Beskrajno je tužno kad dijete ne vjeruje da zaslužuje biti voljeno

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
U petak 11. veljače na Sceni Ribnjak održana je prva izvedba za građanstvo predstave 'I Cyrano i djevojčica' u režiji argentinskog redatelja Guillerma Balda i izvedbi Teatra Poco Loco. Predstava otvara u hrvatskom kazalištu još neotvorenu temu ljubavi između dviju djevojčica o čemu smo, i koječemu još, porazgovarali s dragom nam i predragom pokolokačicom Majom Katić.

Draga Majo, Cyranu de Bergeracu je ogroman nos bio početna prepreka do srca njegove drage. Što predstavlja veliki nos u vašoj novoj predstavi I Cyrano i djevojčica,nastaloj po adaptaciji te slavne drame?

Osim što predstava govori o ljubavi između dvije djevojčice, pa je to samo po sebi tabu, pogotovo u našem konzervativnom društvu, autori se bave i pojmovima „odraslocentričnosti“, dakle svijeta u kojem živimo i u kojem je sve okrenuto prema odraslima i kako oni doživljavaju stvari, a djecu nitko ne uzima u obzir. Naš redatelj kaže da bi bilo dobro da odrasli ponekad manje govore, a više slušaju. I to je tako točno. Rečenica koja je mene osobno jako dotakla kaže: Cyrano nije vjerovao da zaslužuje biti voljen. To je taj osjećaj koji povezuje ova dva lika, Jelu, iz naše predstave i Cyrana. Užasno je tužno da se dijete može naći u toj situaciji i osjećati se jadno, usamljeno, odbačeno, i da ga bude sram s bilo kime pričati o svojim osjećajima. A vjerujem da je većina djece ponekad imala taj osjećaj. Jer svi smo po nečemu drugačiji. Ova predstava želi pružiti nadu i informaciju da to nije tako rijetko i da nismo sami.

Ljubavlju između dviju djevojčica bogatite naše kazalište za djecu i mlade temom kojom se još nije bavilo, a koja je u našem društvu i dalje tabuizirana. Kako ste pristupili toj „stigmatiziranoj ljubavi“ u stvaranju predstave? Gdje si ti osobno uočavala najveće zamke?

Za nas kao producente koji će dalje distribuirati predstavu najveće je pitanje kako je najaviti jer je vrlo nježna i suptilna, do te razine da možda neki gledatelj neće ni primijeti da se radi o gej tematici jer, na kraju krajeva, naši protagonisti imaju tek deset godina i to je prvi put da se u njima budi ljubav. Ali, s obzirom da znaju da je to nešto društveno neprihvatljivo, onda počinju laži i skrivanja istine. Čuli smo komentare gledatelja da je to jednostavno predstava o ljubavi i točka. Ljubavi koja je univerzalan osjećaj. A čuli smo i mišljenje članica iz udruge Lori kojima se često obraćaju mlade osobe sa željom za samoubojstvo jer se, na primjer, ne mogu nositi sa svojim seksualnim opredjeljenjem u društvu u kojem živimo. One smatraju da je važno otvoreno govoriti o tome, jer će se jedino tako stvari, mišljenja i atmosfera u društvu mijenjati. Čuli smo i djecu, adolescente, koji kažu da je važno da takve predstave postoje jer će onda nekim njihovim prijateljima biti lakše. Naš je redatelj rekao da bi volio da je mogao pogledati ovakvu predstavu kada je i sam bio dijete. Zato ju je i imao potrebu napraviti. U Argentini se puno otvorenije razgovara o pitanju homoseksualizma i to je za njih normalna pojava oko koje nitko više ne stvara dramu, ali ipak su rezervirani kad su u pitanju djeca, pa je na neki način to ostao tabu u dječjem svijetu.

Može li ljubav biti „zabranjena“ i što misliš kakve posljedice ostavlja ta zabrana na djecu? Siguran sam da si dosta razmišljala o tome u procesu stvaranja predstave.

