Categories
Intervjui

„Želimo pokazati djeci da je skroz u redu biti i razredni i životni klaun“

Draga Nina, svi znamo da, bez obzira na filmove i marketing, jedini pravi superjunaci nisu Avengersi, već klaunovi. Koja je njihova supermoć?

Baš si to lijepo sročio. Ne bih se usudila reći da su klaunovi jedini pravi superjunaci, ali u neku potkategoriju superjunaka bih ih svakako upisala. Jer klaun u trenutku traži i zaključuje tko je i što je i što treba biti pa, ako se ukaže potreba, iz uha ili punđe vadi ekvivalent čarobnoga plašta ili štapića – gumenu kokoš na primjer. Rekla bih da je klaunovska kutija za alat (iliti toolbox) u koju spremamo svoje moći, šarolika i oblikolika i razlikuje se od klauna do klauna, ali sve te moći stavila bih pod isti kišobran, kroz čiji vrh onda kao konfete izlazi ona istinska supermoć – vrtlog nove energije, promjena emocije, izraza lica, otpetljavanja grlenih čvorova, ili što god je u tom trenutku potrebno. Humor je čarobna stvar.

Koja je, na primjer, supermoć klaunice LiLe?

LiLa je počela od nekih jednostavnih čarobnih moći, kao što je sparivanje neparnog broja čarapa, što se možda čini kao besmislena moć, ali ne bi li bilo super pozvati LILAFON kad ti ponestane sparenih čarapa? Trenutna super moć joj je da može mijenjati boju nosa u razne boje, a kad se jako potrudi, i dezene. Jako je to zabavlja. I sad si sigurno misliš, pa kakva je to moć?

Baš, kakva je to supermoć?

Sjetit ćeš je se kada budeš htio promijeniti tapete u spavaćoj sobi i zatreba ti nos koji mijenja dezen da vidiš koja bi ti tapeta najbolje upotpunila prostor. A i tu ti LiLa može pomoći jer ima nos za uređenje interijera.

Detalj s probe predstave "LiLa", foto: Promo
Detalj s probe predstave “LiLa”, foto: Promo

Hehehe, moram se ovako javno nasmijati na tvoj odgovor. I odmah otvoriti sve karte – i ti si jedna od ovih superjunakinja! Odmah mi reci koji ti adut izvlačiš iz rukava kad ti ponestane onih u rukama.

U predstavi nemam rukave, pa iz njih ne izvlačim ništa. Ali imam jedan žuti kovčežić, koji podsjeća na kutiju za alat, iz kojeg pak izvlačim sve što ti nikad nije palo na pamet, i što nisi ni znao da postoji.

U bolnici i Domovima za starije, koje inače posjećujem kao klaunesa u udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori, uvijek imam rukave, ali rijetko kad išta izvlačim iz njih. Tamo mi je najdraže i najuzbudljivije ne imati ništa ni u rukama, ni u rukavima, ni u nogavicama, nego osluškivati sobu, djecu, roditelje, bake i djedove i prepustiti čaroliji da odradi svoje.

Koliko se Nina klaunesa razlikuje od Nine bez crvenog i dezeniranog nosića, a koliko su si slične?

Često znam reći da je LiLa (Ninin klaunski alter-ego) sve ono što u suštini jesam kad se skinu sve maske i moranja i trebanja i bonton i nesigurnosti, odnosno sve što nas oblikuje i utječe na nas da postanemo i budemo ono što društvo od nas očekuje. Ali je LiLa ujedno i sve ono što bih ja bila da sam dovoljno odvažna i da nemam konstantno glasove i misli koji mi govore: „Ovo ne, jer…“. Klaun ne zna za ne, i odgovor na sve je uvijek DA! Što je puno zabavnije i otvara mnoga vrata. Rekla bih da Nina, koja će često naći sve izgovore zašto nešto NE, kroz LiLu zapravo proživljava najbolje i najzabavnije trenutke.

Hajdemo mi nastaviti s ovom odvažnom Ninom, pardon, LiLom. Kako je nastala slikovnica, a kako predstava?

Nekoliko je faktora za nastanak slikovnice: prvi je moja skrivena želja da pišem i ilustriram slikovnice. Pisanju sam vičnija nego crtanju, u crtkanju sam trogodišnjakinja koja još nije otkrila je li ljevakinja ili dešnjakinja pa mi se skrivena želja zasad samo napola ispunila. Drugi razlog je jer sam pomalo zaljubljena u svoju LiLu i znala sam da je nekako želim ovjekovječiti. Idejno se kuhala jedno dvije godine i elementi su se slagali sami od sebe, prolazeći kroz život. Kad sam bila u Kolumbiji, vidjela sam da tamošnji crveni nosovi imaju razne boje nosova, što mi je bila novost, ali mi je istovremeno i srce poskočilo od uzbuđenja, jer LiLa, baš kao i Nina, jako voli boje. Tako da sam znala da bih nešto s promjenom boje nosa, ali nisam znala što. Leteći, vozeći i kročeći dalje kroz život, na mene su se lijepila iskustva, a sve je kulminiralo za jednog posjeta roditeljima, u kojem je moj otac, lapsusno, umjesto kilometri, rekao krilometri. Kad sam to čula, iskrice su mi počele izlaziti iz očiju i kroz prste, sjela sam, i kroz sat vremena napisala LiLu. Onda se dogodilo sve ostalo – pisanje projekta, čekanje rezultata, slavljenje rezultata, a onda i pravi posao – ilustracija slikovnice, koju je napravila Andreja Jandrečić, riječka umjetnica, a objavljena je od strane CRVENIH NOSOVA klaunovidoktora. Slikovnica je  predstavljena u vrtiću u Glini netom nakon potresa i tako je putovala gdje su je (ne)prilike nosile. A do predstave je došlo jer sam, nakon što nam je slikovnica izašla,  u jednom druženju, poklonila Morani, koja mi je nedugo nakon toga rekla: „To mora biti predstava, to ti je jasno?“ A što Morana rekne, Nina ne porekne.

LiLa u Maloj sceni, foto: Promo
LiLa u Maloj sceni, foto: Promo

Kakav je bio „prijelaz“ s papira na scenu?

Dogodio se za stolom punim hrane i s idejama izrečenima između dva griza. Jer, lakše se mašta s ustima punim gumenih bombona.

Predstava je neverbalna, što otvara prostor drugim elementima igre da se razmašu i progovore. Na koji način tvoja i Moranina predstava komunicira s mališanima?

Kako komunicira tek ćemo vidjeti jer još nije vidjela mališane. Ali, budući da neverbalna komunikacija postotkom uvijek daleko nadmašuje verbalnu, vjerujem da to neće biti problem. Ponekad se previše fokusiramo na riječi i verbalno pa propustimo cijeli spektar svega ostalog što se dogodilo. Prošavši kroz slikovnicu, shvatile smo da je sve opisano ujedno i vidljivo, pa nema potrebe za izgovaranjem. Kod nas u predstavi se događa svašta – LiLa stvara svoje prostore igre, a time i svoje vlastite svjetove, koje pratimo pod svjetlima koje je vješto oblikovao Marinko Radočaj. Lila pored sebe ima i malu šeficu, lutku LiLu, s kojom se, rukom pod ruku, spotiče o razne pustolovine, a koju je, kao i scenografiju izradila Andreja Jandrečić, ilustratorica slikovnice.  Zvukovlje i glazbovlje, za koje su zaslužne Anita Valo i Meri Jaman, sve to još dodatno začinjava i opčinjava.

Što predstavom junakinja LiLa, redateljica Morana Dolenc ti i svi nabrojani poručujete djeci? Na koji način ih pokušavate zavesti i što želite da ponesi sa sobom nakon predstave?

Uvesti/zavesti/prevesti ih želimo u svijet lude mašte i klaunske logike, pokazati im kako su klaunovi zapravo slični njima, premda sve rade na malo drugačiji način, i da je skroz u redu biti drukčiji i ne raditi sve kao i svi drugi, biti i razredni i životni klaun, jer mislim da se u zadnje vrijeme ta riječ koristi u skroz krive svrhe. Klaun je naivan i dobronamjeran, emotivan i srca velikog kao kuća, i kad napravi neku nepodopštinu, nije je napravio iz zle namjere, nego iz „neznanja“ kako se nešto radi „pravilno“. Moja je želja da im predstava ostane negdje u srcu i uhu, i da, kad narastu, ne zaborave i ne zatome lilu u sebi, da zasvagda ostave bar jednu ili dvije antene koje primaju signal s planeta čarolija i šarenih ludorija.

Detalj s probe predstave "LiLa", foto: Promo
Detalj s probe predstave “LiLa”, foto: Promo

S Moranom si nedavno obnovila i njenog junaka Vilju i odigrala sad već zaista pozamašan broj predstava u njenoj režiji. Gdje ste se pronašle, a gdje se, možda, još tražite?

Morana je rekla da ti kažem da smo se našle u hummusu, a još se tražimo u punjenim paprikama. Ali, šalu na stranu, znale smo se još i prije nego smo se upoznale. Jednostavno smo se prepoznale.

Na našu radost i sreću. Želim vam još puno zajedničkih lilica i vilica u punim i slasnim tanjurima! 

Categories
Intervjui Vesti

Saša Latinović: „Uspavana lepotica“ kao podsetnik roditeljima kako da se igraju sa svojom decom

Ovu savremenu, modernu priču, tumače Predrag Grujić, Miroslav Maćoš, Tatjana Barać i Nataša Milišić. Prevod potpisuje Emilija Mrdaković, izrada scenografije i lutaka poverena je Blagovesti Vasilevoj, kostimografija Milici Grbić Komazec a kompozitor je Danilo Mihnjević.

Saši Latinoviću, glumcu koji aktivno igra i u dramskim i lutkarskim predstavama i koji je zrenjaninskoj publici poznat po ulogama u dramskim predstavama „Prs’o“ i „Večera budala“, ovo će biti prva predstava za decu koju je režirao.

O kakvoj se predstavi radi? Koliko Vaša, savremena „Uspavana lepotica“ ima veze sa onom koju smo upoznali kroz klasične bajke?

– Komad je rađen po tekstu Veselina Bojdeva „Uspavana lepotica“, a priča je smeštena u savremeno doba i govori o savremenom momku koji ima bebu. On živi u zgradi u kojoj mu sve komšije pomažu da uspava svoje dete. Kolege glumci koje upravo vidite na sceni kako izvode probu, u stvari su komšiluk koji dolazi svaku noć u njegov stan da bi „neuspavanoj princezi“ pričao bajke. Oni provode svaku noć zajedno sve do samog svitanja, dok beba ne zaspi, i tek tada odlaze na posao. Mislim da ova priča negde oslikava i savremeni stil života u odnosu na malo dete. To je ta priča o „Uspavanoj lepotici“, ali ne na „diznijevski“ način, pojašnjava na početku razgovora Saša Latinović.

Šta je ono što će izdvojiti predstavu, po čemu će biti specifična?

– Mi smo imali nameru da kroz predstavu pokažemo roditeljima kako mogu da se igraju sa svojom decom, stvarima koje imaju u dečijoj sobi. Kako da od tih predmeta mogu da naprave razne lutke, da ih ožive. A sve zbog toga da se podsete ili shvate kako mogu kvalitetnije da provode vreme sa svojim detetom, ne ustupajući mu previše prostora na internetu ili pred televizorom. U predstavi vidimo jastuke, plahte, lopte, sve ono što se inače može naći u svakoj dečijoj sobi i to bi roditelje trebalo da podseti da su želja i kreativnost dovoljni da se kvalitetno osmisli vreme provedeno sa decom.

Koja vrsta lutaka je zastupljena u predstavi „Uspavana lepotica“?

– Odlučili smo se za improvizovanu lutku i predmete koji imaju svoju praktičnu namenu u svakodnevnom životu a u pozorišnom smislu su poslužili kao lutka ili scenski rekvizit. Sama lutka u ovoj predstavi nema neki naročiti mehanizam pomoću koga bi se manipulisalo, nema mnogo izražajnih mogućnosti. Nije klasična lutka, nema ekstremitete. Neki od predmeta u predstavi, poput jastuka, imaju oči i na taj način, detaljima, pokušavamo da ih razmaštamo i razigramo, da iz njih izvučemo maksimum

Poznato je da Lutkarska scena zrenjaninskog Pozorišta ima dobar, uigrani ansambl. Kako se četvoro glumaca koje ste odabrali, uklopilo u Vašu zamisao?

– Radim sa vrlo kreativnom, vrednom i zabavnom ekipom. Ovo nam je druga nedelja intenzivnijih proba i imamo još toliko do premijere. Ne dešava se tako često da proces pripreme predstave ide ovako brzo pa se nadam da je to dobar znak. I dalje pokušavamo da dodajemo stvari, ima prostora. Ja sam glumac i bavim se lutkarstvom 20 godina a sada prvi put samostalno režiram predstavu za decu. Mislim da je dobro to što sam glumac jer znam sa čim se sada moje kolege na sceni susreću, dobro ih razumem, stavljam se u njihovu poziciju, a opet i oni meni pomažu u tom rediteljskom smislu – nude mi dobra rešenja i tako se dopunjavamo. Prilično dobro sarađujemo i nadam se da će to značajno doprineti utisku kod publike.

