Napomena: kritika je izvorno objavljena 11. listopada 2018. u Vijencu, br. 642
Jedan je od ključnih problema današnjega društva neprihvaćanje. Od neprihvaćanja izbjeglica preko neprihvaćanja druge narodnosti, vjere ili političkog stava do trivijalnih odbacivanja drukčijeg izbora glazbe, brenda ili stila života. To odbijanje upoznavanja drugoga stvara podjele koje brzo gradiraju u ljutnju, bijes i mržnju. Rezultat je društvo koje se na svim razinama polarizira bez volje i želje za pružanjem ruke pomirenja. Nažalost, ta društvena negativnost prenosi se s roditelja na djecu, koja, i prije no što nauče što vole, dobro znaju što mrze. I dok roditelji potiču podjele, a učitelji(ce) ih, sve slabijeg autoriteta, ne uspijevaju utišati, na branik razuma i pomirenja pokatkad se uspnu neki stari dječji znalci i junaci poput kazališta koje, bez obzira na sve društvene i medijske promjene, i dalje ima veliku moć i utjecaj na malene gledatelje.
Najnoviji kazališni „superheroji“, redatelji Saša Božić i Ksenija Zec, na daske Žar ptice postavili su Swiftov (i) lektirni roman „Gulliverova putovanja“, na silno privlačan i djeci razumljiv način progovorivši o štetnosti neprihvaćanja, odnosno brojnim pozitivnim aspektima upoznavanja i prihvaćanja drukčijeg.
Jonathan Swift napisao je „Gulliverova putovanja“ za odraslu publiku, no alegoričnost romana s vremenom je prepustila mjesto sadržajnom sloju, u potpunosti se zbliživši s djecom, kojoj na tanjuru servira uzbudljive avanture naslovnoga junaka, ispod njega švercajući zrnje mudrosti o pravdi i krivdi. Redateljski dvojac, uz autoricu dramatizacije Nikolinu Bogdanović, u predstavi su se zadržali na susretu Gullivera i Liliputanaca, dodatno pojačavši otprije prisutan sloj neprihvaćanja različitoga. Tako smo već u pripovjednom okviru svjedoci dvaju bitno različitih kutova, Gulliverova i Liliputančeva, da bi se ta osnovna razlika putem množila i usitnjavala na neprihvaćanje i nerazumijevanje na svim razinama – od same priče preko Liliputanaca i velikog stranca te Liliputanaca i najvećih neprijatelja Blefuščana do malenih junaka međusobno. Usitnjavanje, a s njim i parodiranje nerazumijevanja (razlog vječne svađe Liliputa i Blefuske je „the jaje“) dovodi do njegova razotkrivanja i razbijanja u konačnom upoznavanju i međusobnom prihvaćanju Gullivera i stanovnika Liliputa. Istina, to prihvaćanje dogodilo se malo prekasno za junake predstave, ali možda ne i za životne junake – malene gledatelje.
Na izvedbenom planu redatelji su se odlično poigrali sadržajnim slojem predstave, vizualnošću i akcijom vrlo zgodno i duhovito podcrtavajući ključne trenutke te stvorivši predstavu koja progovara svim slojevima – od slike, pokreta i zvuka do riječi. Napose su zgodno (i dosljedno) oblikovali posebnosti Liliputanaca (komuniciraju nešto izmijenjenim jezikom uz pokrete ruku) i odnos u veličini Gullivera i malenih otočana (na njemu i uz njega su ruke-lutke, a sami su i dalje smanjeni, odnosno na koljenima, što im usitnjava korake, duhovito „usitnjavajući“ i njih).
Marko Hergešić u Gulliveru je uspješno podcrtao znatiželju i pomalo djetinju zbunjenost svijetom u kojemu se našao te fizičku veličinu, pojačavši je prikladnim kretanjem. Ostatak ekipe činili su Liliputanci koje su Petar Atanasoski, Dunja Fajdić, Damir Klemenić, Ante Krstulović, Gorana Marin, Amanda Prenkaj i Vesna Ravenšćak Lozić zanimljivo karakterno obojili, oblikujući narod koji nije ništa drugo nego skup različitih pojedinaca. U toj masi duhovitih likova istaknuo se Klemenić, odlično razigravši Kralja rječitom mimikom, gestom i pokretom na granici između zbunjenosti, čuđenja i karikature. Prenkaj je bila jako zgodan najmanji, a najstroži Liliputanac, Atanasoski je u svom Liliputancu podcrtao duhovitu zbunjenost, Marin ozbiljnost, Ravenšćak Lozić zaigranu ozbiljnost, Fajdić simpatičnost, dok je Krstulović najdalje, a možda i koračić predaleko, ušao u mimičku naglašenost.
Ana Savić Gecan scenu je ispunila platnima koja su lakoćom prelazila iz brodskih visećih kreveta u valove, nevrijeme i pozadinu Liliputa. U spoju s efektnim i bojama bogatim svjetlom Ivana Lušičića Liika, scena je bila vizualno izuzetno privlačna, odlično se spojivši sa šarenim, duhovitim i razigranim kostimima (Savić Gecan) i punoćom vizualnog i tjelesnog izraza glumaca (autorica vrlo zgodnog pokreta je Petra Hrašćanec). Glazba Damira Šimunovića dodatno je popunila bogat izraz predstave, dižući igru lako pamtljivim melodijama i songovima.
Zaključno, Saša Božić i Ksenija Zec važnoj su temi (ne)prihvaćanja različitosti pristupili na zanimljiv, duhovit i djeci razumljiv način, oblikujući odličnu predstavu jasne poruke i vrlo duhovitih minijatura.
