Teodora Kipa je diplomirana dramaturginja, scenaristica, pjesnikinja i prozna autorica te popularizatorica koreodrame i performansa u Crnoj Gori. Osnivačica je Koreodramskog studija ŽIŽA, autorica scenarija za kratkometražni igrani film „Naročita svojstva“, dugometražni igrani film „Varvara Zemljar“ i sitkom „Kod Slave Onogove“ te objavljenih dramskih komada „Zlatokosa“, „1938“, „Krug“, „Legenda o Vilhemu Rajhu“ i „IzloŽENE“. Objavila je zbirku poezije „Od glagola biti“ te nagrađene prozne tekstove „Napisaću kad majka umre“ i „Rebeka, kći Božja“. Od koreodrama ističu se „Noć multimedijalne biti“, „Snagom gladi“, performansima „Kolektivna dijagnoza“, „Zdrava/Gotova“, „Gentlemen, Please, Fill Out The Forms“ i drugi.
Draga Teodoro, prije svega, čestitam ti na ulasku tvog teksta „Shvati me vremenom“ u finale našeg velikog natječaja. Tekst se sastoji od tri zaokružene epizode kojima je zajednički vršnjački bulling. Možeš li nam u nekoliko rečenica napisati o čemu je točnije riječ?
Hvala! Radujem se što je tekst „Shvati me vremenom“ prepoznat kao kvalitetan i važan. U pitanju je mozaična struktura, kako ste već rekli – tri epizode koje su tematski usredsređene na vršnjačko nasilje među osnovcima. Kako sam osjetljiva na nepravdu kojoj svakodnevno svjedočim, pogotovo onu koja ostavlja enormne posljedice, a kod djece su te posledice najopasnije, odlučila sam da pokušam da doprinesem osvješćivanju ovog problema. Majka mi je učiteljica i imala sam direktni kontakt sa učionicom i aktuelnim problemima koji se dešavaju u našim školama. Istraživačkim radom, saosjećanjem i strpljenjem kreirala sam, uz pomoć majkinog iskustva, komad „Shvati me vremenom“ koji je namijenjen djeci, ali i odraslima.
O kojim je oblicima problema i bullinga riječ i zašto baš oni? Gdje vidiš najveću opasnost za naše školarce?
U pitanju su zlostavljanje posredstvom internet socijalnih mreža, ucjena, prisila, manipulacija, kao i mnogi drugi oblici nasilja koji proizilaze ili su dio istih. Najčešći uzrok ovih nemilih događaja je zanemarenost djece od strane roditelja i odsustvo povjerenja djece prema roditeljima. Vjerujem da je razlog odsustvo vremena i umor očeva i majki, zbog previše obaveza koje 21. vijek nameće. Međutim, ako nema otvorenosti, iskrenosti i istinskog razumijevanja u ovom primarnom i najosnovnijem odnosu roditelj-dijete, podložnost „greški“ je mnogo veća, u nekom smislu – doslijedna, očekivana.
Prodor u virtualni bulling mi je posebno zanimljiv jer dio opasnosti leži u činjenici da majke i očevi tinejdžera ne shvaćaju u potpunosti potencijalnu okrutnost tog svijeta. Kako ti gledaš na taj aspekt, gdje vidiš ključnu opasnost, a gdje rješenje za nju?
Jaz među generacijama je posebni problem. Ovaj disbalans zadesio nas je naglo pojavom interneta, a internet je donio i mogućnost virtuelnog bullinga. Zbog svega ovoga postoje roditelji kojima je virtuelni svijet stran i tuđ. Jednostavno nisu rođeni u istim okolnostima i logično je da nisu suočeni sa opasnostima koje, na žalost, mogu upropastiti njihovu djecu. Nadam se i očekujem da će u budućnosti ovaj jaz biti sve manji jer ćemo mi koji smo rođeni poslednjih decenija biti upućeni u isti kada naša djeca budu odrastala.
Postoje periodi u društvu koji su posljedica nekih većih sila i zakona i ako smo rođeni u nekom periodu koji je težak i gorak… Uvijek treba posmatrati sebe, raditi na sebi, pomagati sebi. Posmatrati druge, raditi na drugima, pomagati drugima. Razumjeti bez obzira na… i djelati kada znamo da je potrebno, bez obzira na…
U treću priču uvodiš laku drogu, no problem ne okrećeš oko nje, već oko novca. Je li droga među današnjim tinejdžerima svakodnevica ili?
Da. U pitanju je poslednji dio koji sam nazvala „Zagrli me“. Ono što me nagnalo da ga napišem je odsustvo roditelja kada je u pitanju odrastanje jednog introvernog dječaka. Odsustvo roditelja koji imaju jake ambicije, važan posao, karijeru i položaj. Pokušaj da kupe njegovu ljubav novcem.
Mi znamo da podcjenjujemo djecu. Oni možda ne umiju da verbalizuju i objasne određena stanja u kojima se nalaze, ali itekako osjećaju kada nešto nije uravnoteženo. Naš junak je jako inteligentan. Ipak, ta inteligencija nije dovoljna kada treba da se popuni praznina. Osoba koja odrasta bez pažnje najbliskijih sklonija je emotivnoj manipulaciji i čeka je puno izazovnih borbi u životu.
