Categories
Kritika

Riječi, riječi, samo riječi

Olja Savičević Ivančević podjednako zavodi riječima u poeziji, prozi i drami, kratkoj i dugoj formi. U tekstovima za djecu uglavnom se bavi samoćom i neuklapanjem te potragom za društvom i prijateljstvom, pokatkad i ljubavlju. Te važne teme pretvara u prave napetice omotane gotovo opipljivim slikama te vođene ritmom, rimom i melodijom riječi. Njeni stihovi i replike, likovi i emocije, žude za scenskim životom, igrom i akcijom, dok verbalne slike prizivaju valove novih izvedbenih slika. Takav svijet na sceni živi, a ne životari, samo ako gradi nove i nove izvedbene svjetove.

Redateljica Rajna Racz, uz pomoć dramaturginje Dine Vukelić, napravila je izbor iz Oljine mladenačke poezije te u Dječjem kazalištu Dubrava oblikovala mjuzikl Bit će strašno kad porastem, no u slikama koje izviru iz stihova nije prepoznala potencijal scenskog stvaranja, već se, nažalost, zadovoljila tek riječima, izvedbeno umrtvivši predstavu. Riječi otvaraju radnju, grade je, prizivaju i stvaraju napetosti te ih prije ikakvog rasplamsavanja brzinski gase. Riječi režu i krila dječjoj mašti, što svima koji su pogledali predstavu vjerojatno djeluje paradoksalno, budući da se ona u tematskom i idejnom smislu poziva upravo na zamišljanje i maštanje. No u izvedbenom sloju ta mašta likove „potiče“ na igru čvrsto definirano, imenujući avanture i njihova rješenja i time ih brzinski raspršuje. U isto vrijeme malenim gledateljima ne ostavlja nimalo prostora za vlastita upisivanja. Time predstava iznevjerava samu sebe – pozivajući se na maštu kao kreativnu pokretačicu, u isto je vrijeme onemogućuje konkretizacijom.

I glazbeni sloj ovog mjuzikla kontroliraju riječi. Glazba, koju potpisuje i izvodi Marin Živković, ima svojih dobrih trenutaka, no ipak je previše uljuljkujuća te u velikoj mjeri utišava ritmičnost Oljinih stihova. Jednako tako, većina songova opterećena je viškom informacija oblikovanih riječima koje ih otvaraju, oblikuju i strogo kontroliraju. Takvi, s glazbene strane lagano monotoni, s verbalne zamorni, songovi su bili i predugi i prečesti, što je u djeci oko mene (i u meni) monotoniju pretakalo u laganu nervozu.

"Bit će strašno kad porastem", foto: DK Dubrava
“Bit će strašno kad porastem”, foto: DK Dubrava

Nakon što smo se obračunali s riječima, vratimo se na početak. Usamljena djevojčica Olja na otočkom ljetovanju upozna domaćeg dečka Vala u kojemu prepozna vlastitu usamljenost i odudaranje od okoline. Zajedno kreću u brojne avanture koje se pretaču u prijateljstvo i nešto više. Radnja stihova, koje je u dramski tekst pretočila Dina Vukelić, otočkom se osamljenošću naslanja na Oljin nagrađivani tekst Som na cilome svitu, neprilagođenošću i potragom za sličnima sebi na Šporkog Špiru i Neposlušnu Tonku, a spominje se i sjeverna medvjedica iz slikovnice Andrijana se vratila. No, za razliku od spomenutih tekstova koji su se bavili samo određenim aspektom muka po odrastanju, Vukelić je u ovom tekstu pokušala progovoriti o previše toga – o ljetnoj gužvi i vansezonskoj samoći otoka, o prijateljstvu, avanturama i ljubavi koja se pomalo nasilno ugurala na kraj priče, a našlo se mjesta i za istinitu, no dramaturški suvišnu crticu o rasizmu. No ta gustoća i nije ključni problem. Najveći je problem ipak činjenica da sve te sadržajne niti Rajna Racz nije pretočila ni u scenske slike, ni u scensku igru, već je radnja, koja je nudila beskrajan potencijal igranja s gusarima, svemircima, sredozemnom medvjedicom, školjkom… gotovo u potpunosti ispričana. Na tronu su ostale tek riječi, usamljene, izvedbeno nedovoljno žive, s tek pokojim prstohvatom ilustracije ili sugestijom scenske igre. U tako oblikovanoj igri koreografkinja Sandra Banić Naumovski pokret je svela na pomalo nesigurno „hoduckanje“ i skakutanje po krhkom kamenju, iako je Aleksandra Ana Buković oblikovala scenu u kojoj se nudila igra i tim kamenjem i oko njega. Buković je oblikovala i jako zgodne kostime u kojima se mladenački poigrala žutom i plavom bojom. Plavo-žutu vizualni sliku fino je popunio oblikovatelj svjetla Dominik Lenac Sanković.

Kazalište za djecu davno je trebalo napustiti okrilje i poetiku svog velikog (ostarjelog) brata te postati samostalan izraz, no ono se i dalje šlepa za njim, vukući ga za dramski rukav, skrivajući se iza riječi. I možda se odrasli i dalje mogu prepustiti snazi riječi i njihove interpretacije, no djecu u velikoj mjeri nije briga za to. Ona u kazalištu žele izvedbu koja će omatati i zaskakivati njihovu pažnju sa svih strana – vizualno i auditivno, neočekivanim promjenama, novinama, obratima…

Ova se predstava gotovo u potpunosti prepustila riječima i monotoniji šablonskog građenja radnje – red naracije, red pjevanja, red dijaloga, pa ispočetka, i tako gotovo sat vremena. U takvom izvedbenom okruženju niti mladi glumci nisu pokazali sve što znaju. Iako ne baš najuvjerljivija u pjevačkim dijelovima, Marina Žužić bila je scenski simpatična glavna junakinja, razigrana (koliko je mogla) i igrački prisutna tijekom cijele predstave. S druge strane, Lovro Rimac na nekoliko je mjesta pokazao da ne poznaje svoju publiku u dovoljnoj mjeri. Tako je buntovničke i pomalo mračne i darkerske karakteristike svog lika prezentirao pretjerano ljuto, tmurno i ozbiljno za ciljanu publiku 4+. Također, na mjestima nije uspio kontrolirati rime koje su grickale uši, umjesto da ih omataju vlastitim ritmom.

