Categories
Intervjui Vesti

LIVIJA KROFLIN: „Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“

Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?

Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.

PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.

Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.

Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?

To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.

Livija Kroflin na promociji knjige "Estetika PIF-a", foto, Ivan Špoljarec
Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec

Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?

Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.

Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…

Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.

Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.

Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.

Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.

Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?

Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.

Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.

Livija Kroflin, foto: Privatni album
Livija Kroflin, foto: Privatni album

Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?

PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.

Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?

Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.

Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!

Categories
Intervjui

SANJA VIDAN: „Lutka je moj produžetak“

Draga gospođo Vidan, u najavi sam namjerno rekao „upoznajući“ jer, iako ih viđamo na sceni, lutkari su vrlo rijetko u medijima, stručnim ili nestručnim. Vi osobno osvojili ste sve što se može osvojiti, od gledatelja do nagrada, a na internetu nisam pronašao niti jedan intervju s vama, što je doista tužno, barem iz kuta nas ljubitelja lutkarstva. Zato krenimo od početka… je li lutkarstvo bilo vaš izbor ili splet slučajeva?  

Moram priznati da moje bavljenje lutkarstvom nije bio izbor nego slučajnost. Kao mlada djevojka imala sam priliku gledati Marinkove pupumanije tadašnjeg Kazališta lutaka Pionir, sadašnjeg Gradskog kazališta lutaka Split, i bila sam oduševljena. Dugo nisam razmišljala o lutkama dok nisu objavili natječaj i ja sam se, naravno, javila. To mi je bila jedna od boljih  odluka u životu. Smatram da nisam radila posao nego se dobro zabavljala. Jednom mi je prijateljica rekla, koja je tada radila jednu mračnu dramu, “Blago ti se. Tebi je uvijek veselo i tvoje predstave sretno završe”. Istina je. Blago mi se.

Tko vas je dočekao u Pioniru?

Kad sam došla u kazalište, a to je bilo 1983 god., bilo je poprilično starijih kolega. Najviše sam naučila od Ivice Tolića, Dragice Saratlije, Mirka Čovića, Davora Vesanovića, Dunje Adam i Zoje Mihelac. Mnogi od njih su nažalost umrli, ali ih se uvijek rado sjetim. Jako puno sam od njih svih naučila pa i to koliko je lijepo raditi lutkarstvo. Bili su zaljubljenici u lutke i majstori zanata.

Kako je bilo raditi s Ivicom Tolićem, jednom od najvažnijih osoba splitskog i hrvatskog lutkarstva?

Ivica Tolić je bio perfekcionist. Šta je dotaknuo, oživilo je i nije pristajao na jednostavna rješenja. Nemali broj noći je proveo u radu da bi predstava mogla izaći i uvijek kad bi došli ujutro, svi bi uzdahnuli vidjevši scenu.

Na vašim počecima nije bilo formalnih mjesta za učenje o lutkarstvu. Što je u vašem slučaju odigralo ulogu „školovanja“? Rad na predstavama ili?

Istina, tada nije bilo akademije za lutkarstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sam prije lutaka bila u Glumačkom studiju Marina Carića pri splitskom HNK i tamo dvije godine radila s glumcima i režiserima. Kad sam došla u lutke, učila sam od starijih. Za početak smo mi mladi dobivali jednostavne lutke kao što su ptičice dok ne bi dokazali da smo zaslužili veliku ulogu i svi smo se još više trudili. Moje školovanje bio je rad na predstavama pomno gledanje što stariji glumci rade.

U svom radnom i umjetničkom vijeku prošli ste kroz brojne faze u splitskom kazalištu. Kad ste se osjećali najugodnije?

Pa najugodnije mi je bilo u mojim tridesetim godinama kad sam bila u naponu snage a opet s nekim znanjem. Još uvijek smo imali dosta lutkarskih predstava u kojima se najviše nalazim.

Sanja Vidan, foto: Privatni album
Sanja Vidan, foto: Privatni album

S kojim redateljima vam je bilo najizazovnije i(li) najljepše raditi?

Radila sam s bezbroj redatelja i svaki je imao svoje kvalitete i mane. Trajalo bi previše da svih nabrajam ali spomenuti ću samo prof. Juvančića koji nas je nedavno napustio. Impresioniralo me kako je taj čovjek u kratko vrijeme naučio puno o lutki i koliku je želju za učenjem imao i u poznim godinama.

Splitsko kazalište je najdulje u svom repertoaru zadržalo kraljicu lutaka, danas tako rijetku gošću lutkarskih scena – marionetu. Kako je bilo družiti se s njom?

Tako je. Splitsko kazalište je najduže zadržalo marionetu, no, nažalost nisam radila s marionetom na duge konce, ali jesam s kratkim koncima. Kažu da je marioneta kraljica i da može neke pokrete koje druge lutke ne mogu. Tajna je u dodavanju konaca na neka mjesta koja glumac želi istaknuti. Kod nje mi ne nedostaje bol u leđima. Naime prije su glumci lutkari imali beneficirani radni staž zbog uvjeta.

Kad smo kod pokreta koje drugi ne mogu, kolege o vama pričaju, kao što sam napisao u uvodu, da sve što primite u ruke oživi. Je li to neki spontan odnos koji je nastao „tek tako“ ili iza tog oživljavanja stoji veliki i kontinuirani rad?

Naravno da stoji rad, ali mislim da smo prije svega lutka i ja dobri prijatelji i volimo se.

Kako vi gledate na tu svoju prijateljicu u vašoj ruci ili na njoj? Kao sastavni dio sebe, vaš produžetak, partnericu…? 

Lutka je sigurno ja ili moj produžetak i kroz nju uvijek igram, a nikako nije rekvizit. Ona je u tom trenutku glumac.

Možete li istaknuti nekoliko predstava u kojima ste po vlastitom mišljenju dotakli osobne vrhunce? Likove s kojima ste se posebno spojili i koji su postali dio vas?

Pa, evo, spomenuti ću Pipa kojeg svi uvijek spominju. Mislim da je on na neki način ja. Infantilan, prkosan i naivan.

Pipo i Pipa, Foto: GKL Split
Pipo i Pipa, Foto: GKL Split

Da dobijete priliku za slavljeničku predstavu, tko bi bio vaš tim iz snova i što biste voljeli postaviti na scenu?

Naravno da bi to bili moje drage kolege iz splitskih lutaka – najbolji lutkari na svitu. Velika želja mi je Djevojčica sa šibicama, mada je neizrecivo tužna.

U svojoj velikoj karijeri niste bili samo glumica-animatorica, već ste povremeno i režirali, sudjelovali ste u žiriranju dramskih tekstova za djecu i mlade… koliko može pojedinac napraviti u razvoju jedne umjetnosti? Ima li ikakvu moć ili je tu stvar nekih općih smjernica protiv kojih se ne može puno?

Mislim da pojedinac ne može puno. Potrebno je puno više duša. Kad je nešto „moda“ onda je na svim poljima isto.

Vaša kći polako završava studij glume i lutkarstva u Osijeku. Što ostavlja vaša generacija toj novoj generaciji? Mislite li da će lutkarstvo ići dalje prema totalnom izrazu ili će se vratiti lutki?

Mislim da smo im do sada dosta ostavili, a njihovo je hoće li nastaviti.

Kako vam se čini stanje u splitskom i hrvatskom lutkarstvu danas?

Moram priznati da sam nezadovoljna i nesretna jer sve manje njegujemo lutkarstvo. Nemam ništa protiv glumačkih predstava, ali bi ih trebalo biti manje, odnosno onoliko koliko sad ima lutkarskih predstava. Na koncu lutkarske su predstave uglavnom igrokazi, bajke, basne. Zašto je to važno? Zato jer svi znamo da lutke ne trpe previše priče i najbolje su kad izvode radnju, a rečenice trebaju biti kratke. Dakle, suprotno od drame.

Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo
Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo

Koliko je važno vratiti lutkarstvo djeci i djecu lutkarstvu?

Mislim da lutkarstvo moramo nastaviti njegovati jer je važno za razvoj djece, jer djeca puno bolje reagiraju na lutke nego na žive glumce, što je pokazala psihologija. Nemam ništa protiv lutkarskih predstava za odrasle i mlade, voljela bih da ih ima i više, ali te predstave treba izvoditi odraslima i mladima. Često se takve predstave izvode za djecu manjeg uzrasta jer ih treba prodati.

Možete li povući paralelu između hrvatskog i inozemnog lutkarstva danas?

U ovom trenutku mislim da je bolje stanje s lutkarstvom u inozemstvu, mada po mom skromnom sudu mislim da lutkarstvo nije više na razini. Kad spominjemo svijet, uočljiv je trud za izmišljanjem nečeg novog (u smislu lutaka, tehnologije). Kod nas toga ima premalo ili nikako. Često se žalimo kako nema dovoljno lutkarskih redatelja. Nikada ih nije bilo. Uvijek je bilo redatelja koji su htjeli naučiti nešto više i uhvatiti se ukoštac s lutkama jer im je to bio izazov. Na koncu dovodili smo redatelje iz susjednih zemalja i bili puno češće na lutkarskim festivalima, te na njima sklapali nova poznanstva i poslove. I kad sad razmišljam o pitanju koje je bilo najplodnije vrijeme za lutkarstvo moram reći – ono prije 35 godina. Možda je bilo zastarjelo, ali ga je bilo u  ogromnim količinama.

Categories
Intervjui

MORANA DOLENC, rediteljka predstave ,,Laboratorija života” i utisci publike

Intervju sa Moranom Dolenc

Na koji način pozorište za decu i mlade (ili pozorište uopšte) može posredovati u nošenju sa traumom?

Mislim da kazalište može posredovati u nošenju s nekom traumom na najbolji mogući način. Ne samo kazalište nego i umjetnost općenito. Višekratno mi se to potvrdilo, a prvi puta sam to osobno doživjela kad sam vodila jednu djevojčicu razvedenih roditelja na predstavu o toj temi. Ona kao da je proživjela katarzu i izašla je iz dvorane kao preporođena pobjednica Svemira. Naravno, to se ne bi dogodilo da predstava nije bila odlična! Tada sam uistinu shvatila moć kazališta. Oduvijek sam željela biti stvarateljica predstava koje mijenjaju ljude ili im otvaraju vidike i vrata mašte koja onda opet radi svoje, jer je baš mene susret s kazalištem tako promijenio…

Fotografija preuzeta sa https://nfoto.hr/

Budući da ni glavni junak vaše predstave ne govori, rešili ste da se poslužite njegovim načinom komunikacije, te da nam ovu priču ispričate kroz simbole i druge pozorišne kodove. Da li je izazovnije na taj način pričati o škakljivim temama, ili kroz njihovo verbalizovanje? Šta donosi jedan, a šta drugi pristup?

