Categories
Intervjui

„Odlučile smo nuditi posao drugima, a ne čekati da nas netko angažira“

Drage cure, krajem prošle godine osnovale ste prvu umjetničku organizaciju za izvedbene umjetnosti u Županji – Kazališnu družinu Iglu i odigrale prvu premijeru. Možete li mi nešto reći o prvoj predstavi i motivima za osnivanje Iglua?

Katarina Šestić: Prva predstava naše kazališne družine je dječja božićna predstava pod nazivom Oprosti za Božić. O osnivanju umjetničke organizacije već jako dugo razmišljamo i moramo priznati da u prvim maštanjima, dok smo još bile studentice, nismo zamišljale otvoriti umjetničku organizaciju božićnom predstavom, no trudimo se osluškivati što se događa oko nas i koje prilike nam se otvaraju, tako da smo sukladno s tim baš sada osjetile da je pravi trenutak za otvaranje umjetničke organizacije.

Josipa Oršolić: S obzirom da većina kazališta u ovom zimskom periodu priprema za božićnu predstavu, i nama je to bilo najlogičnije rješenje. U taj proces ušle smo u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca. Nama je trebala tehnička podrška jer smo tek otvorile organizaciju i nemamo adekvatnu opremu, kostime i scenografiju, dok je vinkovačkom kazalištu nedostajalo vremena i glumaca jer su istodobno radili na predstavi Tena. Samim time kockice su se posložile i hrabro smo krenule u to. Doduše, sada nas malo muče novonastale mjere i cjelokupna situacija s pandemijom, ali nastojimo ostati optimistične.

Kad smo kod pandemije, kako ste se odlučile na ovaj hrabar i izuzetno pohvalan potez osnivanja kazališne družine u ova turbulentna vremena?

Katarina Šestić: Mislim da nam je ova situacija s pandemijom zapravo dala vjetar u leđa. Ruku na srce, situacija i prije nje nije bila bajna što se tiče poslovnih prilika. Naše tržište je premalo i nemamo dovoljan broj otvorenih audicija za sve mlade glumce koji dolaze, ali i Josipa i ja nismo osobe koje lako odustaju. U okolnostima koje su nas snašle odlučile smo da nemamo što čekati i da želimo biti te koje će nuditi drugima posao, a ne sjediti i čekati da nas netko angažira. Mene je osobno dodatno ohrabrio odličan prolazak mojih projekata na natječajima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te sam shvatila da je to još jedan način kojim mogu osigurati vlastitu egzistenciju i to poprilično dobro jer radim ono što želim, s kim želim i koliko želim. Otvaranjem umjetničke organizacije možemo se prijavljivati na veće projekte, pa jednog dana i na EU projekte.

Josipa Oršolić: Da, ja se sad specijaliziram za projektnog menadžera za EU fondove. Istraživanjem sam shvatila da ima puno potencijala za prijave na projekte koje financira Europska unija. Trenutno sam u procesu osmišljavanja jednog – pa ćemo vidjeti!

Dakle, sljedeći intervju napravit ćemo kad vam prođe vaš prvi europski projekt. Nadam se što skorije! Katarino, ranije si mi rekla da ćete se prvenstveno obraćati djeci i mladima, što činite i ovom prvom predstavom. Je li ta publika od starta bila na stolu ili ste usput stigle do nje? Kako ćete pristupiti mladim Županjcima i Slavoncima koji nemaju puno prilike gledati predstave u svom gradu (a vjerujem da ima djece koja nikad nisu bila u kazalištu)?

Katarina Šestić: Prvotna ideja (još od studentskih dana) bila je da privučemo mlade u kazalište. Polazili smo od srednjoškolaca nadalje, međutim, vremenom i iskustvom koje smo stekle nakon Akademije, shvatile smo da su djeca idealna publika i da od najranije dobi trebaju krenuti kako bi stvorila naviku posjećivanja kazališta i ostalih kulturnih manifestacija.

Josipa Oršolić: Zadnje dvije godine radimo na stvaranju angažirane publike. 2020. godine zajedno smo vodile ljetnu radionicu u Županji, Drenovcima i Orašju, gdje smo se počele upoznavati s našom budućom publikom. Radionica je bila za mlade od 14 do 30 godina, a ove je godine Katarina nastavila u tom smjeru.

Katarina Šestić: Tako je. Samo što su ovogodišnje radionice bile za mlađi uzrast – od 1. do 8. razreda osnovne škole. Održala sam radionice u Županji, Vinkovcima, Đakovu  i Iloku i odaziv je bio ogroman. U većini gradova morala sam držati po dvije radionice i dalje se tražilo mjesto više. Od prvog mjeseca krećem u realizaciju radionica koje su odobrene od Ministarstva kulture i medija RH i na takav način se nadam i vjerujem da ćemo uspjeti privući publiku u naše kazalište.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović
Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Kad ih privučete, što će ih dočekati? Imate li već ideju repertoara? Što će biti vaša nit vodilja?

Josipa Oršolić: Imamo, ali je ne bi sada iznosili detaljno jer je podložna promjenama. Cilj je za početak minimalno producirati jednu dječju predstavu godišnje i ljetne radionice, ali mi se nadamo da ćemo moći i više od toga, sve je ovisno o našem slobodnom vremenu i naravno kapitalu.

Kazalište je, između ostaloga, i prostor beskrajne mašte, zato sad vi malko maštajte. Kako biste oblikovale svoju idealnu sezonu da ne morate razmišljati o novcima i ostalim nimalo umjetničkim, no itekako egzistencijalnim pitanjima?

Katarina Šestić: Kada bih imala dovoljno novaca, uopće ne bih razmišljala o cijeloj sezoni nego o jednom velikom projektu s puno glumaca, glazbenika i plesača. Brodvejski mjuzikl. To nam je san. Možda ga jednog dana i ostvarimo. Tko zna. Treba sanjati!

Josipa Oršolić: Da, da i da!

Bez velikih snova nema ni velikih projekata, zato, puj puj puj! Završile ste glumu i lutkarstvo na osječkoj akademiji. Hoćete li spajati ta dva izraza u svojim predstavama i što skorijim brodvejskim mjuziklima?

Josipa Oršolić: Apsolutno. Evo i prva naša predstava je kombinacija glume i lutkarstva. I nevjerojatno je koliko je lutkarstvo još uvijek neotkrivena grana umjetnosti. Mi, osječki glumci-lutkari, svoje znanje i vještine moramo iskoristiti.

Katarina Šestić: Dok sam studirala lutkarstvo, nisam bila svjesna u kolikoj smo prednosti zbog toga, ali sada to sve više uviđam. Pokušat ćemo prenijeti ljudima svoju ljubav prema lutkarstvu da i oni shvate koliko je ono čarobno – kako za djecu tako i za odrasle.

Kao zaljubljeniku u lutkarstvo, jako mi je drago zbog toga! I slažem se da je lutkarstvo kod nas vreća puna neotkrivenih darova, stoga navalite! Hoćete li u budućim projektima preuzimati ulogu redateljica ili ćete taj dio prepuštati gostujućim redateljima? Imate li nekoga u vidu?

Katarina Šestić: S obzirom da smo krenule od nule u svakom smislu, za ovaj prvi projekt morale smo preuzeti ulogu i redatelja, pisca, dramaturga, marketing menadžera, tehničara i svega što već jedna umjetnička organizacija i kazališna predstava zahtjeva, ali čim malo stanemo na noge planiramo pozivati vanjske suradnike i neizmjerno se radujemo tome.

Josipa Oršolić: To će ovisiti o projektu kojeg budemo radile. Zasigurno ćemo, s vremenom, dovesti gostujućeg redatelja/redateljicu. Prvi u vidu nam je mladi redatelj Vanja Jovanović, naš dugogodišnji prijatelj i kolega.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović
Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Odličan plan! Gdje ćete igrati predstave? Imate li riješen kazališni prostor?

Katarina Šestić: Proces stvaranja naše božićne predstave, kao i sama premijera, odvijao se u Kinu Mladost Županja. To je gradski prostor koji nam je Grad Županja dao širom otvorenih ruku i na tome smo im jako zahvalne. Vjerujemo da možemo na taj prostor računati i za buduće projekte s obzirom na lijepu podršku koju smo dobile od Grada, ali mi u Županji ne možemo održati deset izvedbi jedne predstave jer nema toliko publike.

Josipa Oršolić: Zbog toga je naša Kazališna družina Iglu ujedno i putujuća družina koja će igrati u raznim domovima kulture, školama, vrtićima i slično. Želimo da manje sredine dobiju priliku pogledati predstavu, da se predstava odigra u njihovim mjestima. Inače, ja dolazim iz BiH, selo Tolisa u općini Orašje. I općina i moje selo su nas podržali i od srca im hvala na tome. Gostovat ćemo s našom predstavom i tamo. Djeca tog kraja nemaju priliku pogledati predstavu. Jednostavno nedostaje kazališnog sadržaja za djecu. Tu i tamo se odigra predstava za odrasle, ali za djecu slabo i nastojat ću utjecati na to počevši s našom kazališnom družinom.

Znači odmah međunarodna gostovanja! Bravo! Vjerujete li da se možete nametnuti prvenstveno svojoj matičnoj Županji, uvući se u srca male županjske djece koja još uvijek nemaju naviku odlaska u kazalište i stvoriti stalni i redovni repertoar?

Katarina Šestić: Mi smo tu da vrijedno i predano radimo, prenosimo svoju ljubav prema kazalištu, radu s djecom i radu u umjetnosti općenito, a vjerujem da se svaki predan rad kad-tad prepozna i nagradi.

Josipa Oršolić: Važno je, po meni, da u županjskom kraju postoji profesionalna organizacija koja s vremenom može izbaciti profesionalnu produkciju. Za početak to može biti jedna predstava godišnje. S vremenom će Županjci steći još veću naviku gledanja predstava i odlaska u kazalište.

Hvala vam puno na razgovoru i želim vam stalni repertoar, puna gledališta, brdašca gostovanja, pokoji europski projekt i veliki brodvejski mjuzikl za peti rođendan!

Categories
Intervjui

„Kazalište za djecu i mlade prečesto zaboravlja na ovo danas i ovo ovdje“

Draga Ano, ove se godine na izborničkom mjestu Naj, naj, naj festivala dogodila velika promjena – dugogodišnju izbornicu Željku Turčinović zamijenila si ti, na čemu ti na početku ovog našeg razgovora od srca čestitam.

Hvala. I hvala Žar ptici, s kojom mi je uvijek bilo lijepo i ugodno surađivati, točnije ravnatelju Dragi Utješanoviću, na pozivu i povjerenju. Kolegica Turčinović postavila je visoke standarde selekciji Naj naj-a zbog čega i sam festival ima visok status među festivalima na kojima sudjeluju predstave za djecu i mlade. Nadam se da sam svojim izborom, nemilim okolnostima unatoč, uspjela održati taj standard i da će on samo nastaviti rasti u budućnosti.

Na selektorskom stolu dočekalo te tridesetak snimki recentnih domaćih predstava. Prije nego se okrenemo samom izboru, kako bi na temelju odgledanog poopćeno ocijenila hrvatsko kazalište za djecu i mlade?

Na to mi je pitanje teško dati jednostavan odgovor jer je kompleksan, kao i slika recentne produkcije kazališta za djecu i mlade.

Volimo kompleksne slike i odgovore, stoga…

… S jedne strane, pojavili su se (a pojavljuju se i dalje) novi/e autori/ice s osvještenijim i definiranijim poetikama i estetikama te s drugačijim pristupom prema – prečesto nedovoljno vrednovanom – kazalištu za djecu i mlade. Ili bar s pokušajem novog, slobodnijeg i suvremenijeg pristupa. U njihovom se radu osjeća posvećenost i ozbiljnost u pristupu temi koju obrađuju, samom procesu i recepijentu. No ponekad i neki od njih uđu u svojevrsnu “rutinu”, repeticiju unutar polja provjerenog i sigurnog, u ustaljivanje prakse. Možda je to nešto do čega neminovno dolazi ako autor nema potrebu postavljati samome sebi nove izazove. Ustaljivanje prakse samo po sebi nije loše, osobito na nekim poljima, a sigurno iz nje proizlazi i prepoznatljivost autorskog opusa, no mislim da možemo razlikovati kad se ona „okameni“ i postane nepropusna. Nisam sigurna da sva odgovornost za tu pojavu leži isključivo u samim autorima, već i u produkcijskim zahtjevima i očekivanjima. No, na kraju krajeva, autor je uvijek u poziciji reći da ili ne.