Zaključno, tekst koji se svim silama i pjesničkim slikama nudio scenskoj čaroliji, redateljica Rajna Racz pretočila je u zamornu i predugu predstavu u kojoj su riječi vladale umrtvljenom igrom, ugušenim songovima i zamrznutom maštom.

Categories
Kritika

Kad rat jede dušu

Napomena: kritika je izvorno objavljena na platformi contemppuppetry.eu

U neprevedenoj slikovnici Zašto? Nikolaja Popovskog žabu u dolini napadne miš s kišobranom. Jednostavnim, humornim, ogoljenim i metaforičkim jezikom autor i ilustrator jasno upućuje na porazne posljedice rata bez da upotrijebi strašnu riječ. Tu tešku, bolnu i osjetljivu temu tijekom godina su zamijenili smrt, poremećaji u prehrani, vršnjačko nasilje i ono u obitelji, potvrđujući davnu tezu Ivice Šimića da u kazalištu za djecu ne bi smjelo biti zabranjenih tema. Tamara Kučinović na sličnom je tragu, smatrajući da upravo djeca mogu podnijeti više nego što mislimo. Njezin autorski projekt Ne idi daleko nastao je u suradnji s Dečjim pozorištem Subotica te je gostovao koncem siječnja u osječkom Dječjem kazalištu Branko Mihaljević kako bi otvorio kod djece i odraslih stare rane, ali i načeo pitanje razornih posljedica rata po čitavu obitelj.

Sve počinje bezbrižno. Uz brojanje dana, igru, širenje obitelji. Tu je tata (Stefan Orovec i Uroš Mladenović) koji malo govori, puno radi, voli tiho. Krupnih ramena i šaka s postojanim brkom. Mama (Viktorija Palfi i Danka Balać) koja ne žvače, nego guta, peče mahnito, voli previše, osjeća strah. Tu je i sin (Marko Vujević) čiju perspektivu slušamo i od kojeg saznajemo da je obitelj potpuna tek kad dolazi mlađa sestra (Staša Blečić), koja u rutinu unosi obilje dječje igre i smijeha. Glumci rijetko govore, izražavaju se gestom i kroz pokret, dok off-om odjekuje metateatarski sloj, odnosno autorski i redateljski glas same Kučinović.

Naglašene nježnosti, čvrsto vezivno tkivo obitelji, prekida očev odlazak u rat. Nakon toga platnom u pozadini neće više dominirati sretna lica (scenograf Davor Molnar), a ni piano lounge jazzy glazbena pozadina (Petar Eldan). Otac koji se vraća nakon tri godine izbivanja posve je drukčiji. Ubija jedno po jedno vezivno tkivo, čak i ono najradosnije, mlađu sestru. Nastupa mrak. Padaju lonci, klize suze, raspad je neminovan. Duša u koju pripovjedač duboko vjeruje nestaje jer roditelji stare u sekundi, a život više nije pahuljičasto bezbrižan.

"Ne idi daleko", foto: Dejan Vuković
“Ne idi daleko”, foto: Dejan Vuković

Dramaturški nekad odviše apstraktno, a nekad s viškom riječi iz kojih ne proizlazi uvijek jednako brižljivo osmišljen pokret, Kučinović kao da na trenutke gubi komunikacijske niti s ciljnom mlađom publikom, pogotovo onom koja nije zagazila u pubertet. Nedostaje mekoće, suptilnijih prijelaza, kao i duži emocionalno snažniji kraj koji bi ublažio prevladavajući teški ton, onaj koji bi uistinu ukazao na blagotvornu premisu same predstave da je duša uvijek u nama bez obzira na sve nesavršenosti, traume, mrak koji smo prošli. S druge strane, toplina koja se prenosi poljupcima na sceni, osjećaj zajedništva unutar subotičkog ansambla čini jednu od specifičnosti redateljičine poetike koja kazalište shvaća tradicionalno i moderno, osobno i univerzalno, jedino moguće u skupnom osmišljavaju.

Kučinović s Ne idi daleko nastavlja zadirati u dublje, opipljive, metafizičke teme u kazalištu za djecu, no pritom pomalo zaboravlja da s emocionalnim iskustvom valja biti oprezan, ali i da su kolektivna i privatna katarza nerijetko u raskoraku. Razumjeti dječju reakciju i potrebu za fizičkom komunikacijom, razvijati odnos temeljen na povjerenju, ključno je za razumijevanje iskustva kazališta kako će na više mjesta istaknuti izraelska teoretičarka Shifra Schonmann u Theatre as a Medium for Children and Young People. Konkretno, u nesigurnim okolnostima kad su dječji životi obilježeni usamljenošću kao posljedicom pandemije, prekidima školovanja i druženja, ali i općenito slabom poštedom na društvenim mrežama od bjegova u svijet mašte, ova nas predstava, iako pročišćujuća, drži u tami i ne pušta. Predugo nas podsjeća da smo u svijetu kojem je potreban ipak nešto jači plamen.

Categories
Kritika Vesti

Evo ruke

U emisiji Radio Nezavisna glumica, lutkarka i profesorica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Maja Lučić prepričala je reči Jelene Sitar, slovenačke rediteljke i lutkarke: Još dok smo sasvim mali svi mi od majke dobijamo na poklon prvi lutkarski teatar prstima na dlanu. Svi smo slušali priču ne dlanu – ovaj prst ide u lov, ovaj nosi pušku, ovaj jede krušku… Prsti su u tom igrokazu kao malene lutke na sceni – dlanu. Taj poklon, lutkarski teatar prstima, duboko je usađen u nama.

Prestava Tonija Leakovića s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Bračne muke iz vizure ruke, u kojoj glumac koristi samo svoj dlan i prste kao aktere, došla je baš kao poklon publici.

U okviru pozorišnog festivala za decu Limenka teatar festa u Novom Sadu prepliću se pozorište, mahom lutkarsko, i edukacija o reciklaži i zaštiti životne sredine. Tako su osmišljene ulaznice u vidu sakupljenih limenki koje se zatim presuju i odnose na dalju obradu gde će ponovo oživeti u vidu nove limenke. Pored toga nakon predstava deca dobijaju konkretne odgovore kako mogu i zašto je važno čuvati okolonu i imaju priliku da učestvuju u različitim radionicama o ekologiji.