S obzirom na to da aktivno pratite repertoar pozorišta za decu u Srbiji, koliko Vam je ta slika pomogla u želji da napravite predstavu koja je možda drugačija ili šalje poruku kakva trenutno nije prisutna u javnosti?

– U Srbiji ima pet lutkarskih pozorišta. Nema nas puno pa međusobno prilično dobro poznajemo repertoare. Situacija je takva da trenutno klasične lutke ima sve manje, a takva je tendencija čak i u svetu. Mi nemamo puno ljudi koji bi bili spremni i spretni da prave lutke jer, na kraju krajeva, nemamo školu za lutkare. Zato nije čudo što u pozorištima sve češće srećemo improvizovane lutke ili se približavamo teatru objekta. I toga će biti sve više – lutkarstvo se razgrađuje na svoje manje delove, lutke gube ekstremitete, ostaju samo glave. Ili ostaju samo tela a glave nema, i onda tom „derealizacijom lutke“ dolazimo do toga da je lutka svaki objekat postavljen na pozornici. Svaki predmet može postati lutka kada joj damo glas, pokret, animaciju. Svaki predmet može postati živ.

Da li ste zadovoljni repertoarskom ponudom koju deca danas dobijaju u pozorištima?

– Ako nam nedostaje neka vrsta pozorišta, onda je to pozorište za decu. Mislim da svaki grad treba da ima minimum dva pozorišta za decu ili minimum jedno više u odnosu na dramsko pozorište. Deci vredi praviti predstave jer oni umeju da prihvate poruku koju predstava nosi i to dalje ima veliki uticaj na njihov život i razvoj. Mislim da lutkarstvo zaslužuje mnogo bolju poziciju u odnosu na ovu koju ima poslednjih dvadeset godina. Ono je skrajnuto, postavljeno je u drugi plan u odnosu na dramska pozorišta. Mi kao društvo stalno govorimo kako je „sve za našu decu“, kako mi „sve radimo za njih“, a onda ispadne da je to deklarativno. Mi koji se bavimo decom i radimo za decu znamo da u realnosti to nije tako. Čak su i budžeti, ulaganja u predstavu za decu, značajno manji od budžeta predstava koje se rade za večernju scenu.

Šta biste rekli roditeljima, zašto je dobro da dovedu decu na predstavu „Uspavana lepotica“ a zašto je dobro da je i sami pogledaju?

– Prvo bih rekao da imaju sreću i privilegiju da u svom gradu imaju odlično lutkarsko pozorište, ono koje njihovoj deci priča priče o pravim vrednostima. Svaka predstava koja se pravi za decu, mora biti podjednako zanimljiva i svakom odraslom. Roditelji će uživati u ovoj predstavi, podsetiće se pravih vrednosti i poruka koje će ih dirnuti. Možda će i zaplakati kada se podsete na neke stvari koje su vremenom zaboravili. Ako ste roditelj koji želi da njegovo dete poštuje starije, da bude ljubazno i lepo se ponaša, da bude vredno, sve poruke za odrastanje u dobrog, kvalitetnog čoveka, dobićete u pozorištu za decu. Ako se naprave dobri temelji, dete će imati dobre mogućnosti da dalje gradi svoj život. Da izraste u čoveka koji razmišlja, promišlja, živi punim plućima i sa punom intelektualnom mogućnosti. Pozorište za decu služi da zabavi, ali ono treba i da pruži priliku da se na neku temu dalje raspravlja. Konkretno, roditelj uvek treba da iskoristi dolazak u pozorište kao povod za razgovor sa detetom. „Uspavana lepotica“ je zabavna i nudi predloge kako možemo da se igramo, da kreativno provodimo vreme sa decom. Uzmite bilo koju bajku, ispričajte je jastucima, napravite šator od plahti, iskoristite svoj krevet da postane dvorac.

Publika Vas zna kao glumca dramske ali i lutkarske scene. U kojim ulogama više uživate?

Uživam u svim ulogama podjednako. Kada sam završio akademiju, dobio sam ponudu da radim prvu predstavu u Pozorištu mladih u Novom Sadu. Tada sam se zapravo „zaljubio“ u predstave za decu. Igrati za decu je zahtevnije u odnosu na igranje predstava za odrasle i traži potpuno drugačiji način razmišljanja. Morate voditi računa o svemu i to vrlo detaljno – o gestu, govoru, o mnogim stvarima. Neprestano ste u pozicijama koje su neprirodne – ležite, držite predmete zubima, nogama, čučite, skriveni ste, držite objekat koji treba da prenosi vaše misli, stanja i osećanja. Kao glumac, ulazite u ceo proces, osmišljavate ceo lik, kako se kreće, koji su njegovi gestovi, karakter, glas, tek onda vidite šta lutka može od svega toga da izvede. U okviru tih njenih pokreta, svojim glasom i stavljajući je u osmišljene pozicije, pokušate da oživite sav onaj svet koji biste oživeli i da igrate svojim telom, kaže naš sagovornik na kraju razgovora.

Categories
Intervjui Vesti

Кonkurs za dodelu nagrade “Pavle Janković Šole”

Nagrada se dodeljuje za tekst monodrame za decu (do 2.000 reči, odnosno 12.500 karaktera ili do sedam stranica standardno kucanog teksta).

Nagrada se sastoji od diplome, novčanog iznosa od 250 evra u dinarskoj protivvrednosti (pod pokroviteljstvom RTV), i izvođenja na 31. Festivalu monodrame za decu Zmajevih dečjih igara.

Кonkurs je otvoren do 20. maja 2022. godine.

Tekstove, potpisane šifrom, treba poslati na adresu:

Radio-televizija Vojvodine, Centar za kompetentnost i strateški razvoj (za konkurs „Monodrama za decu“), Кamenički put 45, 21132 Novi Sad-Petrovaradin.

 

Rešenje šifre potrebno je poslati u posebno zapečaćenoj koverti.

Nagrada „Pavle Janković Šole“ biće dodeljena u okviru 65. Junskih programa Zmajevih dečjih igara.

Pravo učešća na konkursu imaju svi državljani Republike Srbije, osim zaposlenih u Radio-televiziji Vojvodine i Međunarodnom centru književnosti za decu Zmajeve dečje igre.

Categories
Intervjui

„U riječkom GKL-u naučila sam se igrati, osjećati i neprestano tražiti u sebi svježinu i kreativnost“

Draga Andrejo, otvorimo ovaj razgovor „lokalpatriotski“. U Osijeku si odrasla, na osječkoj akademiji završila glumu i lutkarstvo, a sad nam se nakratko vraćaš kao gošća Lutkokaza. Kako se osjećaš?

Doći u Osijek za mene je uvijek drago i emotivno iskustvo, bilo ono privatno ili profesionalno. Uz taj grad me vežu obitelj, djetinjstvo i rana mladost koju sam provela na Akademiji. Stati na pozornicu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića je za mene kao ući u vremeplov i vratiti se jedno dvadesetak godina u prošlost. Svaki put kad uđem u tu dvoranu i osjetim njezin specifični miris (za mene svako kazalište ima svoj karakteristični miris), navru mi uspomene i bude mi nekako toplo oko srca.

Kakve uspomene ti navru kad se sjetiš osječke akademije? Što ti je značila dok si bila njen dio, a što sad, s odmakom od nekoliko izuzetno uspješnih profesionalnih godina?

Akademije ću se uvijek sjećati kao jednog izuzetno intenzivnog i turbulentnog razdoblja formiranja vlastite osobnosti. Ona ne samo da me obogatila i utkala mi odličnu bazu glumačkih i lutkarskih tehnika i različitih vještina, već sam na njoj iz godine u godinu odrastala i razvijala se kao mlada osoba. Imala sam sreće da su mi predavali odlični pedagozi i umjetnici za koje smatram da su me usmjerili na pravi put. Tako da, kada pogledam na moju klasu danas, mogu reći da smo fino odgojeni i da svatko od nas radi izuzetne stvari po kazalištima, te da sam sretna i ponosna kako napredujemo.

Na Lutkokaz stižeš s, po mom mišljenju, pravim malim kazališnim biserom za djecu i sve ostale – Avanturama maloga Juju. Kako je bilo raditi na predstavi s redateljicom Renatom Carolom Gaticom i riječkim kolegama?

Renatu smo znali od prije jer smo već skupa radili na pričopredstavi Mala sirena, ona je po meni jako konkretan i jasan redatelj koji točno zna što želi i lako mi je s njom raditi.

Valjalo se dobro izvještiti. Sjećam se kako se Renata na početku proba smijala i govorila: „Da vas vidim, lutkari!“, poglavito kad se probama pridružio koreograf Damian Cortes i kada je trebalo spojiti sviranje, ples i glumu. Međutim, vrlo brzo smo je iznenadili, zainatili se, zaigrali kao djeca, pohvatali konce i napravili super predstavu.

GKL Rijeka, "Avanture maloga Juju", foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka
GKL Rijeka, “Avanture maloga Juju”, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Što ti je bilo posebno zanimljivo i izazovno u procesu?

Mislim da nam je svima najizazovnije bilo biti okružen tim silnim udaraljkama i suzdržavati se od lupkanja batićima i štapićima u iste dok Renata režira i nije naš red, hahaha.

Znači, nije ni Renati bilo lako. Predstava se velikim dijelom gradi oko tih lupkanja, batićima i štapićima, odnosno oko ritma. Koliko je on bio važan u njenom nastanku? Je li bio u samoj ideji ili je isplivao putem? 

S glazbenicom Ivanom Đulom započeli smo s vježbanjem ritmova na različitim perkusijama.  Već sam tekst bio je napisan u stihovima, autorska ekipa znala je kako bi predstava trebala izgledati, tako da sve manje više bilo idejno spremno. Budući da smo predstavu započeli raditi prije ljeta, uvježbavali smo samo ritmove i songove, a onda u jesen, kad su nam isti već dobro sjeli, radili smo na koreografiji i mizanscenu. Sve je bilo dosta dobro organizirano, a jedino što u takvoj sigurnoj atmosferi može isplivati za izvođače je opuštena igra i glumačka kreacija.

Odmaknimo se malo od Jujua. Tvoja profesionalna karijera vezana je uz naše (po)najbolje lutkarsko kazalište, GKL Rijeka. Kako si se snašla u Rijeci? Koliko ti je znanje s akademije pomoglo u prvim koracima, a na koji te način rad s odličnim riječkim ansamblom „nadogradio“?

Moram reći da je klik između mene i riječkog ansambla na neki način bio kao ljubav na prvi pogled. Mislim da smo si zaista sjeli na prvu. I to ne samo ansambl, nego čitava ekipa iz kazališta, svi su ljudi pored kojih se jednostavno ne možete ne osjećati opušteno i kao doma. S riječkom ekipom nikad ne fali smijeha, i uvijek su tu za pomoći kad god treba, tako da sam došavši u taj teatar stvarno imala punu podršku svojih kolega. Budući da Akademija nije imala vlastitu scenu, a mi kao studenti nismo baš imali prilike iskusiti profesionalne uvjete rada, s nje sam došla kao studentica dobro potkovana tehničkim znanjem i lutkarskim vještinama. No, za biti glumac, lutkar, umjetnik i izvođač, u punom smislu riječi, ipak se treba imati i dati malo duše i „safta“, te znati to prebaciti preko rampe. To je ono što sam naučila u GKL-u. Igrati se, osjećati, biti otvoren i prisutan, i neprestano kopati po nutarnjim folderima tražeći svježinu za svaku novu ulogu koju igram. I doobro se zabaviti!

Andrea Špindel i David Petrović na probi predstave “Beba Bebač”

I jako dobro si to naučila. Iza sebe imaš veći broj vrlo zapaženih i nagrađivanih uloga, kao u predstavama Pipi Duga Čarapa, gdje si nagrađena za animaciju naslovne junakinje, ili Zamrznute pjesme s kojom si osvojila brdašce nagrada, među kojima i onu za grupnu animaciju. Ove predstave sam istaknuo jer ukazuju na s jedne strane tvoj odličan samostalan rad, s druge timski. Koliko je tebi važno jedno, a koliko drugo, posebice u lutkarstvu? U čemu se bolje osjećaš i što ti je izazovnije – samostalna vladavina i suigra (s) lutkom ili timski ples s i oko lutke?

U lutkarstvu gotovo ništa nije samostalan rad. Lutkarstvo je timski sport, i čak i kada igrate naslovnu ili glavnu ulogu, oko vas, ili pod vašim nogama, čovjek je ili dva, bez kojih vaša uloga ne postoji. A da ni ne spominjem ekipu na cugovima, rekvizitima i ostaloj dodatnoj opremi. Nema dobre uloge bez dobre suigre s partnerom na sceni, kao što nema ni protagonista bez antagonista. Malo banaliziram, naravno, jer postoje različite vrste predstava, ali dosad iz moga iskustva nisam osjetila neku veliku razliku između vođenja glave lutke, nogu i ruku, ili animacije žbuna. Nekad imaš veći zadatak, nekad manji, veću ili manju odgovornost, ali po meni to nije mjerilo vrijednosti. U svakom slučaju partneri i suigrači se moraju međusobno osjećati, povezati, razumjeti i slušati.

A koga najbolje osjećaš od redatelja? Imala si dosad prilike raditi s većim brojem zanimljivih redateljica i redatelja. Koga bi posebno istaknula?