S druge, pak, strane  djeluje i niz autora koji kazalištu za djecu i mlade pristupaju sa znatno manje (da ne kažem manjkom) angažmana, strasti, inventivnosti i zapravo jasne vizije što i kako kome točno žele kumunicirati. Tu je vidljivo “odrađivanje” unutar zadanih parametara. Ne mogu reći da su te predstave nužno i „zanatski” loše, ali im nedostaje strasti i ljubavi. Ja ih vidim kao tijela bez htijenja, bez želje. Ne znam, možda su to prevelike riječi za tetar – strast, ljubav, želja. Možda to nosim još iz nekakvog ranijeg perioda kada sam smatrala kazalište čudesnim strojem koji može ići i daleko i duboko. I dalje smatram da može. Želim vjerovati da može. Dakako, to je neodvojivo i od promišljanja repertoarne politike pojedine kazališne kuće, odnosno umjetničkog tijela na nezavisnoj sceni. Neke su institucije, ako tako mogu reći, uspavane i umrtvljene po pitanju kreativnosti, znatiželje, osjetljivosti, pa i rizika; većine onoga što bi – po meni – trebalo odlikovati kazalište za djecu i mlade. A pri tome – proizvode i proizvode. Nažalost to su često kazališta u koja se djeca dovoze u autobusima kako bi se odradila ta terentska nastava, stavila kvačica pod kulturne aktivnosti.

KL Zadar, Nikomu pravo, režija i dramaturgija Ana Prolić

S kojom se posvećenošću i odgovornošću biraju te predstave? Tko ih bira? Neću ulaziti dalje u tu tematiku jer sam prilično ljuta oko načina na koji se djecu neselektivno odvodi u kazalište. Kao, pa bilo što je bolje od ničega. Ne znam baš. Ponekad mislim da je bolje veliko ništa, nego loše nešto. Ponekad sam vodila bitku s nastavnicima u školi kada mi je kćer odlazila na organizirane predstave, a koje ni po dobi, a kamoli po kvaliteti nisu bili primjerene. Hajde da je riječ o manjoj sredini. Ali u Zagrebu se ipak moglo izabrati. Gospođo, ne znam vam ja to, tako mi idemo, imamo dogovor s tim kazalištima, ja samo vodim djecu i pazim da ne jedu pod predstavom i da dođu svi na broju. Oprosti na digresiji.

Dapače, hvala ti na njoj jer mislim da je silno važna. Dakle, sljedeći cijeli intervju posvećujemo ovoj temi i sve krivine ćemo razbucati! Bar na papiru. Prije njega…

… vraćam se temi. Ima i institucionalnih kazališta koja već duže vrijeme pokazuju velik stupanj životnosti i otvorenosti u promišljanju i stvaranju, pa čak i predvode trendove. Jedna od tih institucija nalazi se i u ovoj selekciji i iskreno se nadam da će biti nagrađena za ono što je „skuhala“. Nezavisna scena je isto „šarolika“ po tom pitanju. Ne mogu reći da je nezavisna scena – generalno govoreći, generator novog, hrabrog, odvažnog, eksperimentalnog, izazovnog kazališta koje pita, propituje, pokazuje, prokazuje, ukazuje, poziva, koje sluša. Često s nje dolaze velika iznenađenja, ali i – kako mi to u kazališnom žargonu volimo reći – čvrge.

Osjeća li se razlika institucionalne i nezavisne scene u produkcijskom, izraznom i drugim pogledima?

Rekla bih da se razlika prvenstveno osjeća u produkciji. Iza predstava nastalih u institucionalnim kazalištima ipak stoje i „hladan pogon“ i – u pravilu – veća sredstva. No to uvijek ne donosi i bolju predstavu. Nezavisna produkcija ima taj „luksuz“ i „slobodu“ izbora izvođača, ali i drugih sudionika produkcije, što isto pridonosi i kvaliteti i raznolikosti. Nezavisna je produkcija ipak „zavisnija“ u smislu vlastite isplativosti i održivost, no što je zavisna. U ovo pandemijsko vrijeme to je svakako postalo još naglašenije. Zavisna produkcija još si može dopustiti da igra za desetkovanu publiku, no može li i nezavisna?

Uglavnom, rekla bih da se situacija u kazalištu za djecu i mlade mijenja, da ipak zadobiva drugu poziciju i da, ako ništa drugo, kazalište za djecu i mlade, kao i njegovi autoric/ce, u većoj mjeri promišlja samo sebe. No još uvijek mi se čini da je daleko od mjesta na kojem bi trebalo i moglo biti. Djeca i mladi su, po meni, publika kojoj je moguće najviše „dati“. Produkciju kazališta za djecu i mlade treba sagledavati unutar kazališne produkcije u cjelini jer je pod utjecajem istog društveno-kulturalnog i inog konteksta. Voljela bih da odrednica kazalište za djecu i mlade označava samo dobnu specifičnost ciljane publike, a ne i način na koji se promišlja i s koliko se angažmana, potrebe, volje i strasti i radi.

Koje su teme najuočljivije ili najčešće u ovogodišnjoj ponudi?

Predstave prijavljene na ovogodišnji Naj Naj kretale su se od tematiziranja prihvaćanja/neprihvaćanja različitosti, vršnjačkog nasilja, smrti, procesa nastanka predstave i radijske izvedbe, potrebe za suradnjom u cilju ostvarivanja ambicija, odnosa laži i mašte, izazovima odrastanja, svemirskih tijela, stresa/pritiska koji nastaje pri ostvarivanju željenog cilja, sukoba između pojedinčevih želja i nametnutih mu uloga, posluha i neposluha i dr. U nekoliko slučaja adaptacija nedramskih tekstova – koji su svi „kanonski“ naslovi – pokazala se tendencija temporalizacije i lokalizacije i manje ili više uspješnije kontekstualizacije.

IFrame

KD Pinklec, Kao voda, tekst i dram. Ana Prolić

Kad smo kod kontekstualizacije, je li prevladavao tradicionalni ili suvremeni izraz i pristup temi?

Ne znam koliko su predstave prijavljene na festival reprezentativni uzorak, ali na temelju njih mogu reći da dominaciju još uvijek ima tradicionalni pristup i izvedbeni izraz, no sve je više suvremenih tendencija. Ono što zamjećujem je da se u određenom broju predstava vide suvremene izvedbene tendencije, no nisu uvijek dosljedno i u cijelosti, svjesno provedene. Mnoge predstave uvode „suvremenost“ na, po meni, kozmetički i površan način, a strukturalno i sadržajno, kao i na polju izraza, ostaju „na sigurnom“.

Je li riječ i dalje apsolutna vladarica ili su i ostali elementi scenske igre dramaturški i scenski aktivni?

Rekla bih da je verbalni izraz još uvijek dominantan, iako je sve prisutniji neverbalni izraz. U ovoj su selekciji dvije predstave usmjerene na neverbalni izraz. I još su dvije predstave, prijavljene za festival imale takav karakter. Kod takvih se predstava ponekad dogodi „prezasićenost“ neverbalnog znakovlja koja, pretpostavljam, nastaje iz nekakve nesigurnosti u konotativnu i denotativnu nabijenost neverbalnog znaka.

Budući da si ulogu izbornice preuzela u vremenima krajnje izazovnim po kazalište za djecu i mlade, koliko se te muke po kazališne junake osjećaju u predstavama? Od izraza do sadržaja. 

Tema pandemije i njezinih posljedica na pojedinca i društvo u cjelini, kako kratotrajnih, tako i potencijalno dugoročnih, bila je prisutna samo u jednoj prijavljenoj predstavi koja nije ušla u selekciju. Riječ je o predstavi s nezavisne scene koja je pokušala pokazati kako se pandemija odražava na proces nastanka kazališne predstave, ali i na samo njezino izvođenje. Ostale predstave, na žalost, nisu krenule u tom smjeru. Ideja da bi kazalište za djecu i mlade trebalo ostati u starom normalnom, sadržajno i izvedbeno nezahvaćeno virusom koji nam je svima potresao živote, čini mi se pogrešnom i kontraproduktivnom. No nije to veliki novum. Kazalište za djecu još uvijek u prevelikom broju predstava ostaje u nekom drugom vremenu, u prostoru apstraktnih ideja i vrijednosti, u prostoru bez boli, smrti i širokog spektra emocija.  Naravno da je u brojnim pričama, bajkama i basnama utkana i situaciona i odnosna svevremenost i da obrađuju i prorađuju neke svevremen strahove i nelagode. Ali prečesto se od udaljavma od ovoga danas i ovoga ovdje. Postavljaju djeca i mladi ista pitanja kao i prije sto godina, imaju iste razvojne faze i strahove, no postavljaju i brojna druga, nova pitanja proizašla iz njihove stvarnosti koja se mijenja i trči sve brže.

Da se vratim na temu covida, pitanje je koliko je brzo kazalište moglo (zbog programske politike i prijavljenih projekata) brzo reagirati na situaciju i jesu li sve prijavljene predstave nastale u pandemijskom vremenu. Ne znam, možda smo se svi nadali da će to sve trajati kraće i da neće imati ovolike i ovakve posljedice. Mislim da je sada već dovoljno dugo tu i s perspektivom još izvjesnog trajanja te da je svakako vrijeme da se i tematizira u kazalištu za djecu i mlade. Jer koga je, ako ništa drugo onda u razvojnom smislu, pandemija više pogodila no djecu i mlade? Pogledajte samo što je s porastom depresije, autodestrukcije i socijalne disfunkcije kod djece i mladih. Brojke su zabrinjavajuće. No o tim se pojavama teško može govoriti „u rukavicama“, kako se često zahtijeva od kazališta za mlade i djecu.

Gdje (još) vidiš prostor za daljnje napretke, odnosno gdje su po tebi najslabije karike ovogodišnje produkcije?

Prostor za napredak postoji uvijek i svugdje i mislim da bismo svi mi koji na ovaj ili onaj način sudjelujemo u promišljanju, stvaranju i valoriziranju kazališta za djecu i mlade toga trebali biti svjesni i težiti tome. Kao i tome da se međusobno potičemo, podržavamo, osnažujemo i inspiriramo. Sada pomalo zvučim kao neki političar koji daje opće smjernice djelovanja iz  nekake idealne slike unutar koje vladaju isto tako idealni odnosi. Činjenica je da je situacija znatno drugačija.

Nezahvalno je govoriti o najslabijim karikama ovogodišnje produkcije, odnosno u kojoj mjeri su one drugačije od slabih kratika prošlogodinje produkcije. Već mi se duže vrijeme čini kako je jedna od slabijih točaka dramaturgija. Ili mi se to čini tako jer sam dramaturginja? Ili je dramaturgija uvijek i u svemu?

IFrame

GKL Split, Katin tajni začin, tekst i režija Ana Prolić

Ja nisam dramaturg, no u potpunosti se slažem s tobom, a čini se da nismo usamljeni u tome. Kako bi ti, kao jedan od rijetkih svijetlih primjera dramaturga/inja u našem kazalištu za djecu i mlade…

… Hvala na komplimentu…

… u potpunosti zasluženom… okarakterizirala dramaturški sloj u ovih 30-ak predstava?

Imam dojam da se dramturgiji ne daje dovoljna pažnja (ako joj se uopće i daje) i da je često nekako „usputna“, aleatorička. Često vidim iznimno bitnu i zanimljivu temu, dobre izvedbe, pametna redateljska riješenja, potentan predložak, ali i manjak cijelovitog promišljanja, te dosljedne i osvještene primjene postupaka. Često mi nedostaje ta cjelovitost, zajednički nazivnik.

Iako je sam festival, koji je bio motiv za ovaj razgovor, iza nas, svejedno se okrenimo odabranim predstavama. U riječi izbornice napisala si da je tvoj glavni kriterij bio odabrati predstave koje bi i sama voljela gledati. Jesi li uz taj kriterij imala neke „pomoćne kriterije“? Koje?