Drugog dana Limenka teatar fest stariji uzrast dece obradovala je predstava Bračne muke iz vizure ruke, gde, kako je već rečeno, umesto lutki, glumčevo telo, odnosno ruke postaju animirani predmet. Lutkarska predstava bez lutaka, tzv. platform teatar retko se može pogledati na scenama u srpskim pozorištima. Ovogodišnji i fantastičan primer jeste predstava Tihi dečak dramaturškinje Ane Duše i reditelja Tin Grabnara u produkciji Pozorišta za decu iz Kragujevca. Tu su prsti i dlan postali i glumci i lutka, scenski element i rekvizit. Osim Tihog dečaka susret pozorišne publike sa ovom formom izuzetno je redak. Zbog toga raduje prilika da se pogleda monodrama mladog glumca iz Hrvatske.

Bračne muke iz vizure ruke pokazuju genezu bračnih problema gospođe i gospodina Rukića – od momenta njihovog stupanja u brak, prve bračne noći i cvetanja ljubavi, preko prvih svađa, nerazumevanja, rasprava oko poseta njene majke, pa sve do razvoda braka i na kraju pomirenja. Teško da ruke mogu jedna bez druge.

Iako je i sama priča zanimljiva i obogaćena nizom duhovitih replika, daleko su interesantnija scenska rešenja i uprizorenja situacija. Recimo, kada se gospođa Rukić, nakon što je odlučila da pronađe posao, sprema za intervju, ona to čini tako što turpija svoje nokte. Znak za težak fizički posao koji obavlja gospodin Rukić jeste rukavica svojstvena automehaničarima.

Gumac Toni Leaković tako vešto animira svoje dlanove da u jednom trenutku pomislite kako leva i desna šaka, gospodin i gospođa Rukuć, nisu deo istog glumca. Iako se vizuelno minimalno razlikuju, ona ima crveni lak na noktima i burmu, a on sat oko zgloba i burmu, pokreti su im posve drugačiji. Ona je (kako karakterno, tako i u gestikulaciji) ekspresivnija, hitrija, uvek ispravljenih prstiju kao strela, spremna da prostreli supružnika, dok je gospodin nešto sporijih pokreta pa samim tim i pasivnijeg karaktera.

Scenografija (idejno rešenje Ivica Leaković) pokazuje spoljašnjost zgrade porodice glavnih junaka gde su na štriku okačene različite rukavice, odnosno odeća u svetu ruku, a Rukićeve zatičemo u stanu na poslednjem spratu. Duhovito i za priču adekvatno, muzičke prelaze čini pesma Ruke Darka Rundeka sa naročitim akcentom na stih: I ne boj se buke, to sto svira to su ruke!

Maštovita, zabavna, izuzetno spretna i znalački ukomponovana predstava podsetila je publiku na prve susrete sa teatrom prstima na dlanu. Ostaje nada da će i u narednim danima i godinama Limenka teatar fest uspevati da na festivalu prikaže formom hrabrije i smelije predstave, izvedbe koje nisu primarno didaktičke i lutkarske predstave koje su namenjene i tinejdžerskoj dobi.

Categories
Kritika

Igraj se da te sva djeca razumiju

Kazalište za djecu izvedbeni je izraz koji se obraća specifičnoj publici te, ako želi komunicirati s njom, mora progovoriti njenim ili njoj bliskim jezikom. Samim time, autori se trebaju maksimalno približiti dječjim glavicama i promotriti svijet na njihov način. Vrlo brzo će uočiti da te malene spužve željne upijanja najraznovrsnijih sadržaja ne poznaju konvencije, niti im išta znače teorije drame i kazališta. Nemaju pojma niti da je netko nekada rekao kako puška koja se pojavi na sceni u prvom činu mora opaliti do kraja predstave ili da svaka priča koja se otvori mora biti zatvorena. Uostalom, djecu nije niti briga za ta nekad davno napisana i osmišljena (odrasla) pravila, ona imaju vlastite teorije, norme i postulate, a svi se svode na ključan pojam dječjeg svijeta – igru.

Igra je djeci prva jutarnja misao, ozbiljan cjelodnevni posao i životni smisao. I kao takva, i ona ima svoja pravila (igre). I sva se vrte oko uglavnom potpunog izostanka pravila. Kako kažu upute za korištenje, što ih pišu neki veliki i odrasli znalci, igra počinje, traje i završava. U stvarnosti igra najčešće tek počne. Ponekad traje, rijetko završi, a gotovo uvijek se pretoči u novu igru. Danas, u svijetu brzine i medijskih kaosa, igre djeteta traju sve kraće i kraće, poput daha, a samo vizualni, mobilni, društveni i ini mediji, brzi poput munje, uspijevaju (gotovo hipnotički) zadržati dječju pažnju. A kazalište? Kako da se kazalište postavi u tom svijetu stalno novih i novijih, brzih i bržih medijskih eksplozija? Da gura po starom i forsira djecu da prate priču ili da zauzme drugu krajnost i stane juriti kroz scensko vrijeme i prostor? Odgovor je, kao i uvijek, u sredini. Kazalište mora osjećati vrijeme, ne može žmiriti na promjene, no ne smije niti pretjerano podilaziti okolini. Treba naći zajednički jezik s današnjom djecom na obostranu korist.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, u koprodukciji s Dječjom kućom umjetnosti, Ljubljana i Kolektivom Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa, pažljivo je osluhnulo djecu i našlo odličan put do njih. Predstavu Oh la la, s kojom su gostovali na 12. Lutkokazu, pretvorilo je u igru, i to onu pravu dječju, bez uputa i smjernica. U toj igri nema početka, zapleta i kraja, samo niz malih, a velikih istraživanja i otkrića koja se naizgled bez reda i pravila prelijevaju jedno u drugo, a jedino dramaturško opravdanje za njihovo lomljenje i pretakanje je i ono ključno – bijeg od monotonije u prostor stalnih iznenađenja.

Djeca do neke pete godine života svijet oko sebe, a s njim i kazališnu predstavu, uglavnom ne prate kao cjelinu, već kao niz zgodnih minijatura, promjena i iznenađenja. Skup slika koje privlače i zadržavaju njihovu pažnju prvenstveno izvedbenim atrakcijama, više na vizualnom ili zvučnom, nego na verbalnom planu. Nije njima bitna zaokruženost, bitne su im upečatljive uzvisine i krivine. Samim time, ako predstava želi komunicirati s djecom, treba veliku pažnju usmjeriti prema mikroplanu.