Teško pitanje, jer ih je puno, i svatko je specifičan i kvalitetan na svoj način, pa  se bojim da bih nekoga mogla nepravedno izostaviti. No oni koji su na mene ostavili svojevrstan trag su recimo Tamara Kučinović, Renata Carola Gatica, Morana Dolenc, Olja Lozica, Tin Grabnar, Rene Medvešek…

Imam osjećaj da je u hrvatskom lutkarstvu još toliko toga neiskorišteno, no ja sam samo teoretičar, a najlakše je brundati, pardon, teoretizirati u mraku gledališta. Kako ti kao osoba s osvjetljene strane rampe gledaš na domaće lutkarstvo danas? Misliš li da autori i redatelji koriste sve njegove mogućnosti ili?

Mislim da bismo trebali prvo fokus staviti na ono pozitivno i osvijestiti koliko je kvalitetnih projekata hrvatska lutkarska scena iznjedrila unazad samo dvadesetak godina, a poglavito otkad je lutkarske akademije i njezinih učenika. Ništa ne ide brzinom munje, i za svaki razvoj treba vremena, volje, ljubavi i sredstava. Ako ćemo biti realni, samo otkad je Akademije, kvaliteta i raznovrsnost lutkarstva u Hrvatskoj ubrzano su počeli rasti. A niti te Akademije ne bi bilo da prije toga nije bilo truda i zalaganja umjetnika i entuzijasta koji su stvorili plodno tlo za njezin nastanak. Uvijek ima prostora za rast i napredak, i u tome je ljepota. Da smo do sada iskoristili sve mogućnosti, što bismo radili do penzije, hehe? Mene raduje budući razvoj lutkarstva i u njemu vidim sve najpozitivnije beskrajne mogućnosti i prostor kreacije.

Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka
Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Nakon svijetle strane medalje, red je na tamnu. U kojem području vidiš najslabije točke lutkarstva, a u kojem najjače?

Nekako mi se čini da je lutkarstvo još uvijek podosta marginaliziran i inferioran medij, a lutkari skromni i samozatajni radnici u lutkarskim kazalištima ZA DJECU. Oni koji rade nezavisno i samostalno, često, pak, idu koracima (razumljivo) gradskih kazališta, radeći predstave za djecu, jer je to jedan od načina egzistencije. Čini mi se da još uvijek nedostaje hrabrosti, entuzijazma, dovoljno volje i ljubavi da se maknemo s mrtve točke. S obzirom na to u kakvim vremenima živimo, ništa od toga nije čudno ili za osudu, no nužan će biti neki korak s naše strane da bismo pokrenuli promjenu. Zasad svijetlu točku vidim u Akademiji, među mladim ljudima (glumcima/animatorima, redateljima, kazališnim oblikovateljima), u njihovom neiscrpnom radu i trudu sa svojim mentorima i odličnim projektima koji se rade uz određene pomake naprijed. S druge strane, tu su svi oni ljudi po  ansamblima koji beskonačno vole svoj posao i daju se bezrezervno da kvaliteta lutkarstva drži ljestvicu visoko.

Pred kraj razgovora stavljam pred tebe virtualnu staklenu kuglu. Pročitaj u njoj budućnost našeg lutkarstva, a onda, ako je potrebno, ispravi je u idealnu budućnost našeg lutkarstva. 

Definitivno vidim napredak, puno mladih profesionalaca i inovativnih projekata. Osjećam usitinu da je budućnost lutkarstva svjetla, ali i to da do nekih većih pomaka neće doći preko noći. Jako bih voljela kada se lutkarstvo više ne bi smatralo isključivo medijem za djecu, već kao nešto s puno većim potencijalom i vrijednosti općenito. Taj se problem tiče kako društva u globalu, tako i u najvećoj mjeri samih lutkara, ravnatelja i osnivača/vlasnika kazališta. To je pomalo začaran krug koji je komplicirano prekinut zbog raznih faktora (mentaliteta publike, novaca, nedostatka hrabrosti…), ali ću ja uvijek (možda idealistički) sanjati da je to moguće, uz želju da se u Hrvatskoj konačno shvati da je lutkar jednako važna profesija kao i dramski glumac, da lutkarstvo može biti i za odrasle, i da se više nikada ne dogodi da me (a niti jednog mog kolegu) jedan laik pita: „A ne biste možda radili u PRAVOM kazalištu?“

I na kraju, nakon što si popravila ionako svjetlu budućnost, moje omiljeno pitanje – za nagradu jer si odradila odličan posao u prošlom pitanju Europska unija odlučila ti je dati brdašce novaca da napraviš idealan lutkarski projekt. Što radiš i s kim? 

Nisam baš sigurna je li baš brdo novaca potrebno za „idealan“ projekt. Svjedočila sam predivnim predstavama od kamenja, blata, pa čak i praznine. Bitna je ideja i dobri suigrači s kojima si na istoj valnoj duljini. Ako imam vremena (a vrijeme je i novac) igrala bih se, istraživala, eksperimentirala s raznim medijima, tehnologijama i materijalima, sve ono u čemu si u instituciji ograničen. Voljela bih vidjeti što bi kreativno proizašlo iz takvog procesa punog slobode.

I ja bih volio, tako da očekujem pozivnicu! I čekat ću koliko treba. Dotad, uživaj na Lutkokazu!

Categories
Intervjui

„Iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom u proces, recept su za bolje, ljepše i igrivije kazalište“

Draga Petro, u opisu predstave Oh la la, s kojom dolaziš na Lutkokaz, piše da je igra ključna za razvoj djece, a kazalište lutaka savršeno mjesto za igru. Koliko je igra prisutna i važna u predstavi Oh la la?

Baš kao u životu, i u Oh la la igra je najvažnija! Predstava nema priču, radnju koja se da prepričati, već je sva bazirana na dječjoj igri, i bez te igre koja nam je svima prepoznatljiva (i djeci i nama, velikoj djeci) nema tog ohlala efekta.

Lijepo si to rekla! Ova scenska igra nastala je u koprodukciji GKL-a Rijeka, Kolektiva Ma-Théâ iz Francuske i ljubljanske Dječje kuće umjetnosti. Kako je nastajao taj trostruki proces?

Predstava je nastajala najprije u Ljubljani, gdje se našlo troje glumaca koje nitko nikad ne bi spojio, i jedna atipična redateljica koja je nekom svojom čarolijom spojila nespojivo. Uz nešto istraživanja, puno igranja, a najviše smijeha polako se počeo formirati kostur našeg trojezičnog Oh la la. Plan je bio proces završiti u Rijeci u sklopu programa EPK 2020, no korona situacija… ne moram dalje objašnjavati! Došla je samo redateljica Mateja Bizjak Petit i imala sam taj luksuz da je tri tjedna bila samo moja. Kao i uvijek, negdje dobiješ, negdje izgubiš! Ja sam izgubila priliku raditi s prekrasnim glumcima iz Slovenije i Francuske, ali sam dobila samo svoj Oh la la!

Jesi li ipak uspjela pogledati druge Oh la le? Koliko se razlikuju ili poklapaju vaši pristupi materijalu igre i igri samoj?

Vjerojatno zbog činjenice da je svatko svoju verziju završio samostalno (s redateljicom), mogu slobodno reći da pričamo o tri potpuno različite predstave. Isti tekst, ista ideja, gotovo isti mizanscen, ali tri sasvim različita glumačka doprinosa. Igra jest prepoznatljiva svima, ali iz svakoga izlazi na drukčiji, poseban način, a Benova, Maticeva, i moja scenska igra ni po čemu ne nalikuju jedna drugoj i zato sam s guštom gledala njihove izvedbe (nažalost, zasad samo online).

Riječ je o monodramskoj scenskoj igri. Koliko je teško ili zavodljivo biti sam u susretu s malecnim partnerima u mraku gledališta? Je li ti izazovno voditi te malene gledatelje kroz zajedničko scensko putovanje?

Spoznaja da je riječ o monodrami užasavala me više od ičega u mom dosadašnjem kazališnom radu. Ja sam timski igrač, nisam individualac i volim imati partnera na kojeg se mogu osloniti i zajedno s njim graditi partnersku igru. No, čovjek uči dok je živ pa sam se, zahvaljujući ovom projektu, uvjerila da nije tako strašno biti solo na sceni kad imaš hrpu gladnih dječjih okica u publici, i oni zapravo postaju tvoj partner za igru. Osluškujući ih, gradiš igru zajedno s njima, a tko se bolje zna igrati od djece?!

Predstava je nastala na stihovima napisanim za nju. Koliko se oslanja na riječi, a koliko su riječi tek impuls za scensku igru?

Redateljica je inzistirala na ljepoti riječi (upravo zbog toga što je riječ o poeziji) i na ritmu koji se postiže igrom riječima, ali ni u jednom trenutku sama poezija ne prevagne u odnosu na igru.

Kako djeca, po tvom iskustvu, reagiraju na neverbalnu scensku igru, igru tijelom, lutkom, predmetom, materijalom… komuniciraju li s njom ili ipak traže sigurnost u riječima?

Čini mi se da djeca puno točnije i bolje prepoznaju neverbalnu scensku igru (ukoliko je točna) od odraslih. Odraslima kao da trebaju dodatni alati poput teksta, priče, rekvizita, kostima, kako bi im stvari bile jasne. Imam osjećaj da odrasli nedovoljno vjeruju svojoj intuiciji i da nam je puno teže prepustiti se i samo BITI, bez potrebe za jasno definiranim sadržajem.

Ovo je pravi trenutak da se vratimo na prvo pitanje – misliš li da kazalište lutaka kod nas opravdava ideju savršenog mjesta za igru? Igraju li se naši (odrasli) redatelji, lutkopisci, vizualni i zvučni oblikovatelji, lutkari… u dovoljnoj mjeri na sceni? Koga bi ti potjerala na dodatni tečaj igre?

Ne bih u nikoga upirala prstom, ni u dobrom ni u lošem smislu. Ovaj proces rada mi je najviše pokazao da neprestano moram raditi na samoj sebi u umjetničkom smislu i ne bojati se nepoznatog, a to bih onda preporučila i drugima. Kad sam prvi put dobila tekst u ruke, htjela sam nazvati ravnateljicu i zamoliti je da me makne iz projekta, ali odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima… od soliranja na sceni, preko poezije, pa sve do mog najvećeg kazališnog straha, a to je apstrakcija! Suočavanje sa strahovima od nepoznatog donijelo mi je jednu od najdražih predstava, jednu od onih zbog kojih se glumac sjeti zašto je njegov „posao“ najljepši na svijetu, i iskreno vjerujem da su takvi iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom i ljubavlju prema tome što radimo, recept za sve bolju, ljepšu i igriviju kazališnu igru.

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Nemam puno toga dodati na ovaj odgovor, osim u potpunosti se složiti s tobom, pa polako zatvaram naš razgovor i bacam se na pripreme za Oh la la. I to pitanjem koje visi u zraku od početka – krenula si na svoj profesionalni put na osječkoj akademiji i sad se vraćaš kao nagrađivana glumica i lutkarica, junakinja predstave i zvijezda večeri. Kako se osjećaš?

Uh, najteže pitanje dosad, haha… osjećam se UPLAŠENO kao ni na jednom festivalu! Ponovno stati na daske moje akademije, pred svoje roditelje, profesore, prijatelje, i studente koji vjerojatno najviše očekuju (ne tako davno i ja sam bila taj gladni student prepun kritike) bit će mi možda najveći test u mom dosadašnjem radu! Sretno mi bilo haha!

Ne treba tebi sreća, kad imaš igru! Što bi poručila tim novim, gladnim generacijama studenata? Što je tebi osobno dala osječka akademija?   

Moja klasa je bila poznata po izrazu playtime. U prijevodu, sve bismo obaveze odgađali do zadnjeg, čvrsto uvjereni da smo toliko šarmantni i genijalni da uz malo posla možemo postići puno. Imali smo sreću da nam je to često i polazilo za rukom, ali žalim kad pomislim što smo sve tek mogli postići da nismo plejtajmali gotovo svaki put haha… sad bih se rado vratila po neku dodatnu lekciju i na to predivno vrijeme neograničenog istraživanja, tako da, dragi studenti, igrajte se, istražujte, ne bojte se i upijajte!

Sa željom da se tvoje riječi ušuljaju u studentske glave, želim ti još puno igre i učenja, na sceni i oko nje, u Rijeci, Osijeku i dalje.

Categories
Intervjui

Beskrajno je tužno kad dijete ne vjeruje da zaslužuje biti voljeno

Draga Majo, Cyranu de Bergeracu je ogroman nos bio početna prepreka do srca njegove drage. Što predstavlja veliki nos u vašoj novoj predstavi I Cyrano i djevojčica,nastaloj po adaptaciji te slavne drame?

