Buka, vika, kaos, zijev

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
GK Trešnja, "Najljepši posao na svijetu", foto: Damil Kalogjera
Predstava „Najljepši posao na svijetu“ pretočila je tvornicu scenskih čarolija u prostor pomalo sterilnog i zamornog kaosa ispunjenog vikom i drekom, čiji je rezultat umjesto čuđenja zijev

Kazalište za djecu čudnovat je i po mnogočemu neodoljiv svijet u kojemu vladaju specifična pravila. Ta pravila uglavnom nisu ukalupljena, ni strogo propisana, već otvorena za pisanje i brisanje, upisivanje, dopisivanje il’ otpisivanje, uz dobro opravdanje i prepisivanje, ali poneko je ugravirano duboko u tkivo te izvedbene umjetnosti. Jedno od tih neizbrisivih kaže da predstava za djecu mora u sebi sadržavati dovoljan broj izvedbenih iznenađenja i ne smije malene gledatelje predugo ostaviti hladnima i nezainteresiranima jer će ih brzinski zamijeniti brbljavci, šetalice, brundala, zjevalići i zvjerkalice. Nakon stotina odgledanih predstava u društvu malenih gledatelja poprilično čvrsto i odlučno tvrdim da je važnije obogatiti predstavu za djecu izvedbenim iznenađenjima, promjenama i obratima, nego oblikovati dramaturški čvrstu i jasnu priču. Možda se sa mnom neće složiti drugi kritičari, niti pojedini dramaturzi i redatelji, no oni i nisu ciljana publika predstava o kojima govorim.

Nakon ovog odlučnog uvoda odmah moram napisati da se sa mnom ne slaže niti autorski tim nove predstave Kazališta Trešnja, Najljepši posao na svijetu. Naime predstava u čijem je fokusu samo kazalište pretjerano se usmjerila prema sadržajnim (ne)prilikama koje se kriju unutar kazališne zgrade, poput manjka prostora, volje i (ne)pripremljenosti autorskog tima, (ne)razumijevanja ravnatelja, hirova glumaca…, propustivši pritom ukazati na iznenađenja i čarolije koje taj složeni sustav stvara na sceni. Poveže li se ovo s mojim uvodnim razmišljanjima, stvara li se predstava o stvaranju predstave, mislim da je nužno potrebno čarolijom i bogatstvom izvedbe i izvedbenih iznenađenja predstaviti čarobnjake koji je stvaraju, a ne realističnom ih rukom pretvoriti u najobičnija brundala. Posebice ako se predstava radi za dječju publiku.

Redatelj Hrvoje Korbar za predložak predstave uzeo je slikovnicu Ivice Ivanca koju je doradila i dramatizirala Sunčica Sodar. Sama Ivančeva priča je poznata i zgodna – predstaviti i upoznati gledatelje s mašinerijom koja stvara predstavu, s njenim vidljivim pojedincima te skrivenim “pozadincima” koji se ne vide na sceni, a bez kojih same scenske igre ne bi bilo. Tako upoznajemo ravnatelja, tajnicu, gostujućeg redatelja, mladog pisca, glumce iz ansambla i gostujuće, etablirane i friške, inspicijenticu, kostimografkinju, scenografkinju… i svi su oni na svoj način pomaknuti, u nekom svom umjetničkom balonu iz kojega stvaraju kaos koji bi se trebao pretočiti u čaroliju.

Jedan od problema predstave je što same pomaknutosti nisu bile dovoljno zanimljive niti pomaknute pa iz tog kaosa, koji to nije bio, nije nastao scenski raspašoj pun obrata niti čarolija, već pretjerano korektna predstava. Korbar je, naime, odabrao realističan izraz s tek pokojim redateljskim i(li) glumačkim (is)koračićem u stilizaciju, pretvorivši navodno ludo privlačan kreativni kaos u pomalo sterilan rad u kojemu se sve slaže kao po monotonoj špagici. Nije tu bilo pretjerano razloga za smijeh, izvedbenih ili izraznih iznenađenja, scenskih viceva, duhovitih redateljskih rješenja niti vizualnih pomaka. Predstava je više djelovala poput dokumentarističkog scenskog zapisa, nego iskorak u kazališnu čaroliju koja stvara scensku čaroliju.