Hervé Tullet u tu je svrhu, po konceptu Bernarda Friota, oblikovao zbirku lirskih minijatura koje se međusobno susreću i prepliću te poklapaju jedna drugu, stvarajući dinamičan i suptilan verbalni dijalog. U traganju za temama Tullet nije otputovao u daleke svjetove, već se zadržao u djetetovoj okolini, poigravši se njegovim prstićima, brojkama, selotejpom, papirom i lutkama, otkrivajući u poznatim stvarima i pojavama neke sasvim nove, stvarne ili malo manje stvarne (primjerice, preimenovanje brojeva uz pomoć prstiju).

Igra, u režiji i dramaturgiji Mateje Bizjak Petit nije ostala tek na verbalnoj i fizičkoj akciji, već se pretočila na zvučni i vizualni sloj. Iako se u prijevodu sasvim sigurno izgubio dio zvučnosti, riječi su predstavu, puno više nego sadržajnim, gradile zvučnim slojem – stvarajući ritam igre i dinamiku promjena nenametljivom a prisutnom rimom, ponavljanjem i auditivno upečatljivim riječima, ali i prepoznatljivim zvukovima poput rastezanja selotejpa ili trganja papira. Također, bogat auditivni život riječima su davali zgodni i zavodljivi songovi Damiena Félixa koji su lako ulazili u uši, noseći malene (i velike) gledatelje kroz scensku igru. Ovo nenametljivo zvučno bogatstvo Hervé Tullet i scenografkinja Véronique Canevet, uz vrlo važnu igru svjetla Mateje Bizjak Petit i Sanjina Seršića, smjestili su na izuzetno zanimljivu i vizualno privlačnu scenu oblikovanu od djeci najbližih oblika i tijela – kocke i kvadrata, kružnice i kruga.

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Izvođačica Petra Šarac (intervju uoči Lutkokaza pročitajte ovdje) scenu je tijekom predstave mijenjala i nadograđivala, lijepeći nove paravane, radeći kružne rupe u njima, igrajući se s prostorom igre i bogateći ga jednim od rijetkih oblika koji se odmiče od ranije spomenutih, a možemo ga imenovati – okom. Oko djeteta koje gleda i vidi stalno nove stvari i pojave, upijajući ih uvijek i svugdje, čak (ili posebice) i usred igre. No niti ovdje, iako se scena sastojala od brojnih elemenata, ne možemo govoriti o obilju i to zahvaljujući (bez)bojama scenografije – bijeloj i crnoj, uz tek ponešto crvene (i još pokoje). Ta monokromnost na neki je način dodatno istaknula Šarac koja je bila apsolutna vladarica vlastite igre. Lakoćom i sigurnošću savršeno je dječje vladala prostorom i predstavom, doslovno se igrajući igara, skačući s jedne na drugu kao s cvijeta na cvijet. Opušteno je prelazila iz emocije u emociju (tek u prvoj izvedbi na mjestima pokazavši laganu nesigurnost), jednakom lakoćom oživivši lutke tate i bake (Véronique Canevet). Tom im je animacijom, odnosno manipulacijom, ujedno oduzela autoritet koji ih krasi u stvarnom svijetu i svela ih na lutke s kojima se igra i koje vodi kroz život, zavladala tim potezom vlastitim svijetom. Stvar je, dakle, konačno došla na svoje mjesto, složila bi se djeca. Samim time, pravo je vrijeme da zaključimo kritičku igru s ovom scenskom igrom.

Oh la la je predstava koju nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. Ona širi svoje niti scenom, pletući i rasplećući, uplećući i zaplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se da te sva djeca razumiju. Oh la la!

Categories
Kritika

Bela griva, valјda?

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Kao literarni predložak za stvaranje predstave „Bela griva“ reditelјa Predraga Stojmenovića u produkciji Pozorišta lutaka „Pinokio“ iz Beograda uzet je lektirni naslov, istoimena knjiga Renea Gijoa, a dramatizaciju potpisuje Ljubinka Stojanović. Čini se da baš na tom mestu, u momentu stvaranja dramskog teksta, započela nezaustavlјiva lavina problema koje ova predstava ima. Čitava ekspozicija, mladost konja, odnosno Bele grive, lovci koji hvataju njegovu majku i odvode u cirkus, upoznavanje konja i dečaka, postavnjena je neverbalno. A onda, odjednom, potpuno nepotrebno i nepravilnom dikcijom, kamen sa sredine scene oživlјava i prepričava publici ono što se do tog momenta desilo. Lik naratorke je do kraja predstave potpuno nedosledan – nekada posmatra dešavanja na sceni, nekada se iznenadno pojavlјuje i prepričava nam odigrano, nekada reaguje na događaje, nekada samo stoji. Pored toga najveći problem dramatizacije jeste znakovno nevešto sproveden kraj gde publici koja nije pročitala knjigu nije jasno da su dečak i konj poginuli. Kako bi ipak predstava bila makar malo jasnija, kako ne bismo imali utisak da smo gledali niz slabo povezanih scena, Kamen-narator nam na kraju verbalizuje da je ovo tužna priča o dečaku i konju koji su bili neprihvaćeni.

Lutke su polovično uspešne (dizajn lutaka, kostim i scenografija Boris Čakširan). Lutke konja su dizajnirane i animirane vrlo detalјno. Razmišlјalo se čak i o zvučnom planu koji lutke u pokretu proizvode pa tako prilikom pokreta čujemo uverlјiv zvuk koji proizvedu kopita pravog konja pri hodanju ili kasu. Publika je mogla da vidi svaki udisaj lutke konja, svaki i najmanji pokret glave i vrata, a vizuelno je vrlo impozantnan pokret u sceni sukoba Bele grive i crnog konja za prevlast u krdu. Sa druge strane, lutke lјudi su izuzetno zbunjujuće. Svi osim dečaka, što razumemo kao namerno izdvajanje njegovog karaktera od drugih, nose lutke prikopčane za svoje odelo. Tako vidimo glumca koji ispred sebe nosi lutku u obliku torza čoveka. Prvo pitanje koje se nameće jeste zbog čega publika vidi lice glumca pa onda ispred njegovog lica stoji lutka, a glumac koristi svoje ruke i noge, a ne lutkine. Drugo, dva lika, pomoćnici u cirkusu su lјudi, a nemaju lutku nego masku. Pun lonac znakova i simbola i mogućnosti, a reditelј nas ostavlјa u jednom zbunjujućem kiču svega i svačega.