Osim što predstava govori o ljubavi između dvije djevojčice, pa je to samo po sebi tabu, pogotovo u našem konzervativnom društvu, autori se bave i pojmovima „odraslocentričnosti“, dakle svijeta u kojem živimo i u kojem je sve okrenuto prema odraslima i kako oni doživljavaju stvari, a djecu nitko ne uzima u obzir. Naš redatelj kaže da bi bilo dobro da odrasli ponekad manje govore, a više slušaju. I to je tako točno. Rečenica koja je mene osobno jako dotakla kaže: Cyrano nije vjerovao da zaslužuje biti voljen. To je taj osjećaj koji povezuje ova dva lika, Jelu, iz naše predstave i Cyrana. Užasno je tužno da se dijete može naći u toj situaciji i osjećati se jadno, usamljeno, odbačeno, i da ga bude sram s bilo kime pričati o svojim osjećajima. A vjerujem da je većina djece ponekad imala taj osjećaj. Jer svi smo po nečemu drugačiji. Ova predstava želi pružiti nadu i informaciju da to nije tako rijetko i da nismo sami.

Ljubavlju između dviju djevojčica bogatite naše kazalište za djecu i mlade temom kojom se još nije bavilo, a koja je u našem društvu i dalje tabuizirana. Kako ste pristupili toj „stigmatiziranoj ljubavi“ u stvaranju predstave? Gdje si ti osobno uočavala najveće zamke?

Za nas kao producente koji će dalje distribuirati predstavu najveće je pitanje kako je najaviti jer je vrlo nježna i suptilna, do te razine da možda neki gledatelj neće ni primijeti da se radi o gej tematici jer, na kraju krajeva, naši protagonisti imaju tek deset godina i to je prvi put da se u njima budi ljubav. Ali, s obzirom da znaju da je to nešto društveno neprihvatljivo, onda počinju laži i skrivanja istine. Čuli smo komentare gledatelja da je to jednostavno predstava o ljubavi i točka. Ljubavi koja je univerzalan osjećaj. A čuli smo i mišljenje članica iz udruge Lori kojima se često obraćaju mlade osobe sa željom za samoubojstvo jer se, na primjer, ne mogu nositi sa svojim seksualnim opredjeljenjem u društvu u kojem živimo. One smatraju da je važno otvoreno govoriti o tome, jer će se jedino tako stvari, mišljenja i atmosfera u društvu mijenjati. Čuli smo i djecu, adolescente, koji kažu da je važno da takve predstave postoje jer će onda nekim njihovim prijateljima biti lakše. Naš je redatelj rekao da bi volio da je mogao pogledati ovakvu predstavu kada je i sam bio dijete. Zato ju je i imao potrebu napraviti. U Argentini se puno otvorenije razgovara o pitanju homoseksualizma i to je za njih normalna pojava oko koje nitko više ne stvara dramu, ali ipak su rezervirani kad su u pitanju djeca, pa je na neki način to ostao tabu u dječjem svijetu.

Može li ljubav biti „zabranjena“ i što misliš kakve posljedice ostavlja ta zabrana na djecu? Siguran sam da si dosta razmišljala o tome u procesu stvaranja predstave.

Ako osjećamo ili radimo nešto što je „zabranjeno“ slijedi krivnja, pretpostavljam kod većine ljudi. A to je jako neugodan osjećaj. Meni se teško nositi s njom u odrasloj dobi, a tek kad zamislim djecu koja kroz to prolaze sama… to su sad već područja za psihologe. I zato smo se mi povezale sa stručnjacima. Naše izvedbe za škole, redovito će pratiti tribina u kojoj će mladi gledatelji moći na siguran i zaštićen način popričati o viđenom: o ljubavi, o prijateljstvu, o hrabrosti o običnosti i o „drugačijosti“. Razgovori s publikom organizirani su u suradnji s projektom “Pukotine: platforma za podršku pozitivnom razvoju mladih“, suradnici: Laboratorij za prevencijska istraživanja Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta (ERF), udruga BoliMe i organizacija FamilyLab Hrvatska.

Predstava je nastala u koprodukciji s riječkim HNK-om u režiji argentinskog redatelja (ujedno i autora adaptacije) Guillerma Balda…

… važno je reći da smo mi zapravo otkupili prava na igranje gotove predstave. Mi smo je prekopirali točno onakvu kakva ona jest i u originalu. Naravno da svaki izvođač unosi u nju svoje misli, životno iskustvo i energiju, ali glazba, scenografija, tekst, mizanscen, sve je ostalo identično. Unatoč tome, osjećam da je ova predstava jako važna i potrebna, za svu djecu, a i odrasle koji se vole prisjetiti djetinjstva.

Kako ste gradili svoju verziju predstave? Kakav je argentinski pristup radu? Je li vas Baldo vodio čvrstom rukom ili vam je otvorio prostor za vlastita istraživanja i upisivanja?

Za redatelja imam samo riječi hvale. Predivna je osoba, topla i mila, pun je razumijevanja, ugodan, a izrazito kreativan i inteligentan. Bilo mu je jako stalo do toga da se predstava prenese i na europske pozornice, i to na način kako je on zamislio, i prave smo sretnice što se to i ostvarilo upravo u našem kutku Europe. Stvarno mi je čast sudjelovati u ovoj čaroliji od predstave.

Što ti se u samom procesu rada činilo najvećim izazovom?

Naučiti svirati gitaru! Renata Carola Gatica i Dean Krivačić predstavu su vidjeli prije nekoliko godina u Argentini, oduševili se i odmah je nastala ideja da je mi radimo ovdje. Ali zbog epidemije i raznih faktora, prošle su eto godine dok se to nije ostvarilo. Oni su rekli: „Ma… ti trebaš nešto malo svirati“. I onda su došli materijali: tekst, scenografija, svjetlo i glazba. Otvorim ja folder, a kad ono… 28 glazbenih brojeva. A ja učim svirati gitaru tek godinu dana. Ako me tad nije šlagiralo, hehehe. Bila sam očajna, čak mislila odustati. Ali drago mi je da nisam jer sam ipak uspjela i puno naučila usput! Bilo je izazovno i komunicirati s redateljem jer on govori samo španjolski, a mi ga se maglovito prisjećamo iz telenovela. Google translator je bio naš najbolji prijatelj i suradnik, a ostalo smo nadoknadili gestikulacijom i grimasama.

Na sceni ćete se naći ti i Zrinka Kušević. Koliko vam sam proces rada olakšava činjenica da ste zajedno „kuhane i pečene“? 

Nisam uopće niti razmišljala o tome jer smo Ziz i ja osuđene jedna na drugu već godinama. Šalim se, to je slatka osuda jer je Ziz jako talentirana glumica i pjevačica, uvijek pouzdana i točna na sceni i uz nju se osjećam sigurno. Ali da, vjerojatno smo tako preskočile korak-dva uvoda i odmah zaplovile u materijal predstave. Ova predstava je specifična i po tome što je rađena primarno kao monodrama u kojoj Zrinka melje sat vremena, prisjećajući se djetinjstva, i mijenjajući karaktere, a ja glazbom podržavam njeno izlaganje, pratim promjene i podcrtavam važne momente. A onda negdje tek kasnije se i pojavim kao lik.

Skoknimo nakratko iz vruće glumačke u vruću redateljsku foteljicu. Nedavno si režirala predstavu Priča bez veze, meni jednu od najboljih predstava za djecu i mlade ove sezone. Kako kao glumica pristupaš redateljskom zadatku? Gdje vidiš najveće izazove, a gdje probleme?

Hvala na pohvali, to mi neizmjerno puno znači. Mene dječja književnost i kazalište za djecu oduševljavaju, na tom polju sam entuzijast i zato se prihvaćam i pisanja i režije, iz neke potrebe da ispričam priču. Najviše pažnje posvećujem ritmu, humoru i glazbi, kad toga ima, onda je dobro. Puno toga ne znam, samo osjećam. Zato mi je malo neugodno sebe prikazivati uopće u toj ulozi redateljice, pogotovo kad sam imala priliku raditi s genijalcima poput Renate koja osim znanja i vještine ima i vrelo ideja koje ne presuši nikad. U slučaju Priče bez veze, susrela se izrazito kreativna ekipa, pa smo radili sve zajedno. Frederic Lanz je nudio predivnu glazbu, Nikola Nedić milijun likova i smiješnih ideja, pa i pjesama, Zrinka Kušević je genijalka to sve odglumila i otpjevala…

Da se malo vratimo Baldu. Što ti se posebno sviđa njegovog pristupa i što bi mu voljela „ćapnuti“?

Za razliku od nas pokolokača koji uočimo neki moment, neki osjećaj, neku začkoljicu, neku slikovnicu, neki problem, pa od tog ispletemo priču, Argentinci očito drugačije grade svoje kazalište. Iznenadilo me je to da naš Guillermo Baldo radi predstave tako da se dugo priprema za njih. Istraživanja traju čak i par godina prije nego što pristupi kreativnom radu. Za ovu predstavu je razgovarao sa raznim stručnjacima: sociolozima, učiteljima… Rekao je da je velik dio tih razgovora i saznanja završio u samom materijalu predstave. To mi se jako sviđa, a vjerujem da je i ispravan način za rad ako pristupaš ovako osjetljivoj temi.

Kad smo kod priprema, čini mi se da se vaš Poco Loco odlično priprema i prilagođava svijetu oko sebe. Usprkos zaista groznoj situaciji za nezavisna kazališta za djecu i mlade, vi preživljavate zahvaljujući stalnom prilagodbama. Između ostaloga, stvarate koncepcijski vrlo zanimljive ambijentalne predstave, pišući neka nova poglavlja povijesti hrvatskog kazališta za djecu i mlade. Koliko vam je teško ovih par godina?

Teško je jer se poljuljalo sve ono na što smo navikli, kao, na primjer, na punu dvoranu prehlađene djece svake nedjelje koji šuškaju, kašlju, kišu, a poslije nas grle, ljube, dodiruju instrumente, pušu u pištaljke i trube hahaha. Tako nešto sada zvuči kao SF. Šalu na stranu, poslovno nam je taman krenulo, stvorili smo svoj krug vrtića i škola u kojima redovno gostujemo i koji su zadovoljni kvalitetom i našim entuzijazmom, a onda je sve stalo, kao da je netko prerezao škarama. To je bio šok, a onda ipak: život ide dalje, radimo nove predstave, tražimo nove načine izvedbi. Jedan od njih je Bajka za van, predstava koja se šeta, igra i sluša. Stvarno drugačija od ičeg što sam ikad vidjela. Spoj kazališta i aktivnog bivanja u prirodi (trčanje, potraga, istraga). Oduševile su nas audio poezija i audio priče i rad na njima; koliko samo prostora za kreaciju pruža zvuk! Zatim smo snimali Orkestru, naš koncert u live izvedbi sa klincima u studiju, u predivnom prostoru, sa ilustratorima koji svirku prate crtanjem uživo. Sada pripremamo zoom sastanak/šetnju/kviz, sa Snjeguljicom. Još ne znamo što će to biti, ali zabavljamo se. Sad nam je zapravo misija sve te silne online sadržaje plasirati na tržište, prvenstveno zbog toga da ta umjetnička djela stignu do svojih malih konzumenata, a i kako bismo možda nešto zaradili.

I dok vi kopate, vidite li negdje svjetlo na kraju tog tunela? Neko moguće olakšanje za vas i ostala nezavisna kazališta? Može jedno realistično i jedno snovito.  

Realistično ne znam, a idealistično znam: svemirci se spuštaju na zemlju i ugrade svim ljudskim jedinkama čip u kojem je formula: kultura je bitna. Nakon tog događaja, sve vlade odluče štovati umjetnike i pružaju im prostor i financije za bezbrižan rad. (Osim u Švedskoj, tamo, čujem, već i jest tako.) Uz bok s doktorima i pravnicima, menadžerima i političarima, sada i glumci i redatelji dječjih predstava zgrću ogromne pare, kupuju nekretnine u centru Zagreba po 5000-8000 eura kvadrat, zvijezde su žute štampe, voze BMW-e, a sva djeca umjesto video igrica po cijele dane gljive u kazalištima na predstavama i radionicama.

Morat ću nekako ubaciti kritičare u tvoj san. No, kao što znamo, svaki sanak kratko traje, a povratak u stvarnost sijede daje. Zato u ovom trenutku razgovora izvlačim as iz rukava – najveće gradsko kazalište za djecu, Trešnja, koje je ove sezone odlučilo „bojkotirati“ sezonu (iako ga građani plaćaju da to ne čini) i ne postaviti niti jednu premijeru. Kako ti kao nezavisna umjetnica kojoj svaka izvedba znači kruh na stolu gledaš na te zaista neprimjerene odluke institucija? Misliš li da institucionalno kazalište s ovim pristupom ima budućnost?

Meni su to sve vijesti iz paralelnih galaksija. Evo nisam ni znala za to. Mi živimo jedan sasvim drugi život. Mi svoju predstavu zamislimo, napišemo, uposlimo suradnike, naučimo, uvježbamo, utrpamo scenografiju u kombi, istovarimo, postavimo, odigramo, neugodno nam je dok nam plješću, jedva čekamo da je to gotovo pa da na miru popričamo sa djecom, nasmijemo se, pogledamo ih u oči, odmah znamo je li im se svidjelo ili ne ili onako srednje. I tako smo uronjene u taj svijet, 100%. Otpratimo svaku etapu, svaki segment svake naše izvedbe. I to je na neki način predivno, sanjarski, idealistično, a onda dođeš u kontakt s ansamblima, gdje se točno zna tko pomiče koju kutiju, koja su sindikalna prava itd. I čudom se čudimo. A vjerojatno bismo i mi bile iste da nas je sudbina odvela u neku sigurnu luku. A možda nas zbog naših karaktera, osobnosti, a i sposobnosti baš namjerno i nije tamo odvela.