Uvijek postoje kriteriji izbora, odnosno ograničavajuće zadanosti. Sam festival unutar prepozicija prijava vrši određenu pred-selekciju koju (nažalost) ne čitaju i ne shvaćaju ozbiljno svi prijavljeni. Osim tih javno artikuliranih odrednica, postoje određene prepozicije koje se komuniciraju samom selektoru/ici, a često su produkcijskog karaktera. Ove godine tu je još i set epidemioloških mjera i ograničenja (od broja glumaca na sceni, prostora za izvedbu i dr.) koje treba imati na umu. I, na kraju, svaki izbornik ima vlastite kriterije koji se stvaraju i u odnosu na samu „ponudu“. Ponekad je teško prikupiti broj predstava koji očekuje festival, a ponekad je teško reducirati se na taj broj. Ovo drugo mi je puno draža dvojba.

Selekcija je bila fino izbalansirana između nezavisnih kazališta i institucija, verbalnog i fizičkog teatra, uz na dječjim festivalima rijetku gošću – predstavu radiofonskog izraza i ideje. Kako bi retrogradno naslovila vlastitu selekciju?

Sad si me zatekao. Iz staroga u novo.

Jesi li svjesno „balansirala“ selekcijom?  

Ne u velikoj mjeri i ne po principu – za svakoga ponešto, već sam pokušala pokazati raznolikost produkcije.

Na kraju našeg razgovora, festival se zbog korona-situacije održao online. Što misliš o snimkama predstava? 

Evo, reći ću, pa kud puklo da puklo: ne volim (gledati) snimke predstava. Uvijek sam ih smatrala „nužnim zlom“ i zazirala sam od njih. Naravno da su one u nekim slučajevima i neophodne (recimo za slučaj selekcije inozemnih predstava i sl.), korisne (u edukacijske i analitičke svrhe) i vrijedne (kao teatrološki materijal i dokument). No snimku predstave nikako ne mogu zamijeniti, pa čak niti usporediti s predstavom, niti doživljaj, niti iskustvo gledanja i „sudjelovanja“. U cijeloj priči meni, osobno, najviše znači to svjedočenje i sudjelovanje u proizvodnji i istovremena recepcija. Za mene snimka predstave, prije svega, imam informativnu i dokumentarnu vrijednost, a i tu valja razlikovati vrste snimaka – da li je snimana iz pozicije „objektivnog promatrača“ (statična kamera, snimanka „totala“)  ili je snimana na drugačiji način i montirana.

I pri samoj selekciji snimka predstave nije najsretnija opcija, ali se ipak polazi od pretpostavke da je selektor/ica dovoljno educiran/ i iskusn/a da i na temeljnu nje može donijeti vrijednosnu procjenu i „pretpostaviti“ izvedbu.

Razumijem da su brojna kazališta na određeni način bila „osuđena“ na plasiranje snimka predstava kako bi održala i/li zadržala interes gledatelja, u nekim slučajevima i ostvarila određenu dobiti, pa čak, usuđujem se reći, opravdala same sebe, te jednom djelu publike možda  i „zadovoljila“ potrebu za kazališnim izrazom. Ja, svakako, nisam dio te publike.  Mislim da je ovo tema kojoj bi se moglo, a i trebalo pristupiti iznimno ozbiljno, odgovorno i analitički.

Categories
Intervjui Vesti

HANA VEČEK: „Srećom, djeca imaju nisku toleranciju na dosadu“

Draga Hano, tvoj dramski tekst Bijelci ove je godine na natječaju Mali Marulić osvojio prvu nagradu za najbolji lutkarski ili dramski tekst za djecu. U tekstu je riječ o razlikama te nerazumijevanju i neprihvaćanju istih. Iako je malko suvišno pitati otkud ti inspiracija jer nas neprihvaćanje drukčijih okružuje na svim razinama, svejedno ću pitati: zašto si napisala tekst o razlikama i neprihvaćanju sada i ovdje?

To je, naravno, vječna tema. Iako mi je lijepo misliti da idemo na bolje. A tema je zapravo trenutak (točnije zbir mnogih trenutaka) u kojem postajemo svoja osoba, trenutak kad prestajemo biti dijete – a to je kad počinjemo propitivati ono što nam društvo, okruženje i vlastita obitelj nalažu kao normu. Na nama je da mijenjamo paradigmu – na svakoj mladoj osobi je zadatak da proširi horizonte i postane uključivija. I za druge, kao i za same sebe. Trebamo se kretati prema Svijetu koji nas uključuje onakve kakvi jesmo, autentične.

Koliko je važno pisati o ovakvim temama u tekstovima upućenim djeci?

Uvijek je važno govoriti o tome da stvari nisu tako jednostavne, niti crno-bijele, da zločesti dječaci najčešće imaju dobro srce, da se možemo zaljubiti u nekog tko je istog spola kao i mi, da djevojčice ponekad imaju rep…

Kako ti se, kao umjetnici koja je velikim dijelom okrenuta dječjoj publici, ali i kao majci, čine današnja djeca i mladi?

Čine mi se kompleksnima, zanimljivima, bogatim sadržajima, sposobnim da nas mnogo toga nauče. Nedavno sam saznala nešto važno o sebi, nešto što sam oduvijek htjela znati, a saznala sam to od svoje nećakinje koja ima 13 godina. Ona je vidjela nešto što ja nisam uspjela u svojih pedesetak godina. I stalno učim od svog sina. On je odličan pedagog, hvala mu što je tako nježan u odgoju.

Koliko su djeci i mladima potrebni ovakvi sadržaji? Što misliš, na koji način ti sadržaji dopiru do njih?

Najvažnije je da sadržaji za djecu budu autentični. I zabavni, bez obzira koliko je teška tema kojom se bave. I da ne dociraju, to je djeci nepodnošljivo.

Vratimo se malko Bijelcima. Priču si odvela u svijet paunova. Zašto baš paunova? Kad sam prvi put čitao dramu, taj izbor me prilično iznenadio jer, moram priznati, do ove drame nisam imao neke intenzivnije osjećaje i stavove prema tim kočopernim ljepoticama. 

Paunovi! Ne znam točan razlog. Čitala sam Knjigu o prahu Philipa Pullmana. U jednoj su se sceni na tren pojavili paunovi i ja sam se toliko razveselila ideji da ih vidim na sceni, da zamislim trenutak u kojem rašire taj predivni rep… i tako je počelo. Obično počne od neke ideje ili neke slike. Ili neke glumice ili glumca za koje želim nešto napisati.

Prije pet godina osvojila si prvu nagradu s dramom Magnus, meni najboljom među svim nagrađenim dramama dosadašnjih natječaja Mali Marulić. U njoj si progovorila o još jednoj važnoj, ali i mučnoj temi koja se u kazalištima za djecu zaobilazi u širokim lukovima – smrti jednog od roditelja. Koji je tvoj motiv prodora u teme koje se etiketiraju tabuima, poput smrti?

Magnus… Stalno mislim o smrti, sprijateljujem se s njom. I uvijek je to pitanje – da sada umrem, kako mogu pomoći svom sinu da se  s tim lakše nosi? Kako pripremiti djecu da prežive, snažni i svoji, naše smrti? Kako uopće, za sve nas, učiniti smrt dijelom života? Kako maknuti taj tabu i tu sivu formalnost s nje? Kako tom sivilu dodati topline? Time ću se, vjerujem, baviti dok živim, a možda i nakon toga.

Tko je spremniji na smrt u predstavama za djecu – domaća kazališta ili djeca? Ivica Šimić jednom je prilikom napisao da će hrvatsko kazalište za djecu biti otvoreno tek kad će predstave o smrti prestati biti tabu.

Naravno da su djeca spremna na razgovor o toj temi. Djeca vole iskrene razgovore o tabu temama.

Vratimo se mi tebi. Iako smo dosad govorili o tvojim dramskim tekstovima, prije svega si redateljica. Kako pišeš tekstove? Imaš li u glavi redateljska rješenja koja te nose kroz tekst ili odvajaš ta dva procesa? Nosiš li u sebi sliku predstava Magnus i Bijelci? Da dobiješ nedefinirani budžet za ta dva teksta, u kojem bi ih mediju postavila – kazalištu, filmu ili na radiju? 

Kad pišem za kazalište uvijek vidim sve, redateljska rješenja, scenografiju, kostime, zvukove… Kad pišem za radio uvijek u glavi prvo napravim podjelu i pišem tako da čujem glasove glumaca. Slično je i kad pišem za film, također napravim podjelu unaprijed… i pišem zato što bih htjela raditi s određenim glumcima, jer ih želim vidjeti u određenim situacijama. (Evo, upravo ovih mjeseci vrtim po glavi nešto što bih htjela raditi u kazalištu s Filipom Detelićem, Sretenom Mokrovićem i Alexom). Što se tiče kazališta, svakako bih voljela režirati Magnusa – u ZKM-u. Možda će uskoro biti baš dobar trenutak za to. Magnus je i pisan prema Rakanu, a tema smrti je postala sveprisutna… Bijelce bih voljela režirati ili u splitskom ili u zadarskom kazalištu lutaka.

Uz režiranje u kazalištu i na filmu, tvoja je najveća umjetnička ljubav radio, u kojemu i najviše radiš, obraćajući se odraslima i djeci. Što ima radio kao medij, a kazalište (ili film) nema? Što te posebice privlači njemu?

Radio! Odmah se ozarim! Najsretnije trenutke doživim u tonskom studiju. I za vrijeme snimanja s glumcima i kasnije, u montaži. Možda najviše kad dođemo do muzike… još uvijek ne mogu vjerovati da to smijem, da to mogu – reći kako bi muzika trebala zvučati, igrati se time. To mi je kao neko zabranjeno voće… uh… divno. I sve to – snimanje zvukova! (Evo i sad dok pišem ovo cičim od sreće kad se sjetim snimanja zvukova). Za Kraljicu Sol sam danima tražila koje će perle stvarno zvučati kao biseri kad ih u studiju pustim niz stepenice, jedini put kad sam uživala u velikom spremanju je kad sam snimala sebe kako čistim policu u hodniku za jednu malu formu Andree Zlatar o velikom spremanju… Donijela sam svoje stare klizaljke i hodala u njima po studiju za Trostruki aksl, toliko toga i sve kao čudo. I možda najveće – napisala sam tekst za song koji je Maro Market uglazbio, a Ugo Korani otpjevao, za Sinove, kćeri Ivane Bodrožić. Na radiju lako i brzo propitujem vlastite želje, naklonosti i pomičem ono što doživljavam kao vlastite granice.

Kao zaljubljenik u radio dramu, imam dojam da je taj izraz duže vrijeme bio u recepcijskoj krizi, no posljednjih se nekoliko godina u velikom stilu vraća slušateljima zahvaljujući arhivi i podcastu na stranicama Hrvatskog radija (s kojima slušatelji više nisu vezani uz termin emitiranja). Imaš li povratne informacije o recepciji među mlađim slušateljima? Kako djeca prihvaćaju radio drame te prihvaćaju li ih, uopće?

Nives Madunić Barišić, glavna urednica dramskog programa Hrvatskog radija, često radi radionice u osnovnim školama, po cijeloj Hrvatskoj. Ona i naš sjajni ton-majstor Tomislav Šamec pokažu djeci na koji se način snima radio drama, kako se stvore i dodaju zvukovi, te im puste jednu radio dramu za djecu. Bila sam par puta prisutna – slušala se radio drama Junaci Pavlove ulice koju sam režirala s dječacima iz dramske grupe s kojom sam tada radila – i zadivilo me koliko se djeca lako fokusiraju i prate nešto što im je zanimljivo. Naravno, kao i kod svega – djeca imaju nisku toleranciju na dosadu (hvala Bogu). Sad postoji podcast i arhiva i roditeljima je sve lakše djeci puštati dječje drame – prije spavanja, u dugim vožnjama, u čekaonici kod doktora…

Kako vidiš budućnost radija kao medija i radio drama kao umjetničkog izraza?