Interesantno je reditelјsko rešenje da se određene lokacije (npr. dečakova kuća) prikažu projekcijom na platnu scene. Platno takođe služi i da se dočaraju munje pri obračunu Bele grive i crnog konja i na kraju požar.

Glumci i glumice (Predrag Grujić, Goran Popović, Želјka Mandić, Zorana Milošaković-Tasić, Ivana Todorović, Borko Sarić, Zoran Todorović, Jovan Popović, Dragiša Kosara, Anita Stojadinović, Lako Nikolić), čini se, dali su svoj maksimum, iako su im, pre svega tekst, a onda i režija, ostavili malo prostora za originalnost, iskrenost i prirodnost emocije, stvaranje odnosa među likovima, gradiranje promena. Ne manje važno, deca iz publike nisu mogla da se identifikuju ni sa dečakom, ni sa likom Bele grive jer je od njihovih bogatih karaktera iz romana, na sceni ostala tek jedna osobina – svojeglavost.

Predstava „Bela griva“ sjajan je primer kako od rđavog dramskog teksta, retko kada može da nastane dobra predstava.

Categories
Kritika

Zrno graška u ulozi Šeherezade

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Inscenacija planetarno poznatih bajki za decu, poput bajki braće Grim ili Hansa Kristijana Andersena često je mač sa dve oštrice. Sa jedne strane fabula bajki je „proverena“ u smislu da je prijemčiva deci, ima pouku, uči decu određenim vrednostima, budi im emocije i drži njihovu pažnju, te autorski tim sa sigurnošću zna da će se deca identifikovati sa junacima predstave i pratiti radnju. Sa druge strane, reditelјi i dramaturzi koji odaberu da postave na stotine puta viđenu bajku, moraju da razmisle šta je to što oni sada i ovde imaju novo da ponude deci, u odnosu na dosadašnja uprozorenja istog teksa.

Reditelј Davor Dragojević dramatizovao je i postavio bajku Princeza na zrnu graška H. K. Andersena u Pozorištu lutaka u Nišu. Narativnu izmenu koju čini u odnosu na original jeste uvođenje lika Zrna Graška i miša Haralanpija za kojeg će se ispostaviti da je praunuk miša Princa iz bajke (koji, istina za volјu, nije organski deo dešavanja na dvoru, niti utiče na njih, već nepomično stoji i postoji). Propuštena je prilika da Zrno graška bude zrno koje je zapravo žulјalo princeze i bilo ispod jorgana na kojima spavaju i koje bi svedočilo o njihovim karakterima iz prve ruke. Ovako je Grašak poslužio samo da prepriča priču o Princu i Princezi u nadi da će zanimlјivost njegove priče odložiti Mišiju glad i njegovu želјu da ga pojede. Tako je Grašak postao Šeherezada iz priče Hilјadu i jedna noć gde vezirova kći Šeherezada priča Kralјu po jednu priču svaku noć kako je on ne bi ubio. Grašak, kao i Šeherezada, pričom pokušava da sačuva svoj život.

Isprva vrlo simpatične, a kasnije repetativne scene Miša i Graška, nakon što nas uvedu u priču, služe autorima da odvuku pažnju dece od promene scenografije (scenografija Zorana Milošaković Tasić). Svaki put kada u dvor dođe nova princeza koju Prinčeva majka stavlјa na test – spavanje na zrnu graška – trpezarijski sto dvora menjao se u krevet sa jorganima. U tim momentima Miš i Grašak bi zabavlјali publiku. Čini se da su ova dva lika više trebala reditelјu nego deci.

Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš
Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš

Manjkavost ove predstave, a što je veoma česta bolјka srpskog lutkarskog teatra, jeste prisustvo dugačkih rečenica, gotovo monologa, i obilјa teksta koje lutka treba da „izgovori“. Lutka naprosto „ne trpi“ da dugo stoji nepomična i izgovara replike. Da bi bila živa, da bi postojala iluzija, lutki treba pokret i britke, sažete replike. Pisac Pačo Pančev u razgovoru s Radoslavom Lazićem ovo objašnjava rečima: „U lutkarskom teatru trebalo da ima, po mogućstvu, najviše stvari koje ne mogu da se odigraju na dramskoj sceni. Likovi ne treba da mnogo razmatraju (biti ili ne biti?), već da delaju.“ Delanjem, a ne iscrpnim pripovedanjem, ostvaruje se pun potencijal lutke. Zbog opširnih iskaza lutaka (dizajn lutaka Zorana Milošaković Tasić) u predstavi Princeza na zrnu graška pitanje je zbog čega je reditelј u predstavu implementirao lutke. Bajku su mogli da izvedu i glumci bez lutaka.

Predstava je, kako je napisano na afiši, odnosno programskoj knjižici predstave, namenjena deci starijoj od 3 godine. Iako deca tog uzrasta mogu da razumeju narativ bajke, trajanje čitave predstave, oko sat vremena, prevazilazi dužinu njihove pažnje. Umesto da se u programu promene godine cilјne grupe izvedbe, bolјe rešenje bi bilo da se trajanje priče skrati. Dva puta gledamo identičnu scenu u kojoj princeza dolazi u dvor, odlazi da spava, a Dvorska luda pokušava da otera glasnu pticu sa balkona koja bi mogla da probudi princezu. Već posle prvog puta jasno nam je kako test sa zrnom graška funkcioniše.

Muzika i songovi (kompozitor Alek Rodić) veoma je energična, odlično prati atmosferu na sceni, pokazuje različite žanrove u skladu sa emocijama i karakterima lika koji pevaju. Glumci (Bilјana Radenković, Dejan Gocić, Davorin Dinić, Mirjana Đorđević, Nataša Risić) vešto animiraju lutke, iako do kraja ostaje nerazjašnjeno zašto su obučeni u crna odela sa crvenom kuvarskom kapom (kostim Zorana Milošaković Tasić).

Zbog dece u publici, lutkari i reditelјi lutkarskih predstava moraju se podsetiti koje mogućnosti pruža lutka, da je lutkarstvo oživlјavanje neživih predmeta, oživlјavanje magičnih svetova, i najvažnije, moraju da imaju odgovor zbog čega pišu lutkarski, a ne dramski komad.