Od malih nogu sam zaljubljena u lutkarstvo jer je njegova srž oživljavanje neživog, davanje duše predmetima. Ti predmeti su posrednici između animatora i publike i njihova važnost i uloga je ogromna. Oni sve smiju i sve mogu i svojom su pojavom meni snažniji od same riječi. Već samim odabirom lutke, lutkari daju neki simbol svojoj lutki. Mlađoj publici koja se od malih nogu susreće s tim principom u kućnom okruženju, kroz igru s igračkama, direktnije je i jednostavnije prihvatiti i razgovarat o nekim temama koje su bolnije, teže, škakljivije ili kako god ih nazvali, pa je lutka onda tu sjajan medijator. Smatram da je kroz lutku, predmete, slike, kroz vizualno snažnije komunicirati s publikom. Riječi nam tu uvijek mogu pomoći. Ali meni su one obično u drugom planu, barem u mojem kazališnom izražaju.

Fotografija preuzeta sa https://uoloft.wixsite.com/uoloft

Stanje pozorišta za decu i mlade u regionu je takvo da su sredstva finansiranja često vrlo oskudna, što nekada dovodi do umetničkih i estetskih izbora koji su ekološki svesniji. Koliko je važna svest o ekološkom pristupu produciranu jedne pozorišne predstave danas? Da li to treba da bude nužnost ili svesna odluka i prioritet?

Mislim da je stvar šira. Ako smo kao ljudi ekološki osviješteni onda ćemo to aplicirati u svakom segmentu našeg života, pa onda i u našim poslovima. Lutkarstvo koje oduvijek volim ima taj sakupljački, volim reći hrčak moment jer stvaranje novog iz starog je meni jako ispunjavajuće. Taj bric-à-brac, diy, buvljak stil je za mene neiscrpan izvor inspiracije pa često posežem baš za starim predmetima za svoje scenografije i lutke. Ako mi to estetski ne odgovara za neku predstavu onda obično posežem za prirodnim materijalima. Mislim da bi nam ekološki pristup u svemu trebao biti nužan i svjesni prioritet.

Foto: Jovana Semiz

Utisci publike o predstavi ,,Laboratorija života”

– Predstava je bila odlična, najzanimljivija mi je bila scena zemljotresa kada se glumac uplašio. (Učenik, 10)

– Došla sam na predstavu sa sinom, iako meni nije prvi put na FEP-u od velike važnosti mi je bilo da njega dovedem i probam da mu približim pozorište. Najbitnije mi je da su deca zadovoljna programom, usrećuje me kada ih vidim kako izlaze srećni sa predstava i razmenjuju utiske. (Sekretarka međuopštinske organizacije slepih, 54)

Foto: Jovana Semiz

– Dopao mi se entuzijazam glumca, predstavu je odlično odigrao. Ne viđa se svaki dan nešto što ima formu putujućeg pozorišta i svakako pozdravljam smelost izbora forme za monodramu namenjenu deci. (Dizajner zvuka, 32)

Prikupila: Vanja Stepanović

Naslovna fotografija preuzeta sa https://nfoto.hr/

Categories
Intervjui

JOVANA RAKIĆ, autorka predstave ,,Tu sam ispod polovine kapi” i utisci publike

Intervju sa Jovanom Rakić

Vaša predstava kombinuje elemente savremenog plesa i instalacije, formi koje nisu mnogo zastupljene u umetničkom stvaralaštvu za decu i mlade. Na kakve ste sve izazove nailazili praveći predstavu ovog formata koja se bavi vrlo apstraktnim, čak filozofskim temama?

Mislim da je ključna stvar našeg okupljanja želja da stvaramo participativne predstave, one u kojima deo umetničkog rada, odgovornost i slobodu prepuštamo deci, one u kojima će deca moći da učestvuju i doživljavaju prostor koji smo za njih osmislili. U tom smislu, najteži deo bio je pronaći mlade saradnike sa kojima ćemo isprobati ono što smo napravili. Tu su nam pomogli Mali pozorišni eksperti iz Beograda, koji su bili naša publika pre publike i dali nam korisne savete. Što se tiče izazova, oni su brojni, od onih fizičkih koji se odnose na prostor, preko organizacionih, do autorskih jer stalno preispitujemo naše postupke, način na koji komuniciramo sa publikom, procedure. U tom smislu mogu da kažem da ni jedno izvođenje nije isto. Bazični umetnički predlog koji predstava pruža deci jeste biocentrični pogled na svet u kojem sve što postoji ima jednaku važnost i razlog postojanja, kao i specifičan odnos prema onome što ga okružuje, pa tako i dete kao individua. Biocentričan pristup se zasniva na davanju podjednake važnosti svemu što nas okružuje, bez hijerarhije koja daje prednost jednom jeziku, jednoj osobi ili jednom umetničkom pravcu. Tako je i tekst predstave jedan njenih od ravnopravnih elemenata.

Foto: Jovana Semiz

Stanica Servis za savremeni ples je već imala plesne predstave za decu, ali ovakva vrsta umetničkog izraza se, čini se, još uvek bori za svoje mesto unutar institucija. Kakvo je stanje plesne scene u Srbiji generalno, a kakvo je kada je u pitanju sadržaj namenjen deci i mladima?

Savremeni ples u najvećoj meri funkcioniše van institucija, projektno, kroz nezavisnu scenu, što podrazumeva neizvesnost i nestalnost rada, to je način na koji smo već navikli da funkcionišemo. Tako je i kad je u pitanju sadržaj za decu i mlade. Podrška institucionalnih pozorišta postoji ali retko i takva pozorišta/ galerije/muzeji su uglavnom izuzeci među institucijama.

 

Utisci publike o predstavi ,,Tu sam ispod polovine kapi”

– Predstva je bila aktivna, zanimljiva i inspirativna. Najviše mi se dopalo kada smo lepili i igrali se s peskom na stolu. (Učenik, 9)

– Predstava mi je bila zanimljiva, poučna i aktivna, a najviše mi se dopalo kada sam prosipao crvenu boju. (Učenik, 7)

Foto: Jovana Semiz

– Baš mi se dopala predstava. Bilo mi je jako lepo, a najviše mi se dopalo to što sam mogao aktivno da učestvujem. (Učenik, 12)

– Na predstavi mi je bilo super. Radili smo različite zadatke što ju je izdvojilo od ostalih koje sam do sada gledala. Najviše mi se dopalo kad smo crtali. (Učenica, 11)

Prikupila: Vanja Stepanović

Autorka naslovne fotografije: Jovana Semiz

Categories
Intervjui

PETER KUS, autor predstave ,,Luda šuma” i utisci publike

Intervju sa Peterom Kusom

FEP je festival koji se zalaže za ekološki svesno pozorište. Radnja vaše predstave se odvija u šumi, međutim prostor u kome se odigrava cela predstava napravljen je upravo od prirodnih materijala, koji uglavnom potiču upravo iz šume. Koliko je važno biti ekološki svestan u kreiranju pozorišne predstave? Da li je potrebno imati tu svest čak i kada se priča od koje polazimo ne bavi prirodom ili ekologijom?

Direktni motiv za stvaranje predstave Luda šuma nije bio upozoravanje na ekološke probleme. Predstava je nastala iz inspiracije prirodom, njenom snagom i lepotom, pa sam siguran da zbog toga na kraju deluje kao ekološki svesna. Predstava teži da pokaže koliko čudesnih stvari se skriva u šumi na koje možemo obratiti pažnju, koliko topline i pozitivnih emocija je u njoj, a sa druge strane i teških prepreka koje priroda postavlja ispred nas. Predstava teži i da prikaže koliko su bitni prijateljstvo i poverenje a sa druge strane i samoća, kad nama treba. Takođe, koliko je bitna tolerancija i poštovanje drugih, osetljivost, čuđenje svetu i radost života. A to su sve stvari koje proizilaze iz prirode i zbog toga treba njoj da se vraćamo. Mislim da ovakav put napravi više za ekološku svest nego direktni pedagoški pristup. Muzika je takoreći okosnica ove predstave.

Foto: Jovana Semiz

Da li je ideja za stvaranje Lude šume potekla od želje da se, koristeći prirodne materijale, poigrate sa pričanjem priče kroz zvučnu sliku, takoreći od forme, ili ste pošli od sadržaja, odnosno priče Sergeja Kozlova? Kako je tekao proces rada na predstavi?

Da, pošto se bavim muzikom i izrađivanjem muzičkih instrumenata, to je bila polazna tačka. Bitni sastojak šume su i njeni zvukovi, zvučne i emotivne atmosfere godišnjih doba koje smo pokušali da ostvarimo na pozornici. Na početku je tako bilo slušanje prirode, onda traženje zanimljivijih šumskih predmeta i zvukova, kojima je sledila izrada izvornih instrumenata iz prirodnih materijala. Kada je trebalo sve povezati u celinu, pronašao sam basne ruskog spisatelja Sergeja Kozlova o ježiću i medvedu, koje su onda bile inspiracija za priču i likove u predstavi.

Foto: Jovana Semiz

Utisci publike o predstavi ,,Luda šuma”

– Predstava je bila savršena. Od scene, preko glume, muzike i interakcije sa publikom, jednostavno je bila prava predstava za decu. (Poljoprivredna tehničarka, 50)

– U predstavi mi se najviše svidela muzika i što smo kao publika mogli da učestvujemo. (Učenica, 11)

Foto: Jovana Semiz

– Predstava je bila sjajna i jako smešna. Najviše mi se svidela muzika koju su glumci svirali i to što su u pitanju medved i jež. (Učenik, 10)

– Predstava je bila divna, pogotvo mi se svideo spoj muzike i plesa. Kroz posebne instrumente koji su veoma originalno urađeni. Poznato je da deca do 5. godine uče njaviše kroz igru i priče o životinjama, tako da je ova originalnost doprinela da predstava bude pun pogodak. (Profesorka engleskog jezika i književnosti, 39)

– Predstava je bila zanimljiva, najviše mi se dopalo što su u pitanju životinje. Super sam se zabavio. (Učenik, 11)

Utiske publike prikupila: Vanja Stepanović

Autorka naslovne fotografije: Jovana Semiz

Categories
Intervjui

MIRKO RADONJIĆ, autor predstave ,,Lagarije – čas o surogatu” i utisci publike sa predstave

Intervju sa Mirkom Radonjićem

Šta je uloga pozorišta u kontekstu savremenog potrošačkog društva?

Podrazumijevamo da pozorište i konzumerizam funkcionišu kao dva suprotstavljena fenomena, a svjedoci smo sve većem broju pozorišnih stvaraoca koji o predstavi govore kao o proizvodu, odnosno o gledaocu kao o konzumentu, a da se (makar nominalno) ne bave komercijalnim pozorištem. Spremni smo da prenabregnemo ovakvu vrstu rječnika, prihvatajući upliv tržišne terminologije u pozorišni sistem kao jezičku prečicu u svrhu lakšeg sporazumijevanja. To je pogubno! Istovremeno, predstave koje se oslanjaju na lijevu literaturu i/ili ideje, produkcionim modelom koji upošljavaju apsolutno podržavaju tržišnu logiku kroz estetizaciju i spektakularizaciju. Kad i uspije da izbjegne sve ove zamke, pozorište rijetko u publici okupi više od grupe istomišljenika, te predstava (p)ostaje puki placebo za umirenje svijesti, nalik potpisivanju kakve online peticije… Tako da odgovor na vaše pitanje – ja ne znam. Ali znam da bi, kako bismo uopšte mogli da počnemo da osmišljavamo odgovor, morali pozorište i sebe u pozorištu da lišimo nadobudnosti i uvjerenja da umijemo da kažemo išta o konzumerizmu, a možda još bolje: da konzumerizam kao takav sasvim ignorišemo, jer radi se o balonu koji se svakim pomenom samo još više naduvava i neminovno je da nam pukne u facu.