Meni, odraslom brundalu, sasvim je jasno da čarolija ne stvara čaroliju, da u kazalištu rade ljudi od krvi, mesa i sasvim ljudskih briga, no u isto vrijeme, da sam dijete ne bih to volio znati. Uostalom i odraslo dijete Zlatko Bourek nije za izraz ilustracija Ivančeve knjige izabrao realizam, već sebi svojstvenu pomaknutost u šarenu karikaturu i grotesku. Poput Boureka, i ja bih želio zamišljati da pomaknute i začudne kazališne svjetove stvaraju isti takvi ljudi, da se iza beskrajno raskošnih scenografija kriju isti takvi scenografi. I znam da će to biti obmana, ali djeca će imati i te kako dovoljno vremena i prilika za upoznavanje s dosadnom i sterilnom stvarnošću. Sad im je zadatak što duže ostati djeca i graditi vlastiti svijet kroz bogatstvo mašte. Nažalost, ova predstava ne djeluje kao poticaj za podgrijavanje kreativnih ideja, već kao susret s hladnom dozom stvarnosti.

GK Trešnja, "Najljepši posao na svijetu", foto: Damil Kalogjera
GK Trešnja, “Najljepši posao na svijetu”, foto: Damil Kalogjera

U skladu s konceptom bili su i glumci koji su likove oblikovali uglavnom zgodno i korektno, no bez naglašenijeg prodora u komiku. Silvio Mumelaš sigurno je držao konce igre i priče u rukama portira Mirka kao voditelja kazališta iz sjene. I dok je on morao ostati koliko-toliko čvrst lik, drugi glumci mogli su se razigrati i na taj način obogatiti predstavu iznenađenjima barem na mikroplanu, no uglavnom to nisu učinili. Radovan Ruždjak u oblikovanju Redatelja je krenuo prema komici i karikaturi, no zastao je koračić-dva, više naglasivši kaotičnu, nego duhovitu ljutnju, Luka Bulović prepustio se smotanosti i izgubljenosti, stvorivši plošnog mladog Pisca, dok se Tvrtko Jurić kao Ravnatelj pomalo predvidljivo naslonio na šekspirovsko „mnogo vike ni za što“.

Najduhovitije se svojim likovima poigrala Dubravka Lelas, prometnuvši Inspicijenticu i Šaptačicu u vrlo dopadljive motore predstave iz drugog plana. Daria Knez Rukavina i Aleksandra Naumov bile su duhovite kao tajnice i tek dijelom razigrane kao Kostimografkinja i Scenografkinja. Naumov je scenografsko mjerenje pretvorila u plesni pokret, što je moglo biti zgodno da je otišla do kraja, no i ona je zastala na pola puta između stvarnosti i mašte. Ivana Bakarić vrlo je zgodno utjelovila glumačku divu Kseniju, Karla Brbić izvukla je ponešto, no ne i sve iz mlade glumice Klare i Balerine, dok je Kruno Bakota bio duhovito, no ne i originalno razigran mladi glumac Mladen, uz Dirigenta i Rekvizitera.

Ivan Lušičić Liik scenu je oblikovao kao paravan s vratima koji je vjerno predstavljao hodnike (pomalo ostarjelog) kazališta, no time usmjerivši igru prema horizontalnoj plošnosti, tek povremeno razigravši dubinu vrata. Barbara Bourek je zaigranim kostimima na mjestima obogaćenim metaforičnim notama (haljinica s labudom za balerinu) uspješno podcrtala karakteristike i funkcije likova. Nikolina Medak, u skladu s redateljskim izrazom, nije previše razigrala scenski pokret, dok je Stanislav Kovačić napravio vrlo zgodnu glazbu koja nije stršala iz cjeline.

Zaključno, predstava Najljepši posao na svijetu pretočila je tvornicu scenskih čarolija u prostor pomalo sterilnog i zamornog kaosa ispunjenog vikom i drekom, čiji je rezultat umjesto čuđenja zijev, stavivši time pod veliki znak pitanja naslovnu ideju.

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.