Categories
Kritika

Vetrovito interpretativno polјe

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Kako bi se izbeglo ilustrativno i banalno prikazivanje vetra kao dramskog junaka, neverbalna predstava „Vetar“ reditelјke Anđelke Nikolić u produkciji Pozorišta za decu u Kragujevcu postavlјa i na sceni oživlјava sve ostale predmete sa kojima se on susreće stvarajući iluziju njegovog postojanja. Po pitanju forme i režije, ova predstava se izdvaja vrlo smelom i preciznom dramaturgijom lutkarskog teatra objekata – nakon što bi se potencijal oživlјavanja jednog predmeta iscrpeo, glumci bi ga odložili i uzeli drugi.

Postojanje, a zatim i specifičnost karaktera vetra je pokazano kroz pokret glumaca (Dubravka Brkić, Milica Redžić Vulević i Petar Lukić; scenski pokret Isidora Stanišić), a onda i kroz fenomenalnu, dinamičnu, originalnu muziku Lazara Novkova. Unutar situacija, svojevrsnih minijatura, pokazano je kako vetar čini da starici odleti marama koju kasnije pronalazi mladić i daje devojci; kako vetar pokreće vetrenjaču i zmaja; rasplamsava vatru; rashlađuje sunčan i vreo dan; raznosi veš sa štrika; pomera grane drveta; kako može da namreška površinu vode…

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Predstava je, između ostalog, posebna jer su animirani predmeti, odnosno lutke svakodnevni objekti (marama, kesa, zmaj, novine, šešir, vetrenjača od papira, tkanina…) što direktno uči decu da za igru nisu uvek nužne igračke, već je dovolјan običan predmet i mašta.

Slično kao u predstavi „Aero“ nezavisne pozorišne trupe Odivo iz Slovačke koju je naša publika imala prilike da vidi na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici, „Vetar“ je takođe otvorio široko polјe mogućnosti interpretacije kod svakog od gledaoca. Lebdeće kese su kod mene, na primer, izazvale prisećanje na čuveni kadar iz filma „Američka lepota“, a nekog drugog su možda asocirale na jato meduza ili tornado. Mogućnost učitavanja je beskrajna. Značenje izvedbe nije nametnuto od strane reditelјke pa je predstava dragocena za razvitak kreativnog razmišlјanja kod dece naročito jer ne postoji jedno tačno rešenje. Čak i nakon odgledane predstave u gladaocu se vrlo živo bude mnoga potencijalna tumačenja viđenih pokreta i odnosa među animiranim predmetima.

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Verujem da bi se potpuni potencijal predstave ostvario kada bi se ona odigravala u prisnijoj atmosferi sa decom iz publike, tj. kada bi publika bila postavlјena na scenu i glumci imali neposredniji kontakt sa njom. Kako je „Vetar“ na svom gostovanju odigran na Velikoj sceni Pozorišta mladih gde su gledaoci relativno udanjeni od zbivanja, iz potrebe da učestvuju, oni su veoma često ustajali, pripremali svoje ruke za hvatanje balnočića od pene ako oni sa scene dođu do njih, oduševnjeno aplaudirali, dramatično i krajnje simpatično kašlјali na puštanje dima na sceni (koji nije ni došao do njih), glasno se smejali. Ove reakcije pokazuju dečju podstaknutost da participiraju u onome što gledaju.

U kontekstu lutkarske scene za decu u Srbiji, važno je istaći da je ovo jedina predstava koja razbija ustanjene principe pogleda na lutkarstvo, koja oživlјavanje predmeta posmatra na jedan vrlo maštovit, pa čak i poetičan način i time pravi hrabre korake napred za razvoj lutkarstva u zemlјi.

Categories
Kritika

Trip letnje noći

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Predstava San letnje noći Malog pozorišta Duško Radović u režiji Davida Alića i adaptaciji dramaturga Đorđa Kosića pokušala je da deci približi istoimenu Šekspirovu pastoralnu komediju. Likovi su majstori, istovremeno i glumačka trupa i Puk (Nenad Radović, Katarina Dimitrijević, Nikola  Kerkez, Arsenije Tubić, Ivana Adžić, Srna  Đenadić, Teodora Tomašev, Marijana  Petrović). Nakon antiklimaktičnog početka, majstori žele da publici odigraju predstavu iako se ne sećaju šta tačno treba da uprizore. U tome im pomaže Puk koji ih prekida, sugeriše replike i posipa vilinskim prahom. Prva trećina predstave, dok se majstori ne zaigraju snolike Šekspirove radnje, nalik je posmatranje osobe koja štuca. Taman radnja krene, Puk prekine. Ovo čak ne može da se tumači ni kao određeni brehtovski postupak u kojem se publika namerno izbacuje iz sadržaja jer on praktično i ne počne, a eto ga Puk, utrčava na scenu. Tako ispresecanu radnju o lјubavnom četvrouglu – Hermiji, Jeleni, Lisandru i Demetru, u početku je Puk morao da prepriča publici kako bi objasnio narativ.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

U afiši predstave autori insistiraju da je predstava o prvom polјupcu. Premda je ta tema potentna, zavodlјiva i u pozorištu za decu i mlade zanemarena, ona se nigde tokom izvedbe ne problematizuje. Junaci Šekspirove drame se zalјublјuju, istina, oni se i polјube, ali ne postoji odnos ili stav prema njihovim postupcima. Iz radnje nije jasno da je u pitanju njihov prvi polјubac, ne iskazuju se problemi, strahovi ili uzbuđenje pre samog čina ili osećanja nakon. O čemu je onda ova predstava? Pa, nismo sigurni. U jednom trenutku publiku sa scene pitaju da li im je jasno o čemu se radi, pa onda sami i odgovore da ništa nije jasno. Iako je konstatacija da ništa nije jasno tačna, u vazduhu ostaje neodgovoreno i potpuno logično sledeće pitanje „pa zašto mi ovo onda gledamo“.

