za djecu i mlade traje već (pre)dugo i sve brže stiže na naplatu. Iako bismo isprva pomislili da se produkcija smanjuje, riječ je o kvantitativnom rastu (barem u pogledu prijava na festival), no padu kvalitete predstava. Ove je godine stiglo više prijava nego prošle, čak 24 njih, i to kazališta i družina iz Hrvatske, ali i iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije (makedonska predstava, nažalost, zbog Covida nije na vrijeme izvedena pa je ostala tek na papiru). No ocjenjujući kvalitetu pristiglih predstava, uočava se pad u odnosu na prošlogodišnje i rascijepljenost na manji broj hrabrih i odvažnih predstava i većinu sastavljenu od predstava koje izvedbeno, sadržajno i vremenski ne komuniciraju s današnjom djecom.
Ovakva situacija ukazuje na nekoliko stvari. S jedne strane potvrđuje žilavosti kazališta za djecu koje ne podiže bijelu zastavicu pred polupraznim gledalištima, već manjak izvedbi i publike nadomješta većim brojem produkcija (ili prijava na festivale). S druge, u pogledu krize ono korača dvama putovima – prvim bez fige u džepu i drugim „kalkulativnim putom“ na kojemu krizna situacija opravdava slabašnu sezonu i štednju na svakom koraku. U neku ruku razumijem kazališta koja su odlučila stisnuti džepove, posebice u prilikama u kojima se u kazalištima za djecu i mlade važe svaka kuna i rola toaletnog papira, no beskrajno cijenim kazališta i posebice nezavisne družine koje su umjesto džepova stisnule zube i malobrojnoj publici ponudile vrlo dobre i odlične predstave. Ne smijemo zaboraviti niti hrabrost i upornost malih gledatelja i njihovih roditelja koji su strpljivo čekali tjedne i mjesece da pogledaju željenu predstavu, ne odustajući od kazališta.
Kad ih već toliko hvalim, red je da predstavim sedam samuraja ovogodišnje selekcije koji hrabro krče putove u bolju, normalniju i kvalitetniju budućnost kazališta za djecu i mlade.
Poseban je teret i ove godine bio na nezavisnim kazalištima, pa ću njima zaokružiti ovo kratko predstavljanje selektiranih predstava za 15. Mali Marulić (klik na vodič kroz festival). Naj(od)važniji iskorak napravila je Mala scena u predstavi Aut nastaloj na tekst Paška Vukasovića i Ivane Vuković u Vukasovićevoj režiji. Riječ je o promišljenoj i hrabroj, dirljivoj i duhovitoj scenskoj destigmatizaciji autizma kroz životnu i fiktivnu priču Mateja, mladića s poremećajem iz spektra autizma koji se pojavljuje u ulozi junaka, ali i glumca u predstavi. Dubok prodor u emociju, štoviše samo srce junačko, napravilo je Gradsko kazalište lutaka Rijeka u predstavi Srce veće od mene samog u kojoj medo traži prijatelje koje bi udomio u vlastitom srcu. Autorica i redateljica Tamara Kučinović ogolila je scenu, prepustivši glumcima da je oblikuju tijelima i pokretima, a malim gledateljima da je izmaštaju u svojim glavicama. Prihvaćanje prijatelja jedna je od tema predstave Mala Frida u kojoj glumci Žar ptice, vođeni tandemom Jelena Kovačić – Anica Tomić, oblikuju duhovitu, toplu i vizualno vrlo privlačnu scensku priču o mlađahnim danima Fride Kahlo te o različitosti i njenom prihvaćanju. Siniša Novković ključnom je problemu u predstavi Slonić Dištonić Gradskog kazališta lutaka Split – junaku kojemu usred raspjevane kraljevine baš nikako ne ide pjevanje jer mu je netko pr… u uho – pristupio na prepoznatljivo svoj način – vrlo dopadljivom, veselom, dinamičnom i raspjevanom, a ponekad i rasfalšanom, lutkarskom predstavom.
Problem s kojim se suočavaju likovi zadarske (anti)bajke Caffe Kraljevstvo autora Patrika Grgureca i Vanje Jovanovića, ujedno i redatelja, prilično je netipičan. Princeza, naime, ne sanja o bijelom princu, već o šanku, krpi i tacni, odnosno o tomu da jednog dana postane konobarica. Izvedbeni svijet prati princezine snove te je pretočen u kazalište predmeta ispunjeno čašama, flašama i potocima tekućina. Dok glumci Kazališta lutaka Zadar komuniciraju (s) predmetima, čakovečki Pinkleci progovaraju vlastitim tijelima. U uglavnom neverbalnoj predstavi Plavo sunce na žutom nebu, autorice Ivone Marciuš i redatelja Romana Bogdana, uputili su se u potragu za bojama, gradeći radnju i poetičnu atmosferu u dijalogu crteža i pokreta. Kako je i red, priču o 15. Malom Maruliću zaokružit ćemo Pričom bez veze. Ne, nije riječ o nekoj bezveznoj priči, već neodoljivoj kazališnoj čaroliji u režiji Maje Katić po slikovnici Ante Zaninovića. Predstava Teatra PocoLoco ima sve što vole mali (i veliki) kazališni sladokusci – važnu poruku jasno scenski prikazanu uz obilje zabave, scenskih iznenađenja i duhovitih minijatura, pjesme, plesa, odlične glumačke (su)igre i šarmantne komunikacije s publikama.
Na kraju još jedne „krizne selekcije“ zaključujem da kazalište za djecu i mlade može i mora preskočiti sve (bezbrojne) nepogode na trnovitom putu, a sedam spomenutih izvedbenih samuraja odličan su putokaz za to. Djeca su naša budućnost, danas ugroženija više nego ikad, i zato im je upravo sad silno potreban bijeg iz zatvorenosti, medijske buke i životne muke u svijet beskrajnih mogućnosti, svijet koji raste i razvija se uz djecu i s njima, bez kalkulacija i figa u džepovima. Na nama je da izvadimo ruke iz džepova i primimo se posla, a na vladajućima da ih gurnu u novčanike i omoguće nam to. Do tada, uživajte u sedam samuraja 15. Malog Marula!
Igor Tretinjak