Nemam pojma. Budućnost je svaki dan. Ali kako su nam slušalice postale dio životne opreme…. optimistična sam.

Sad kad smo se dotakli različitih medija i umjetničkih izraza u kojima stvaraš, možeš li mi reći koje su po tebi glavne prednosti i mane kazališta, filma i radija u osvajanju dječjih publika? U pogledu dopiranja do dječjih publika, utjecaja na njih, mogućnosti tvoje redateljske igre…

Ovo je jedan od onih odgovora – sve ima svoje prednosti. Kad stvarno ima. Ipak, kazalište je živ čin, aktivan, dozvoljava interakciju – kazalište je, kad je dobro –Događaj. Kad je dosadno, onda je trauma. Najgore je kad si želiš na dosadnoj predstavi iščupat nogu i pojest je, kao da si zapeo u Andama. Radio drama je idealna da te umiri i fokusira – mislim da je malo po malo, pa po puno, idealna i za rad sa djecom s problemima fokusiranja i ADHD-om. Inače, djeca glumci s ADHD-om su fantastična i dok glume imaju sjajnu koncentraciju. Film – bogatstvo svega, pogotovo ako je u kinu. Dječji filmovi nam obilježe djetinjstvo – i roditeljstvo. I filmovi i genijalne sinkronizacije crtića.

Na kraju ovog našeg prvog razgovora, nakon što si drugi put zasjela na tron Malog Marulića (a prije godinu dana i na radiodramski tron s divnom radio dramom Ne zaboravi pokriti stopala), koja je tvoja sljedeća velika umjetnička želja?

Hvala ti što me to pitaš. Pitaj me i iduće godine. Pitaj me to uvijek! Imam toliko umjetničkih želja: da napišem knjigu eseja o sreći – o placu, o svojoj baki, o djeci, o moru; da završim roman – krimić koji upravo pišem za Henu, da ton-majstorica Marija Pečnik i ja smontiramo radijski dokumentarac koji smo upravo snimile u Splitu o predivnoj Nives Čičin-Šain; da Vlado Gojun i ja smontiramo longitudinalni dokumentarac koji sam osam godina snimala s jednim razredom, da konačno izađe premijera mog kratkog filma To se sam tak kaže; da Tomislav Torjanac ilustrira moju slikovnicu Dođi da te naučim igrati se sa mnom; da snimim dokumentarac o tome kako Faccini drži probe za Muku po Ivanu… I još puno toga. Sreća, čista sreća.

Categories
Intervjui Vesti

LIVIJA KROFLIN: „Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“

Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?

Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.

PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.

Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.

Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?

To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.

Livija Kroflin na promociji knjige "Estetika PIF-a", foto, Ivan Špoljarec
Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec

Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?

Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.

Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…

Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.

Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.

Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.

Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.

Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?

Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.

Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.

Livija Kroflin, foto: Privatni album
Livija Kroflin, foto: Privatni album

Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?

PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.

Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?

Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.

Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!

Categories
Intervjui

SANJA VIDAN: „Lutka je moj produžetak“

Draga gospođo Vidan, u najavi sam namjerno rekao „upoznajući“ jer, iako ih viđamo na sceni, lutkari su vrlo rijetko u medijima, stručnim ili nestručnim. Vi osobno osvojili ste sve što se može osvojiti, od gledatelja do nagrada, a na internetu nisam pronašao niti jedan intervju s vama, što je doista tužno, barem iz kuta nas ljubitelja lutkarstva. Zato krenimo od početka… je li lutkarstvo bilo vaš izbor ili splet slučajeva?  

Moram priznati da moje bavljenje lutkarstvom nije bio izbor nego slučajnost. Kao mlada djevojka imala sam priliku gledati Marinkove pupumanije tadašnjeg Kazališta lutaka Pionir, sadašnjeg Gradskog kazališta lutaka Split, i bila sam oduševljena. Dugo nisam razmišljala o lutkama dok nisu objavili natječaj i ja sam se, naravno, javila. To mi je bila jedna od boljih  odluka u životu. Smatram da nisam radila posao nego se dobro zabavljala. Jednom mi je prijateljica rekla, koja je tada radila jednu mračnu dramu, “Blago ti se. Tebi je uvijek veselo i tvoje predstave sretno završe”. Istina je. Blago mi se.

Tko vas je dočekao u Pioniru?

Kad sam došla u kazalište, a to je bilo 1983 god., bilo je poprilično starijih kolega. Najviše sam naučila od Ivice Tolića, Dragice Saratlije, Mirka Čovića, Davora Vesanovića, Dunje Adam i Zoje Mihelac. Mnogi od njih su nažalost umrli, ali ih se uvijek rado sjetim. Jako puno sam od njih svih naučila pa i to koliko je lijepo raditi lutkarstvo. Bili su zaljubljenici u lutke i majstori zanata.

Kako je bilo raditi s Ivicom Tolićem, jednom od najvažnijih osoba splitskog i hrvatskog lutkarstva?

Ivica Tolić je bio perfekcionist. Šta je dotaknuo, oživilo je i nije pristajao na jednostavna rješenja. Nemali broj noći je proveo u radu da bi predstava mogla izaći i uvijek kad bi došli ujutro, svi bi uzdahnuli vidjevši scenu.

Na vašim počecima nije bilo formalnih mjesta za učenje o lutkarstvu. Što je u vašem slučaju odigralo ulogu „školovanja“? Rad na predstavama ili?

Istina, tada nije bilo akademije za lutkarstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sam prije lutaka bila u Glumačkom studiju Marina Carića pri splitskom HNK i tamo dvije godine radila s glumcima i režiserima. Kad sam došla u lutke, učila sam od starijih. Za početak smo mi mladi dobivali jednostavne lutke kao što su ptičice dok ne bi dokazali da smo zaslužili veliku ulogu i svi smo se još više trudili. Moje školovanje bio je rad na predstavama pomno gledanje što stariji glumci rade.

U svom radnom i umjetničkom vijeku prošli ste kroz brojne faze u splitskom kazalištu. Kad ste se osjećali najugodnije?

Pa najugodnije mi je bilo u mojim tridesetim godinama kad sam bila u naponu snage a opet s nekim znanjem. Još uvijek smo imali dosta lutkarskih predstava u kojima se najviše nalazim.

Sanja Vidan, foto: Privatni album
Sanja Vidan, foto: Privatni album

S kojim redateljima vam je bilo najizazovnije i(li) najljepše raditi?

Radila sam s bezbroj redatelja i svaki je imao svoje kvalitete i mane. Trajalo bi previše da svih nabrajam ali spomenuti ću samo prof. Juvančića koji nas je nedavno napustio. Impresioniralo me kako je taj čovjek u kratko vrijeme naučio puno o lutki i koliku je želju za učenjem imao i u poznim godinama.

Splitsko kazalište je najdulje u svom repertoaru zadržalo kraljicu lutaka, danas tako rijetku gošću lutkarskih scena – marionetu. Kako je bilo družiti se s njom?

Tako je. Splitsko kazalište je najduže zadržalo marionetu, no, nažalost nisam radila s marionetom na duge konce, ali jesam s kratkim koncima. Kažu da je marioneta kraljica i da može neke pokrete koje druge lutke ne mogu. Tajna je u dodavanju konaca na neka mjesta koja glumac želi istaknuti. Kod nje mi ne nedostaje bol u leđima. Naime prije su glumci lutkari imali beneficirani radni staž zbog uvjeta.

Kad smo kod pokreta koje drugi ne mogu, kolege o vama pričaju, kao što sam napisao u uvodu, da sve što primite u ruke oživi. Je li to neki spontan odnos koji je nastao „tek tako“ ili iza tog oživljavanja stoji veliki i kontinuirani rad?

Naravno da stoji rad, ali mislim da smo prije svega lutka i ja dobri prijatelji i volimo se.

Kako vi gledate na tu svoju prijateljicu u vašoj ruci ili na njoj? Kao sastavni dio sebe, vaš produžetak, partnericu…? 

Lutka je sigurno ja ili moj produžetak i kroz nju uvijek igram, a nikako nije rekvizit. Ona je u tom trenutku glumac.

Možete li istaknuti nekoliko predstava u kojima ste po vlastitom mišljenju dotakli osobne vrhunce? Likove s kojima ste se posebno spojili i koji su postali dio vas?

Pa, evo, spomenuti ću Pipa kojeg svi uvijek spominju. Mislim da je on na neki način ja. Infantilan, prkosan i naivan.

Pipo i Pipa, Foto: GKL Split
Pipo i Pipa, Foto: GKL Split

Da dobijete priliku za slavljeničku predstavu, tko bi bio vaš tim iz snova i što biste voljeli postaviti na scenu?

Naravno da bi to bili moje drage kolege iz splitskih lutaka – najbolji lutkari na svitu. Velika želja mi je Djevojčica sa šibicama, mada je neizrecivo tužna.

U svojoj velikoj karijeri niste bili samo glumica-animatorica, već ste povremeno i režirali, sudjelovali ste u žiriranju dramskih tekstova za djecu i mlade… koliko može pojedinac napraviti u razvoju jedne umjetnosti? Ima li ikakvu moć ili je tu stvar nekih općih smjernica protiv kojih se ne može puno?

Mislim da pojedinac ne može puno. Potrebno je puno više duša. Kad je nešto „moda“ onda je na svim poljima isto.

Vaša kći polako završava studij glume i lutkarstva u Osijeku. Što ostavlja vaša generacija toj novoj generaciji? Mislite li da će lutkarstvo ići dalje prema totalnom izrazu ili će se vratiti lutki?

Mislim da smo im do sada dosta ostavili, a njihovo je hoće li nastaviti.

Kako vam se čini stanje u splitskom i hrvatskom lutkarstvu danas?

Moram priznati da sam nezadovoljna i nesretna jer sve manje njegujemo lutkarstvo. Nemam ništa protiv glumačkih predstava, ali bi ih trebalo biti manje, odnosno onoliko koliko sad ima lutkarskih predstava. Na koncu lutkarske su predstave uglavnom igrokazi, bajke, basne. Zašto je to važno? Zato jer svi znamo da lutke ne trpe previše priče i najbolje su kad izvode radnju, a rečenice trebaju biti kratke. Dakle, suprotno od drame.

Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo
Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo

Koliko je važno vratiti lutkarstvo djeci i djecu lutkarstvu?

Mislim da lutkarstvo moramo nastaviti njegovati jer je važno za razvoj djece, jer djeca puno bolje reagiraju na lutke nego na žive glumce, što je pokazala psihologija. Nemam ništa protiv lutkarskih predstava za odrasle i mlade, voljela bih da ih ima i više, ali te predstave treba izvoditi odraslima i mladima. Često se takve predstave izvode za djecu manjeg uzrasta jer ih treba prodati.

Možete li povući paralelu između hrvatskog i inozemnog lutkarstva danas?

U ovom trenutku mislim da je bolje stanje s lutkarstvom u inozemstvu, mada po mom skromnom sudu mislim da lutkarstvo nije više na razini. Kad spominjemo svijet, uočljiv je trud za izmišljanjem nečeg novog (u smislu lutaka, tehnologije). Kod nas toga ima premalo ili nikako. Često se žalimo kako nema dovoljno lutkarskih redatelja. Nikada ih nije bilo. Uvijek je bilo redatelja koji su htjeli naučiti nešto više i uhvatiti se ukoštac s lutkama jer im je to bio izazov. Na koncu dovodili smo redatelje iz susjednih zemalja i bili puno češće na lutkarskim festivalima, te na njima sklapali nova poznanstva i poslove. I kad sad razmišljam o pitanju koje je bilo najplodnije vrijeme za lutkarstvo moram reći – ono prije 35 godina. Možda je bilo zastarjelo, ali ga je bilo u  ogromnim količinama.

Categories
Intervjui

MORANA DOLENC, rediteljka predstave ,,Laboratorija života” i utisci publike

Intervju sa Moranom Dolenc

Na koji način pozorište za decu i mlade (ili pozorište uopšte) može posredovati u nošenju sa traumom?