Foto: Jovana Semiz

Budući da je i samo pozorište neka vrsta surogata stvarnosti, šta nam vaša predstava govori o odnosu prema surogatima? Da li se protiv surogata treba boriti ili na neki drugi način pristupiti tom konceptu?

Animirani film Dušana Vukotića koji je poslužio kao povod za naše predavanje-performans, u toku kojeg ga u cjelosti i prikazujemo, zvonko i jarko kritikuje surogat koji živimo, te smo smatrali da nije potrebno da ponavljamo rečeno, naročito ne aktualizacijom kroz opšta mjesta toga kako se surogat preselio u virtuelni svijet u koji smo svi, pa i djeca i mladi, uronjeni do mjere da više nismo u stanju da mu prepoznamo granice. Zato smo odlučili da se uhvatimo u koštac sa time kako kreacija – kao ultimativni surogat – ima potencijal da komunicira istinu. Jer u to duboko vjerujemo.

Utisci publike o predstavi ,,Lagarije – čas o surogatu”

Foto: Jovana Semiz

– Bilo je lepo. Svideo mi se crtani na zidu. Nisam se se uplašila mraka. (Dete, 4)

– Bilo je lepo. U predstavi se radilo o školskoj klupi. Najviše mi se svidelo kada su prosipali šarene boje. Glumci su bili dobri. (Učenica, 8)

– Bilo je super. Jedina zamerka je što me bole leđa. Inače sve okej, četvorka. Bilo mi je smešno na početku kada su nas ispitivali neka pitanja, kao – šta je ovo? Papir. (Učenica, 8)

– Meni je bilo lepo. Najzanimljivije mi je bilo kada je glumac prosuo neke boje kao prijateljstvo, ljubav… (Učenica, 7)

– Bilo mi je super. Posebno mi se dopalo kada su se sva svetla ugasila. (Učenica, 10)

Foto: Jovana Semiz

– Predstava je bila odlična. Neočekivano, interesantno, drugačije. Ja sam došao sa malim detetom, ona ima 5 godina, za nju baš i nije prilagođena predstava, ali za neke osnovce jeste. (Ekonomista, 35)

– Predstava je bila zanimljiva, malo drugačija, nisam očekivao da bude tako. Zanimljivo je i za decu, ali kontam malo i za odrasle. Sve u svemu bilo je nepredvidljivo, ali zanimljivo. (Profesor, 35)

– Meni se predstava mnogo dopala, pogotovo što smo svi dobili po parče sveta. (Glumica, 39)

Foto: Jovana Semiz

Utiske publike prikupila: Vanja Stepanović

Autorka naslovne fotografije: Jovana Semiz

Categories
Intervjui Vesti

BUGA MARIJA ŠIMIĆ: „U kazalištu želim sve i idem prema svemu“

Draga Bugo, želim te toliko toga pitati da će ovaj intervju trajati danima. Zato brzo na posao. Kao prvo, čestitam ti na nedavnom ulasku u upravni odbor Hrvatskog centra Assitej. S tobom je u Upravni odbor ušlo još nekoliko mladih umjetnica, što ga čini vrlo zanimljivim. Imaš li neke planove što bi radila u Assiteju? Kojim putem bi ga pokušala povesti?

Hvala na čestitkama, veselim se ovoj novoj avanturi, osobito u ovom sastavu. Mislim da je vrijeme da se Assitej Hrvatska ponovno pozicionira na svjetskoj sceni, smatram da je jačanje međunarodne suradnje, vidljivosti i povezanosti, iznimno važno ne samo za Assitej, već za cijelu hrvatsku kulturu. Ne možemo napredovati ukoliko smo zatvoreni u svom svijetu i ne vidimo što to rade ljudi, kolege, oko nas. Voljela bih da se poveća broj hrvatskih predstava na stranim festivalima, da se poveća broj suradnji unutar i samog hrvatskog Centra, ali i nas s kolegama iz inozemstva. Gostovanja, suradnje, radionice. Assitej je zaista jako velika organizacija, a mislim da se to do sada nije iskorištavalo u potpunosti. Uostalom, osam godina Assitej Hrvatska bio je u samom centru zbivanja s obzirom da je svjetski tajnik Assiteja bio – Ivica Šimić. Vrijeme je da se u taj vrh i vratimo jer smatram da smo dovoljno kvalitetni da to možemo!

Mislio sam da ću te iznenaditi ovim pitanjem na samom početku, no i tu si pokazala da projekte i zadatke ne prihvaćaš hirovito, već u njih ulaziš s odličnim tajmingom i vrlo promišljeno. To si na najbolji mogući način demonstrirala prošle, za kazalište za djecu neopisivo teške godine. Bila si, naime, jedna od prvih kazališnih umjetnika koji su na vrijeme i s voljom reagirali na Covid zabrane. I ne samo to, već si bila jedna od najkreativnijih. Možeš li mi ukratko reći koje su bile tvoje osnovne strategije u tim za kazalište i kazalištarce za djecu zastrašujućim prilikama?

Hvala na ovako lijepim riječima. Moram reći da je velika “sreća” koje sam potpuno svjesna to da nisam sama, da imam već postavljenu infrastrukturu iza sebe, tim ljudi uz sebe. Cijela naša priča oko “Male scene online” nastala je zajednički, spajajući Šimić-Lončar glave (hehe), tako da nisu zasluge samo moje. Ono što je bila glavna nit vodilja je da se upravo u situacijama krize ne smije stati. U glavi mi je samo bila misao “mi moramo nastaviti raditi”. Ne zbog rada, već zbog onoga što znam da je kazalište, umjetnost općenito, u stanju napraviti, jer je mene spasilo i podiglo nebrojeno puta. Bilo mi je jasno da smo mi umjetnici u takvom vremenu cijelom društvu potrebniji nego ikada i da moramo upregnuti jače nego ikada da pomognemo kolektivno prebroditi situaciju u kojoj smo se našli.

Iskreno, nije bilo tu neke velike strategije ili razmišljanja. Skupili smo glave i samo razmišljali – kako možemo komunicirati? Kako možemo umjetnost dovesti ljudima u domove, pružiti djeci neku kvalitetnu zanimaciju i – kontakt. I to je bilo to. Zapravo je glavna strategija bila – slušanje. Išli smo uživo, a ne sa snimkama i videima, jer je ideja bila da se zadrži ta kazališna komponenta doživljaja nečega u istom vremenu. Iz kontakta s publikom, njihovih poruka, pitanja i prijedloga smo stvarali sadržaje dan po dan. Što im je bilo zanimljivo, što je njima trebalo. Ideja je bila – kako pomoći djeci i roditeljima/starateljima ispuniti dan umjetnošću u okolnostima u kojima jesmo. Dati im poticaj da onda stvaraju sami, a ne budu pasivni primatelji sadržaja i na taj način produže aktivnost i ispune dan što više. Smatrala sam to našom obavezom. Nama nije bilo dopušteno popustiti. U to vjerujem još uvijek. Kako kaže onaj citat na engleskom – “Earth without art is just – eh.” I to se pokazalo istinitim u ovim vremenima – umjetnost nam je spasila duh.

Umjetnost si uvela u teške dane. No napravila si i drugo – te si izvanredne okolnosti na vrlo kreativan način upisala u predstavu Neva Nevičica, koja kao da je izrasla iz pričaonice, nadrastavši je i u sebi spojivši dva svijeta, jedan normalni kojemu se nadamo i jedan sasvim nenormalni u kojemu smo živjeli (nadam se da će ova konstrukcija ostati u perfektu). Koliko si, zajedno s Ivicom Šimićem kao redateljem, svjesno gradila predstavu na taj način, a koliko je ispala igrom slučaja?

Neva je svakako “ispala” iz tog mog pričanja priča. Uživala sam u pričama, počela ih sve više otkrivati i u raspravi s tatom (nemoguće mi je nazvati ga imenom, haha) došli smo do toga da je to smjer u kojem bi htjela da Mala scena nastavi. Da se vratimo toj jednostavnosti, toj važnosti riječi, duhu. Ja sam jako društveno biće i jedna od želja i jest bila da to online pričanje priča prebacimo na uživo. Kako, gdje i što – o tome smo razgovarali, bacali ideje i naravno da je logičan način bio – predstava. Moje online priče svakako su bile jedan od razloga zašto je nastala Neva, no moram reći da se u samom procesu rada na predstavi nismo više vraćali na to niti o tome razmišljali. Jedna od inspiracija je bilo i skandinavsko pripovjedno kazalište koje me potpuno oborilo s nogu i također bilo jedna od inspiracija i vodilja, u samom procesu možda i više nego iskustvo čitanja priča online. Ali online priče su nas vratile – riječima i odvukle od svih ostalih distrakcija.

Kad smo već kod Ivice Šimića, pardon, tate, jako je zanimljiv podatak da te režirao preko zooma. Kako se gradio taj proces? Je li ti nedostajala redateljska ruka i riječ uživo?

Da, to je bilo dosta zanimljivo. Čitali smo tekst uživo dok je još bio u Hrvatskoj, ali 90% proba odradili smo preko Zooma. Ne znam kako bi to izgledalo da je redatelj bio netko drugi, no u ovom slučaju funkcioniralo je dosta dobro. Tata i ja smo već navikli razgovarati online s obzirom da živi u Kini, no mislim da je najvažniji faktor bio taj da sam odrasla na njegovim probama. Jako dobro znam kako on radi, a i razumijem što želi postići. Moja kazališna estetika nastala je iz njegove. Cijeli život vodimo razgovore o predstavama, kazalištu, glumi, režiji tako da nije bilo prilagodbe na način rada ili potrebe za velikim objašnjavanjima jer smo zapravo već uigran tim.

Neko vrijeme smo radili preko Zooma, onda sam neko vrijeme ja snimala probe sama, a on pisao komentare naknadno. Nije bilo lako, to zasigurno, u jednom trenutku (jer uvijek dođe onaj trenutak u procesu kad zapneš) bilo mi je jako teško da nije tu i osjećala sam se kao da nema naprijed i da ne mogu napraviti to što traži od mene, odnosno da ne znam kako, a vjerujem da bi to lakše mogla da je bio ovdje. Ne prenesu se sve stvari jasno preko kamere i neke stvari smo do druge izvedbe još raspravljali što točno on želi i kako točno da ja to prenesem. Ali s druge strane, imala sam vremena biti sama sa sobom i predstavom, u svom tempu je graditi po njegovim smjernicama, isprobavati u samoći, što je isto tako bilo lijepo. Tata je taj tip redatelja koji glumcu daje prostora i mogućnost ko-kreacije, u čemu ja uživam, samo kad te ponese bez redateljske ruke – lako se zaluta. Kako tata kaže – preglumila si se. Ali, nakon ovog iskustva, svakako bih voljela da radimo jednom predstavu zajedno – uživo.