Laka droga je bila sporedna odluka, premda doslijedna mogućnost u kontekstu o kojem sam pisala. Među tinejdžerima droga jeste svakodnevica, ali među osnovcima nije toliko zastupljena. Baš zbog toga sam istakla u prvoj didaskaliji ovog čina da su u pitanju polumaturanti koji imaju četrnaest godina.
Jako mi je zanimljivo da si u toj priči žrtvu pronašla u dječaku s novcima, posebice jer je uobičajeno razmišljanje da siromašnija djeca bivaju žrtve ismijavanja, budući da ne mogu pratiti trendove beskrajno skupih i nepotrebnih odjevnih čuda. Koliko se u Crnoj Gori osjeća jaz između bogate i siromašne djece i koliko je to velik problem u pokušaju normalnog odrastanja?
Intuitivno sam pristupila ovoj priči koja me se zaista tiče i to rješenje da žrtva bude dječak iz bogate familije bilo je podsvjesno. Kada promislim o vašem pitanju, razumijem da je pubertet i baš ovaj period završetka osnovne škole, period u kojem se javlja taj jaz bogatstvo/siromaštvo. Izgleda da sam išla iz kontre. Družina iz priče kojoj nedostaje novac koristi inteligenciju kako bi manipulisala mlađim školarcima koji posjeduju novac. Na ovaj način u priči se ističe razlika „mi“ i „oni“. No, situacija nije tako crno-bijela, što uvidimo čim upoznamo karakter žrtve koju su ovog puta odabrali.
Sa druge strane, kada smo djeca i tek na početku školovanja, na neki način smo čistiji i vjerujem da nemamo svijest o materijalnim okolnostima. To je problem koji u tom slučaju više ranjava roditelje… Čini se da je njihova rana bolna i teška.
Da ti je netko uz ulazak u finale ponudio mogućnost da sama režiraš predstavu, kako bi je oblikovala? Kako u tvojoj glavi izgleda tekst na sceni?
Ovo je tekst koji želim da bude što realističnije prikazan. Možda bi čak i Brehtovska poetika pitanja i odgovora bila prijemčiva i pogodna.
Odmaknemo li se malo od samog teksta, koji je po tebi sadržajni, a koji izvedbeni ključ za privlačenje i zadržavanje tinejdžera u kazalištu?
Sadržajni ključ je aktuelna ili tema predstavljena kao aktuelna na neočekivani, a tinejdžerima blizak način. Izvedbeno bi ponovo bilo nešto neočekivano, pronicljivo… da mogu lako da se identifikuju. Osim u slučaju da sve vrijeme idemo na nešto čudesno i eksperimentalno, kada ćemo uticati primarno na čula, a tek onda na intelekt. Sve u svemu, tinejdžere ne treba podcjenjivati. Iako vole, kao što sam i ja voljela, da se prave važni i distancirani, u suštini razumiju…
Koja kazališna publika te najviše zanima i zašto?
Pretežno se bavim avangardnim pozorištem kroz koreodramu. Ovaj tekst nastao je namjenski, sa ciljem da pokušam da pomognem kada su neki ozbiljni problemi, o kojima se nedovoljno govori, riječ. Publiku ne umijem da odaberem umom. Krećem u kreativno ispoljavanje srcem, a publici prepuštam da osjeti. Mišljenja sam da publika ne postoji sama po sebi, već da se stvara procesom umjetnikovog stvaralaštva u vremenu.
Crna Gora nema niti jedno gradsko kazalište za djecu. Kada bi ga dobila i dala tebi u ruke, kako bi oblikovala repertoar? Kojim publikama bi se obraćala i kakvim predstavama?
To bi bio raznovrsni repertoar koji bi se bavio mitologijom, ezoterijom i čudesnim. Baštinio bi istinske vrijednosti. Bio bi maštovitog, ali i angažovanog karaktera. Upoznali bismo velike ljude poput Gurđijeva, Uspenskog, Ošoa, Artoa, Vilhema Rajha, Teslu, Petra Danova… kroz biografske komade pune ljepote i magije. Ukazivali bismo na surovost egzistencije, ali i blagodet esencije. Govorili bismo o duši i univerzumu. Bili bismo otvoreni za dječije ideje, interakciju i saradnju sa svom zainteresovanom djecom. Uvijek bismo predstavljali vjeru (u najširem i dubljem smislu) kao najviši apsolut postojanja na Zemlji. Takođe ne bismo zanemarivali patnju i bol – neodvojive smjernice ka ispravnom. Učili bismo djecu, tinejdžere i odrasle da smo jedno, uvijek i u svemu.
Jako zanimljivo. Da imam (političku) moć, dao bih ti ključeve bar nekolicine gradskih kazališta. Za kraj, možeš li izdvojiti nekoliko replika iz svog teksta koje ti se čine posebno zanimljivim, mučnim, točnim ili jednostavno ključnim?
Hvala!
…
„Prestao je debil da plaća alimentaciju, tačno se razmišljam da ga tužim.“
„Znaš, ponekad mislim da mi daju pare samo da bi se opravdali.“
„Što ti ne kupe novi (telefon), no ovo sranje koristiš?“
„Donesi mi zlato, i to je para, pizdo mala!“
„Ti bi to uradio za mene?“
Autor fotografije iz naslovnice: Milan Matović