Mislim da kazalište može posredovati u nošenju s nekom traumom na najbolji mogući način. Ne samo kazalište nego i umjetnost općenito. Višekratno mi se to potvrdilo, a prvi puta sam to osobno doživjela kad sam vodila jednu djevojčicu razvedenih roditelja na predstavu o toj temi. Ona kao da je proživjela katarzu i izašla je iz dvorane kao preporođena pobjednica Svemira. Naravno, to se ne bi dogodilo da predstava nije bila odlična! Tada sam uistinu shvatila moć kazališta. Oduvijek sam željela biti stvarateljica predstava koje mijenjaju ljude ili im otvaraju vidike i vrata mašte koja onda opet radi svoje, jer je baš mene susret s kazalištem tako promijenio…

Fotografija preuzeta sa https://nfoto.hr/

Budući da ni glavni junak vaše predstave ne govori, rešili ste da se poslužite njegovim načinom komunikacije, te da nam ovu priču ispričate kroz simbole i druge pozorišne kodove. Da li je izazovnije na taj način pričati o škakljivim temama, ili kroz njihovo verbalizovanje? Šta donosi jedan, a šta drugi pristup?

Od malih nogu sam zaljubljena u lutkarstvo jer je njegova srž oživljavanje neživog, davanje duše predmetima. Ti predmeti su posrednici između animatora i publike i njihova važnost i uloga je ogromna. Oni sve smiju i sve mogu i svojom su pojavom meni snažniji od same riječi. Već samim odabirom lutke, lutkari daju neki simbol svojoj lutki. Mlađoj publici koja se od malih nogu susreće s tim principom u kućnom okruženju, kroz igru s igračkama, direktnije je i jednostavnije prihvatiti i razgovarat o nekim temama koje su bolnije, teže, škakljivije ili kako god ih nazvali, pa je lutka onda tu sjajan medijator. Smatram da je kroz lutku, predmete, slike, kroz vizualno snažnije komunicirati s publikom. Riječi nam tu uvijek mogu pomoći. Ali meni su one obično u drugom planu, barem u mojem kazališnom izražaju.

Fotografija preuzeta sa https://uoloft.wixsite.com/uoloft

Stanje pozorišta za decu i mlade u regionu je takvo da su sredstva finansiranja često vrlo oskudna, što nekada dovodi do umetničkih i estetskih izbora koji su ekološki svesniji. Koliko je važna svest o ekološkom pristupu produciranu jedne pozorišne predstave danas? Da li to treba da bude nužnost ili svesna odluka i prioritet?

Mislim da je stvar šira. Ako smo kao ljudi ekološki osviješteni onda ćemo to aplicirati u svakom segmentu našeg života, pa onda i u našim poslovima. Lutkarstvo koje oduvijek volim ima taj sakupljački, volim reći hrčak moment jer stvaranje novog iz starog je meni jako ispunjavajuće. Taj bric-à-brac, diy, buvljak stil je za mene neiscrpan izvor inspiracije pa često posežem baš za starim predmetima za svoje scenografije i lutke. Ako mi to estetski ne odgovara za neku predstavu onda obično posežem za prirodnim materijalima. Mislim da bi nam ekološki pristup u svemu trebao biti nužan i svjesni prioritet.

Foto: Jovana Semiz

Utisci publike o predstavi ,,Laboratorija života”

– Predstava je bila odlična, najzanimljivija mi je bila scena zemljotresa kada se glumac uplašio. (Učenik, 10)

– Došla sam na predstavu sa sinom, iako meni nije prvi put na FEP-u od velike važnosti mi je bilo da njega dovedem i probam da mu približim pozorište. Najbitnije mi je da su deca zadovoljna programom, usrećuje me kada ih vidim kako izlaze srećni sa predstava i razmenjuju utiske. (Sekretarka međuopštinske organizacije slepih, 54)

Foto: Jovana Semiz

– Dopao mi se entuzijazam glumca, predstavu je odlično odigrao. Ne viđa se svaki dan nešto što ima formu putujućeg pozorišta i svakako pozdravljam smelost izbora forme za monodramu namenjenu deci. (Dizajner zvuka, 32)

Prikupila: Vanja Stepanović

Naslovna fotografija preuzeta sa https://nfoto.hr/

Categories
Intervjui

JOVANA RAKIĆ, autorka predstave ,,Tu sam ispod polovine kapi” i utisci publike

Intervju sa Jovanom Rakić

Vaša predstava kombinuje elemente savremenog plesa i instalacije, formi koje nisu mnogo zastupljene u umetničkom stvaralaštvu za decu i mlade. Na kakve ste sve izazove nailazili praveći predstavu ovog formata koja se bavi vrlo apstraktnim, čak filozofskim temama?

Mislim da je ključna stvar našeg okupljanja želja da stvaramo participativne predstave, one u kojima deo umetničkog rada, odgovornost i slobodu prepuštamo deci, one u kojima će deca moći da učestvuju i doživljavaju prostor koji smo za njih osmislili. U tom smislu, najteži deo bio je pronaći mlade saradnike sa kojima ćemo isprobati ono što smo napravili. Tu su nam pomogli Mali pozorišni eksperti iz Beograda, koji su bili naša publika pre publike i dali nam korisne savete. Što se tiče izazova, oni su brojni, od onih fizičkih koji se odnose na prostor, preko organizacionih, do autorskih jer stalno preispitujemo naše postupke, način na koji komuniciramo sa publikom, procedure. U tom smislu mogu da kažem da ni jedno izvođenje nije isto. Bazični umetnički predlog koji predstava pruža deci jeste biocentrični pogled na svet u kojem sve što postoji ima jednaku važnost i razlog postojanja, kao i specifičan odnos prema onome što ga okružuje, pa tako i dete kao individua. Biocentričan pristup se zasniva na davanju podjednake važnosti svemu što nas okružuje, bez hijerarhije koja daje prednost jednom jeziku, jednoj osobi ili jednom umetničkom pravcu. Tako je i tekst predstave jedan njenih od ravnopravnih elemenata.

Foto: Jovana Semiz

Stanica Servis za savremeni ples je već imala plesne predstave za decu, ali ovakva vrsta umetničkog izraza se, čini se, još uvek bori za svoje mesto unutar institucija. Kakvo je stanje plesne scene u Srbiji generalno, a kakvo je kada je u pitanju sadržaj namenjen deci i mladima?

Savremeni ples u najvećoj meri funkcioniše van institucija, projektno, kroz nezavisnu scenu, što podrazumeva neizvesnost i nestalnost rada, to je način na koji smo već navikli da funkcionišemo. Tako je i kad je u pitanju sadržaj za decu i mlade. Podrška institucionalnih pozorišta postoji ali retko i takva pozorišta/ galerije/muzeji su uglavnom izuzeci među institucijama.

 

Utisci publike o predstavi ,,Tu sam ispod polovine kapi”

– Predstva je bila aktivna, zanimljiva i inspirativna. Najviše mi se dopalo kada smo lepili i igrali se s peskom na stolu. (Učenik, 9)

– Predstava mi je bila zanimljiva, poučna i aktivna, a najviše mi se dopalo kada sam prosipao crvenu boju. (Učenik, 7)

Foto: Jovana Semiz

– Baš mi se dopala predstava. Bilo mi je jako lepo, a najviše mi se dopalo to što sam mogao aktivno da učestvujem. (Učenik, 12)

– Na predstavi mi je bilo super. Radili smo različite zadatke što ju je izdvojilo od ostalih koje sam do sada gledala. Najviše mi se dopalo kad smo crtali. (Učenica, 11)

Prikupila: Vanja Stepanović

Autorka naslovne fotografije: Jovana Semiz

Categories
Intervjui

PETER KUS, autor predstave ,,Luda šuma” i utisci publike

Intervju sa Peterom Kusom

FEP je festival koji se zalaže za ekološki svesno pozorište. Radnja vaše predstave se odvija u šumi, međutim prostor u kome se odigrava cela predstava napravljen je upravo od prirodnih materijala, koji uglavnom potiču upravo iz šume. Koliko je važno biti ekološki svestan u kreiranju pozorišne predstave? Da li je potrebno imati tu svest čak i kada se priča od koje polazimo ne bavi prirodom ili ekologijom?

Direktni motiv za stvaranje predstave Luda šuma nije bio upozoravanje na ekološke probleme. Predstava je nastala iz inspiracije prirodom, njenom snagom i lepotom, pa sam siguran da zbog toga na kraju deluje kao ekološki svesna. Predstava teži da pokaže koliko čudesnih stvari se skriva u šumi na koje možemo obratiti pažnju, koliko topline i pozitivnih emocija je u njoj, a sa druge strane i teških prepreka koje priroda postavlja ispred nas. Predstava teži i da prikaže koliko su bitni prijateljstvo i poverenje a sa druge strane i samoća, kad nama treba. Takođe, koliko je bitna tolerancija i poštovanje drugih, osetljivost, čuđenje svetu i radost života. A to su sve stvari koje proizilaze iz prirode i zbog toga treba njoj da se vraćamo. Mislim da ovakav put napravi više za ekološku svest nego direktni pedagoški pristup. Muzika je takoreći okosnica ove predstave.

Foto: Jovana Semiz

Da li je ideja za stvaranje Lude šume potekla od želje da se, koristeći prirodne materijale, poigrate sa pričanjem priče kroz zvučnu sliku, takoreći od forme, ili ste pošli od sadržaja, odnosno priče Sergeja Kozlova? Kako je tekao proces rada na predstavi?

Da, pošto se bavim muzikom i izrađivanjem muzičkih instrumenata, to je bila polazna tačka. Bitni sastojak šume su i njeni zvukovi, zvučne i emotivne atmosfere godišnjih doba koje smo pokušali da ostvarimo na pozornici. Na početku je tako bilo slušanje prirode, onda traženje zanimljivijih šumskih predmeta i zvukova, kojima je sledila izrada izvornih instrumenata iz prirodnih materijala. Kada je trebalo sve povezati u celinu, pronašao sam basne ruskog spisatelja Sergeja Kozlova o ježiću i medvedu, koje su onda bile inspiracija za priču i likove u predstavi.

Foto: Jovana Semiz

Utisci publike o predstavi ,,Luda šuma”

– Predstava je bila savršena. Od scene, preko glume, muzike i interakcije sa publikom, jednostavno je bila prava predstava za decu. (Poljoprivredna tehničarka, 50)

– U predstavi mi se najviše svidela muzika i što smo kao publika mogli da učestvujemo. (Učenica, 11)

Foto: Jovana Semiz

– Predstava je bila sjajna i jako smešna. Najviše mi se svidela muzika koju su glumci svirali i to što su u pitanju medved i jež. (Učenik, 10)

– Predstava je bila divna, pogotvo mi se svideo spoj muzike i plesa. Kroz posebne instrumente koji su veoma originalno urađeni. Poznato je da deca do 5. godine uče njaviše kroz igru i priče o životinjama, tako da je ova originalnost doprinela da predstava bude pun pogodak. (Profesorka engleskog jezika i književnosti, 39)

– Predstava je bila zanimljiva, najviše mi se dopalo što su u pitanju životinje. Super sam se zabavio. (Učenik, 11)

Utiske publike prikupila: Vanja Stepanović

Autorka naslovne fotografije: Jovana Semiz

Categories
Intervjui

MIRKO RADONJIĆ, autor predstave ,,Lagarije – čas o surogatu” i utisci publike sa predstave

Intervju sa Mirkom Radonjićem

Šta je uloga pozorišta u kontekstu savremenog potrošačkog društva?

Podrazumijevamo da pozorište i konzumerizam funkcionišu kao dva suprotstavljena fenomena, a svjedoci smo sve većem broju pozorišnih stvaraoca koji o predstavi govore kao o proizvodu, odnosno o gledaocu kao o konzumentu, a da se (makar nominalno) ne bave komercijalnim pozorištem. Spremni smo da prenabregnemo ovakvu vrstu rječnika, prihvatajući upliv tržišne terminologije u pozorišni sistem kao jezičku prečicu u svrhu lakšeg sporazumijevanja. To je pogubno! Istovremeno, predstave koje se oslanjaju na lijevu literaturu i/ili ideje, produkcionim modelom koji upošljavaju apsolutno podržavaju tržišnu logiku kroz estetizaciju i spektakularizaciju. Kad i uspije da izbjegne sve ove zamke, pozorište rijetko u publici okupi više od grupe istomišljenika, te predstava (p)ostaje puki placebo za umirenje svijesti, nalik potpisivanju kakve online peticije… Tako da odgovor na vaše pitanje – ja ne znam. Ali znam da bi, kako bismo uopšte mogli da počnemo da osmišljavamo odgovor, morali pozorište i sebe u pozorištu da lišimo nadobudnosti i uvjerenja da umijemo da kažemo išta o konzumerizmu, a možda još bolje: da konzumerizam kao takav sasvim ignorišemo, jer radi se o balonu koji se svakim pomenom samo još više naduvava i neminovno je da nam pukne u facu.