Ako osjećamo ili radimo nešto što je „zabranjeno“ slijedi krivnja, pretpostavljam kod većine ljudi. A to je jako neugodan osjećaj. Meni se teško nositi s njom u odrasloj dobi, a tek kad zamislim djecu koja kroz to prolaze sama… to su sad već područja za psihologe. I zato smo se mi povezale sa stručnjacima. Naše izvedbe za škole, redovito će pratiti tribina u kojoj će mladi gledatelji moći na siguran i zaštićen način popričati o viđenom: o ljubavi, o prijateljstvu, o hrabrosti o običnosti i o „drugačijosti“. Razgovori s publikom organizirani su u suradnji s projektom “Pukotine: platforma za podršku pozitivnom razvoju mladih“, suradnici: Laboratorij za prevencijska istraživanja Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF), udruga BoliMe i organizacija FamilyLab Hrvatska.

Predstava je nastala u koprodukciji s riječkim HNK-om u režiji argentinskog redatelja (ujedno i autora adaptacije) Guillerma Balda…

… važno je reći da smo mi zapravo otkupili prava na igranje gotove predstave. Mi smo je prekopirali točno onakvu kakva ona jest i u originalu. Naravno da svaki izvođač unosi u nju svoje misli, životno iskustvo i energiju, ali glazba, scenografija, tekst, mizanscen, sve je ostalo identično. Unatoč tome, osjećam da je ova predstava jako važna i potrebna, za svu djecu, a i odrasle koji se vole prisjetiti djetinjstva.

Kako ste gradili svoju verziju predstave? Kakav je argentinski pristup radu? Je li vas Baldo vodio čvrstom rukom ili vam je otvorio prostor za vlastita istraživanja i upisivanja?

Za redatelja imam samo riječi hvale. Predivna je osoba, topla i mila, pun je razumijevanja, ugodan, a izrazito kreativan i inteligentan. Bilo mu je jako stalo do toga da se predstava prenese i na europske pozornice, i to na način kako je on zamislio, i prave smo sretnice što se to i ostvarilo upravo u našem kutku Europe. Stvarno mi je čast sudjelovati u ovoj čaroliji od predstave.

Što ti se u samom procesu rada činilo najvećim izazovom?

Naučiti svirati gitaru! Renata Carola Gatica i Dean Krivačić predstavu su vidjeli prije nekoliko godina u Argentini, oduševili se i odmah je nastala ideja da je mi radimo ovdje. Ali zbog epidemije i raznih faktora, prošle su eto godine dok se to nije ostvarilo. Oni su rekli: „Ma… ti trebaš nešto malo svirati“. I onda su došli materijali: tekst, scenografija, svjetlo i glazba. Otvorim ja folder, a kad ono… 28 glazbenih brojeva. A ja učim svirati gitaru tek godinu dana. Ako me tad nije šlagiralo, hehehe. Bila sam očajna, čak mislila odustati. Ali drago mi je da nisam jer sam ipak uspjela i puno naučila usput! Bilo je izazovno i komunicirati s redateljem jer on govori samo španjolski, a mi ga se maglovito prisjećamo iz telenovela. Google translator je bio naš najbolji prijatelj i suradnik, a ostalo smo nadoknadili gestikulacijom i grimasama.

Na sceni ćete se naći ti i Zrinka Kušević. Koliko vam sam proces rada olakšava činjenica da ste zajedno „kuhane i pečene“? 

Nisam uopće niti razmišljala o tome jer smo Ziz i ja osuđene jedna na drugu već godinama. Šalim se, to je slatka osuda jer je Ziz jako talentirana glumica i pjevačica, uvijek pouzdana i točna na sceni i uz nju se osjećam sigurno. Ali da, vjerojatno smo tako preskočile korak-dva uvoda i odmah zaplovile u materijal predstave. Ova predstava je specifična i po tome što je rađena primarno kao monodrama u kojoj Zrinka melje sat vremena, prisjećajući se djetinjstva, i mijenjajući karaktere, a ja glazbom podržavam njeno izlaganje, pratim promjene i podcrtavam važne momente. A onda negdje tek kasnije se i pojavim kao lik.