Šekspirovi likovi predstavlјeni su oživlјenim svakodnevnim predmetima (mikrofonom, gitarom, dajirama, šnalom…). Iako je lutkarski teatar predmeta redak, pa samim tim scenski efektan i atraktivan postpuak, u predstavi je bio nedosledno sproveden. Nejasno je zašto je neki lik ponekad zamenjen predmetom, a ponekad ga tumači glumac.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

Koliko je važna saradnja između različitih pozorišnih sektora lepo ilustruje maštovita, a potpuno neiskorišćena i nefunkcionalna scenografija (kostim i dizajn scene: Mina Miladinović). S obzirom da se radnja komada odvija u šumi, a da su protagonisti priče majstori, scenografija simbolizuje drveće koje umesto krošnje ima velike, metalne zupčanike. Čim se zavesa podigla i čim su deca iz publike ugledala scenografiju, salom se začuo uzdah oduševlјenja. Međutim, glumcima kao da je metalna šuma samo smetala dok su utrčavali i istrčavali sa scene pazeći da se ne sudare. Likovi ni jedan put tokom predstave nisu iskoristili ono što je na sceni da se recimo sakriju, a reditelј da podeli zbivanja i scenski prostor.

Najsnažniji utisak tokom čitave predstave jeste da se glumci neverovatno dobro provode na sceni, da je njima zabavno, da uživaju u pevanju i sviranju, vijanju, glumi, a zbunjenoj deci koja nakon predstave nisu mogla da prepričaju šta su gledala nažalost nije približen dramski klasik. Publika je, moguće, suvišan element ovog scenskog tripa.

Categories
Kritika

Neodoljiva igra konvencijama

Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.

Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.

U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.

U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.

"Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.

Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.

Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.

Categories
Kritika

Bol razbijenog djetinjstva

Svaki rat vuče  za sobom brojne istine. U sjeni one službene pobjedničke, jer pobjednici pišu povijest, stoji gubitnička, a tu su negdje i naša, vaša i njihova, odrasla i, rijetko spominjana, no nama trenutno najzanimljivija – dječja. Rijetko tko se sjeti da su i djeca bila sudionici rata i kakve je posljedice rat ostavio na njih, počesto i mnogo teže nego na odrasle. Nešto više o tome kako je rat izgledao u očima djece možemo vidjeti u predstavi Razbijeno djetinjstvo autora i izvođača Vanje Čiče i Lorenca Tolića. Predstava progovara o ratu kroz istinite ispovijesti djece, sada odraslih ljudi, koji su proživjeli teror i neizvjesnost ratnih dana.

Predstava Razbijeno djetinjstvo izvedena je uživo na 54. PIF-u 19. rujna u poprilično intimnom okruženju, u maloj prostoriji sa svega 20-ak gledatelja. Mislim da je to dodatno pridonijelo teškoj, ali usamljenoj atmosferi koja je prevladavala kroz predstavu. U središtu su likovi Karlo i Marija, koje uglavnom utjelovljuju Lorenco i Vanja. Povremeno likovi postaju plišanci preko kojih izvođači lakše dočaravaju posebno teške i dojmljive scene. Uz to, u predstavi se pojavljuju i animacija materijala, odnosno dijelova odjeće koji predstavljaju sporedne likove te kazalište sjena i animacija dijelova tijela u svima nam poznatim oblicima zeca, psa i ptica. Za animaciju se, naravno, koriste dječji rekviziti koji su ujedno u funkciji prikaza jasnog oblika posttraumatskog stresa.

Iako su odrasli ljudi, Karlo i Marija su zapeli u vremenu rata, što su izvođači jasno upisali u reakcijama likova na zvukove koji ih podsjećaju na to doba – od zvuka sirene do radijskog šuma koji su gradacijom na scenu i u gledalište unijeli jak nemir i nelagodu, koja se još ostatkom priče, gdje Karlo i Marija (sada plišanci) odigravaju scenu sa početka rata, dodatno pojačava. Plišanci su u ovoj sceni dobro poslužili jer su mekani i pokret je lakše prodirao kroz njih. Doduše udarci glavom o zid nisu se jako čuli, ali vizualno je to bilo dovoljno. Najzanimljiviji trenutak u toj sceni bio je kada je Tolić počeo vaditi vatelin iz plišanca, što je dovelo do toga da se Karlo doslovno „trgao“ od tuge.

Zvuk metaka također je dopirao iz radija. Taj zvuk je pokrenuo novi val sjećanja, ovaj put animiran odjećom. Svaki komad odjeće predstavljao je drugu osobu koja je pala pred Marijinim očima. Odjeća je bila odličan medij i rješenje zbog lakoće pokreta i brzog padanja. Čiča je vješto animirala odjeću te se i karakter lika mogao osjetiti kroz sam pokret, što mi je bilo jako interesantno i zanimljivo. Još jedan posebno uočljiv trenutak bila je svađa između Karla i majke koji su se gledali u oči uz osjetnu napetost – bombe padaju, kava teče, ali majka je u potpunosti slomljena, tek ljuska osobe iz koje ne izlazi niti jedna suza. No zato je cijela scena zapravo plakala za nju. Tu su u pomoć priskočili skriveni glumci koji su lagano pokretali i rušili predmete napunjene s vodom. U tom trenutku, budući da nisam gledala popis izvođača, nisam ni znala da netko drugi pokreće scenografiju, već sam se čudila kako su se odjednom vrčevi prevrnuli. Bio je to iznenađujući trenutak jake poruke – sve je plakalo osim osobe slomljene tugom. U tom trenutku sam i ja zaplakala, nekako sam imala pred očima lice svoje majke kako plače, i zamislila sam i sebe u toj situaciji, tu bol i prestrašenost i suze su same potekle.

Svjetlo i glazba igrali su važnu ulogu jer su naglašavali promjene iz sadašnjosti u prošlost i nazad, te su davali i poseban ugođaj nelagode, tuge, značajnosti. Doduše nakon silnih pohvala, stiže i mala kritika. Naime, tijekom predstave bilo je trenutaka kada je tekst bio redundantan, nije imao funkciju jer smo radnju mogli iščitati iz glumaca. Tekst u tim trenucima nije naglasio radnju, nego je djelovao poput pomalo suvišnog pripovijedanja. Osim toga emocije i ekspresije glumaca bile su odlične i hvale vrijedne. Zaista se mogla vidjeti bol na njihovim licima i djelovali su kao da su prošli kroz to što su glumili.