Iako vam nije lako, drago mi je da ste tu gdje jeste zbog djece i mladih i njihovog kazališta. Za kraj, kako ti vidiš budućnost tog kazališta?

Mogu samo reći da budućnost našeg kazališta vidim vedru i suncem obasjanu. Vidim nas kako svakim novim projektom rastemo i otvaramo nova poglavlja kreativnosti, kako kročimo tamo gdje još nismo bile i povezujemo se sa novim mladim glumcima, piscima, glazbenicima, koreografima.

Draga Majo, hvala ti najljepša na razgovoru i želim ti sve to i još malo. 

Igor Tretinjak

Categories
Intervjui

„Odlučile smo nuditi posao drugima, a ne čekati da nas netko angažira“

Drage cure, krajem prošle godine osnovale ste prvu umjetničku organizaciju za izvedbene umjetnosti u Županji – Kazališnu družinu Iglu i odigrale prvu premijeru. Možete li mi nešto reći o prvoj predstavi i motivima za osnivanje Iglua?

Katarina Šestić: Prva predstava naše kazališne družine je dječja božićna predstava pod nazivom Oprosti za Božić. O osnivanju umjetničke organizacije već jako dugo razmišljamo i moramo priznati da u prvim maštanjima, dok smo još bile studentice, nismo zamišljale otvoriti umjetničku organizaciju božićnom predstavom, no trudimo se osluškivati što se događa oko nas i koje prilike nam se otvaraju, tako da smo sukladno s tim baš sada osjetile da je pravi trenutak za otvaranje umjetničke organizacije.

Josipa Oršolić: S obzirom da većina kazališta u ovom zimskom periodu priprema za božićnu predstavu, i nama je to bilo najlogičnije rješenje. U taj proces ušle smo u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca. Nama je trebala tehnička podrška jer smo tek otvorile organizaciju i nemamo adekvatnu opremu, kostime i scenografiju, dok je vinkovačkom kazalištu nedostajalo vremena i glumaca jer su istodobno radili na predstavi Tena. Samim time kockice su se posložile i hrabro smo krenule u to. Doduše, sada nas malo muče novonastale mjere i cjelokupna situacija s pandemijom, ali nastojimo ostati optimistične.

Kad smo kod pandemije, kako ste se odlučile na ovaj hrabar i izuzetno pohvalan potez osnivanja kazališne družine u ova turbulentna vremena?

Katarina Šestić: Mislim da nam je ova situacija s pandemijom zapravo dala vjetar u leđa. Ruku na srce, situacija i prije nje nije bila bajna što se tiče poslovnih prilika. Naše tržište je premalo i nemamo dovoljan broj otvorenih audicija za sve mlade glumce koji dolaze, ali i Josipa i ja nismo osobe koje lako odustaju. U okolnostima koje su nas snašle odlučile smo da nemamo što čekati i da želimo biti te koje će nuditi drugima posao, a ne sjediti i čekati da nas netko angažira. Mene je osobno dodatno ohrabrio odličan prolazak mojih projekata na natječajima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te sam shvatila da je to još jedan način kojim mogu osigurati vlastitu egzistenciju i to poprilično dobro jer radim ono što želim, s kim želim i koliko želim. Otvaranjem umjetničke organizacije možemo se prijavljivati na veće projekte, pa jednog dana i na EU projekte.

Josipa Oršolić: Da, ja se sad specijaliziram za projektnog menadžera za EU fondove. Istraživanjem sam shvatila da ima puno potencijala za prijave na projekte koje financira Europska unija. Trenutno sam u procesu osmišljavanja jednog – pa ćemo vidjeti!

Dakle, sljedeći intervju napravit ćemo kad vam prođe vaš prvi europski projekt. Nadam se što skorije! Katarino, ranije si mi rekla da ćete se prvenstveno obraćati djeci i mladima, što činite i ovom prvom predstavom. Je li ta publika od starta bila na stolu ili ste usput stigle do nje? Kako ćete pristupiti mladim Županjcima i Slavoncima koji nemaju puno prilike gledati predstave u svom gradu (a vjerujem da ima djece koja nikad nisu bila u kazalištu)?

Katarina Šestić: Prvotna ideja (još od studentskih dana) bila je da privučemo mlade u kazalište. Polazili smo od srednjoškolaca nadalje, međutim, vremenom i iskustvom koje smo stekle nakon Akademije, shvatile smo da su djeca idealna publika i da od najranije dobi trebaju krenuti kako bi stvorila naviku posjećivanja kazališta i ostalih kulturnih manifestacija.

Josipa Oršolić: Zadnje dvije godine radimo na stvaranju angažirane publike. 2020. godine zajedno smo vodile ljetnu radionicu u Županji, Drenovcima i Orašju, gdje smo se počele upoznavati s našom budućom publikom. Radionica je bila za mlade od 14 do 30 godina, a ove je godine Katarina nastavila u tom smjeru.

Katarina Šestić: Tako je. Samo što su ovogodišnje radionice bile za mlađi uzrast – od 1. do 8. razreda osnovne škole. Održala sam radionice u Županji, Vinkovcima, Đakovu  i Iloku i odaziv je bio ogroman. U većini gradova morala sam držati po dvije radionice i dalje se tražilo mjesto više. Od prvog mjeseca krećem u realizaciju radionica koje su odobrene od Ministarstva kulture i medija RH i na takav način se nadam i vjerujem da ćemo uspjeti privući publiku u naše kazalište.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović
Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Kad ih privučete, što će ih dočekati? Imate li već ideju repertoara? Što će biti vaša nit vodilja?

Josipa Oršolić: Imamo, ali je ne bi sada iznosili detaljno jer je podložna promjenama. Cilj je za početak minimalno producirati jednu dječju predstavu godišnje i ljetne radionice, ali mi se nadamo da ćemo moći i više od toga, sve je ovisno o našem slobodnom vremenu i naravno kapitalu.

Kazalište je, između ostaloga, i prostor beskrajne mašte, zato sad vi malko maštajte. Kako biste oblikovale svoju idealnu sezonu da ne morate razmišljati o novcima i ostalim nimalo umjetničkim, no itekako egzistencijalnim pitanjima?

Katarina Šestić: Kada bih imala dovoljno novaca, uopće ne bih razmišljala o cijeloj sezoni nego o jednom velikom projektu s puno glumaca, glazbenika i plesača. Brodvejski mjuzikl. To nam je san. Možda ga jednog dana i ostvarimo. Tko zna. Treba sanjati!

Josipa Oršolić: Da, da i da!

Bez velikih snova nema ni velikih projekata, zato, puj puj puj! Završile ste glumu i lutkarstvo na osječkoj akademiji. Hoćete li spajati ta dva izraza u svojim predstavama i što skorijim brodvejskim mjuziklima?

Josipa Oršolić: Apsolutno. Evo i prva naša predstava je kombinacija glume i lutkarstva. I nevjerojatno je koliko je lutkarstvo još uvijek neotkrivena grana umjetnosti. Mi, osječki glumci-lutkari, svoje znanje i vještine moramo iskoristiti.

Katarina Šestić: Dok sam studirala lutkarstvo, nisam bila svjesna u kolikoj smo prednosti zbog toga, ali sada to sve više uviđam. Pokušat ćemo prenijeti ljudima svoju ljubav prema lutkarstvu da i oni shvate koliko je ono čarobno – kako za djecu tako i za odrasle.

Kao zaljubljeniku u lutkarstvo, jako mi je drago zbog toga! I slažem se da je lutkarstvo kod nas vreća puna neotkrivenih darova, stoga navalite! Hoćete li u budućim projektima preuzimati ulogu redateljica ili ćete taj dio prepuštati gostujućim redateljima? Imate li nekoga u vidu?

Katarina Šestić: S obzirom da smo krenule od nule u svakom smislu, za ovaj prvi projekt morale smo preuzeti ulogu i redatelja, pisca, dramaturga, marketing menadžera, tehničara i svega što već jedna umjetnička organizacija i kazališna predstava zahtjeva, ali čim malo stanemo na noge planiramo pozivati vanjske suradnike i neizmjerno se radujemo tome.

Josipa Oršolić: To će ovisiti o projektu kojeg budemo radile. Zasigurno ćemo, s vremenom, dovesti gostujućeg redatelja/redateljicu. Prvi u vidu nam je mladi redatelj Vanja Jovanović, naš dugogodišnji prijatelj i kolega.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović
Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Odličan plan! Gdje ćete igrati predstave? Imate li riješen kazališni prostor?

Katarina Šestić: Proces stvaranja naše božićne predstave, kao i sama premijera, odvijao se u Kinu Mladost Županja. To je gradski prostor koji nam je Grad Županja dao širom otvorenih ruku i na tome smo im jako zahvalne. Vjerujemo da možemo na taj prostor računati i za buduće projekte s obzirom na lijepu podršku koju smo dobile od Grada, ali mi u Županji ne možemo održati deset izvedbi jedne predstave jer nema toliko publike.

Josipa Oršolić: Zbog toga je naša Kazališna družina Iglu ujedno i putujuća družina koja će igrati u raznim domovima kulture, školama, vrtićima i slično. Želimo da manje sredine dobiju priliku pogledati predstavu, da se predstava odigra u njihovim mjestima. Inače, ja dolazim iz BiH, selo Tolisa u općini Orašje. I općina i moje selo su nas podržali i od srca im hvala na tome. Gostovat ćemo s našom predstavom i tamo. Djeca tog kraja nemaju priliku pogledati predstavu. Jednostavno nedostaje kazališnog sadržaja za djecu. Tu i tamo se odigra predstava za odrasle, ali za djecu slabo i nastojat ću utjecati na to počevši s našom kazališnom družinom.

Znači odmah međunarodna gostovanja! Bravo! Vjerujete li da se možete nametnuti prvenstveno svojoj matičnoj Županji, uvući se u srca male županjske djece koja još uvijek nemaju naviku odlaska u kazalište i stvoriti stalni i redovni repertoar?

Katarina Šestić: Mi smo tu da vrijedno i predano radimo, prenosimo svoju ljubav prema kazalištu, radu s djecom i radu u umjetnosti općenito, a vjerujem da se svaki predan rad kad-tad prepozna i nagradi.

Josipa Oršolić: Važno je, po meni, da u županjskom kraju postoji profesionalna organizacija koja s vremenom može izbaciti profesionalnu produkciju. Za početak to može biti jedna predstava godišnje. S vremenom će Županjci steći još veću naviku gledanja predstava i odlaska u kazalište.

Hvala vam puno na razgovoru i želim vam stalni repertoar, puna gledališta, brdašca gostovanja, pokoji europski projekt i veliki brodvejski mjuzikl za peti rođendan!

Categories
Intervjui

„Kazalište za djecu i mlade prečesto zaboravlja na ovo danas i ovo ovdje“

Draga Ano, ove se godine na izborničkom mjestu Naj, naj, naj festivala dogodila velika promjena – dugogodišnju izbornicu Željku Turčinović zamijenila si ti, na čemu ti na početku ovog našeg razgovora od srca čestitam.

Hvala. I hvala Žar ptici, s kojom mi je uvijek bilo lijepo i ugodno surađivati, točnije ravnatelju Dragi Utješanoviću, na pozivu i povjerenju. Kolegica Turčinović postavila je visoke standarde selekciji Naj naj-a zbog čega i sam festival ima visok status među festivalima na kojima sudjeluju predstave za djecu i mlade. Nadam se da sam svojim izborom, nemilim okolnostima unatoč, uspjela održati taj standard i da će on samo nastaviti rasti u budućnosti.

Na selektorskom stolu dočekalo te tridesetak snimki recentnih domaćih predstava. Prije nego se okrenemo samom izboru, kako bi na temelju odgledanog poopćeno ocijenila hrvatsko kazalište za djecu i mlade?

Na to mi je pitanje teško dati jednostavan odgovor jer je kompleksan, kao i slika recentne produkcije kazališta za djecu i mlade.

Volimo kompleksne slike i odgovore, stoga…

… S jedne strane, pojavili su se (a pojavljuju se i dalje) novi/e autori/ice s osvještenijim i definiranijim poetikama i estetikama te s drugačijim pristupom prema – prečesto nedovoljno vrednovanom – kazalištu za djecu i mlade. Ili bar s pokušajem novog, slobodnijeg i suvremenijeg pristupa. U njihovom se radu osjeća posvećenost i ozbiljnost u pristupu temi koju obrađuju, samom procesu i recepijentu. No ponekad i neki od njih uđu u svojevrsnu “rutinu”, repeticiju unutar polja provjerenog i sigurnog, u ustaljivanje prakse. Možda je to nešto do čega neminovno dolazi ako autor nema potrebu postavljati samome sebi nove izazove. Ustaljivanje prakse samo po sebi nije loše, osobito na nekim poljima, a sigurno iz nje proizlazi i prepoznatljivost autorskog opusa, no mislim da možemo razlikovati kad se ona „okameni“ i postane nepropusna. Nisam sigurna da sva odgovornost za tu pojavu leži isključivo u samim autorima, već i u produkcijskim zahtjevima i očekivanjima. No, na kraju krajeva, autor je uvijek u poziciji reći da ili ne.

S druge, pak, strane  djeluje i niz autora koji kazalištu za djecu i mlade pristupaju sa znatno manje (da ne kažem manjkom) angažmana, strasti, inventivnosti i zapravo jasne vizije što i kako kome točno žele kumunicirati. Tu je vidljivo “odrađivanje” unutar zadanih parametara. Ne mogu reći da su te predstave nužno i „zanatski” loše, ali im nedostaje strasti i ljubavi. Ja ih vidim kao tijela bez htijenja, bez želje. Ne znam, možda su to prevelike riječi za tetar – strast, ljubav, želja. Možda to nosim još iz nekakvog ranijeg perioda kada sam smatrala kazalište čudesnim strojem koji može ići i daleko i duboko. I dalje smatram da može. Želim vjerovati da može. Dakako, to je neodvojivo i od promišljanja repertoarne politike pojedine kazališne kuće, odnosno umjetničkog tijela na nezavisnoj sceni. Neke su institucije, ako tako mogu reći, uspavane i umrtvljene po pitanju kreativnosti, znatiželje, osjetljivosti, pa i rizika; većine onoga što bi – po meni – trebalo odlikovati kazalište za djecu i mlade. A pri tome – proizvode i proizvode. Nažalost to su često kazališta u koja se djeca dovoze u autobusima kako bi se odradila ta terentska nastava, stavila kvačica pod kulturne aktivnosti.

KL Zadar, Nikomu pravo, režija i dramaturgija Ana Prolić

S kojom se posvećenošću i odgovornošću biraju te predstave? Tko ih bira? Neću ulaziti dalje u tu tematiku jer sam prilično ljuta oko načina na koji se djecu neselektivno odvodi u kazalište. Kao, pa bilo što je bolje od ničega. Ne znam baš. Ponekad mislim da je bolje veliko ništa, nego loše nešto. Ponekad sam vodila bitku s nastavnicima u školi kada mi je kćer odlazila na organizirane predstave, a koje ni po dobi, a kamoli po kvaliteti nisu bili primjerene. Hajde da je riječ o manjoj sredini. Ali u Zagrebu se ipak moglo izabrati. Gospođo, ne znam vam ja to, tako mi idemo, imamo dogovor s tim kazalištima, ja samo vodim djecu i pazim da ne jedu pod predstavom i da dođu svi na broju. Oprosti na digresiji.

Dapače, hvala ti na njoj jer mislim da je silno važna. Dakle, sljedeći cijeli intervju posvećujemo ovoj temi i sve krivine ćemo razbucati! Bar na papiru. Prije njega…

… vraćam se temi. Ima i institucionalnih kazališta koja već duže vrijeme pokazuju velik stupanj životnosti i otvorenosti u promišljanju i stvaranju, pa čak i predvode trendove. Jedna od tih institucija nalazi se i u ovoj selekciji i iskreno se nadam da će biti nagrađena za ono što je „skuhala“. Nezavisna scena je isto „šarolika“ po tom pitanju. Ne mogu reći da je nezavisna scena – generalno govoreći, generator novog, hrabrog, odvažnog, eksperimentalnog, izazovnog kazališta koje pita, propituje, pokazuje, prokazuje, ukazuje, poziva, koje sluša. Često s nje dolaze velika iznenađenja, ali i – kako mi to u kazališnom žargonu volimo reći – čvrge.

Osjeća li se razlika institucionalne i nezavisne scene u produkcijskom, izraznom i drugim pogledima?

Rekla bih da se razlika prvenstveno osjeća u produkciji. Iza predstava nastalih u institucionalnim kazalištima ipak stoje i „hladan pogon“ i – u pravilu – veća sredstva. No to uvijek ne donosi i bolju predstavu. Nezavisna produkcija ima taj „luksuz“ i „slobodu“ izbora izvođača, ali i drugih sudionika produkcije, što isto pridonosi i kvaliteti i raznolikosti. Nezavisna je produkcija ipak „zavisnija“ u smislu vlastite isplativosti i održivost, no što je zavisna. U ovo pandemijsko vrijeme to je svakako postalo još naglašenije. Zavisna produkcija još si može dopustiti da igra za desetkovanu publiku, no može li i nezavisna?

Uglavnom, rekla bih da se situacija u kazalištu za djecu i mlade mijenja, da ipak zadobiva drugu poziciju i da, ako ništa drugo, kazalište za djecu i mlade, kao i njegovi autoric/ce, u većoj mjeri promišlja samo sebe. No još uvijek mi se čini da je daleko od mjesta na kojem bi trebalo i moglo biti. Djeca i mladi su, po meni, publika kojoj je moguće najviše „dati“. Produkciju kazališta za djecu i mlade treba sagledavati unutar kazališne produkcije u cjelini jer je pod utjecajem istog društveno-kulturalnog i inog konteksta. Voljela bih da odrednica kazalište za djecu i mlade označava samo dobnu specifičnost ciljane publike, a ne i način na koji se promišlja i s koliko se angažmana, potrebe, volje i strasti i radi.

Koje su teme najuočljivije ili najčešće u ovogodišnjoj ponudi?

Predstave prijavljene na ovogodišnji Naj Naj kretale su se od tematiziranja prihvaćanja/neprihvaćanja različitosti, vršnjačkog nasilja, smrti, procesa nastanka predstave i radijske izvedbe, potrebe za suradnjom u cilju ostvarivanja ambicija, odnosa laži i mašte, izazovima odrastanja, svemirskih tijela, stresa/pritiska koji nastaje pri ostvarivanju željenog cilja, sukoba između pojedinčevih želja i nametnutih mu uloga, posluha i neposluha i dr. U nekoliko slučaja adaptacija nedramskih tekstova – koji su svi „kanonski“ naslovi – pokazala se tendencija temporalizacije i lokalizacije i manje ili više uspješnije kontekstualizacije.

IFrame

KD Pinklec, Kao voda, tekst i dram. Ana Prolić

Kad smo kod kontekstualizacije, je li prevladavao tradicionalni ili suvremeni izraz i pristup temi?

Ne znam koliko su predstave prijavljene na festival reprezentativni uzorak, ali na temelju njih mogu reći da dominaciju još uvijek ima tradicionalni pristup i izvedbeni izraz, no sve je više suvremenih tendencija. Ono što zamjećujem je da se u određenom broju predstava vide suvremene izvedbene tendencije, no nisu uvijek dosljedno i u cijelosti, svjesno provedene. Mnoge predstave uvode „suvremenost“ na, po meni, kozmetički i površan način, a strukturalno i sadržajno, kao i na polju izraza, ostaju „na sigurnom“.

Je li riječ i dalje apsolutna vladarica ili su i ostali elementi scenske igre dramaturški i scenski aktivni?

Rekla bih da je verbalni izraz još uvijek dominantan, iako je sve prisutniji neverbalni izraz. U ovoj su selekciji dvije predstave usmjerene na neverbalni izraz. I još su dvije predstave, prijavljene za festival imale takav karakter. Kod takvih se predstava ponekad dogodi „prezasićenost“ neverbalnog znakovlja koja, pretpostavljam, nastaje iz nekakve nesigurnosti u konotativnu i denotativnu nabijenost neverbalnog znaka.

Budući da si ulogu izbornice preuzela u vremenima krajnje izazovnim po kazalište za djecu i mlade, koliko se te muke po kazališne junake osjećaju u predstavama? Od izraza do sadržaja. 

Tema pandemije i njezinih posljedica na pojedinca i društvo u cjelini, kako kratotrajnih, tako i potencijalno dugoročnih, bila je prisutna samo u jednoj prijavljenoj predstavi koja nije ušla u selekciju. Riječ je o predstavi s nezavisne scene koja je pokušala pokazati kako se pandemija odražava na proces nastanka kazališne predstave, ali i na samo njezino izvođenje. Ostale predstave, na žalost, nisu krenule u tom smjeru. Ideja da bi kazalište za djecu i mlade trebalo ostati u starom normalnom, sadržajno i izvedbeno nezahvaćeno virusom koji nam je svima potresao živote, čini mi se pogrešnom i kontraproduktivnom. No nije to veliki novum. Kazalište za djecu još uvijek u prevelikom broju predstava ostaje u nekom drugom vremenu, u prostoru apstraktnih ideja i vrijednosti, u prostoru bez boli, smrti i širokog spektra emocija.  Naravno da je u brojnim pričama, bajkama i basnama utkana i situaciona i odnosna svevremenost i da obrađuju i prorađuju neke svevremen strahove i nelagode. Ali prečesto se od udaljavma od ovoga danas i ovoga ovdje. Postavljaju djeca i mladi ista pitanja kao i prije sto godina, imaju iste razvojne faze i strahove, no postavljaju i brojna druga, nova pitanja proizašla iz njihove stvarnosti koja se mijenja i trči sve brže.

Da se vratim na temu covida, pitanje je koliko je brzo kazalište moglo (zbog programske politike i prijavljenih projekata) brzo reagirati na situaciju i jesu li sve prijavljene predstave nastale u pandemijskom vremenu. Ne znam, možda smo se svi nadali da će to sve trajati kraće i da neće imati ovolike i ovakve posljedice. Mislim da je sada već dovoljno dugo tu i s perspektivom još izvjesnog trajanja te da je svakako vrijeme da se i tematizira u kazalištu za djecu i mlade. Jer koga je, ako ništa drugo onda u razvojnom smislu, pandemija više pogodila no djecu i mlade? Pogledajte samo što je s porastom depresije, autodestrukcije i socijalne disfunkcije kod djece i mladih. Brojke su zabrinjavajuće. No o tim se pojavama teško može govoriti „u rukavicama“, kako se često zahtijeva od kazališta za mlade i djecu.

Gdje (još) vidiš prostor za daljnje napretke, odnosno gdje su po tebi najslabije karike ovogodišnje produkcije?

Prostor za napredak postoji uvijek i svugdje i mislim da bismo svi mi koji na ovaj ili onaj način sudjelujemo u promišljanju, stvaranju i valoriziranju kazališta za djecu i mlade toga trebali biti svjesni i težiti tome. Kao i tome da se međusobno potičemo, podržavamo, osnažujemo i inspiriramo. Sada pomalo zvučim kao neki političar koji daje opće smjernice djelovanja iz  nekake idealne slike unutar koje vladaju isto tako idealni odnosi. Činjenica je da je situacija znatno drugačija.

Nezahvalno je govoriti o najslabijim karikama ovogodišnje produkcije, odnosno u kojoj mjeri su one drugačije od slabih kratika prošlogodinje produkcije. Već mi se duže vrijeme čini kako je jedna od slabijih točaka dramaturgija. Ili mi se to čini tako jer sam dramaturginja? Ili je dramaturgija uvijek i u svemu?

IFrame

GKL Split, Katin tajni začin, tekst i režija Ana Prolić

Ja nisam dramaturg, no u potpunosti se slažem s tobom, a čini se da nismo usamljeni u tome. Kako bi ti, kao jedan od rijetkih svijetlih primjera dramaturga/inja u našem kazalištu za djecu i mlade…

… Hvala na komplimentu…

… u potpunosti zasluženom… okarakterizirala dramaturški sloj u ovih 30-ak predstava?

Imam dojam da se dramturgiji ne daje dovoljna pažnja (ako joj se uopće i daje) i da je često nekako „usputna“, aleatorička. Često vidim iznimno bitnu i zanimljivu temu, dobre izvedbe, pametna redateljska riješenja, potentan predložak, ali i manjak cijelovitog promišljanja, te dosljedne i osvještene primjene postupaka. Često mi nedostaje ta cjelovitost, zajednički nazivnik.

Iako je sam festival, koji je bio motiv za ovaj razgovor, iza nas, svejedno se okrenimo odabranim predstavama. U riječi izbornice napisala si da je tvoj glavni kriterij bio odabrati predstave koje bi i sama voljela gledati. Jesi li uz taj kriterij imala neke „pomoćne kriterije“? Koje?

Uvijek postoje kriteriji izbora, odnosno ograničavajuće zadanosti. Sam festival unutar prepozicija prijava vrši određenu pred-selekciju koju (nažalost) ne čitaju i ne shvaćaju ozbiljno svi prijavljeni. Osim tih javno artikuliranih odrednica, postoje određene prepozicije koje se komuniciraju samom selektoru/ici, a često su produkcijskog karaktera. Ove godine tu je još i set epidemioloških mjera i ograničenja (od broja glumaca na sceni, prostora za izvedbu i dr.) koje treba imati na umu. I, na kraju, svaki izbornik ima vlastite kriterije koji se stvaraju i u odnosu na samu „ponudu“. Ponekad je teško prikupiti broj predstava koji očekuje festival, a ponekad je teško reducirati se na taj broj. Ovo drugo mi je puno draža dvojba.

Selekcija je bila fino izbalansirana između nezavisnih kazališta i institucija, verbalnog i fizičkog teatra, uz na dječjim festivalima rijetku gošću – predstavu radiofonskog izraza i ideje. Kako bi retrogradno naslovila vlastitu selekciju?

Sad si me zatekao. Iz staroga u novo.

Jesi li svjesno „balansirala“ selekcijom?  

Ne u velikoj mjeri i ne po principu – za svakoga ponešto, već sam pokušala pokazati raznolikost produkcije.

Na kraju našeg razgovora, festival se zbog korona-situacije održao online. Što misliš o snimkama predstava? 