Foto: Jovana Semiz

Budući da je i samo pozorište neka vrsta surogata stvarnosti, šta nam vaša predstava govori o odnosu prema surogatima? Da li se protiv surogata treba boriti ili na neki drugi način pristupiti tom konceptu?

Animirani film Dušana Vukotića koji je poslužio kao povod za naše predavanje-performans, u toku kojeg ga u cjelosti i prikazujemo, zvonko i jarko kritikuje surogat koji živimo, te smo smatrali da nije potrebno da ponavljamo rečeno, naročito ne aktualizacijom kroz opšta mjesta toga kako se surogat preselio u virtuelni svijet u koji smo svi, pa i djeca i mladi, uronjeni do mjere da više nismo u stanju da mu prepoznamo granice. Zato smo odlučili da se uhvatimo u koštac sa time kako kreacija – kao ultimativni surogat – ima potencijal da komunicira istinu. Jer u to duboko vjerujemo.

Utisci publike o predstavi ,,Lagarije – čas o surogatu”

Foto: Jovana Semiz

– Bilo je lepo. Svideo mi se crtani na zidu. Nisam se se uplašila mraka. (Dete, 4)

– Bilo je lepo. U predstavi se radilo o školskoj klupi. Najviše mi se svidelo kada su prosipali šarene boje. Glumci su bili dobri. (Učenica, 8)

– Bilo je super. Jedina zamerka je što me bole leđa. Inače sve okej, četvorka. Bilo mi je smešno na početku kada su nas ispitivali neka pitanja, kao – šta je ovo? Papir. (Učenica, 8)

– Meni je bilo lepo. Najzanimljivije mi je bilo kada je glumac prosuo neke boje kao prijateljstvo, ljubav… (Učenica, 7)

– Bilo mi je super. Posebno mi se dopalo kada su se sva svetla ugasila. (Učenica, 10)

Foto: Jovana Semiz

– Predstava je bila odlična. Neočekivano, interesantno, drugačije. Ja sam došao sa malim detetom, ona ima 5 godina, za nju baš i nije prilagođena predstava, ali za neke osnovce jeste. (Ekonomista, 35)

– Predstava je bila zanimljiva, malo drugačija, nisam očekivao da bude tako. Zanimljivo je i za decu, ali kontam malo i za odrasle. Sve u svemu bilo je nepredvidljivo, ali zanimljivo. (Profesor, 35)

– Meni se predstava mnogo dopala, pogotovo što smo svi dobili po parče sveta. (Glumica, 39)

Foto: Jovana Semiz

Utiske publike prikupila: Vanja Stepanović

Autorka naslovne fotografije: Jovana Semiz

Categories
Intervjui Vesti

BUGA MARIJA ŠIMIĆ: „U kazalištu želim sve i idem prema svemu“

Draga Bugo, želim te toliko toga pitati da će ovaj intervju trajati danima. Zato brzo na posao. Kao prvo, čestitam ti na nedavnom ulasku u upravni odbor Hrvatskog centra Assitej. S tobom je u Upravni odbor ušlo još nekoliko mladih umjetnica, što ga čini vrlo zanimljivim. Imaš li neke planove što bi radila u Assiteju? Kojim putem bi ga pokušala povesti?

Hvala na čestitkama, veselim se ovoj novoj avanturi, osobito u ovom sastavu. Mislim da je vrijeme da se Assitej Hrvatska ponovno pozicionira na svjetskoj sceni, smatram da je jačanje međunarodne suradnje, vidljivosti i povezanosti, iznimno važno ne samo za Assitej, već za cijelu hrvatsku kulturu. Ne možemo napredovati ukoliko smo zatvoreni u svom svijetu i ne vidimo što to rade ljudi, kolege, oko nas. Voljela bih da se poveća broj hrvatskih predstava na stranim festivalima, da se poveća broj suradnji unutar i samog hrvatskog Centra, ali i nas s kolegama iz inozemstva. Gostovanja, suradnje, radionice. Assitej je zaista jako velika organizacija, a mislim da se to do sada nije iskorištavalo u potpunosti. Uostalom, osam godina Assitej Hrvatska bio je u samom centru zbivanja s obzirom da je svjetski tajnik Assiteja bio – Ivica Šimić. Vrijeme je da se u taj vrh i vratimo jer smatram da smo dovoljno kvalitetni da to možemo!

Mislio sam da ću te iznenaditi ovim pitanjem na samom početku, no i tu si pokazala da projekte i zadatke ne prihvaćaš hirovito, već u njih ulaziš s odličnim tajmingom i vrlo promišljeno. To si na najbolji mogući način demonstrirala prošle, za kazalište za djecu neopisivo teške godine. Bila si, naime, jedna od prvih kazališnih umjetnika koji su na vrijeme i s voljom reagirali na Covid zabrane. I ne samo to, već si bila jedna od najkreativnijih. Možeš li mi ukratko reći koje su bile tvoje osnovne strategije u tim za kazalište i kazalištarce za djecu zastrašujućim prilikama?

Hvala na ovako lijepim riječima. Moram reći da je velika “sreća” koje sam potpuno svjesna to da nisam sama, da imam već postavljenu infrastrukturu iza sebe, tim ljudi uz sebe. Cijela naša priča oko “Male scene online” nastala je zajednički, spajajući Šimić-Lončar glave (hehe), tako da nisu zasluge samo moje. Ono što je bila glavna nit vodilja je da se upravo u situacijama krize ne smije stati. U glavi mi je samo bila misao “mi moramo nastaviti raditi”. Ne zbog rada, već zbog onoga što znam da je kazalište, umjetnost općenito, u stanju napraviti, jer je mene spasilo i podiglo nebrojeno puta. Bilo mi je jasno da smo mi umjetnici u takvom vremenu cijelom društvu potrebniji nego ikada i da moramo upregnuti jače nego ikada da pomognemo kolektivno prebroditi situaciju u kojoj smo se našli.

Iskreno, nije bilo tu neke velike strategije ili razmišljanja. Skupili smo glave i samo razmišljali – kako možemo komunicirati? Kako možemo umjetnost dovesti ljudima u domove, pružiti djeci neku kvalitetnu zanimaciju i – kontakt. I to je bilo to. Zapravo je glavna strategija bila – slušanje. Išli smo uživo, a ne sa snimkama i videima, jer je ideja bila da se zadrži ta kazališna komponenta doživljaja nečega u istom vremenu. Iz kontakta s publikom, njihovih poruka, pitanja i prijedloga smo stvarali sadržaje dan po dan. Što im je bilo zanimljivo, što je njima trebalo. Ideja je bila – kako pomoći djeci i roditeljima/starateljima ispuniti dan umjetnošću u okolnostima u kojima jesmo. Dati im poticaj da onda stvaraju sami, a ne budu pasivni primatelji sadržaja i na taj način produže aktivnost i ispune dan što više. Smatrala sam to našom obavezom. Nama nije bilo dopušteno popustiti. U to vjerujem još uvijek. Kako kaže onaj citat na engleskom – “Earth without art is just – eh.” I to se pokazalo istinitim u ovim vremenima – umjetnost nam je spasila duh.

Umjetnost si uvela u teške dane. No napravila si i drugo – te si izvanredne okolnosti na vrlo kreativan način upisala u predstavu Neva Nevičica, koja kao da je izrasla iz pričaonice, nadrastavši je i u sebi spojivši dva svijeta, jedan normalni kojemu se nadamo i jedan sasvim nenormalni u kojemu smo živjeli (nadam se da će ova konstrukcija ostati u perfektu). Koliko si, zajedno s Ivicom Šimićem kao redateljem, svjesno gradila predstavu na taj način, a koliko je ispala igrom slučaja?

Neva je svakako “ispala” iz tog mog pričanja priča. Uživala sam u pričama, počela ih sve više otkrivati i u raspravi s tatom (nemoguće mi je nazvati ga imenom, haha) došli smo do toga da je to smjer u kojem bi htjela da Mala scena nastavi. Da se vratimo toj jednostavnosti, toj važnosti riječi, duhu. Ja sam jako društveno biće i jedna od želja i jest bila da to online pričanje priča prebacimo na uživo. Kako, gdje i što – o tome smo razgovarali, bacali ideje i naravno da je logičan način bio – predstava. Moje online priče svakako su bile jedan od razloga zašto je nastala Neva, no moram reći da se u samom procesu rada na predstavi nismo više vraćali na to niti o tome razmišljali. Jedna od inspiracija je bilo i skandinavsko pripovjedno kazalište koje me potpuno oborilo s nogu i također bilo jedna od inspiracija i vodilja, u samom procesu možda i više nego iskustvo čitanja priča online. Ali online priče su nas vratile – riječima i odvukle od svih ostalih distrakcija.

Kad smo već kod Ivice Šimića, pardon, tate, jako je zanimljiv podatak da te režirao preko zooma. Kako se gradio taj proces? Je li ti nedostajala redateljska ruka i riječ uživo?

Da, to je bilo dosta zanimljivo. Čitali smo tekst uživo dok je još bio u Hrvatskoj, ali 90% proba odradili smo preko Zooma. Ne znam kako bi to izgledalo da je redatelj bio netko drugi, no u ovom slučaju funkcioniralo je dosta dobro. Tata i ja smo već navikli razgovarati online s obzirom da živi u Kini, no mislim da je najvažniji faktor bio taj da sam odrasla na njegovim probama. Jako dobro znam kako on radi, a i razumijem što želi postići. Moja kazališna estetika nastala je iz njegove. Cijeli život vodimo razgovore o predstavama, kazalištu, glumi, režiji tako da nije bilo prilagodbe na način rada ili potrebe za velikim objašnjavanjima jer smo zapravo već uigran tim.

Neko vrijeme smo radili preko Zooma, onda sam neko vrijeme ja snimala probe sama, a on pisao komentare naknadno. Nije bilo lako, to zasigurno, u jednom trenutku (jer uvijek dođe onaj trenutak u procesu kad zapneš) bilo mi je jako teško da nije tu i osjećala sam se kao da nema naprijed i da ne mogu napraviti to što traži od mene, odnosno da ne znam kako, a vjerujem da bi to lakše mogla da je bio ovdje. Ne prenesu se sve stvari jasno preko kamere i neke stvari smo do druge izvedbe još raspravljali što točno on želi i kako točno da ja to prenesem. Ali s druge strane, imala sam vremena biti sama sa sobom i predstavom, u svom tempu je graditi po njegovim smjernicama, isprobavati u samoći, što je isto tako bilo lijepo. Tata je taj tip redatelja koji glumcu daje prostora i mogućnost ko-kreacije, u čemu ja uživam, samo kad te ponese bez redateljske ruke – lako se zaluta. Kako tata kaže – preglumila si se. Ali, nakon ovog iskustva, svakako bih voljela da radimo jednom predstavu zajedno – uživo.

Nedavno je Ivica Šimić postavio vizualno vrlo zanimljivu predstavu u Kini (nažalost, vidio sam samo fotke). Možda, primjerice, nju? Razmišljate li možda o stvaranju takvih vizualno privlačnih svjetova u Maloj sceni? 

Da, Bio jednom jedan Kaos ima predivan vizualni moment koji je nastao iz same suštine priče. Iskreno, nisam jedna od onih tipova koji razmišlja o vizualu prije samog materijala. Mislim da će recimo naša predstava za bebe od 3 do 18 mjeseci nastala u suradnji s UO “Shooma” biti sama po sebi jedan izuzetan vizualni doživljaj, kao što ne sumnjam da će tako biti i sa našom lutkarskom operom u nastajanju Velika tvornica riječi u režiji Morane Dolenc, koja je majstorica detalja, vizualnih igri i kreacija. Kod nas u Maloj sceni je i dalje pravilo da predstava mora stati u kombi, ali mislim da to ne sprječava umjetničku kreaciju. Trenutno se želim bazirati na interdisciplinarnim projektima i još istraživati pripovjedno kazalište. Fokusirati se na energiju, duh, riječi s pozornice. E sad, hoće li neka od tih predstava dobiti i neki posebniji vizualni aspekt – možda da, možda ne. Vjerujem u važnost suradnje scenografa i redatelja, no također vjerujem da želja za vizualnim efektom ne smije voditi razvoj predstave, nego se mora dogoditi obrnuto. Tako da bi moj odgovor zapravo bio – ne znam!

Pošteno! A koji je tvoj stav o online predstavama, odnosno susretu izvedbenih umjetnosti, čija je glavna karakteristika živo kontakt izvođača i gledatelja, i virtualnog svijeta? Vidiš li neke prednosti tog spoja?

Kao netko tko je to prvi krenuo raditi u Hrvatskoj za vrijeme korone – apsolutno vidim! Gledatelji iz cijelog svijeta gledali su naše predstave i ta mogućnost približavanja hrvatske umjetnosti na hrvatskom jeziku djeci koja žive van domovine i koja nisu u kontaktu sa svojom obiteljskom tradicijom i jezikom smatram da je ogroman plus. Zato što smo mi ljudi društvena bića uvjerena sam da ništa ne može zamijeniti, niti vjerujem da išta hoće, to iskustvo kazališta uživo, no isto tako ima situacija u kojima je to nemoguće. Zašto onda zakidati publiku za kazališni doživljaj? Zašto gledati crtiće po stoti put, ako se može pogledati i kazališna predstava? Uostalom, na taj način mogu se možda vidjeti neki detalji, doživjeti neki dijelovi izbliza, lakše nego iz desetog reda publike.  Stvara se dojam da je svatko u prvom redu, ako ne i na samoj pozornici, što također daje jednu posebnu čar i bliskost. Osobito ako glumci igraju za kameru, ponašajući se prema njoj kao da je oko publike. Može se stvoriti izrazito individualni pristup, odnosno osjećaj privatne predstave. A ono što mogu reći iz iskustva jest da i djeca i odrasli kad pogledaju predstavu online – žele doći vidjeti uživo.

Što vidiš najvećim uspjehom Male scene u zastrašujućoj prošloj godini?

Da nismo odustali i da smo još uvijek tu. Da radimo bez prestanka, bez obzira na sve – od zabrane rada ili smanjenog kapaciteta gledališta pa do toga da nemamo grijanje od ožujka 2020. – mi smo tu, a entuzijazam, ideje i želja za radom su još i veće nego prije. Na to da smo zadržali duh i doprinijeli kvaliteti života mnoge djece, ali i odraslih u ovim vremenima. Kad pročitam sve silne poruke i mailove naše publike, srce mi je kao kuća.

Sad ćemo pokušati zamisliti da je Covid vrijeme polako iza nas i da se u jesen vraćamo svijetu i kazalištu kakvo smo nekad poznavali (puna gledališta školske i vrtićke djece). Stvaraš li planove za novu sezonu? Što je na popisu Male scene u sezoni 2021./2022.?

Ooo da, ja kažem često da ni ja ne mogu uhvatiti sve što se vrzma po mojoj glavi. Imamo tri premijere ispred nas, već spomenuta predstava Ninabu (za bebe od 3 do 18 mjeseci u suradnji sa umjetničkom organizacijom Shooma) je već spremna, no moramo čekati da mjere potpuno nestanu da je možemo izvesti s obzirom da je to multisenzorna i interaktivna predstava. U nastajanju je predstava Aut Paška Vukasovića, u kojoj će prvi puta u Hrvatskoj na profesionalnoj pozornici nastupiti osoba s poremećajem iz spektra autizma, tom se neizmjerno veselim i jako sam zahvalna Pašku da je došao baš k nama s ovom idejom! I u prosincu stiže lutkarska opera za djecu nastala po motivima poznate slikovnice Velika tvornica riječi i jako sam uzbuđena zbog toga jer je priča predivna, a nove opere za djecu u ovom obliku nije bilo već dugo u Hrvatskoj. Naravno, planiramo i malu turneju s Nevom Nevičicom, pozvani smo na festival u Sri Lanku s predstavom Leptirove pjesme i nadam se da će ta međunarodna suradnja još jačati. A onda su u glavi još i mono-opera po motivima staroslavenske mitologije, pa opera za odrasle, ciklus koncerata, svašta nešto!

Odlični planovi! Držim fige da se svi ostvare i da ih sve popratim iz punog gledališta! Kako, kao glazbeno školovana izvođačica, gledaš na susret djece/tinejdžera i glazbe na sceni? Što prolazi, što bi trebalo prolaziti, koja vrsta glazbe i koja vrsta izraza? 

Iskreno, mislim da se tome pristupa, neću reći krivo, ali “ograničeno”.  Osobno ne volim barok. Da me netko kao dijete odveo na jednu operu koja je bila barokna i rekao – evo ovo je opera, nisam sigurna da bih je zavoljela. Isto kao što opere za djecu nisu nužno za svu djecu. Mislim da je potrebno prvenstveno djecu više izlagati svim žanrovima. Ne na način da uče o njihovim strukturama ili povijesnoj važnosti. Već da slušaju i stvaraju svoje kritičko mišljenje. Da im se ne podilazi. Više puta sam doživjela potpuno oduševljenje opernim pjevanjem od strane mladih i djece kada im je ono predstavljeno van standarnih “opernih” okvira. Ne mislim da su operne predstave loše za tako nešto. Samo mislim da se u obrazovanju stavlja fokus na krivu stranu. Naravno, potrebno je učiti strukturu i teoriju, ali glazba je prvenstveno emocionalni doživljaj. A otvorenost za takav doživljaj je iznimno bitna. Imam osjećaj da se klasična glazbena scena svugdje u svijetu, ne samo kod nas, zatvorila u sebe i u nekakve okvire pristojnog i konvencionalnog. Nedostaje onog sirovog, nedostaje igre, iskre, ušli smo u neki kalup. Ako pogledate snimke od prije 50 godina, to se vrištalo na sceni, svađalo, ljubilo za pravo, igralo. Glas je izlazio iz onog instinktivnog, iz dubina. Sada mi se čini kao da je sve malo u rukavicama, sve je više fokusirano na formu, ispravnost, a djeca i mladi to prepoznaju i to ne rezonira s njima. Barem se meni tako čini.

Na kraju razgovora okrenimo se malko tebi. Iako si mlada, cijeli si život (doslovno) u kazalištu pa nije prerano pitati: što stoji kao neispunjena želja na tvom intimnom profesionalnom popisu? Kojim bi s profesionalnim putem voljela uputiti, da ti prilike dozvole da biraš? Je li to glazbeno kazalište za djecu?

Ooo toga ima, tek sam krenula! Iskreno? Ja bih sve. Čula sam često “ne možeš sjediti na dvije stolice”, ali ja mislim da ja sjedim na jednoj koja se zove “izvedbene umjetnosti” i koja ima jako puno nogu. Voljela bih opet glumiti na filmu, okušati se u nekoj dramskoj seriji, raditi interdisciplinarne projekte koje spajaju operu, dramu i suvremeni ples, raditi glazbeno kazalište za djecu, pjevati i klasičan operni repertoar. Ma sve! Odustala sam od definiranja svoje karijere ili profesije. Ja sam izvođač. Nekad kažem da sam “storysinger” (kao storyteller, ali ja svoje priče pjevam). Kazalište je moj život. Bilo ono malo, veliko, bila to “prava” pozornica ili hodnik vrtića. Svejedno mi je. Probala sam sve, sve volim. Sve može, ako je izvođenje – tu sam. Ma može i iza scene, ako treba – bojat ću scenografiju, samo da sam tamo. Ne znam gdje će me moja glava na kraju odvesti i što ću raditi, hoću li se ikada “definirati”, ali trenutno nemam potrebu. Želim sve i idem prema svemu. I vjerujem da mogu.

Categories
Intervjui Vesti

MIHA GOLOB: „Djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez kalkulacija“

Dragi Miha, čast da otvori posljednji blok prvog (i nadam se posljednjeg) online Lutkokaza dobila je neverbalna predstava Pješčanik koja nas vodi u dječji pješčanik. Kako si došao do ideje da oblikuješ predstavu u pijesku i od pijeska, u igri i od igre?

Sve je počelo s mojom prvom predstavom za djecu, Mali plavi i mali žuti. U njoj sam počeo razmišljati o dječjim igralištima kao prostoru prvih dječjih otkrivanja i fascinacija, o svojevrsnim dječjim laboratorijima, mjestima na kojima djeca istražuju i spoznaju neke zakonitosti ovog svijeta, upoznajući time same sebe, vlastitu maštu, kreativnost, logiku. Zaključio sam da je i prazan list papira dječje igralište. Štoviše, oduševilo me koliko je prazan list papira zanimljiv djetetu. Ono ga silno želi ispuniti, obojati, saviti, potrgati, zgužvati… U sljedećoj predstavi za djecu, Akvariju, napravio sam korak dalje u istraživanju analognih dječjih igrališta koja danas sve više zamjenjuju digitalni svjetovi igre. Akvarij je bio u funkciji kade za kupanje koja je jedno od prvih dječjih prostora igre. Pješčanik je u ovom procesu bio logičan sljedeći korak. Riječ je o jednom od bazičnih prostora dječje igre, no u kojemu djecu se sve rjeđe možemo vidjeti. Em ih mačke koriste za prvu i drugu nuždu, em se djeca u njima zaprljaju… uz to, pješčanik u lutkarskom kazalištu nudi materijal koji je u suprotnosti sa svime što lutka u klasičnom smislu predstavlja.

Ujedno, u igru s pijeskom svaka generacija može upisati neko svoje značenje, samim time nadrasta dječju igru i pretače se u univerzalno značenje. Tako sam ja, gledajući predstavu, u pijesak upisao protok vremena koje ponekad kaotično juri, nekad se posloži i funkcionalno gradi… Kako tebi, kao njenom autoru, progovara predstava? Što si htio upisati u nju?

Igra u pješčaniku je slična igri s Lego kockama u kojoj je smisao slaganje, ako treba i cjelodnevno. Kad konačno završiš sa slaganjem i građenjem, najčešće se ne nastaviš igrati s tim predmetom. Barem je tako bilo u mojoj igri. Dakle, smisao legića nije igra s predmetima, nego stvaranje predmeta i svjetova. Zbog toga su legići generacijama i generacijama djece jedna od najpopularnijih igara. Sve igre koje sam dosad spomenuo imaju neku unutarnju logiku. Papir je zanimljiv djetetu dok na njemu ima prostora za crtanje, bojanje, gužvanje, trganje. Slično je i s pješčanikom. Mogli bismo reći da nije važan cilj, već put. Slično je i kod crtanja mandale, koje predstavlja jedan od središnjih dijelova predstave. Mandala je put od atoma do svemira, simbol promjena u životu i kad je budistički monasi nacrtaju dokraja, bez žaljenja je obrišu, podrapaju, rastave, pometu. Tu se krije i smisao svih ovih bazičnih dječjih igara, od igre u pijesku ili kadi do igre s papirom i legićima, u stvaranju nečega i cijeloga svijeta iz ničega.

Uostalom, i nastanak svijeta nije ništa drugo nego jedno veliko kazalište. Tu mislim prije svega na kazališnu iluziju. Predstava uvijek nastaje ni iz čega, svaki put iznova mora stvoriti svoj svijet u koji „ulijeću“ gledatelji. Svaki put iznova moramo izgraditi odnose, sukobe, logiku, napetost… tako čitana, predstava Pješčanik govori o svijetu – o metamorfozi svemira od velikog praska do suvremenog čovjeka – razvijajući se spiralno, uz stalno stvaranje i rušenje, jer samo tako možemo ići naprijed i razvijati se. A djeca to dobro znaju. Zato se i igraju na taj način, iskušavajući mogućnosti i granice materijala, fizike, kemije.