Sve u svemu, predstava Razbijeno djetinjstvo srcedrapajuća je i bolna, ali vješto izvedena, s ponekim zamjerkama, no ne presudnim. Vidjeli smo djelić onoga kako je rat djelovao na djecu stvorivši im psihološke utege nimalo lake za nositi (se) kroz život. Zanima me kako je sada tim ljudima, kakav život vode, jesu li ostali ili su otišli iz ovih krajeva, mogu li se prisjetiti tih trenutaka bez previše boli ili je i dalje svaki put kao da su opet tamo, skriveni u podrumu i u tami. Nadam se da ih tama više ne skriva i da su zatvorili ta vrata podruma za sobom poput Karla i Marije.

Categories
Kritika

Uspavana lepotica, probuđena tinejdžerka

Američki psiholog austrijskog porekla protumačio je Princezinu krv od uboda na trn kao prvu menstrualnu krv tinejdžerke; ogradu oko dvorca koju zatim podiže kralj predstavio je kao oca zaštitnika prema svojoj kćerci adolescentkinji, a zapisao je i mnoge druge parabole u svojoj knjizi The Uses of Enchantment: The Meaning and Importance of Fairy Tales. Osim što je ime psihologa navedeno u afiši i što je napisano da je značajno uticalo na rediteljksi koncept, nikakav drugi upliv ove psiho-analitičke teorije ne vidi se na sceni. Zbog čega su autori insistirali na tome, nije jasno ni nakon odgledane predstave.

No, i sa i bez psihološkog osvrta, Uspavana lepotica je izazvala smeh, ispričala priču i začarala nas scenografijom i lutkama (Tereza Vašičkova). Već sa paljenjem prvih reflektora devojčica iz publike je glasno uzviknula: pa ovo će biti lepa predstava. I bila je potpuno u pravu! Na sredini scene je bio zamak koji se okretao, otvarao svoja vrata, prozore i dopuštao nam da zavirimo u sobe. Drvene lutke u kraljevskim odorama gipko su se šetale, kopale tunele, palile šibice, padale sa vrha dvorca, penjale se, ispaljivale se iz topa, plesale, pevale, igrale žmurke, grlile se… (Pavla Lustikova, Jan Popela, Milan Ždarski, Jan Čipčala, Petr Seiner, Pavel Černik)

Još jedan nivo uzbudljivosti predstave stvarali su muzičari (muzika Daniel Čamski), bubnjar i violinista postavljeni desno i levo od zamka proizvodeći uživo foli efekte i svirajući pozadinsku muziku. Na vrhu dvorca bilo je postavljeno platno malih dimenzija na kojem su se projektovale scene – proslava Princezinog rođendana, ulazak Princa u dvorac i poljubac buđenja. Ovo rešenje opravdano je zbog potrebe da se dešavanja prikažu u krupnom planu. U prvoj sceni su akteri bile lutke, a u drugoj lutkari. Pojavljivanje ljudi pred kraj lutkarske predstave nije zbunilo publiku. Gde je lutka stala, glumac na videu je nastavio.

Predstava je dobar primer kako se originalnom scenografijom, promišljenom režijom, znalačkom i spretnom glumom čak i dobro poznata i mnogo puta postavljana bajka može postaviti, a sigruno da bi starijoj deci bilo još zanimljivije da su se Betelhajmove ideje zapravo mogle prepoznati.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

O detektivima i čistim rekama

Autorka drame Petra Cicvarić za svoj tekst (u originalu nazvan Ribe u nevolji) osvojila je prvu nagradu na takmičenju za najbolju dramu za decu Mali Marulić 2019. godine. Vrcav, duhovit, pametan, poučan, dramaturški besprekorno dobro skrojen tekst govori o tri detektivske ribe koje u rečnim dubinama rasvetljuju slučaj nestanka ekološki osvešćene, rekli bismo i aktivistkinje Mladene. Na svom putu ribe uče decu o važnosti čistih reka i očuvanju životne sredine. Ekološka poruka nije prst u oko već kroz zabavnu priču ostaje publici za nauk. Na kraju, kada detektivi pronađu izgubljenu ribu koja se zaglavila u smeću, u delu reke gde niko ne ide upravo zbog zagađenosti, poentira se replikom da će uskoro „tamo gde niko ne ide postati tamo gde su svi“. Osim o prirodi, deca saznaju i o različitim vrstama riba i njihovom izgledu. U reci su som, šaran, grgeč, riba čistač…

Odličan tekst u postavci Gradskog Kazališza Zorin Dom i u izvedbi glumaca Petre Cicvarić, Vanje Gvozdića, Lovorke Trdin, Andre Damiša izgleda veoma mračno što je opravdano jer se priča odvija na dnu reke. Glumci veoma pažljivo i detaljno animiraju ribe (dizajn lutaka i scenografija Mladen Bolfek). Pored toga što svaka riba izgleda i priča drugačije, ona pliva i sedi  drugačije otkrivajući na taj način još nešto o karakteru lika.

Humor u predstavi se bazira na duhovitim replika i što je zanimljivo, često je usmeren ka starijoj publici. Recimo šaran je pevač po imenu Goran Šaran i peva pesmu Ja sam samo šaran dušo aludirajući na Gorana Karana i njegovu pesmu Vagabundo; riba grgeč je Goran Grgeč po zanimanju glumac referišući tako na hrvatskog glumca Gorana Grgića. Za mlađe, tu su bile dovitljivosti kao što su fištangram i fišbuk.

Muzika(Damir Šimunović), džez, mistična, prava detektivska kompozicija, prati atmosferu zbivanja na sceni. Na samom kraju sve ribe pevaju veseo, lako pamtljiv song dok zajedno čiste svoj dom naučivši koliko je važno da ne prljamo svoje okruženje.

Na tragu je pravi primer kako o ekologija ili nekoj drugoj važnoj temi treba razgovarati sa decom – nenametljivo, kroz igru, smeh, priču koja im drži pažnju, koja je originalna, koja ih vodi u svet koji im nije toliko poznat (u ovom slučaju rečni). Još jedna pohvala ovoj predstavi jeste da se priča smešta u lokalni kontekst. Deca u Karlovcima u Hrvatskoj prepoznaju da se radi o njihovom gradu, lako se identifikuju, automatski im je radnja prijemčivija, a lokaliteti o kojima se govori su im poznati. Nesporno je da su i deca u Subotici na festavalu razumela priču iako možda nikad nisu videla reke o kojima se govori, ali ovo pokazuje promišljanu repertoarsku politiku Gradskog Kazališta Zorin Domi razmišljanje o deci za koju prave predstavu.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara