Drage pokolokice, kako ste došle do ideje za pokretanjem mini festivala o nečemu o čemu se uglavnom šuti i izbjegava u širokim likovima – tabu temama u kazalištu za djecu i mlade?
Maja Katić: Ne laje pas zbog sela, nego zbog svoje vlastite predstave koju jako volimo, a slabo igramo. Radi se o Cyranu, naravno. Žulja nas ta nepravda. I sad stvaramo novu predstavu koja će isto biti na neki način škakljiva. I onda se pitamo, ako ne možemo raditi predstave kakve želimo i koje nas zanimaju, što učiniti? Predati se i prepustiti čarima lektire i dobro poznatih naslova ili…? Želimo razgovarati o tome i otvoriti te teme sa kazališnom zajednicom.
Zrinka Kušević: Da, kako je Maja rekla, krenulo je sa Cyranom, iako nismo napravili nikakav udar na škole da vidimo je li uistinu takav otpor po svim školama zbog tematike predstave. Uslijedilo je sljedeće pitanje: kako uopće oglašavati takve predstave… „drito u glavu” ili dozirano, suptilno… a onda smo pročitali tekst koji je predložila Renata, Mali ogar, koji je otvarao ista pitanja.
Dunja Fajdić: Povod je bio i natječaj za dramski tekst platforme Od malih nog(u). Izbor najboljih tekstova poveo je niz rasprava oko toga koje su to „dopuštene“ teme u repertoarnom kazalištu, što škole NEĆE izabrati za posjet kazalištu u Hrvatskoj, a što hoće u Sloveniji, zašto je to tako, dokle će to biti tako… sve neka mumljanja u bradu. Ovim ciklusom zapravo želimo otvoriti dijalog između kazališta, obrazovnog sustava i stručnjaka za određenu temu. Nadam se da je zajednički razgovor temelj promjene.
Zrinka Kušević: Tako je. I ideja na ideju, došle smo do ideje: Bolje da o tome (ne) razgovaramo. S tim da je važno napomenuti da se to sve odnosi isključivo na kazalište za djecu i mlade.
O ovom našem kazalištu za djecu i mlade Ivica Šimić je prije dvadeset i više godina napisao kako je ispunjeno tabuima koje se ignorira – od smrti nadalje. Kakvo je stanje danas? Budući da nemate prilike igrati odličnu predstavu poput Cyrana, očito nije odlično, ali sama činjenica da postoji Cyrano, kao i dovoljan broj predstava za mini festival o temama koje se zaobilaze, pokazuje da je ipak nešto bolje.
Maja Katić: Sigurno je bolje. Poneki ne šute, pretežno upravo ove umjetničke organizacije koje će se predstaviti na festivalu, i još neki, uglavnom nezavisni. Ali kao producent, to radiš svjesno i znaš da će biti jednoznamenkasti broj izvedbi.
Dunja Fajdić: I dalje je problem što takve predstave ignoriraju oni koji biraju predstave koje djeca gledaju. Zašto je to tako – trebali bi doznati na našim razgovorima i smisliti prijedloge, nadamo se i strategiju kako da se to promijeni.
Zrinka Kušević: Imam osjećaj da ljudi općenito ne vole u kazalištima gledati neke teške teme, u kazalištu za djecu i mlade to odlučuje prosvjeta i roditelji, pa ako uzmeš neku škakljivu tematiku, to je zato što želiš prenijeti neku važnu pouku. Vjerujem da je uvijek postojala potreba da preko nekog medija poput kazališta postavljamo pitanja koja nas žuljaju. Današnja vremena otvaraju više mogućnosti i načina da se to napravi. Imamo puno više načina da proširimo neku informaciju, pa je danas to dostupnije široj publici u odnosu na prije. A tko to želi čuti i diskutirati o tome? To je nešto što i sami pokušavamo otkriti.
Vjerujem da djeca žele. Sjećam se okruglog stola nakon izvedbe Cyrana u Kotoru, gdje je jedna curica vrlo emocionalno progovorila o svojoj situaciji, predstavu shvativši saveznički i gotovo terapeutski. Susrećete li se uglavnom s takvim reakcijama? Ima li negativnih?
Maja Katić: Razvod braka možda nije tabu tema u Hrvatskoj, ali je isto jako osjetljivo pitanje, a o tome se radilo u našoj predstavi Pola-pola, nakon koje smo provodili razgovor s publikom. Bilo je jako dirljivih i moćnih trenutaka u kojima vidiš da ima mladih koji promišljaju, proživljavaju svoje situacije i drago im je da ih se pita, samoinicijativno se javljaju, iznose mišljenja pred svima hrabro, otvoreno, snažno. Nakon izvedbe Cyrana u Rijeci jedan mladić je otkrio koliko mu znači takva predstava, i da bi volio da ju je mogao vidjeti ranije, u doba kad mu je postalo jasno da je gej. To su momenti u kojima mi se činilo da je naš posao važan. Gradimo sigurno mjesto, platformu gdje možeš nešto reći i znati, gdje će te čuti i gdje će tvoj glas i mišljenje biti važno.
Dunja Fajdić: Nakon Pola-pola reakcije mladih i djece su bile iznenađujuće iskrene i hrabre, ali jako puno razvedenih roditelja nisu željeli voditi djecu na predstavu o razvodu da ne bi otvarali stare rane. Ono što se meni najviše svidjelo je što ta predstava ne nudi loš happy end – pomirenje roditelja, nego jasno govori da mi nismo naši roditelji, imamo pravo na svoju priču. Imam i primjer TheArtove predstave Nasilje koju igramo desetak godina u učionicama. U nekim školama igramo za svaku novu generaciju jer su profesori prepoznali da mogu mnogo toga detektirati gledajući svoje učenike kako reagiraju na predstavu.
Zrinka Kušević: Za razliku od Dunje, ja sam imala situaciju gdje su me neki roditelji zvali (ili su zvali Teatar Exit u kojem smo izvodili Pola-Pola) kada ćemo igrati predstavu jer žele to doći gledati sa svojom djecom kako bi im bilo lakše razgovarati o tome s njima. Nakon igranja Cyrana, kada bismo imale razgovor s publikom, uvijek smo dobivali komentare kako je važno mladima da imaju mogućnost gledanja takvih predstava. Moje osobno mišljenje je da nakon takvih predstava mora postojati mogućnost razgovora o toj tematici.
Iako si ti, Majo, nešto rekla o tome u svom prvom odgovoru, vratimo se još malo problemima, da ih dodatno podcrtamo. Dakle, koji je ključan problem s tabu-predstavom na repertoaru jednog kazališta? Ujedno, gdje vi vidite najveće potencijale?
Maja Katić: Teško ih je prodavati. Postprodukcija nam nije plaćena – sufinanciranje izvedbi. Daju nam da napravimo predstavu, ali ne da igramo, nego bismo se trebali sami snaći, a takve predstave nisu komercijalne. Zapravo se troše novci uludo jer predstava nastane, odigra se osam puta i umre. Ali, ovo nije poziv na to da se ne financiraju više takve predstave, nego da institucije ili možda nepoznati mecene podrže i kasniji život predstave. Po našem iskustvu, najveći problem je što pedagozi ne žele dovesti svoj razred na takvu predstavu jer si ne žele, uz sve ostale probleme koje donosi to zanimanje, natovariti na leđa i konflikte i bijes roditelja.
Što se tiče potencijala, tabu teme kroz umjetnost dopiru do mladih u trenucima kad im je to najpotrebnije, možda i preventivno. Zbog nekih predstava se osjećaju kao da nisu sami. Ili osvijeste nešto što se može rješavati, možda je dovoljno razgovarati s nekime. Kazalište, a možda i izložba, koncert, ili neki treći vid umjetnosti nosi razrješenje, katarzu, buđenje dubokih emocija. Neki osjećaji se ne mogu verbalizirati, nešto se desi unutra, raspetlja se. Kroz umjetnost. Bilo bi fantastično da svoje probleme, muke, crnila, nepoznata čudovišta iz dubine i ostale aveti mladi liječe kroz katarzu, a ne kroz nasilje, tučnjavu, drogu. Kazalište je moćno jer može liječiti društvo.
Dunja Fajdić: Problem je što se nezavisno kazalište nakon nekoliko takvih „tabu rizika” umori i molite Crvenkapicu za pomoć. Ali svaki glumac koji je imao priliku igrati u nekoj predstavi o tabu temama za mlade mogao je osjetiti na svojoj koži snagu takve predstave. Svaka izvedba je katarzična bar za tri osobe u publici koje bi najradije zagrlio. Onda je ta spoznaja o potrebi i važnosti takvih predstava još snažnija i stvarno se želite boriti za takvo kazalište. Kao iznimka koja potvrđuje tu potrebu je predstava koja se bavi nasiljem na repertoaru mog matičnog kazališta Žar ptica Ako kažeš, gotov si. U trenu kad je izašla, prije četiri godine, škole su bile toliko zainteresirane za tu temu da je cijelu sezonu mogla igrati samo ta predstava!
Zrinka Kušević: Super je Dunja rekla – ako si ikada radio takvu predstavu onda znaš koliko je to važno! Meni osobno, u adolescentskoj dobi, niti jedna predstava koja mi nije imala štogod poručiti, nije bila gledljiva. Moje mišljenje i moje iskustvo kao glumice u Hrvatskoj je da je naša publika poprilično zatvorena (govorim o odraslima), pa kada takva publika ocjenjuje predstave tabu tema (na neviđeno), one su osuđene na propast. No to ne znači da ta predstava nema svoju publiku. A kada hrabro i iskreno istupiš van, naiđeš na veliko odobravanje i pohvale za hrabrost. Ljudi ustvari vole iskrenost i ljepotu, a svaka takva predstava za djecu i mlade nosi iskrenost, ljepotu i nježnost.
Ako mogu rezimirati vaše mudre riječi, predstave o temama o kojima se šuti terapeutske su za sve sudionike. Nadam se da će to razumjeti i oni koji stoje poput nepropusnog zida i razdvajaju ovaj nužan susret. Uostalom, možda je upravo festival „Bolje da o tome (ne) razgovaramo“ pravo mjesto za probijanje tog zida. Na festivalu će se pojaviti predstave o bullingu i huliganima, istospolnoj ljubavi, nametnutim podjelama, smrti… Koje su teme vama trenutno najaktualnije? O kojima se još uvijek šuti, a ne bi trebalo? Koje sad vrište i čekaju da ih se scenski propita?
Maja Katić: Mi smo tako zatvorena, ustrašena, posvađana zemlja. Koju god temu odabereš, nećeš pogriješiti.
Zrinka Kušević: Osim tema koje si spomenuo sigurno ima još pitanja o kojima bi trebalo razgovarati. Jedno OGROMNO pitanje prepuno potpitanja je školski sustav kao takav koji je toliko podbacio u nekoliko nivoa, a nivo koji je najočitiji je onaj o mentalnom zdravlju djece. Moje jako veliko nadanje usmjereno je prema osvještavanju koliko utjecaja ima školstvo i njegov sirovi sustav u razvoju djece. Zašto pucamo po šavovima. Ma šavovi su odavno pukli! Da sad ne ulazim u dubinu, moje mišljenje je da treba otvarati što više diskursa s djecom, na sve teme, otvoreno, iskreno, moramo čuti njihovo mišljenje, moramo im dati da na pravi način kanaliziraju svoju ogromnu energiju, moramo to raditi zajedno, a ne da stalno na nekoga prebacujemo odgovornosti.
Dunja Fajdić: Iskreno, ja se samo nadam, koju god tabu temu odabrali – da će biti pažljivo scenski postavljena. Odgovornost autora je velika. Takvu predstavu treba raditi s temeljitom pripremom uz stručne suradnike, a onda biti jako umjetnički inteligentan i (u)poznati svoju publiku. Neodgovorno je, a vrlo lagano – poigravati se emocijama mladih.
Vi važnim temama ne pristupate odgovorno samo u radu predstava, već i u vrlo pažljivom, promišljenom i slojevitom oblikovanju festivala. Naime, predstave čine samo jedan njegov dio. Možda još važniji je razgovor nakon predstava. Važniji zato što će svaku večer za stolom okupiti one koji o tome odlučuju – autore, kazališne kritičare i znalce, stručnjake za pojedinu temu i ljude iz školskog sustava. Samim time na jednom mjestu će se okupiti ljudi o kojima ovisi hoće li se kazališta baviti tabu temama, kako će se baviti njima i hoće li biti publika za njih. Što mislite, može li se ovakvim okruglim stolovima pomaknuti nešto? Što biste vi voljeli kao rezultat ovog festivala?
Maja Katić: Iskreno se nadamo da se može nešto promijeniti na bolje. Da možemo zajedno naći načine i strategije kako djelovati. Da saznamo tko je prava publika za koju predstavu, kako je pronaći. Da saznamo tko nam sve može pomoći, savjetovati nas, uputiti – udruge, institucije ili čak i tvrtke koje mogu donirati ili drugačije podržati ovakav važan rad. Da počnemo unutar struke pričati o tome jer se niti to trenutno ne događa.
Zrinka Kušević: Pošto se radi o podcastu, i ove naše razgovore će moći gledati i slušati svi koje zanima, ja bih utopijski rekla da bi neki krajnji cilj (barem u mojoj glavi) bio da otklonimo strahove o takvim temama, roditelja prije svega, jer kad imaš djecu, rađaju se strahovi o kojima prije nisi niti sanjao, zbog straha se zatvaramo, lažemo, izbjegavamo, a važna pitanja uvijek isplivaju van. Više glava je pametnije od jedne, pa se nadam da ćemo zajedno skupljeni s takvom namjerom da razgovaramo o onome o čemu ne želimo, naći način da vuk ostane sit, a ovca cijela.
Dunja Fajdić: Ja bih voljela da ne bude govora mržnje na društvenim mrežama u komentarima i da mi nitko ne baci kamen u glavu nakon ovog ciklusa. Zezam se. Strukturirale smo razgovore tako da sugovornici ponude konkretne ideje kako da pojedina predstava dođe do svoje publike u što većem broju. Vjerujem da se iz tih prijedloga može dalje djelovati. Imamo jednog slona u sobi već toliko godina, sam neće izaći nikad, moramo ga malo pogurati. Ovo je naš način.
Razmišljate li o ovom projektu kao prvom izdanju trajnog festivala?
Maja Katić: Da. Smatramo da postoji potreba za time. Ove godine smo same izabrale predstave, a sljedeći godine planiramo raspisati natječaj da nam se jave kazališta koja se bave ovakvim temama. Naravno, treba prvo uspješno odraditi prvo izdanje i učiniti razgovore zanimljivima i konstruktivnima za sve sudionike.
Dunja Fajdić: Sljedeće godine ćemo obračunati s lektirom, hihi. Ostavljamo opciju da vidimo hoće li biti neke goruće teme.
… Jedva čekam sljedeću godinu…
Zrinka Kušević: Mi smo se već na probi za podcast tako dobro zabavljale da nam je to sve otvorilo hrpu nekih novih ideja…
Vidio sam i na daljinu se zabavljao s vama. No, odmaknimo se malko od samog festivala i tabu tema. Pričat ćemo o tome na okruglim stolovima i oko njih, a nadam se i u razgovoru nakon festivala, da rezimiramo situaciju. Poco Loco u novu sezonu ide u svom prostoru. Što nam pripremate u njemu?
Maja Katić: Konačno smo svi zajedno – ljudstvo, pocomobil i scenografija svih naših predstava – na istoj adresi. Presretni smo! Sada sastančimo uživo, probe i dogovore, intervjue, polaske na gostovanja (a nadam se uskoro i slavlja)… sve imamo na jednom mjestu. Osim nas, u prostor uskoro dolazi i hrpa klinaca; stvarati i učiti, pjevati, glumiti, igrati se u dramskim grupama, u glazbenim igraonicama za najmanje, a za one malo veće tu je zbor koji brusi glasnice i ozbiljno „napada“ pocoloco repertoar hitova.
Povodom ovih veselih događaja, vjerojatno ćemo uskoro jedne subote otvoriti vrata naše „casite“ (kućice) i pozvati prijatelje i buduće polaznike na kavicu i sokić!
Jupi!!! Bacam se na peglanje svečane prijateljske košuljice!
Zrinka Kušević: U našoj casiti osjećamo se napokon skupljeni na jednom mjestu, što nam stvara i veću odgovornost prema svemu. Sada kuhamo nešto novo što ćete samo kao ideju moći degustirati na našem mini festivalu, a to je tekst kanadske autorice Suzzane Lebeau Mali Ogar. Tamo ćemo prezentirati tekst, a kasnije, kad sve izglancamo, i kao predstavu u režiji Renate Carole Gatice, i izvedbi Deana Krivačića i mene.
Dunja Fajdić: Nakon koncertne izvedbe Malog Ogra, zagrebačka publika će imati priliku vidjeti i naš novi projekt koji još nije gotov, ali raste – Dramsko predavanje: glasna Zagorka. Glancat ćemo ga u našem prostoru i igrati u školskim učionicama.
Iako je već i ovo puno, planirate li ili skrivate još koji adut u svojoj casiti?
Maja Katić: Što ne planiramo? Ispred nas je veliki višemjesečni projekt „Kulture i umjetnosti u zajednici“ kojeg provodimo već drugu godinu za redom na području cijele Gradske četvrti Stenjevec – dovodimo razne umjetničke poslastice u taj kvart, poput predstava, koncerata, radionica, predstavljanja slikovnica i svakakvih drugih čudesa. Drugi važan projekt je “PRIČA MI SE PRIČA – prilagodba dječjih predstava za slijepe i slabovidne osobe” kojeg radimo u suradnji s Centrom Vinko Bek te u kojem spajamo naš višegodišnji ciklus pričaonice bajki sa radionicama i popratnim programima u kojim će sudjelovati i slijepa i slabovidna djeca i ona koja to nisu.
Čeka nas dosta festivala (sarajevski Mess, Skopje, Beč, Linz…) i gostovanja mnogih predstava. Bajka za van putuje u parkove diljem Hrvatske, Orkestra Pocoloca ide na turneju… Pred nama je i prvi europski projekt Erasmus – putujemo u Finsku! Zahvaljujući partnerstvu s finskim centrom za kulturu, s kojim ćemo jačati kapacitete iz programa kazališta za održive zajednice. Poco loco slavi 10 godina postojanja i tom prigodom sami sebi poklanjamo mali poklon – Gepek festival! Smiju sudjelovati samo predstave koje stanu u gepek!!! Otvaramo ga našom premijernom predstavom, čiji naslov još ne znamo, ali gabarite znamo. U proljeće je u planu i koprodukcija s Dječjim kazalištem Dubrava. Radimo Male ljudetine genijalnog pisca za djecu – Zvonimira Baloga.
I za kraj, samo da napomenem da smo otvoreni za donacije svih vrsta, financijskih, ayurvedskih, prehrambenih, motornih, i inih. A da vam zahvalimo, za vas glumimo, sviramo podoknice ili poklon koncerte, pričamo viceve, dubimo na glavi, snimamo humoristične podcaste na bilo koju zadanu temu, poklanjamo majice, platnene vrećice, CD-e, te online izdanja priča i poezije u sekciji Audiopriča i druga bića. I još dobijete i set noževa! Podržite našu ludost!
Imam dva jako smiješna vica za sve između pet i sedam godina i kad se vidimo, darovat ću vam ih! Sretno!