Skoknimo nakratko iz vruće glumačke u vruću redateljsku foteljicu. Nedavno si režirala predstavu Priča bez veze, meni jednu od najboljih predstava za djecu i mlade ove sezone. Kako kao glumica pristupaš redateljskom zadatku? Gdje vidiš najveće izazove, a gdje probleme?

Hvala na pohvali, to mi neizmjerno puno znači. Mene dječja književnost i kazalište za djecu oduševljavaju, na tom polju sam entuzijast i zato se prihvaćam i pisanja i režije, iz neke potrebe da ispričam priču. Najviše pažnje posvećujem ritmu, humoru i glazbi, kad toga ima, onda je dobro. Puno toga ne znam, samo osjećam. Zato mi je malo neugodno sebe prikazivati uopće u toj ulozi redateljice, pogotovo kad sam imala priliku raditi s genijalcima poput Renate koja osim znanja i vještine ima i vrelo ideja koje ne presuši nikad. U slučaju Priče bez veze, susrela se izrazito kreativna ekipa, pa smo radili sve zajedno. Frederic Lanz je nudio predivnu glazbu, Nikola Nedić milijun likova i smiješnih ideja, pa i pjesama, Zrinka Kušević je genijalka to sve odglumila i otpjevala…

Da se malo vratimo Baldu. Što ti se posebno sviđa njegovog pristupa i što bi mu voljela „ćapnuti“?

Za razliku od nas pokolokača koji uočimo neki moment, neki osjećaj, neku začkoljicu, neku slikovnicu, neki problem, pa od tog ispletemo priču, Argentinci očito drugačije grade svoje kazalište. Iznenadilo me je to da naš Guillermo Baldo radi predstave tako da se dugo priprema za njih. Istraživanja traju čak i par godina prije nego što pristupi kreativnom radu. Za ovu predstavu je razgovarao sa raznim stručnjacima: sociolozima, učiteljima… Rekao je da je velik dio tih razgovora i saznanja završio u samom materijalu predstave. To mi se jako sviđa, a vjerujem da je i ispravan način za rad ako pristupaš ovako osjetljivoj temi.

Kad smo kod priprema, čini mi se da se vaš Poco Loco odlično priprema i prilagođava svijetu oko sebe. Usprkos zaista groznoj situaciji za nezavisna kazališta za djecu i mlade, vi preživljavate zahvaljujući stalnom prilagodbama. Između ostaloga, stvarate koncepcijski vrlo zanimljive ambijentalne predstave, pišući neka nova poglavlja povijesti hrvatskog kazališta za djecu i mlade. Koliko vam je teško ovih par godina?

Teško je jer se poljuljalo sve ono na što smo navikli, kao, na primjer, na punu dvoranu prehlađene djece svake nedjelje koji šuškaju, kašlju, kišu, a poslije nas grle, ljube, dodiruju instrumente, pušu u pištaljke i trube hahaha. Tako nešto sada zvuči kao SF. Šalu na stranu, poslovno nam je taman krenulo, stvorili smo svoj krug vrtića i škola u kojima redovno gostujemo i koji su zadovoljni kvalitetom i našim entuzijazmom, a onda je sve stalo, kao da je netko prerezao škarama. To je bio šok, a onda ipak: život ide dalje, radimo nove predstave, tražimo nove načine izvedbi. Jedan od njih je Bajka za van, predstava koja se šeta, igra i sluša. Stvarno drugačija od ičeg što sam ikad vidjela. Spoj kazališta i aktivnog bivanja u prirodi (trčanje, potraga, istraga). Oduševile su nas audio poezija i audio priče i rad na njima; koliko samo prostora za kreaciju pruža zvuk! Zatim smo snimali Orkestru, naš koncert u live izvedbi sa klincima u studiju, u predivnom prostoru, sa ilustratorima koji svirku prate crtanjem uživo. Sada pripremamo zoom sastanak/šetnju/kviz, sa Snjeguljicom. Još ne znamo što će to biti, ali zabavljamo se. Sad nam je zapravo misija sve te silne online sadržaje plasirati na tržište, prvenstveno zbog toga da ta umjetnička djela stignu do svojih malih konzumenata, a i kako bismo možda nešto zaradili.

I dok vi kopate, vidite li negdje svjetlo na kraju tog tunela? Neko moguće olakšanje za vas i ostala nezavisna kazališta? Može jedno realistično i jedno snovito.  

Realistično ne znam, a idealistično znam: svemirci se spuštaju na zemlju i ugrade svim ljudskim jedinkama čip u kojem je formula: kultura je bitna. Nakon tog događaja, sve vlade odluče štovati umjetnike i pružaju im prostor i financije za bezbrižan rad. (Osim u Švedskoj, tamo, čujem, već i jest tako.) Uz bok s doktorima i pravnicima, menadžerima i političarima, sada i glumci i redatelji dječjih predstava zgrću ogromne pare, kupuju nekretnine u centru Zagreba po 5000-8000 eura kvadrat, zvijezde su žute štampe, voze BMW-e, a sva djeca umjesto video igrica po cijele dane gljive u kazalištima na predstavama i radionicama.

Morat ću nekako ubaciti kritičare u tvoj san. No, kao što znamo, svaki sanak kratko traje, a povratak u stvarnost sijede daje. Zato u ovom trenutku razgovora izvlačim as iz rukava – najveće gradsko kazalište za djecu, Trešnja, koje je ove sezone odlučilo „bojkotirati“ sezonu (iako ga građani plaćaju da to ne čini) i ne postaviti niti jednu premijeru. Kako ti kao nezavisna umjetnica kojoj svaka izvedba znači kruh na stolu gledaš na te zaista neprimjerene odluke institucija? Misliš li da institucionalno kazalište s ovim pristupom ima budućnost?

Meni su to sve vijesti iz paralelnih galaksija. Evo nisam ni znala za to. Mi živimo jedan sasvim drugi život. Mi svoju predstavu zamislimo, napišemo, uposlimo suradnike, naučimo, uvježbamo, utrpamo scenografiju u kombi, istovarimo, postavimo, odigramo, neugodno nam je dok nam plješću, jedva čekamo da je to gotovo pa da na miru popričamo sa djecom, nasmijemo se, pogledamo ih u oči, odmah znamo je li im se svidjelo ili ne ili onako srednje. I tako smo uronjene u taj svijet, 100%. Otpratimo svaku etapu, svaki segment svake naše izvedbe. I to je na neki način predivno, sanjarski, idealistično, a onda dođeš u kontakt s ansamblima, gdje se točno zna tko pomiče koju kutiju, koja su sindikalna prava itd. I čudom se čudimo. A vjerojatno bismo i mi bile iste da nas je sudbina odvela u neku sigurnu luku. A možda nas zbog naših karaktera, osobnosti, a i sposobnosti baš namjerno i nije tamo odvela.

Iako vam nije lako, drago mi je da ste tu gdje jeste zbog djece i mladih i njihovog kazališta. Za kraj, kako ti vidiš budućnost tog kazališta?

Mogu samo reći da budućnost našeg kazališta vidim vedru i suncem obasjanu. Vidim nas kako svakim novim projektom rastemo i otvaramo nova poglavlja kreativnosti, kako kročimo tamo gdje još nismo bile i povezujemo se sa novim mladim glumcima, piscima, glazbenicima, koreografima.

Draga Majo, hvala ti najljepša na razgovoru i želim ti sve to i još malo. 

Igor Tretinjak

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.