Evo, reći ću, pa kud puklo da puklo: ne volim (gledati) snimke predstava. Uvijek sam ih smatrala „nužnim zlom“ i zazirala sam od njih. Naravno da su one u nekim slučajevima i neophodne (recimo za slučaj selekcije inozemnih predstava i sl.), korisne (u edukacijske i analitičke svrhe) i vrijedne (kao teatrološki materijal i dokument). No snimku predstave nikako ne mogu zamijeniti, pa čak niti usporediti s predstavom, niti doživljaj, niti iskustvo gledanja i „sudjelovanja“. U cijeloj priči meni, osobno, najviše znači to svjedočenje i sudjelovanje u proizvodnji i istovremena recepcija. Za mene snimka predstave, prije svega, imam informativnu i dokumentarnu vrijednost, a i tu valja razlikovati vrste snimaka – da li je snimana iz pozicije „objektivnog promatrača“ (statična kamera, snimanka „totala“)  ili je snimana na drugačiji način i montirana.

I pri samoj selekciji snimka predstave nije najsretnija opcija, ali se ipak polazi od pretpostavke da je selektor/ica dovoljno educiran/ i iskusn/a da i na temeljnu nje može donijeti vrijednosnu procjenu i „pretpostaviti“ izvedbu.

Razumijem da su brojna kazališta na određeni način bila „osuđena“ na plasiranje snimka predstava kako bi održala i/li zadržala interes gledatelja, u nekim slučajevima i ostvarila određenu dobiti, pa čak, usuđujem se reći, opravdala same sebe, te jednom djelu publike možda  i „zadovoljila“ potrebu za kazališnim izrazom. Ja, svakako, nisam dio te publike.  Mislim da je ovo tema kojoj bi se moglo, a i trebalo pristupiti iznimno ozbiljno, odgovorno i analitički.

Categories
Intervjui Vesti

HANA VEČEK: „Srećom, djeca imaju nisku toleranciju na dosadu“

Draga Hano, tvoj dramski tekst Bijelci ove je godine na natječaju Mali Marulić osvojio prvu nagradu za najbolji lutkarski ili dramski tekst za djecu. U tekstu je riječ o razlikama te nerazumijevanju i neprihvaćanju istih. Iako je malko suvišno pitati otkud ti inspiracija jer nas neprihvaćanje drukčijih okružuje na svim razinama, svejedno ću pitati: zašto si napisala tekst o razlikama i neprihvaćanju sada i ovdje?

To je, naravno, vječna tema. Iako mi je lijepo misliti da idemo na bolje. A tema je zapravo trenutak (točnije zbir mnogih trenutaka) u kojem postajemo svoja osoba, trenutak kad prestajemo biti dijete – a to je kad počinjemo propitivati ono što nam društvo, okruženje i vlastita obitelj nalažu kao normu. Na nama je da mijenjamo paradigmu – na svakoj mladoj osobi je zadatak da proširi horizonte i postane uključivija. I za druge, kao i za same sebe. Trebamo se kretati prema Svijetu koji nas uključuje onakve kakvi jesmo, autentične.

Koliko je važno pisati o ovakvim temama u tekstovima upućenim djeci?

Uvijek je važno govoriti o tome da stvari nisu tako jednostavne, niti crno-bijele, da zločesti dječaci najčešće imaju dobro srce, da se možemo zaljubiti u nekog tko je istog spola kao i mi, da djevojčice ponekad imaju rep…

Kako ti se, kao umjetnici koja je velikim dijelom okrenuta dječjoj publici, ali i kao majci, čine današnja djeca i mladi?

Čine mi se kompleksnima, zanimljivima, bogatim sadržajima, sposobnim da nas mnogo toga nauče. Nedavno sam saznala nešto važno o sebi, nešto što sam oduvijek htjela znati, a saznala sam to od svoje nećakinje koja ima 13 godina. Ona je vidjela nešto što ja nisam uspjela u svojih pedesetak godina. I stalno učim od svog sina. On je odličan pedagog, hvala mu što je tako nježan u odgoju.

Koliko su djeci i mladima potrebni ovakvi sadržaji? Što misliš, na koji način ti sadržaji dopiru do njih?

Najvažnije je da sadržaji za djecu budu autentični. I zabavni, bez obzira koliko je teška tema kojom se bave. I da ne dociraju, to je djeci nepodnošljivo.

Vratimo se malko Bijelcima. Priču si odvela u svijet paunova. Zašto baš paunova? Kad sam prvi put čitao dramu, taj izbor me prilično iznenadio jer, moram priznati, do ove drame nisam imao neke intenzivnije osjećaje i stavove prema tim kočopernim ljepoticama. 

Paunovi! Ne znam točan razlog. Čitala sam Knjigu o prahu Philipa Pullmana. U jednoj su se sceni na tren pojavili paunovi i ja sam se toliko razveselila ideji da ih vidim na sceni, da zamislim trenutak u kojem rašire taj predivni rep… i tako je počelo. Obično počne od neke ideje ili neke slike. Ili neke glumice ili glumca za koje želim nešto napisati.

Prije pet godina osvojila si prvu nagradu s dramom Magnus, meni najboljom među svim nagrađenim dramama dosadašnjih natječaja Mali Marulić. U njoj si progovorila o još jednoj važnoj, ali i mučnoj temi koja se u kazalištima za djecu zaobilazi u širokim lukovima – smrti jednog od roditelja. Koji je tvoj motiv prodora u teme koje se etiketiraju tabuima, poput smrti?

Magnus… Stalno mislim o smrti, sprijateljujem se s njom. I uvijek je to pitanje – da sada umrem, kako mogu pomoći svom sinu da se  s tim lakše nosi? Kako pripremiti djecu da prežive, snažni i svoji, naše smrti? Kako uopće, za sve nas, učiniti smrt dijelom života? Kako maknuti taj tabu i tu sivu formalnost s nje? Kako tom sivilu dodati topline? Time ću se, vjerujem, baviti dok živim, a možda i nakon toga.

Tko je spremniji na smrt u predstavama za djecu – domaća kazališta ili djeca? Ivica Šimić jednom je prilikom napisao da će hrvatsko kazalište za djecu biti otvoreno tek kad će predstave o smrti prestati biti tabu.

Naravno da su djeca spremna na razgovor o toj temi. Djeca vole iskrene razgovore o tabu temama.

Vratimo se mi tebi. Iako smo dosad govorili o tvojim dramskim tekstovima, prije svega si redateljica. Kako pišeš tekstove? Imaš li u glavi redateljska rješenja koja te nose kroz tekst ili odvajaš ta dva procesa? Nosiš li u sebi sliku predstava Magnus i Bijelci? Da dobiješ nedefinirani budžet za ta dva teksta, u kojem bi ih mediju postavila – kazalištu, filmu ili na radiju? 

Kad pišem za kazalište uvijek vidim sve, redateljska rješenja, scenografiju, kostime, zvukove… Kad pišem za radio uvijek u glavi prvo napravim podjelu i pišem tako da čujem glasove glumaca. Slično je i kad pišem za film, također napravim podjelu unaprijed… i pišem zato što bih htjela raditi s određenim glumcima, jer ih želim vidjeti u određenim situacijama. (Evo, upravo ovih mjeseci vrtim po glavi nešto što bih htjela raditi u kazalištu s Filipom Detelićem, Sretenom Mokrovićem i Alexom). Što se tiče kazališta, svakako bih voljela režirati Magnusa – u ZKM-u. Možda će uskoro biti baš dobar trenutak za to. Magnus je i pisan prema Rakanu, a tema smrti je postala sveprisutna… Bijelce bih voljela režirati ili u splitskom ili u zadarskom kazalištu lutaka.

Uz režiranje u kazalištu i na filmu, tvoja je najveća umjetnička ljubav radio, u kojemu i najviše radiš, obraćajući se odraslima i djeci. Što ima radio kao medij, a kazalište (ili film) nema? Što te posebice privlači njemu?

Radio! Odmah se ozarim! Najsretnije trenutke doživim u tonskom studiju. I za vrijeme snimanja s glumcima i kasnije, u montaži. Možda najviše kad dođemo do muzike… još uvijek ne mogu vjerovati da to smijem, da to mogu – reći kako bi muzika trebala zvučati, igrati se time. To mi je kao neko zabranjeno voće… uh… divno. I sve to – snimanje zvukova! (Evo i sad dok pišem ovo cičim od sreće kad se sjetim snimanja zvukova). Za Kraljicu Sol sam danima tražila koje će perle stvarno zvučati kao biseri kad ih u studiju pustim niz stepenice, jedini put kad sam uživala u velikom spremanju je kad sam snimala sebe kako čistim policu u hodniku za jednu malu formu Andree Zlatar o velikom spremanju… Donijela sam svoje stare klizaljke i hodala u njima po studiju za Trostruki aksl, toliko toga i sve kao čudo. I možda najveće – napisala sam tekst za song koji je Maro Market uglazbio, a Ugo Korani otpjevao, za Sinove, kćeri Ivane Bodrožić. Na radiju lako i brzo propitujem vlastite želje, naklonosti i pomičem ono što doživljavam kao vlastite granice.

Kao zaljubljenik u radio dramu, imam dojam da je taj izraz duže vrijeme bio u recepcijskoj krizi, no posljednjih se nekoliko godina u velikom stilu vraća slušateljima zahvaljujući arhivi i podcastu na stranicama Hrvatskog radija (s kojima slušatelji više nisu vezani uz termin emitiranja). Imaš li povratne informacije o recepciji među mlađim slušateljima? Kako djeca prihvaćaju radio drame te prihvaćaju li ih, uopće?

Nives Madunić Barišić, glavna urednica dramskog programa Hrvatskog radija, često radi radionice u osnovnim školama, po cijeloj Hrvatskoj. Ona i naš sjajni ton-majstor Tomislav Šamec pokažu djeci na koji se način snima radio drama, kako se stvore i dodaju zvukovi, te im puste jednu radio dramu za djecu. Bila sam par puta prisutna – slušala se radio drama Junaci Pavlove ulice koju sam režirala s dječacima iz dramske grupe s kojom sam tada radila – i zadivilo me koliko se djeca lako fokusiraju i prate nešto što im je zanimljivo. Naravno, kao i kod svega – djeca imaju nisku toleranciju na dosadu (hvala Bogu). Sad postoji podcast i arhiva i roditeljima je sve lakše djeci puštati dječje drame – prije spavanja, u dugim vožnjama, u čekaonici kod doktora…

Kako vidiš budućnost radija kao medija i radio drama kao umjetničkog izraza?

Nemam pojma. Budućnost je svaki dan. Ali kako su nam slušalice postale dio životne opreme…. optimistična sam.

Sad kad smo se dotakli različitih medija i umjetničkih izraza u kojima stvaraš, možeš li mi reći koje su po tebi glavne prednosti i mane kazališta, filma i radija u osvajanju dječjih publika? U pogledu dopiranja do dječjih publika, utjecaja na njih, mogućnosti tvoje redateljske igre…

Ovo je jedan od onih odgovora – sve ima svoje prednosti. Kad stvarno ima. Ipak, kazalište je živ čin, aktivan, dozvoljava interakciju – kazalište je, kad je dobro –Događaj. Kad je dosadno, onda je trauma. Najgore je kad si želiš na dosadnoj predstavi iščupat nogu i pojest je, kao da si zapeo u Andama. Radio drama je idealna da te umiri i fokusira – mislim da je malo po malo, pa po puno, idealna i za rad sa djecom s problemima fokusiranja i ADHD-om. Inače, djeca glumci s ADHD-om su fantastična i dok glume imaju sjajnu koncentraciju. Film – bogatstvo svega, pogotovo ako je u kinu. Dječji filmovi nam obilježe djetinjstvo – i roditeljstvo. I filmovi i genijalne sinkronizacije crtića.

Na kraju ovog našeg prvog razgovora, nakon što si drugi put zasjela na tron Malog Marulića (a prije godinu dana i na radiodramski tron s divnom radio dramom Ne zaboravi pokriti stopala), koja je tvoja sljedeća velika umjetnička želja?

Hvala ti što me to pitaš. Pitaj me i iduće godine. Pitaj me to uvijek! Imam toliko umjetničkih želja: da napišem knjigu eseja o sreći – o placu, o svojoj baki, o djeci, o moru; da završim roman – krimić koji upravo pišem za Henu, da ton-majstorica Marija Pečnik i ja smontiramo radijski dokumentarac koji smo upravo snimile u Splitu o predivnoj Nives Čičin-Šain; da Vlado Gojun i ja smontiramo longitudinalni dokumentarac koji sam osam godina snimala s jednim razredom, da konačno izađe premijera mog kratkog filma To se sam tak kaže; da Tomislav Torjanac ilustrira moju slikovnicu Dođi da te naučim igrati se sa mnom; da snimim dokumentarac o tome kako Faccini drži probe za Muku po Ivanu… I još puno toga. Sreća, čista sreća.

Categories
Intervjui Vesti

LIVIJA KROFLIN: „Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“

Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?

Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.

PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.

Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.

Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?

To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.

Livija Kroflin na promociji knjige "Estetika PIF-a", foto, Ivan Špoljarec
Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec

Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?

Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.

Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…

Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.

Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.

Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.

Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.

Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?

Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.

Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.

Livija Kroflin, foto: Privatni album
Livija Kroflin, foto: Privatni album

Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?

PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.

Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?

Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.

Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!

Categories
Intervjui

SANJA VIDAN: „Lutka je moj produžetak“

Draga gospođo Vidan, u najavi sam namjerno rekao „upoznajući“ jer, iako ih viđamo na sceni, lutkari su vrlo rijetko u medijima, stručnim ili nestručnim. Vi osobno osvojili ste sve što se može osvojiti, od gledatelja do nagrada, a na internetu nisam pronašao niti jedan intervju s vama, što je doista tužno, barem iz kuta nas ljubitelja lutkarstva. Zato krenimo od početka… je li lutkarstvo bilo vaš izbor ili splet slučajeva?  

Moram priznati da moje bavljenje lutkarstvom nije bio izbor nego slučajnost. Kao mlada djevojka imala sam priliku gledati Marinkove pupumanije tadašnjeg Kazališta lutaka Pionir, sadašnjeg Gradskog kazališta lutaka Split, i bila sam oduševljena. Dugo nisam razmišljala o lutkama dok nisu objavili natječaj i ja sam se, naravno, javila. To mi je bila jedna od boljih  odluka u životu. Smatram da nisam radila posao nego se dobro zabavljala. Jednom mi je prijateljica rekla, koja je tada radila jednu mračnu dramu, “Blago ti se. Tebi je uvijek veselo i tvoje predstave sretno završe”. Istina je. Blago mi se.

Tko vas je dočekao u Pioniru?

Kad sam došla u kazalište, a to je bilo 1983 god., bilo je poprilično starijih kolega. Najviše sam naučila od Ivice Tolića, Dragice Saratlije, Mirka Čovića, Davora Vesanovića, Dunje Adam i Zoje Mihelac. Mnogi od njih su nažalost umrli, ali ih se uvijek rado sjetim. Jako puno sam od njih svih naučila pa i to koliko je lijepo raditi lutkarstvo. Bili su zaljubljenici u lutke i majstori zanata.

Kako je bilo raditi s Ivicom Tolićem, jednom od najvažnijih osoba splitskog i hrvatskog lutkarstva?

Ivica Tolić je bio perfekcionist. Šta je dotaknuo, oživilo je i nije pristajao na jednostavna rješenja. Nemali broj noći je proveo u radu da bi predstava mogla izaći i uvijek kad bi došli ujutro, svi bi uzdahnuli vidjevši scenu.

Na vašim počecima nije bilo formalnih mjesta za učenje o lutkarstvu. Što je u vašem slučaju odigralo ulogu „školovanja“? Rad na predstavama ili?

Istina, tada nije bilo akademije za lutkarstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sam prije lutaka bila u Glumačkom studiju Marina Carića pri splitskom HNK i tamo dvije godine radila s glumcima i režiserima. Kad sam došla u lutke, učila sam od starijih. Za početak smo mi mladi dobivali jednostavne lutke kao što su ptičice dok ne bi dokazali da smo zaslužili veliku ulogu i svi smo se još više trudili. Moje školovanje bio je rad na predstavama pomno gledanje što stariji glumci rade.

U svom radnom i umjetničkom vijeku prošli ste kroz brojne faze u splitskom kazalištu. Kad ste se osjećali najugodnije?

Pa najugodnije mi je bilo u mojim tridesetim godinama kad sam bila u naponu snage a opet s nekim znanjem. Još uvijek smo imali dosta lutkarskih predstava u kojima se najviše nalazim.

Sanja Vidan, foto: Privatni album
Sanja Vidan, foto: Privatni album

S kojim redateljima vam je bilo najizazovnije i(li) najljepše raditi?

Radila sam s bezbroj redatelja i svaki je imao svoje kvalitete i mane. Trajalo bi previše da svih nabrajam ali spomenuti ću samo prof. Juvančića koji nas je nedavno napustio. Impresioniralo me kako je taj čovjek u kratko vrijeme naučio puno o lutki i koliku je želju za učenjem imao i u poznim godinama.

Splitsko kazalište je najdulje u svom repertoaru zadržalo kraljicu lutaka, danas tako rijetku gošću lutkarskih scena – marionetu. Kako je bilo družiti se s njom?

Tako je. Splitsko kazalište je najduže zadržalo marionetu, no, nažalost nisam radila s marionetom na duge konce, ali jesam s kratkim koncima. Kažu da je marioneta kraljica i da može neke pokrete koje druge lutke ne mogu. Tajna je u dodavanju konaca na neka mjesta koja glumac želi istaknuti. Kod nje mi ne nedostaje bol u leđima. Naime prije su glumci lutkari imali beneficirani radni staž zbog uvjeta.

Kad smo kod pokreta koje drugi ne mogu, kolege o vama pričaju, kao što sam napisao u uvodu, da sve što primite u ruke oživi. Je li to neki spontan odnos koji je nastao „tek tako“ ili iza tog oživljavanja stoji veliki i kontinuirani rad?

Naravno da stoji rad, ali mislim da smo prije svega lutka i ja dobri prijatelji i volimo se.

Kako vi gledate na tu svoju prijateljicu u vašoj ruci ili na njoj? Kao sastavni dio sebe, vaš produžetak, partnericu…? 

Lutka je sigurno ja ili moj produžetak i kroz nju uvijek igram, a nikako nije rekvizit. Ona je u tom trenutku glumac.

Možete li istaknuti nekoliko predstava u kojima ste po vlastitom mišljenju dotakli osobne vrhunce? Likove s kojima ste se posebno spojili i koji su postali dio vas?

Pa, evo, spomenuti ću Pipa kojeg svi uvijek spominju. Mislim da je on na neki način ja. Infantilan, prkosan i naivan.

Pipo i Pipa, Foto: GKL Split
Pipo i Pipa, Foto: GKL Split

Da dobijete priliku za slavljeničku predstavu, tko bi bio vaš tim iz snova i što biste voljeli postaviti na scenu?

Naravno da bi to bili moje drage kolege iz splitskih lutaka – najbolji lutkari na svitu. Velika želja mi je Djevojčica sa šibicama, mada je neizrecivo tužna.

U svojoj velikoj karijeri niste bili samo glumica-animatorica, već ste povremeno i režirali, sudjelovali ste u žiriranju dramskih tekstova za djecu i mlade… koliko može pojedinac napraviti u razvoju jedne umjetnosti? Ima li ikakvu moć ili je tu stvar nekih općih smjernica protiv kojih se ne može puno?

Mislim da pojedinac ne može puno. Potrebno je puno više duša. Kad je nešto „moda“ onda je na svim poljima isto.

Vaša kći polako završava studij glume i lutkarstva u Osijeku. Što ostavlja vaša generacija toj novoj generaciji? Mislite li da će lutkarstvo ići dalje prema totalnom izrazu ili će se vratiti lutki?

Mislim da smo im do sada dosta ostavili, a njihovo je hoće li nastaviti.

Kako vam se čini stanje u splitskom i hrvatskom lutkarstvu danas?

Moram priznati da sam nezadovoljna i nesretna jer sve manje njegujemo lutkarstvo. Nemam ništa protiv glumačkih predstava, ali bi ih trebalo biti manje, odnosno onoliko koliko sad ima lutkarskih predstava. Na koncu lutkarske su predstave uglavnom igrokazi, bajke, basne. Zašto je to važno? Zato jer svi znamo da lutke ne trpe previše priče i najbolje su kad izvode radnju, a rečenice trebaju biti kratke. Dakle, suprotno od drame.

Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo
Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo

Koliko je važno vratiti lutkarstvo djeci i djecu lutkarstvu?

Mislim da lutkarstvo moramo nastaviti njegovati jer je važno za razvoj djece, jer djeca puno bolje reagiraju na lutke nego na žive glumce, što je pokazala psihologija. Nemam ništa protiv lutkarskih predstava za odrasle i mlade, voljela bih da ih ima i više, ali te predstave treba izvoditi odraslima i mladima. Često se takve predstave izvode za djecu manjeg uzrasta jer ih treba prodati.

Možete li povući paralelu između hrvatskog i inozemnog lutkarstva danas?

U ovom trenutku mislim da je bolje stanje s lutkarstvom u inozemstvu, mada po mom skromnom sudu mislim da lutkarstvo nije više na razini. Kad spominjemo svijet, uočljiv je trud za izmišljanjem nečeg novog (u smislu lutaka, tehnologije). Kod nas toga ima premalo ili nikako. Često se žalimo kako nema dovoljno lutkarskih redatelja. Nikada ih nije bilo. Uvijek je bilo redatelja koji su htjeli naučiti nešto više i uhvatiti se ukoštac s lutkama jer im je to bio izazov. Na koncu dovodili smo redatelje iz susjednih zemalja i bili puno češće na lutkarskim festivalima, te na njima sklapali nova poznanstva i poslove. I kad sad razmišljam o pitanju koje je bilo najplodnije vrijeme za lutkarstvo moram reći – ono prije 35 godina. Možda je bilo zastarjelo, ali ga je bilo u  ogromnim količinama.

Categories
Intervjui

MORANA DOLENC, rediteljka predstave ,,Laboratorija života” i utisci publike

Intervju sa Moranom Dolenc

Na koji način pozorište za decu i mlade (ili pozorište uopšte) može posredovati u nošenju sa traumom?

Mislim da kazalište može posredovati u nošenju s nekom traumom na najbolji mogući način. Ne samo kazalište nego i umjetnost općenito. Višekratno mi se to potvrdilo, a prvi puta sam to osobno doživjela kad sam vodila jednu djevojčicu razvedenih roditelja na predstavu o toj temi. Ona kao da je proživjela katarzu i izašla je iz dvorane kao preporođena pobjednica Svemira. Naravno, to se ne bi dogodilo da predstava nije bila odlična! Tada sam uistinu shvatila moć kazališta. Oduvijek sam željela biti stvarateljica predstava koje mijenjaju ljude ili im otvaraju vidike i vrata mašte koja onda opet radi svoje, jer je baš mene susret s kazalištem tako promijenio…

Fotografija preuzeta sa https://nfoto.hr/

Budući da ni glavni junak vaše predstave ne govori, rešili ste da se poslužite njegovim načinom komunikacije, te da nam ovu priču ispričate kroz simbole i druge pozorišne kodove. Da li je izazovnije na taj način pričati o škakljivim temama, ili kroz njihovo verbalizovanje? Šta donosi jedan, a šta drugi pristup?

Od malih nogu sam zaljubljena u lutkarstvo jer je njegova srž oživljavanje neživog, davanje duše predmetima. Ti predmeti su posrednici između animatora i publike i njihova važnost i uloga je ogromna. Oni sve smiju i sve mogu i svojom su pojavom meni snažniji od same riječi. Već samim odabirom lutke, lutkari daju neki simbol svojoj lutki. Mlađoj publici koja se od malih nogu susreće s tim principom u kućnom okruženju, kroz igru s igračkama, direktnije je i jednostavnije prihvatiti i razgovarat o nekim temama koje su bolnije, teže, škakljivije ili kako god ih nazvali, pa je lutka onda tu sjajan medijator. Smatram da je kroz lutku, predmete, slike, kroz vizualno snažnije komunicirati s publikom. Riječi nam tu uvijek mogu pomoći. Ali meni su one obično u drugom planu, barem u mojem kazališnom izražaju.

Fotografija preuzeta sa https://uoloft.wixsite.com/uoloft

Stanje pozorišta za decu i mlade u regionu je takvo da su sredstva finansiranja često vrlo oskudna, što nekada dovodi do umetničkih i estetskih izbora koji su ekološki svesniji. Koliko je važna svest o ekološkom pristupu produciranu jedne pozorišne predstave danas? Da li to treba da bude nužnost ili svesna odluka i prioritet?

Mislim da je stvar šira. Ako smo kao ljudi ekološki osviješteni onda ćemo to aplicirati u svakom segmentu našeg života, pa onda i u našim poslovima. Lutkarstvo koje oduvijek volim ima taj sakupljački, volim reći hrčak moment jer stvaranje novog iz starog je meni jako ispunjavajuće. Taj bric-à-brac, diy, buvljak stil je za mene neiscrpan izvor inspiracije pa često posežem baš za starim predmetima za svoje scenografije i lutke. Ako mi to estetski ne odgovara za neku predstavu onda obično posežem za prirodnim materijalima. Mislim da bi nam ekološki pristup u svemu trebao biti nužan i svjesni prioritet.

Foto: Jovana Semiz

Utisci publike o predstavi ,,Laboratorija života”

– Predstava je bila odlična, najzanimljivija mi je bila scena zemljotresa kada se glumac uplašio. (Učenik, 10)

– Došla sam na predstavu sa sinom, iako meni nije prvi put na FEP-u od velike važnosti mi je bilo da njega dovedem i probam da mu približim pozorište. Najbitnije mi je da su deca zadovoljna programom, usrećuje me kada ih vidim kako izlaze srećni sa predstava i razmenjuju utiske. (Sekretarka međuopštinske organizacije slepih, 54)

Foto: Jovana Semiz

– Dopao mi se entuzijazam glumca, predstavu je odlično odigrao. Ne viđa se svaki dan nešto što ima formu putujućeg pozorišta i svakako pozdravljam smelost izbora forme za monodramu namenjenu deci. (Dizajner zvuka, 32)

Prikupila: Vanja Stepanović

Naslovna fotografija preuzeta sa https://nfoto.hr/