Nedavno je Ivica Šimić postavio vizualno vrlo zanimljivu predstavu u Kini (nažalost, vidio sam samo fotke). Možda, primjerice, nju? Razmišljate li možda o stvaranju takvih vizualno privlačnih svjetova u Maloj sceni? 

Da, Bio jednom jedan Kaos ima predivan vizualni moment koji je nastao iz same suštine priče. Iskreno, nisam jedna od onih tipova koji razmišlja o vizualu prije samog materijala. Mislim da će recimo naša predstava za bebe od 3 do 18 mjeseci nastala u suradnji s UO “Shooma” biti sama po sebi jedan izuzetan vizualni doživljaj, kao što ne sumnjam da će tako biti i sa našom lutkarskom operom u nastajanju Velika tvornica riječi u režiji Morane Dolenc, koja je majstorica detalja, vizualnih igri i kreacija. Kod nas u Maloj sceni je i dalje pravilo da predstava mora stati u kombi, ali mislim da to ne sprječava umjetničku kreaciju. Trenutno se želim bazirati na interdisciplinarnim projektima i još istraživati pripovjedno kazalište. Fokusirati se na energiju, duh, riječi s pozornice. E sad, hoće li neka od tih predstava dobiti i neki posebniji vizualni aspekt – možda da, možda ne. Vjerujem u važnost suradnje scenografa i redatelja, no također vjerujem da želja za vizualnim efektom ne smije voditi razvoj predstave, nego se mora dogoditi obrnuto. Tako da bi moj odgovor zapravo bio – ne znam!

Pošteno! A koji je tvoj stav o online predstavama, odnosno susretu izvedbenih umjetnosti, čija je glavna karakteristika živo kontakt izvođača i gledatelja, i virtualnog svijeta? Vidiš li neke prednosti tog spoja?

Kao netko tko je to prvi krenuo raditi u Hrvatskoj za vrijeme korone – apsolutno vidim! Gledatelji iz cijelog svijeta gledali su naše predstave i ta mogućnost približavanja hrvatske umjetnosti na hrvatskom jeziku djeci koja žive van domovine i koja nisu u kontaktu sa svojom obiteljskom tradicijom i jezikom smatram da je ogroman plus. Zato što smo mi ljudi društvena bića uvjerena sam da ništa ne može zamijeniti, niti vjerujem da išta hoće, to iskustvo kazališta uživo, no isto tako ima situacija u kojima je to nemoguće. Zašto onda zakidati publiku za kazališni doživljaj? Zašto gledati crtiće po stoti put, ako se može pogledati i kazališna predstava? Uostalom, na taj način mogu se možda vidjeti neki detalji, doživjeti neki dijelovi izbliza, lakše nego iz desetog reda publike.  Stvara se dojam da je svatko u prvom redu, ako ne i na samoj pozornici, što također daje jednu posebnu čar i bliskost. Osobito ako glumci igraju za kameru, ponašajući se prema njoj kao da je oko publike. Može se stvoriti izrazito individualni pristup, odnosno osjećaj privatne predstave. A ono što mogu reći iz iskustva jest da i djeca i odrasli kad pogledaju predstavu online – žele doći vidjeti uživo.

Što vidiš najvećim uspjehom Male scene u zastrašujućoj prošloj godini?

Da nismo odustali i da smo još uvijek tu. Da radimo bez prestanka, bez obzira na sve – od zabrane rada ili smanjenog kapaciteta gledališta pa do toga da nemamo grijanje od ožujka 2020. – mi smo tu, a entuzijazam, ideje i želja za radom su još i veće nego prije. Na to da smo zadržali duh i doprinijeli kvaliteti života mnoge djece, ali i odraslih u ovim vremenima. Kad pročitam sve silne poruke i mailove naše publike, srce mi je kao kuća.

Sad ćemo pokušati zamisliti da je Covid vrijeme polako iza nas i da se u jesen vraćamo svijetu i kazalištu kakvo smo nekad poznavali (puna gledališta školske i vrtićke djece). Stvaraš li planove za novu sezonu? Što je na popisu Male scene u sezoni 2021./2022.?

Ooo da, ja kažem često da ni ja ne mogu uhvatiti sve što se vrzma po mojoj glavi. Imamo tri premijere ispred nas, već spomenuta predstava Ninabu (za bebe od 3 do 18 mjeseci u suradnji sa umjetničkom organizacijom Shooma) je već spremna, no moramo čekati da mjere potpuno nestanu da je možemo izvesti s obzirom da je to multisenzorna i interaktivna predstava. U nastajanju je predstava Aut Paška Vukasovića, u kojoj će prvi puta u Hrvatskoj na profesionalnoj pozornici nastupiti osoba s poremećajem iz spektra autizma, tom se neizmjerno veselim i jako sam zahvalna Pašku da je došao baš k nama s ovom idejom! I u prosincu stiže lutkarska opera za djecu nastala po motivima poznate slikovnice Velika tvornica riječi i jako sam uzbuđena zbog toga jer je priča predivna, a nove opere za djecu u ovom obliku nije bilo već dugo u Hrvatskoj. Naravno, planiramo i malu turneju s Nevom Nevičicom, pozvani smo na festival u Sri Lanku s predstavom Leptirove pjesme i nadam se da će ta međunarodna suradnja još jačati. A onda su u glavi još i mono-opera po motivima staroslavenske mitologije, pa opera za odrasle, ciklus koncerata, svašta nešto!

Odlični planovi! Držim fige da se svi ostvare i da ih sve popratim iz punog gledališta! Kako, kao glazbeno školovana izvođačica, gledaš na susret djece/tinejdžera i glazbe na sceni? Što prolazi, što bi trebalo prolaziti, koja vrsta glazbe i koja vrsta izraza? 

Iskreno, mislim da se tome pristupa, neću reći krivo, ali “ograničeno”.  Osobno ne volim barok. Da me netko kao dijete odveo na jednu operu koja je bila barokna i rekao – evo ovo je opera, nisam sigurna da bih je zavoljela. Isto kao što opere za djecu nisu nužno za svu djecu. Mislim da je potrebno prvenstveno djecu više izlagati svim žanrovima. Ne na način da uče o njihovim strukturama ili povijesnoj važnosti. Već da slušaju i stvaraju svoje kritičko mišljenje. Da im se ne podilazi. Više puta sam doživjela potpuno oduševljenje opernim pjevanjem od strane mladih i djece kada im je ono predstavljeno van standarnih “opernih” okvira. Ne mislim da su operne predstave loše za tako nešto. Samo mislim da se u obrazovanju stavlja fokus na krivu stranu. Naravno, potrebno je učiti strukturu i teoriju, ali glazba je prvenstveno emocionalni doživljaj. A otvorenost za takav doživljaj je iznimno bitna. Imam osjećaj da se klasična glazbena scena svugdje u svijetu, ne samo kod nas, zatvorila u sebe i u nekakve okvire pristojnog i konvencionalnog. Nedostaje onog sirovog, nedostaje igre, iskre, ušli smo u neki kalup. Ako pogledate snimke od prije 50 godina, to se vrištalo na sceni, svađalo, ljubilo za pravo, igralo. Glas je izlazio iz onog instinktivnog, iz dubina. Sada mi se čini kao da je sve malo u rukavicama, sve je više fokusirano na formu, ispravnost, a djeca i mladi to prepoznaju i to ne rezonira s njima. Barem se meni tako čini.

Na kraju razgovora okrenimo se malko tebi. Iako si mlada, cijeli si život (doslovno) u kazalištu pa nije prerano pitati: što stoji kao neispunjena želja na tvom intimnom profesionalnom popisu? Kojim bi s profesionalnim putem voljela uputiti, da ti prilike dozvole da biraš? Je li to glazbeno kazalište za djecu?

Ooo toga ima, tek sam krenula! Iskreno? Ja bih sve. Čula sam često “ne možeš sjediti na dvije stolice”, ali ja mislim da ja sjedim na jednoj koja se zove “izvedbene umjetnosti” i koja ima jako puno nogu. Voljela bih opet glumiti na filmu, okušati se u nekoj dramskoj seriji, raditi interdisciplinarne projekte koje spajaju operu, dramu i suvremeni ples, raditi glazbeno kazalište za djecu, pjevati i klasičan operni repertoar. Ma sve! Odustala sam od definiranja svoje karijere ili profesije. Ja sam izvođač. Nekad kažem da sam “storysinger” (kao storyteller, ali ja svoje priče pjevam). Kazalište je moj život. Bilo ono malo, veliko, bila to “prava” pozornica ili hodnik vrtića. Svejedno mi je. Probala sam sve, sve volim. Sve može, ako je izvođenje – tu sam. Ma može i iza scene, ako treba – bojat ću scenografiju, samo da sam tamo. Ne znam gdje će me moja glava na kraju odvesti i što ću raditi, hoću li se ikada “definirati”, ali trenutno nemam potrebu. Želim sve i idem prema svemu. I vjerujem da mogu.

Categories
Intervjui Vesti

MIHA GOLOB: „Djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez kalkulacija“

Dragi Miha, čast da otvori posljednji blok prvog (i nadam se posljednjeg) online Lutkokaza dobila je neverbalna predstava Pješčanik koja nas vodi u dječji pješčanik. Kako si došao do ideje da oblikuješ predstavu u pijesku i od pijeska, u igri i od igre?

Sve je počelo s mojom prvom predstavom za djecu, Mali plavi i mali žuti. U njoj sam počeo razmišljati o dječjim igralištima kao prostoru prvih dječjih otkrivanja i fascinacija, o svojevrsnim dječjim laboratorijima, mjestima na kojima djeca istražuju i spoznaju neke zakonitosti ovog svijeta, upoznajući time same sebe, vlastitu maštu, kreativnost, logiku. Zaključio sam da je i prazan list papira dječje igralište. Štoviše, oduševilo me koliko je prazan list papira zanimljiv djetetu. Ono ga silno želi ispuniti, obojati, saviti, potrgati, zgužvati… U sljedećoj predstavi za djecu, Akvariju, napravio sam korak dalje u istraživanju analognih dječjih igrališta koja danas sve više zamjenjuju digitalni svjetovi igre. Akvarij je bio u funkciji kade za kupanje koja je jedno od prvih dječjih prostora igre. Pješčanik je u ovom procesu bio logičan sljedeći korak. Riječ je o jednom od bazičnih prostora dječje igre, no u kojemu djecu se sve rjeđe možemo vidjeti. Em ih mačke koriste za prvu i drugu nuždu, em se djeca u njima zaprljaju… uz to, pješčanik u lutkarskom kazalištu nudi materijal koji je u suprotnosti sa svime što lutka u klasičnom smislu predstavlja.

Ujedno, u igru s pijeskom svaka generacija može upisati neko svoje značenje, samim time nadrasta dječju igru i pretače se u univerzalno značenje. Tako sam ja, gledajući predstavu, u pijesak upisao protok vremena koje ponekad kaotično juri, nekad se posloži i funkcionalno gradi… Kako tebi, kao njenom autoru, progovara predstava? Što si htio upisati u nju?

Igra u pješčaniku je slična igri s Lego kockama u kojoj je smisao slaganje, ako treba i cjelodnevno. Kad konačno završiš sa slaganjem i građenjem, najčešće se ne nastaviš igrati s tim predmetom. Barem je tako bilo u mojoj igri. Dakle, smisao legića nije igra s predmetima, nego stvaranje predmeta i svjetova. Zbog toga su legići generacijama i generacijama djece jedna od najpopularnijih igara. Sve igre koje sam dosad spomenuo imaju neku unutarnju logiku. Papir je zanimljiv djetetu dok na njemu ima prostora za crtanje, bojanje, gužvanje, trganje. Slično je i s pješčanikom. Mogli bismo reći da nije važan cilj, već put. Slično je i kod crtanja mandale, koje predstavlja jedan od središnjih dijelova predstave. Mandala je put od atoma do svemira, simbol promjena u životu i kad je budistički monasi nacrtaju dokraja, bez žaljenja je obrišu, podrapaju, rastave, pometu. Tu se krije i smisao svih ovih bazičnih dječjih igara, od igre u pijesku ili kadi do igre s papirom i legićima, u stvaranju nečega i cijeloga svijeta iz ničega.

Uostalom, i nastanak svijeta nije ništa drugo nego jedno veliko kazalište. Tu mislim prije svega na kazališnu iluziju. Predstava uvijek nastaje ni iz čega, svaki put iznova mora stvoriti svoj svijet u koji „ulijeću“ gledatelji. Svaki put iznova moramo izgraditi odnose, sukobe, logiku, napetost… tako čitana, predstava Pješčanik govori o svijetu – o metamorfozi svemira od velikog praska do suvremenog čovjeka – razvijajući se spiralno, uz stalno stvaranje i rušenje, jer samo tako možemo ići naprijed i razvijati se. A djeca to dobro znaju. Zato se i igraju na taj način, iskušavajući mogućnosti i granice materijala, fizike, kemije.

Budući da je jedna od okosnica predstave promjena, je li ti se dogodilo da se u jednom trenutku osamostalila i odletjela u vlastita značenja ili smatraš da si je uspio zadržati u prostoru početne ideje?

S prethodno opisanom idejom dramaturginja Mojca Redjko i ja smo došli na prvu probu s glumcima, igrajući se unutar nje. Kroz proces su nastajale razne slike koje smo puštali da rastu i razvijaju se, osluškujući njihova značenja, no na kraju je predstava ispala vrlo slično skicama i video zapisima koje sam crtao i snimao prije prve probe. Samim time, mislim da ne mogu reći da je predstava našla vlastiti put, iako smo je u nekim fazama stvaranja puštali da skreće sa zadanog puta, što je nužno kad radiš s materijalom neuhvatljivim poput pijeska.

Predstava se gradi spiralno, u stalnom stvaranju i poništavanju. Postoji li još koja nit vodilja koja je utjecala na cjelinu?

Možda nije vidljiva u predstavi, no prisutna je u ideji i u radu. Riječ je o pješčanom satu i njegovom naizgled dosadnom, bezveznom i monotonom curenju zrnaca, koje ipak oduševljava djecu, ali i mene. Pješčani sat, baš poput mandale, meni osobno predstavlja život, prolaznost. Kroz tu prizmu Pješčanik je priča o bezbrižnim praznicima, ljetu koje stiže svake godine u slično vrijeme i osvoji nas svojim dogodovštinama da bi se krajem kolovoza bespovratno završilo. Sljedeće će godine opet stići, ali neko novo ljeto, s drugim događajima, ljubavima, prijateljstvima i avanturama. Mojca me upoznala sa slikovnicom u čijem je fokusu djevojčica koja na pješčanoj plaži izgradi kulu od pijeska, da bi je potom netko zabunom srušio. Nakon toga, djevojčica se uputi u potragu za prostorom u kojemu se to neće dogoditi njenoj sljedećoj kuli, dakle pokušava popraviti situaciju. Na taj je način nastajao i ovaj naš svijet – od jedne do druge katastrofe koje su utjecale na čovječanstvo, tjerajući ga na prilagodbu i traženje drugih rješenja. Uostalom, i danas je slično. Problemi, nesreće, katastrofe, smrti, poplave i potresi, čak i ratovi, svi su oni dio života. Ponekad te situacije uspijemo izbjeći, ponekad ne uspijemo. Pješčanik govori i o toj tamnoj strani, o oholosti i pretjeravanju koji za posljedicu imaju ratove ili prirodne katastrofe.

Kao što si spomenuo, prije no što si smjestio glumce u pijesak, u projektima za djecu bavio si se bojama na platnu i vodom. Što ti prvo dođe u oblikovanju predstave – materijal u kojemu ćeš oblikovati predstavu ili ideja?

Nema pravila. U Akvariju i Pješčaniku sam krenuo iz materijala, ali i prostora i scenografije te sam potom uz pomoć dramaturginje Mojce Redjko počeo graditi priču oko toga. U prvoj predstavi s platnom i bojama bilo je drukčije. Mojca, tada ravnateljica Lutkovnog gledališča Maribor, predložila mi je slikovnicu Lea Leonija Mali plavi, mali žuti. Specifičnost je te slikovnice da je sadržajno nastala iz slika, odnosno kolaža. Istražujući autora, saznao sam da je ideju za slikovnicu dobio putujući s unucima u vlaku. Kako su bili nemirni, morao ih je nekako zabaviti pa je iz časopisa, koji je tada uređivao, istrgnuo žuti i plavi komadić papira te im je s tim komadićima počeo pričati priču o malom plavom i malom žutom. Taj me podatak pomalo razočarao jer sam zaključio da je najbolju moguću predstavu na tu temu sam Leoni već obavio u vlaku pred svojim unucima. Razmišljajući dalje o toj priči u kojoj se najbolji prijatelji zagrle i postanu zeleni sjetio sam se svoje dječačke fascinacije svijetom boja. Uostalom, zar nije to miješanje plave i žute boje jedna od čarolija koje upoznaš kao dijete? Nakon toga nije bilo teško doći do ideje o listu papira kao prostoru predstave. U trenutku kad je stiglo pitanje može li se predstava odviti na papiru, znao sam da ću pokušati napraviti upravo to – predstavu s bojama na listu papira. A kad se forma i sadržaj predstave već u ideji tako dobro spoje, znaš da si na dobrom putu. Mislim da se to dvoje super poklopilo i u Pješčaniku, dok mi se dugo činilo da bi se zbog tog spoja predstava Akvarij trebala zvati drukčije, no danas sam zadovoljan i ovim naslovom.

Ako usporedimo platno, vodu i pijesak, koji te materijal najugodnije iznenadio mogućnostima, odnosno koji te odveo najdalje u istraživanjima?

Voda u Akvariju djeluje posredno. Nije tako dominantan materijal kao pijesak. U Akvariju imamo čak i nekakve lutke. Jaje, naprimjer, ili »ježića« nastalog od magnetića i komadića metala i drugih. Svi su oni unutar vode, no ponašaju se poput lutaka. U Pješčaniku lutke nema. Pijesak je sam lutka, odnosno lutke. Istina, koristimo metle, kantu i kocke, ali svi su ti predmeti u potpunosti depersonalizirani i nisu nimalo scenski oživljeni. Od početka do kraja predstave ostaju predmeti i rekviziti. Možda čak i voda, koja se pojavljuje i u toj predstavi, ima više osobina lutke od tih predmeta. Klasičnim lutkama sam se možda najviše približio u predstavi Mali plavi i mali žuti.

Sve tri predstave povezuje jedna činjenica – da sam se zaljubio u materijale s kojima sam radio i koji su bili i ishodišne točke predstave. I svaki put kad sam istraživao određenu formu, određeni materijal, bilo mi je jako važno da ga razvijam kroz cijelu predstavu, da ne ostanem na početnoj ideji, određenoj situaciji ili fascinaciji, već da tražim nove mogućnosti i čarolije koje materijali nude. Zbog toga je ostalo jako puno materijala koji nismo iskoristili u ovim predstavama, već ga čuvamo za neke nove projekte. Jako bih se rado ponovo vratio bojama, platnu, vodi, pijesku, no u isto me vrijeme privlače novi materijali, novi prostori igre. Vatra, svijetlo, mrak, vrijeme…

Prije nego se okreneš novim ili vratiš starim materijalima, možda i u Hrvatskoj, zadržimo se još malo u pijesku. Jako mi je zanimljivo bilo promatrati izvođače u sceni u kojoj su zavrtjeli loptu i čekali da pogodi dijelove kule – u njihovim pogledima vidjelo se iščekivanje, što potvrđuje činjenicu da u ovakvom kazalištu izvođač, animator i pokretač igre nije potpuni vladar tog svijeta. Tko u tvojim predstavama vodi igru? Izvođači, materijal, napetost i(li) suigra između njih?

Materijal odlučuje gotovo o svemu. Od prostora nadalje. Kod vode i pijeska od početka se zna koliku količinu možemo smjestiti na određenu scenu. U Pješčaniku koristim između 120 i 140 kilograma pijeska, a u Akvariju je bilo oko 100 litara vode. Materijal diktira i broj izvođača. Sljedeća važna stvar u predstavama za djecu je njihovo trajanje koje ne smije biti predugo, a materijal traži određeno vrijeme. Zaokruženi prizori i akcije jednostavno trebaju vrijeme da bi se mogli odviti, da bi se akvarij mogao napuniti, pijesak isipati na scenu. Ponekad mi se čini da smo poput krotitelja životinja, no za razliku od njih, mi materijal ne možemo disciplinirati udarcima bičem. Istina, možemo predvidjeti neke probleme i situacije, analizirati kritične točke, no materijal je taj koji vodi igru. Od početne ideje i prvih slika u glavi. I tek kad ih isprbaš u praksi, vidiš mogu li se izvesti i hoće li se materijal ponašati kako si planirao. Primjerice, željeli smo u jednoj sceni ostavljati tragove stopala u pijesku, no ta se ideja pokazala nemogućom za realizirati jer se pokazalo da pijesak za to mora biti vlažan.

Kakav je odnos izvođača i materijala?

I izvođači su na neki način podređeni materijalu. U predstavi nastupaju četiri izvođača – glumac, animator, glazbenik i plesačica, jer smo se željeli materijalu približiti kroz sve te izvedbene segmente. U prizoru koji si spomenuo naša se predstava približava kraju i izvođači su duboko involvirani u nju, zato u toj sceni napetost između njih i materijala dramaturški odlično podržava samu priču. Zaista se nevjerojatna napetost stvara između te kugle i izvođača, ali i ostalih predmeta na sceni. Pravi primjer kazališta lutaka, odnosno predmeta – bez previše akcije i emocija, samo ta kugla koja kruži oko svoje osi i izvođači koji je izbjegavaju i čekaju da vide što će se dogoditi. Jako mi se sviđa način na koji ta scena funkcionira. Ustvari, predstava je dramaturški oblikovana kroz tu suigru izvođača i materijala i napetosti koje se događaju između njih i u samom materijalu. Ti osnovni principi grade dinamiku predstave, s njima stvaramo komiku, dramu, tragediju i tražimo katarzu. I kad izvođači prihvate materijal, kad ga shvate i prepuste mu se, u tom trenutku krene igra, oblikovanje, građenje napetosti…

Iako ova predstava još nije zaživjela na sceni pred dječjom publikom, ranije dvije jesu. Kakva su tvoja iskustva sa malenim gledateljima? Kako djeca komuniciraju s tvojim predstavama?

Prizori koji mi se oblikuju u glavi na neki su način, posebice na razini sadržaja, vrlo apstraktni. Fascinira me kako nastaje i raste hrpa pijeska, kako se potom pijesak sipa s vrha i oblikuje taj stožac od pijeska. Oduševljava me trenutak kad napunimo vodu do vrha čaše i još malo, kad se digne iznad ruba i potom, trenutak kasnije, procuri po rubu. Odševljava me i njihanje kante, otisak u pijesku, metenje… u tim trenucima vidim smisao života, neku logiku svijeta, neku biblijsku priču koja nam govori o osnovnim odnosima na zemlji i u svemiru, no, kao što sam rekao, sve je to dosta apstraktno. Zato na samim probama promatram govore li ti prizori samo meni ili ih prepoznaju i drugi, izvođači, scenski tehničari, oblikovatelji svjetla… posebice me zanima kako će izvođači interpretirati, a gledatelji shvatiti neke naizgled jednostavne i na prvi pogled nebitne prizore. Jasno mi je da takvo razmišljanje nije svima blisko, posebice odraslima. No djeci je svijet poput lunaparka kojeg promatraju i kojim se oduševljavaju bez zadrške. Što je ljepše od lokve po kiši u koju možeš baciti kamen ili, ako ti mama dozvoli, uskočiti u nju? Čini mi se da još uvijek bez problema dijelim s djecom taj čarobni svijet otkrivanja i spoznavanja stvari za koje su »normalne« odrasle osobe odavno izgubile interes. A djeca mi na predstavama vraćaju tu vjeru u život, u svijet, znatiželju. Žao mi je da odrasli ne idu u većem broju u kazalište i na moje predstave. Šteta je i da mi roditelji ne dopuštamo djeci da po podu razliju cijelu kantu boje ili da se igraju u kućnom akvariju. U isto vrijeme, mi to isto radimo u svojim predstavama. Upravo to. I djeca su vesela zbog tog iskustva, te spoznaje što se dogodi kad prevrnemo i razlijemo kantu boje, vode ili pijeska. Roditelji mi često u šali kažu da će mi poslati račun za čišćenje jer su se djeca doma nakon predstave htjela igrati kao što se mi igramo u predstavi. I to mi je jako drago. Na to sam jako ponosan, hehe.

Categories
Intervjui Vesti

MAGDALENA LUPI ALVIR: „Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“

Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.

S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije,  svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.

Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?

Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.

O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.

Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.

Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.

Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka
Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka

Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?

U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.

Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…

Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…

… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?

U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.

U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.

Koje su njegove jake strane?

Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.

Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.

Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.

Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?

Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?

U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.

U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.

Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?

U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.

U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.

Categories
Intervjui Vesti

MORANA DOLENC: „Ako zapadnemo u ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, gotovi smo“

Draga Morano, u lutkarstvu si od malih nogu i upoznala si ga kroz različite aspekte, ali i u različitim lutkarskim sredinama (hrvatskoj i francuskoj). Kako gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na francusko i europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Svi koji me poznaju, znaju koliko zazirem od etiketa, ladica i uspoređivanja, jer evo još od malih nogu nisam bila taj sportski, natjecateljski tip i draže mi je bilo otkrivati što i kako drugi rade, nego se natjecati s njima. S godinama sam postala borbeni tip, ali iz nekih drugih razloga, koji je osjetljiv na jednu stvar, a to je nepravda. Zahvaljujući toj odbojnoj gospođi razvila sam ekstremnu tehniku borbe „glavom kroz zid“. Tko preživi, pričat će! Borbu na stranu, francusko i europsko lutkarstvo je šaroliko baš kao i hrvatsko. Možemo reći da su  Francuzi šarolikiji od nas, ali većim djelom je to zbog njihove brojnosti i opcija koje se nude lutkarima, ali i jedne opće mobilnosti stanovnika, koja potiče i podržava česte promjene radnih mjesta, odlaske na seminare, radionice, brojne festivale i lutkarske susrete. Ako uporno i ustrajno razvijamo neku ideju do koje nam je stalo, neki predmet koji istražujemo te pritom imamo vlastiti cilj, mislim da smo onda uvijek u toku i da možemo kaskati samo za vlastitim očekivanjima, a ako mene pitate ta su i najbitnija. Uz zdravu dozu samokritičnosti, strast i pozitivan stav sve vizije su ostvarive. Tako nastojimo raditi u LOFT-u.

Idemo se onda, bez imalo natjecateljskog duha, kvalitativno osvrnuti na našu prošlost. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarskog kazališta?

Kroz povijest ih doista imam puno, ali ja bih se koncentrirala na one trenutke koji su mene prosvijetlili. Oduvijek vidim lutkarstvo kao sinesteziju raznih umjetnosti, pa odmah zaključujem da je dvoje umjetnika jako obilježilo moje djetinjstvo. To su Kruna Tarle i Rene Medvešek.

Uz Krunu i njezinu viziju lutakrstva sam odrastala tako da su Pješčani sati (1998.) bili za mene otvaranje novog svijeta. Ta je predstava definitivno promijenila moj život u estetskom i lutkarskom viđenju svijeta. Rad s Krunom sve do odlaska na studij u Francusku, pa i nastavak profesionalne suradnje nakon povratka iz Francuske, za  mene je jedna cjeloživotna škola koja ima beskonačan broj razreda. Kruna me upoznala s radom kazališne družine Bread & Puppet, Joana Baixasa, organizirala radionice sa Sunnyjem Sunninsky i predivnim, inspirativnim Leszekom Mądzikom.

Reneov sam rad, još kao dijete, nesvjesno upoznala kroz predstave Mrvek i crvek (1995.), Hamper (1996.) i Č.P.G.A. (1998.) i potpuno se zaljubila u njegove slike protkane divnim pričama i scenografskim elementima, kostimima i rekvizitom koji u njegovim predstavama postaju nešto više od toga. Oni vode svoj život i postaju partneri na sceni. Zatim su došli Nadpostolar Martin (1998.) GKL Rijeka, koji me, sjećam se, potpuno izuo iz cipela na PIF-u u Zagrebu i predstava ZKM-a „Brat Magarac“ (2001.). Mislim da se tada jedna stepenica u dvorani Istra izlizala od mojeg sjedenja jer nije bilo izvedbe na kojoj nisam bila.

Nakon povratka iz Francuske radila sam u tadašnjem Međunarodnom centru za usluge u kulturi na PIF-u i imala sam prilike pogledati dosta predstava. Putovanje u Zadar na premijeru

predstave Michelangelo Buonarroti (2010.) bila je jedna velika avantura i prekrasno iznenađenje koje mi je tada potvrdilo da se sve može. Dražen Ferenčina i suradnici napravili su tada pravi spektakl, a scenografija, maske i lutke Mojmira Mihatova su likovnost predstave izdigli uz pomoć sjajnog odabira izvedbenog prostora u crkvi sv. Donata. Ta predstava je za mene bila pokazatelj kako se umjetnosti mogu spajati ako se ima viziju i kako se rađa nada za lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj.

Potom je 2011. došao Veli Jože GKL Rijeka. Ta je predstava u meni izazvala neku emociju koju do tada nisam poznavala i potpuno me osvojila. Nepretencioznost, jednostavnost, točnost i sjajna animacijska preciznost, zajedno sa estetskom usklađenošću i božanstvenom, nezaboravnom glazbom za mene je oživila Nazorove riječi i ja sam bila tamo s njima i veslala i veslala. I opet Rene…

A onda je na scenu došla i moja prijateljica Tamara Kučinović koja je, eto, počela pisati novu stranicu hrvatskog lutkarstva. Duga, završni rad studenata diplomskog studija glume i lutkarstva UAOS, u Tamarinoj režiji, pod mentorstvom docentice Maje Lučić, bila mi je i ostala jedna od najdražih studentskih predstava ikad. Tu su i njezine nezaobilazne Zamrznute pjesme GKL Rijeka. I još puno divnih predstava i radova sa studentima što je izuzetno važno za budućnost.

Hvala ti na ovom divnom putovanju kroz ne tako davnu nam prošlost. Kako bi definirala našu sadašnjost?

Teško je pričati o nekoj konkretnoj fazi u kojoj se nalazimo. Možemo pričati o gradskim kazalištima i nezavisnoj sceni, ako je uopće opstala nakon svega. Mislim da ćemo o fazama moći pričati s odmakom. Ali ajmo malo postaviti pitanje zašto lutkarstvo ne postoji kao zasebna grana umjetnosti, npr. u prijavama za javne potrebe u kulturu RH ili naših gradova? Zašto još uvijek nije ravnopravno dramskoj, plesnoj, glazbenoj umjetnosti? Zašto imamo Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku ILI predstavu za djecu kad su to dvije potpuno različite stvari. E, to, to mene muči više nego faze iskreno. Ne zbog nagrada i zbog „kućica za ispunjavanje“, nego zbog vidljivosti.

Ako zapadnemo u neko ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, onda smo gotovi. Nitko se neće boriti za nas. Imamo li mi s nezavisne lutkarske scene još snage za tu borbu ili čekamo da to netko preuzme od nas? Trenutno nemam odgovor na to pitanje jer mi se od multitaskinga malo zavrtjelo. Čim ispunim i predam sve one papire, izvještaje i formulare mislim da ću ipak nastaviti borbu.

Na kojem ćeš se polju najviše boriti, odnosno, što najviše nedostaje ovom našem skrivenom izvedbenom biseru?

Nedostaje mu financijske potpore, prostora za rad i izvedbe, potpore i promocije općenito kao i medijskog prostora.

Što bi istaknula jakim stranama našeg lutkarstva?

Jake strane su pojedinci, čuj mene luđaci, koji ne odustaju jer su zaljubljeni u to što rade.

Možeš li istaknuti neke luđake, pardon, umjetnike, domaće ili strane, s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Za vrijeme trogodišnjeg školovanja u Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u   Charleville-Mézièresu uistinu sam imala prilike upoznati velike lutkare i umjetnike koji su mi promijenili život. Luc Amoros i njegovo aktivističko kazalište sjena koje izlazi na ulice s ogromnim instalacijama, Patrick Bonté i Nicole Mossoux predivni belgijski umjetnici koji spajaju ples i lutkarstvo, Christian Carrignon jedan od osnivača francuskog kazališta predmeta, Mimo Cuttichio veliki majstor tradicije i sicilijanki, Jean-Pierre Larroche izuzetan umjetnik koji fascinantno spaja tehnologiju, performans i likovnu umjetnost, Francois Lazaro pokretač jedne struje francuskog lutkarstva za odrasle koji surađuje sa suvremenim autorima koji pišu za lutkarsko kazalište, Alain Lecuq majstor kazališta papira, Bruno Leone majstor Pulcinelle, Michael Meschcke veliki vizionar koji me uveo u svijet marioneta, Fabrizio Montecchi kojeg svi dobro znamo po predstavama kazališta sjena itd. Susret s Rezom Gabriadzeom i Williamom Kentridgeom bili su možda kruna našeg tadašnjeg života.

Mi smo kao studenti bili uistinu privilegirani jer smo mogli upijati različite energije nesebičnih umjetnika, razgovarati s njima, razmjenjivati vizije i ideje, komentirati, učiti od njih. Imali smo vremena i povjerenja u proces koji smo prolazili jer je podrška bili ogromna.

Na krilima ovih velikih imena odnesi nas u neku svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva. Gdje ga ti vidiš?

Hm… vidim ga kako stoji s koferima punim love na pijedestalu s čašom šampanjca u ruci, onog finog dječjeg i onog finog francuskog. Zašto pitaš?

Da na trenutak zaboravimo na sadašnjost bez kofera. Trenutak je u tren je prošao. Vratimo se u stvarnost ispunjenu luđacima luđački zaljubljenim u lutku. Što misliš s kojim će se problemima susresti ta naša lutkastva umjetnost i koje će biti njene glavne prednosti?

Prednosti će sigurno biti mladi lutkari, nova energija koji će beskompromisno i bez straha isprobavati svoje ideje i igrati se. Igrati! Bar se nadam da će to tako biti… Prednost je sigurno i suradnja umjetnika raznih grana koji se zanimaju za lutkarstvo.

A problemi, hm, pa oni će uvijek biti isti ako se ne pomaknemo kao lutkari, kao ljudi, kao društvo i ako se prepustimo letargiji i fatalnoj ravnodušnosti.

Categories
Intervjui Vesti

Amanda Prenkaj: „Moramo djeci ostaviti prostor za maštu i kritičko razmišljanje“

Draga Amando, prije nekoliko si mjeseci osvojila Nagradu hrvatskog glumišta. Budući da nemam visoko mišljenje o toj nagradi, posebice u kategorijama dječjeg i lutkarskog kazališta, a imam o tebi, odlučio sam malko pričekati da se slegne prašina oko nagrade, tako da u fokusu intervjua budeš ti. No, na početku ipak moram pitati, što ti znači ova najvažnija nagrada hrvatskog glumišta?

Vidim, znaš da volim kad netko o meni ima visoko mišljenje. Hvala ti, hehehe. Šalu na stranu, prašina se slegnula, a nagrada još nije pokupljena. Što mi ona znači? Da nije bilo ovih potresa, novog normalnog i svega što ono nosi sa sobom, vjerojatno bi mi više laskala. Ovako će, kad je konačno donesem doma, umjesto na polici, biti na podu. Za svaki slučaj. Usudila bih se reći da svi zajedno, više no ikada, živimo sadašnji trenutak u kojem želimo da su naši i svi oko nas dobro. Naravno, lijepo je biti nagrađen i priznat od svoje struke. Pogotovo kada je u pitanju predstava s ovako teškom i bitnom tematikom. Ali, mogu istaknuti jedan značaj. Drago mi je da je Žar ptica po prvi puta dobila pojedinačnu nagradu jer smo do sada uvijek dobivali nagrade samo za najbolje predstave.

Nagrađena si za ulogu u predstavi Ako kažeš, gotov si!. Kao što si rekla, riječ je o teškoj i bitnoj temi, možemo dodati i sveprisutnoj, no počesto prešućivanoj. Za one koji nisu pogledali predstavu, pogledajte je što prije. Riječ je, naime, o bullyingu među tinejdžerima. Što je tebi predstavljao rad pa potom igranje u toj predstavi?

Rad na predstavi bio je intenzivan. Svi su dali svoj maksimum u procesu kako bismo što vjerodostojnije ispričali priču o bullyingu. U tome nam je neizmjerno pomogla Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba i njihov Ogranak mladih. Da nije ove cijele situacije s Covidom, predstava bi sigurno bila rasprodana za cijelu 2020. i 2021., koliko je bilo upita za nju. Nažalost,  to je pokazatelj da je međuvršnjačko nasilje gorući problem s kojim se očito ne znamo nositi. Mislim da se generalno teško nosimo s adolescentima. Ne razumijemo ih. Zato mi se čini da i u kazalištu izbjegavamo raditi predstave za tu dobnu skupinu koja zahtijeva poseban senzibilitet i razumijevanje.

Kako su ti, nažalost, prečesto neshvaćeni, pa i u kazalištima ignorirani, adolescenti reagirali na ovu predstavu?

Predstava ima nevjerojatan utjecaj na ciljanu publiku. Samim time i na nas koji je igramo. Mogu reći da mi je ova predstava jedna od najbitnijih u karijeri. Ona u potpunosti djeluje na publiku. Na svakoj izvedbi se događa svojevrsna katarza. Osjećamo da djeca na neki način olakšaju svoju dušu reakcijama na predstavu. Pa čak i kada su reakcije negativnog karaktera jer je i to način na koji se poneka djeca nose sa svojim problemima. Uvjerena sam da se osjećaju bitnima i viđenima od strane odraslih osoba i to me ispunjava kao glumicu.

Ova predstava, dakle, živi za publike. Kako ti je bilo igrati je (ali i sve ostale predstave) po Covid mjerama, pred tek nekolicinom gledatelja?

Kazalište je susret publike i glumca, s jednim gledateljem ili s punim gledalištem. Ali mogu reći da nedostatak punog kapaciteta publike utječe na moju igru. Sve je intimnije, koncentracija je drugačija, humor je suptilniji, možda sam čak i preciznija u nekim predstavama, ali poanta je uvijek ista. Boli me cijela ova situacija, ali sretna sam da, za sada samo nedjeljom, ipak možemo malo stati na kazališne daske, impostirati glas, za koji mi se čini da je mrvu zakržljao, i veseliti se zajedno s malim brojem djece i njihovim roditeljima. No jedan dio mene svaki dan ostaje prazan pa nedostatak glume nadoknađujem glumeći mojoj Ziti i njezinim frendačicama i frendačima. 🙂

Dakle nije ti pretjerano dosadno bez svakodnevne kazališne akcije. Što ti je najteže palo u ovoj Covid situaciji? Vidiš li ikakvu zraku svjetla ili samo mrak?

Uf, možda mogu reći da je situacija pesimistično-optimistična? Što da radimo, preko noći smo se našli u ovome i moramo se sada strpjeti, čekati bolje dane. Svaki dan je neizvjestan. Citirat ću Hamleta: „Biti spreman, to je sve.” 🙂 Vidiš, svaki dan prođem zanimljiv spektar emocija i razmišljanja što će biti s našim poslovima, iako osobno imam plaću, pa kako je našim kolegama samostalcima i tako u krug. A opet tako smo maleni u odnosu na veličanstvenu i zastrašujuću prirodu. Treba vjerovati da idemo prema nečemu boljem. Vjerujem da u ovim teškim trenucima svatko za sebe spoznaje neke nove stvari o sebi, o ljudima koji dotiču naš život i o prirodi. I da ćemo na tim spoznajama bolji, mudriji, pametniji, inovativniji i kreativniji uroniti u nove umjetničke pothvate.

Nakon ovakvog divnog odgovora i ja se osjećam malko bolje. Što misliš, hoće li se kazališta nakon korone vratiti u normalu ili će doći do nekih promjena, nabolje ili nagore?

Teško mi je dati prognoznu na ovo pitanje. Osjećam se kao seizmolog koji pokušava  dati zadovoljavajući i smirujući odgovor na ovo pitanje. Zasigurno će se promijeniti dinamika življenja koja će utjecati na sve pore života i na način kako će se neki poslovi odvijati.

U očekivanju boljeg sutra, vratimo se tebi. Članica si Žar ptice od 2014. u kojoj si u ovih šest, sedam godina odigrala veliki broj odličnih uloga. Kako se osjećaš u tom kazalištu? Ispunjava li sve ili barem većinu tvojih profesionalnih ambicija (osim snimanja filma i osvajanja norveškog oskara „Amanda“)?

Osjećam se fan fan fantastično! To je malo, ali divno ustrojeno kazalište. Imamo najboljeg ravnatelja ikada, sjajnu tehniku, o marketingu da ni ne govorim, naša jedina inspicijentica Milena – dobri duh kazališta, naša teta Nena koja je tata mata u svemu što dotakne u našem kazalištu, Suzi i Mirna – nove mlade snage u sektoru izrade i brige o kostimima, Anica zbog koje naše kazalište blista pa sve do ansambla bez kojeg ne bi bilo tako divnih predstava. Kazalište je moja druga obitelj i naravno da se nekada razlikujemo u idejama i vizijama kako bi netko nešto od nas napravio, ali prihvaćamo se. Jednom riječju, zahvalna sam na prilici da se u ovom kazalištu gradim kao glumica koja može i pogriješiti ako treba. Pogreška danas spada u endemsku vrstu. Ne smiješ pogriješiti. Moraš uvijek biti siguran u ono što radiš. Ali prihvaćanje pogreške u umjetničkom smislu za mene ima potpuno oslobađajući trenutak i veliki kreativni poticaj. Treba riskirati u procesu i isprobati nešto drugačije. Za to je potrebna sigurna okolina, a to je meni moja Žar ptica. Još me ponekad strah izaći iz vlastitih okvira, ali trudim se. 🙂

Ipak, žudiš li za kazališnim izletima i kakvim?

Naravno da uvijek žudim za kazališnim izletima. Oni me glumački pomlađuju i ispunjavaju. Daju mi priliku da okusim i drugačije uloge, koje se razlikuju od ovih uobičajenih u mom matičnom kazalištu. Voljela bih zaigrati Čehova, jer Čehov… Ali jedan kazališni izlet mi je prošle godine pokucao na vrata. Dobila sam priliku zaigrati u Ludoj kući u Potpunim strancima čiju režiju potpisuje Rene Bitorajac. Puno sam naučila i od Renea i od kolega s kojima igram. Najviše o humoru i plasiranju fora, hehe. Mogućnost da se daš što većem rasponu gledatelja je divna stvar.

Usput, Igore, samo ti čekaj jer pisat ćemo o mom norveškom oskaru „Amanda“!

Bilježim se za ekskluzivno lajvanje iz Norveške! Već neko vrijeme Žar ptica je najbolje gradsko kazalište za djecu u Zagrebu. Kako ti gledaš na njegov repertoar, ansambl, redatelje koji gostuju, klimu…?

Hvala na komplimentu. Naše kazalište ima dobre temelje. I to je možda njegova tajna. Temelje koje je postavila naša bivša ravnateljica Maria Sekelez. A zatim je tu palicu preuzeo Drago Utješanović. On zaista pazi na svaku sitnicu, na svaki sektor. Gleda širu sliku i osluškuje potrebe svog ansambla, koje teme su bitne i prema tome oblikuje repertoar i nastoji postaviti kazališnu viziju.

Gdje, ovaj put i kao majka djevojčice, vidiš žarišne kazališne točke za djecu u Zagrebu? Osim u Žar ptici.

Teatar Poco Loco je zasigurno nova žarišna kazališna točka u našem belom gradu Zagrebu. To što cure rade je sjajno!!! Jedno vrijeme je Zita govorila da ide u Poco Loco na posao. Na što sam se prilično uvrijedila. Hehehehe.

Rokerica Amanda Prenkaj, foto: Privatni album
Rokerica Amanda Prenkaj, foto: Privatni album

Hehehe! Kako, kao profesionalna glumica i još profesionalnija mama, gledaš na kazalište za djecu? Koja je, po tebi, njegova glavna funkcija? Kako bi trebalo ispuniti tu funkciju?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje, a da se ne praviš pametan, ali evo probat ću. Ljuti me kad neki redatelji olako shvaćaju dječje teme. Možemo reći da su neki odrasli zaboravili kako se gleda dječjim očima, dok neki drugi jednostavno imaju veći senzibilitet za nepodcjenjivanje dječjeg svijeta. Lakše je možda reći što nije funkcija dječjeg teatra, a to je sigurno – „ovako trebate raditi. Ovo vam je ispravno”, kao i banaliziranje dječjih problema. Mi moramo djeci ostaviti prostor za maštu i kritičko razmišljanje. Djeca će uvijek zaključiti što je ispravno. Ma nema šanse da to mogu fulati. Ali ne smijemo zaboraviti ni na činjenicu da je dječji teatar prvo mjesto njihovog susreta s kazališnom magijom i da dječji teatar ima veliku odgovornost hoće li ta djeca zavoljeti teatar za cijeli život ili će nam zamjeriti jer smo igrali s figom u džepu ili smo olako shvatili neke probleme. Oni su itekako ravnopravni nama odraslima u razumijevanju svijeta. Nadam se sam malo pametovala. 🙂

Imaš li omiljenu publiku? Bebače, djecu, tinejdžere?

Nemam omiljenu publiku. Sve ih volim.

A postoji li, barem, neki idealan projekt koji bi voljela raditi? S kim? Gdje?

Idealan projekt. Uf… idealan projekt za mene je okupljanje osoba istog senzibiliteta, koji imaju isto viđenje nekog projekta, sličan smisao za humor, bilo da se radi o predstavi ili o filmu. Svojevrsni bend koji se savršeno razumije. Trenutno bih voljela raditi samo s mlađim redateljicama i redateljima (bilo kazališnim ili filmskim). Zanima me njihov generacijski jezik i pogled na svijet. Zanima me u čemu vide problem i iz kojeg bi ga kuta promotrili.

Categories
Intervjui

IGOR BAKSA: „Smrt kazališta nisu online predstave, već zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru“

Dragi Igore, u ponedjeljak kreće prvi Mali festival koji će malim i velikim gledateljima ponuditi 12 kazališnih predstava online, dakle servirano na pladnju, odnosno na ekranu. Kako si došao do ideje za pokretanjem Malog festivala?

Ideja mi je došla kao rješenje za neaktivnost s kojom sam se suočio unutar četiri zida pandemijskih ograničenja. Frustriralo me otkazivanje svega i svačega, pa i kazališnih festivala na kojima smo se svi iz kazališta družili prije pandemije. Htio sam da se okupimo, pa barem i u digitalnom obliku, te iskoristimo digitalne platforme za bazu na kojoj ćemo graditi vidljivost kazališta i razvijati publiku. I mi i publika raspršili smo se uslijed epidemioloških mjera. Mali festival spaja nas u virtualnom obliku…

… do ponovnih druženja uživo. Program si oblikovao kao tjedne pakete od po jedne predstave za djecu i za odrasle. Kako si birao predstave? Naime, ti si ove godine i organizator i selektor festivala.

Odlučio sam zavrnuti rukave i sve napraviti sam. Dosta mi je moljakanja za suradnju i pomoć. Zahvaljujući financijskom udjelu Ministarstva kulture i medija, zaposlili smo osobu u našoj umjetničkoj organizaciji koja trenutno vodi administracijski i organizacijski dio festivala. Sad kad je festival napravljen, svi mogu vidjeti što sam mislio i kako to treba izgledati. Isto tako svi koji su mislili drugačije, mogu vidjeti da nije nemoguće.

Predstave sam birao po vlastitom nahođenju o kvaliteti programa. Napravio sam i neke strateške suradnje koje bi trebale doprinijeti vidljivosti Malog festivala i otvoriti nam širu publiku.

Zadržimo li se još malo na programu, predstave za djecu su uglavnom novijeg datuma, dok su predstave za odrasle nešto starije. Predstavlja li to sliku ovogodišnjih produkcija (ili njihova izostanka) ili tvoj izbor? Znam da su nezavisna kazališta za djecu, usprkos svemu, bila prilično produktivna. Kako je bilo s nezavisnim kazalištima za odrasle?

Općenito je kazalište za odrasle nešto zahtjevnije u produkciji. Možda zato što odrasli vole komplicirati. Ovo ne progovara samo dijete iz mene, nego i iskustvo. Imao sam problema s programom za odrasle. Dva kazališta nisu htjela sudjelovati, jedno je imalo problem s autorskim pravima, druga dva nisu imala snimke svoje predstave niti smo uspjeli dogovoriti s njima snimanje. Kazališta za djecu i mlade dogovorio sam u roku – keks. Pojednostavimo li stvari, odrasli u kazalištu za odrasle kompliciraju i zato na večernjem programu imamo predstave starijeg datuma. Meni osobno apsolutno ne smeta, jer je riječ o sjajnim predstavama. Jesmo se malo zakinuli za ekskluzivu, ali ovo je tek prva godina. Probijanje leda. Sljedeće godine ići ćemo s pozivom za sudjelovanje i uvjetovati da predstava mora biti napravljena u vrijeme pandemije.

Spomenuo si odbijanja sudjelovanja na festivalu. Koji su bili glavni razlozi?

Bilo je odbijanja, a uglavnom zbog tehničkih razloga. No, smatram da je za odbijanje suradnje zbog tehničkih razloga potreban pristanak na takve okolnosti. Odnosno, sve se tehničke teškoće mogu prevazići ako postoji volja za time.

Možda nemate puno premijera, no zato imate nezavisnih kazališta i kazališnih družina što je, mislim, jako važno. Uostalom, i tvoj Mali teatar, kao organizator festivala, nezavisno je kazalište.

Osnovni cilj Malog festivala je okupiti nezavisnu scenu na jednom mjestu. Scenu o kojoj nitko ne brine osim nas samih. Scenu koja ne postoji u javnom diskursu o kulturi, a samozapošljava tisuće kulturnih djelatnika. Scenu koja svaki put mora dizati ruku u zrak i vikati: „Hej, i mi smo tu!“ Na nezavisne subjekte u kulturi uvijek se zaboravlja i uopće se ne shvaća ogroman potencijal koji kultura nosi u sferi malog i srednjeg poduzetništa. Takva stvar niti ne postoji kao ideja u glavama vodećih struktura.

Je li nezavisnima, uopće, bilo moguće preživjeti ovu godinu i kako si ti osobno uspio?

Trenutno se borimo svim silama ostati na životu. Institucionalni subjekti sa svojih visokih pozornica i toplih dvorana ne bi nam željeli biti u koži. Mnogim kolegama nije bilo moguće preživjeti, pa su otišli u druge djelatnosti ili države. Ja sam osobno uspio preživjeti zahvaljujući dugoročnom planiranju. Trenutno živim one projekte koje sam planirao prije dvije godine. Osim toga, naučio sam da je svaka neprilika mogućnost za priliku. Mene pandemija nije bacila u depresiju, nego me inspirirala za nove predstave. Eto, upravo zahvaljujući pandemiji napravio sam dva nova programa koja nikad ne bi bila u planu da nije bilo lockdowna. Tata Slikovnica – web serijal i predstava, te prva hrvatska romska monodrama koja je upravo u produkciji, a premijera će biti najesen. Mali festival je također rezultat uočavanja prilike za rast i razvoj u vremenu kad se čini da sve propada.

Jesi li novije predstave radio s mišlju na kameru? Primjerice Palac sim, palac tam, koji meni djeluje vrlo „televizično“? Razmišljaš li o „filmizaciji“ kazališnih predstava, odnosno o nekom hibridu kazališne predstave i filma, u budućnosti?

Nisam radio predstave na taj način, ali dosta eksperimentiram s kamerom i organizacijom dramsko-scenskih elemenata oko objektiva. Tata Slikovnica je dobar primjer toga. U filmičnosti svojih predstava najdalje je otišao Planet Art čije je predstave publika često doživjela upravo kao „kazališne filmove“. Lars Von Trier je s Dogvilleom možda proročanski ponudio već gotovu formu kazališno-filmskog hibrida. Hoće li se to pretvoriti u novi kazališno-filmski smjer ne znam, ali definitivno živimo u vremenu koje nudi nebrojene mogućnosti za eksperimentiranje i interdisciplinarnu igru.

Kako gledaš na online kazalište? Sve predstave Malog teatra mogu se pogledati i online. Gledaš li na to kao na nužno zlo ili vidiš neke prednosti?

Općenito, prevladava stav da digitalno kazalište nije toliko atraktivno kao kazalište uživo. Istina je da je kazalište živi organizam i da se predstava u potpunosti može doživjeti samo uživo. No, znači li to da ne smijemo isprobavati i otkrivati nove mogućnosti? Uostalom, dramsko-scenski elementi su vidljivi i na snimkama predstava, samo što im je doživljaj umanjen.

Nedavno sam čuo izjavu jednog kolege da radimo nešto što ne bismo smjeli. Da su online predstave smrt za kazalište. Lako je tako zaključivati iz institucionalne fotelje. Istovremeno i potpuno krivo. Smrt za kazalište je zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru. Smrt za kazalište su političke igre u kreiranju dramskog programa i zapošljavanju kulturnih djelatnika. Smrt kazališta su sve one stvari koje kazalište održavaju u statusu quo. Redatelj Peter Brook još je šezdesetih godina pisao o mrtvačkom kazalištu. Mene čudi što dan danas takvo kazalište uopće i postoji. A kamoli da se zaposlenici tih kazališta usuđuju napore i borbe nezavisnog sektora osuđivati i gledati kao na prijetnju.

Što se tiče prednosti, prije svega mislim da je došao trenutak u kojem bismo mogli online platforme početi koristiti kao alat, a ne nužno zlo. Iza bespuća internetskog sadržaja postoji ogroman broj potencijalne publike. Naša suradnja s Equinox Vision na kvizu u proširenoj stvarnosti je primjer kako početi spajati kazalište s drugim kulturnim svjetovima i kako pronalaziti publiku tamo gdje mislimo da je nema.

Uostalom, i ovogodišnji, prvi Mali festival u potpunosti će se održati na online platformi. Je li ti u planu da ostane online festival ili?

Od početka sam zamišljao da program Malog festivala zaživi i u stvarnom prostoru, pred živom publikom, za živu publiku. Mali festival ostat će online, ali će uskoro dobiti i svoju stvarnosnu varijantu.

Uz nadu da ćeš sljedeće godine imati otvorene ruke u oblikovanju programa i medija u kojemu će se održavati, želim ti da te Mali teatar i Mali festival isprate u duboku starost.

Vodič kroz festival čitajte na Od malih nog(u) od petka, 30. travnja.