Budući da je jedna od okosnica predstave promjena, je li ti se dogodilo da se u jednom trenutku osamostalila i odletjela u vlastita značenja ili smatraš da si je uspio zadržati u prostoru početne ideje?

S prethodno opisanom idejom dramaturginja Mojca Redjko i ja smo došli na prvu probu s glumcima, igrajući se unutar nje. Kroz proces su nastajale razne slike koje smo puštali da rastu i razvijaju se, osluškujući njihova značenja, no na kraju je predstava ispala vrlo slično skicama i video zapisima koje sam crtao i snimao prije prve probe. Samim time, mislim da ne mogu reći da je predstava našla vlastiti put, iako smo je u nekim fazama stvaranja puštali da skreće sa zadanog puta, što je nužno kad radiš s materijalom neuhvatljivim poput pijeska.

Predstava se gradi spiralno, u stalnom stvaranju i poništavanju. Postoji li još koja nit vodilja koja je utjecala na cjelinu?

Možda nije vidljiva u predstavi, no prisutna je u ideji i u radu. Riječ je o pješčanom satu i njegovom naizgled dosadnom, bezveznom i monotonom curenju zrnaca, koje ipak oduševljava djecu, ali i mene. Pješčani sat, baš poput mandale, meni osobno predstavlja život, prolaznost. Kroz tu prizmu Pješčanik je priča o bezbrižnim praznicima, ljetu koje stiže svake godine u slično vrijeme i osvoji nas svojim dogodovštinama da bi se krajem kolovoza bespovratno završilo. Sljedeće će godine opet stići, ali neko novo ljeto, s drugim događajima, ljubavima, prijateljstvima i avanturama. Mojca me upoznala sa slikovnicom u čijem je fokusu djevojčica koja na pješčanoj plaži izgradi kulu od pijeska, da bi je potom netko zabunom srušio. Nakon toga, djevojčica se uputi u potragu za prostorom u kojemu se to neće dogoditi njenoj sljedećoj kuli, dakle pokušava popraviti situaciju. Na taj je način nastajao i ovaj naš svijet – od jedne do druge katastrofe koje su utjecale na čovječanstvo, tjerajući ga na prilagodbu i traženje drugih rješenja. Uostalom, i danas je slično. Problemi, nesreće, katastrofe, smrti, poplave i potresi, čak i ratovi, svi su oni dio života. Ponekad te situacije uspijemo izbjeći, ponekad ne uspijemo. Pješčanik govori i o toj tamnoj strani, o oholosti i pretjeravanju koji za posljedicu imaju ratove ili prirodne katastrofe.

Kao što si spomenuo, prije no što si smjestio glumce u pijesak, u projektima za djecu bavio si se bojama na platnu i vodom. Što ti prvo dođe u oblikovanju predstave – materijal u kojemu ćeš oblikovati predstavu ili ideja?

Nema pravila. U Akvariju i Pješčaniku sam krenuo iz materijala, ali i prostora i scenografije te sam potom uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko počeo graditi priču oko toga. U prvoj predstavi s platnom i bojama bilo je drukčije. Mojca, tada ravnateljica Lutkovnog gledališča Maribor, predložila mi je slikovnicu Lea Leonija Mali plavi, mali žuti. Specifičnost je te slikovnice da je sadržajno nastala iz slika, odnosno kolaža. Istražujući autora, saznao sam da je ideju za slikovnicu dobio putujući s unucima u vlaku. Kako su bili nemirni, morao ih je nekako zabaviti pa je iz časopisa, koji je tada uređivao, istrgnuo žuti i plavi komadić papira te im je s tim komadićima počeo pričati priču o malom plavom i malom žutom. Taj me podatak pomalo razočarao jer sam zaključio da je najbolju moguću predstavu na tu temu sam Leoni već obavio u vlaku pred svojim unucima. Razmišljajući dalje o toj priči u kojoj se najbolji prijatelji zagrle i postanu zeleni sjetio sam se svoje dječačke fascinacije svijetom boja. Uostalom, zar nije to miješanje plave i žute boje jedna od čarolija koje upoznaš kao dijete? Nakon toga nije bilo teško doći do ideje o listu papira kao prostoru predstave. U trenutku kad je stiglo pitanje može li se predstava odviti na papiru, znao sam da ću pokušati napraviti upravo to – predstavu s bojama na listu papira. A kad se forma i sadržaj predstave već u ideji tako dobro spoje, znaš da si na dobrom putu. Mislim da se to dvoje super poklopilo i u Pješčaniku, dok mi se dugo činilo da bi se zbog tog spoja predstava Akvarij trebala zvati drukčije, no danas sam zadovoljan i ovim naslovom.

Ako usporedimo platno, vodu i pijesak, koji te materijal najugodnije iznenadio mogućnostima, odnosno koji te odveo najdalje u istraživanjima?

Voda u Akvariju djeluje posredno. Nije tako dominantan materijal kao pijesak. U Akvariju imamo čak i nekakve lutke. Jaje, naprimjer, ili »ježića« nastalog od magnetića i komadića metala i drugih. Svi su oni unutar vode, no ponašaju se poput lutaka. U Pješčaniku lutke nema. Pijesak je sam lutka, odnosno lutke. Istina, koristimo metle, kantu i kocke, ali svi su ti predmeti u potpunosti depersonalizirani i nisu nimalo scenski oživljeni. Od početka do kraja predstave ostaju predmeti i rekviziti. Možda čak i voda, koja se pojavljuje i u toj predstavi, ima više osobina lutke od tih predmeta. Klasičnim lutkama sam se možda najviše približio u predstavi Mali plavi i mali žuti.

Sve tri predstave povezuje jedna činjenica – da sam se zaljubio u materijale s kojima sam radio i koji su bili i ishodišne točke predstave. I svaki put kad sam istraživao određenu formu, određeni materijal, bilo mi je jako važno da ga razvijam kroz cijelu predstavu, da ne ostanem na početnoj ideji, određenoj situaciji ili fascinaciji, već da tražim nove mogućnosti i čarolije koje materijali nude. Zbog toga je ostalo jako puno materijala koji nismo iskoristili u ovim predstavama, već ga čuvamo za neke nove projekte. Jako bih se rado ponovo vratio bojama, platnu, vodi, pijesku, no u isto me vrijeme privlače novi materijali, novi prostori igre. Vatra, svijetlo, mrak, vrijeme…

Prije nego se okreneš novim ili vratiš starim materijalima, možda i u Hrvatskoj, zadržimo se još malo u pijesku. Jako mi je zanimljivo bilo promatrati izvođače u sceni u kojoj su zavrtjeli loptu i čekali da pogodi dijelove kule – u njihovim pogledima vidjelo se iščekivanje, što potvrđuje činjenicu da u ovakvom kazalištu izvođač, animator i pokretač igre nije potpuni vladar tog svijeta. Tko u tvojim predstavama vodi igru? Izvođači, materijal, napetost i(li) suigra između njih?

Materijal odlučuje gotovo o svemu. Od prostora nadalje. Kod vode i pijeska od početka se zna koliku količinu možemo smjestiti na određenu scenu. U Pješčaniku koristim između 120 i 140 kilograma pijeska, a u Akvariju je bilo oko 100 litara vode. Materijal diktira i broj izvođača. Sljedeća važna stvar u predstavama za djecu je njihovo trajanje koje ne smije biti predugo, a materijal traži određeno vrijeme. Zaokruženi prizori i akcije jednostavno trebaju vrijeme da bi se mogli odviti, da bi se akvarij mogao napuniti, pijesak isipati na scenu. Ponekad mi se čini da smo poput krotitelja životinja, no za razliku od njih, mi materijal ne možemo disciplinirati udarcima bičem. Istina, možemo predvidjeti neke probleme i situacije, analizirati kritične točke, no materijal je taj koji vodi igru. Od početne ideje i prvih slika u glavi. I tek kad ih isprbaš u praksi, vidiš mogu li se izvesti i hoće li se materijal ponašati kako si planirao. Primjerice, željeli smo u jednoj sceni ostavljati tragove stopala u pijesku, no ta se ideja pokazala nemogućom za realizirati jer se pokazalo da pijesak za to mora biti vlažan.

Kakav je odnos izvođača i materijala?

I izvođači su na neki način podređeni materijalu. U predstavi nastupaju četiri izvođača – glumac, animator, glazbenik i plesačica, jer smo se željeli materijalu približiti kroz sve te izvedbene segmente. U prizoru koji si spomenuo naša se predstava približava kraju i izvođači su duboko involvirani u nju, zato u toj sceni napetost između njih i materijala dramaturški odlično podržava samu priču. Zaista se nevjerojatna napetost stvara između te kugle i izvođača, ali i ostalih predmeta na sceni. Pravi primjer kazališta lutaka, odnosno predmeta – bez previše akcije i emocija, samo ta kugla koja kruži oko svoje osi i izvođači koji je izbjegavaju i čekaju da vide što će se dogoditi. Jako mi se sviđa način na koji ta scena funkcionira. Ustvari, predstava je dramaturški oblikovana kroz tu suigru izvođača i materijala i napetosti koje se događaju između njih i u samom materijalu. Ti osnovni principi grade dinamiku predstave, s njima stvaramo komiku, dramu, tragediju i tražimo katarzu. I kad izvođači prihvate materijal, kad ga shvate i prepuste mu se, u tom trenutku krene igra, oblikovanje, građenje napetosti…

Iako ova predstava još nije zaživjela na sceni pred dječjom publikom, ranije dvije jesu. Kakva su tvoja iskustva sa malenim gledateljima? Kako djeca komuniciraju s tvojim predstavama?

Prizori koji mi se oblikuju u glavi na neki su način, posebice na razini sadržaja, vrlo apstraktni. Fascinira me kako nastaje i raste hrpa pijeska, kako se potom pijesak sipa s vrha i oblikuje taj stožac od pijeska. Oduševljava me trenutak kad napunimo vodu do vrha čaše i još malo, kad se digne iznad ruba i potom, trenutak kasnije, procuri po rubu. Odševljava me i njihanje kante, otisak u pijesku, metenje… u tim trenucima vidim smisao života, neku logiku svijeta, neku biblijsku priču koja nam govori o osnovnim odnosima na zemlji i u svemiru, no, kao što sam rekao, sve je to dosta apstraktno. Zato na samim probama promatram govore li ti prizori samo meni ili ih prepoznaju i drugi, izvođači, scenski tehničari, oblikovatelji svjetla… posebice me zanima kako će izvođači interpretirati, a gledatelji shvatiti neke naizgled jednostavne i na prvi pogled nebitne prizore. Jasno mi je da takvo razmišljanje nije svima blisko, posebice odraslima. No djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez zadrške. Što je ljepše od lokve po kiši u koju možeš baciti kamen ili, ako ti mama dozvoli, uskočiti u nju? Čini mi se da još uvijek bez problema dijelim s djecom taj čarobni svijet otkrivanja i spoznavanja stvari za koje su »normalne« odrasle osobe odavno izgubile interes. A djeca mi na predstavama vraćaju tu vjeru u život, u svijet, znatiželju. Žao mi je da odrasli ne idu u većem broju u kazalište i na moje predstave. Šteta je i da mi roditelji ne dopuštamo djeci da po podu razliju cijelu kantu boje ili da se igraju u kućnom akvariju. U isto vrijeme, mi to isto radimo u svojim predstavama. Upravo to. I djeca su vesela zbog tog iskustva, te spoznaje što se dogodi kad prevrnemo i razlijemo kantu boje, vode ili pijeska. Roditelji mi često u šali kažu da će mi poslati račun za čišćenje jer su se djeca doma nakon predstave htjela igrati kao što se mi igramo u predstavi. I to mi je jako drago. Na to sam jako ponosan, hehe.

Categories
Intervjui Vesti

MAGDALENA LUPI ALVIR: „Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“

Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.

S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije,  svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.

Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?

Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.

O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.

Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.

Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.

Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka
Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka

Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?

U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.

Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…

Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…

… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?

U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.

U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.

Koje su njegove jake strane?

Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.

Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.

Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.

Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?

Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?

U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.

U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.

Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?

U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.

U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.