Categories
Kritika

Igraj se da te sva djeca razumiju

Kazalište za djecu izvedbeni je izraz koji se obraća specifičnoj publici te, ako želi komunicirati s njom, mora progovoriti njenim ili njoj bliskim jezikom. Samim time, autori se trebaju maksimalno približiti dječjim glavicama i promotriti svijet na njihov način. Vrlo brzo će uočiti da te malene spužve željne upijanja najraznovrsnijih sadržaja ne poznaju konvencije, niti im išta znače teorije drame i kazališta. Nemaju pojma niti da je netko nekada rekao kako puška koja se pojavi na sceni u prvom činu mora opaliti do kraja predstave ili da svaka priča koja se otvori mora biti zatvorena. Uostalom, djecu nije niti briga za ta nekad davno napisana i osmišljena (odrasla) pravila, ona imaju vlastite teorije, norme i postulate, a svi se svode na ključan pojam dječjeg svijeta – igru.

Igra je djeci prva jutarnja misao, ozbiljan cjelodnevni posao i životni smisao. I kao takva, i ona ima svoja pravila (igre). I sva se vrte oko uglavnom potpunog izostanka pravila. Kako kažu upute za korištenje, što ih pišu neki veliki i odrasli znalci, igra počinje, traje i završava. U stvarnosti igra najčešće tek počne. Ponekad traje, rijetko završi, a gotovo uvijek se pretoči u novu igru. Danas, u svijetu brzine i medijskih kaosa, igre djeteta traju sve kraće i kraće, poput daha, a samo vizualni, mobilni, društveni i ini mediji, brzi poput munje, uspijevaju (gotovo hipnotički) zadržati dječju pažnju. A kazalište? Kako da se kazalište postavi u tom svijetu stalno novih i novijih, brzih i bržih medijskih eksplozija? Da gura po starom i forsira djecu da prate priču ili da zauzme drugu krajnost i stane juriti kroz scensko vrijeme i prostor? Odgovor je, kao i uvijek, u sredini. Kazalište mora osjećati vrijeme, ne može žmiriti na promjene, no ne smije niti pretjerano podilaziti okolini. Treba naći zajednički jezik s današnjom djecom na obostranu korist.

Gradsko kazalište lutaka Rijeka, u koprodukciji s Dječjom kućom umjetnosti, Ljubljana i Kolektivom Ma-Théâ Centra za dječju kreativnost iz francuskog Tinqueuxa, pažljivo je osluhnulo djecu i našlo odličan put do njih. Predstavu Oh la la, s kojom su gostovali na 12. Lutkokazu, pretvorilo je u igru, i to onu pravu dječju, bez uputa i smjernica. U toj igri nema početka, zapleta i kraja, samo niz malih, a velikih istraživanja i otkrića koja se naizgled bez reda i pravila prelijevaju jedno u drugo, a jedino dramaturško opravdanje za njihovo lomljenje i pretakanje je i ono ključno – bijeg od monotonije u prostor stalnih iznenađenja.

Djeca do neke pete godine života svijet oko sebe, a s njim i kazališnu predstavu, uglavnom ne prate kao cjelinu, već kao niz zgodnih minijatura, promjena i iznenađenja. Skup slika koje privlače i zadržavaju njihovu pažnju prvenstveno izvedbenim atrakcijama, više na vizualnom ili zvučnom, nego na verbalnom planu. Nije njima bitna zaokruženost, bitne su im upečatljive uzvisine i krivine. Samim time, ako predstava želi komunicirati s djecom, treba veliku pažnju usmjeriti prema mikroplanu.

Hervé Tullet u tu je svrhu, po konceptu Bernarda Friota, oblikovao zbirku lirskih minijatura koje se međusobno susreću i prepliću te poklapaju jedna drugu, stvarajući dinamičan i suptilan verbalni dijalog. U traganju za temama Tullet nije otputovao u daleke svjetove, već se zadržao u djetetovoj okolini, poigravši se njegovim prstićima, brojkama, selotejpom, papirom i lutkama, otkrivajući u poznatim stvarima i pojavama neke sasvim nove, stvarne ili malo manje stvarne (primjerice, preimenovanje brojeva uz pomoć prstiju).

Igra, u režiji i dramaturgiji Mateje Bizjak Petit nije ostala tek na verbalnoj i fizičkoj akciji, već se pretočila na zvučni i vizualni sloj. Iako se u prijevodu sasvim sigurno izgubio dio zvučnosti, riječi su predstavu, puno više nego sadržajnim, gradile zvučnim slojem – stvarajući ritam igre i dinamiku promjena nenametljivom a prisutnom rimom, ponavljanjem i auditivno upečatljivim riječima, ali i prepoznatljivim zvukovima poput rastezanja selotejpa ili trganja papira. Također, bogat auditivni život riječima su davali zgodni i zavodljivi songovi Damiena Félixa koji su lako ulazili u uši, noseći malene (i velike) gledatelje kroz scensku igru. Ovo nenametljivo zvučno bogatstvo Hervé Tullet i scenografkinja Véronique Canevet, uz vrlo važnu igru svjetla Mateje Bizjak Petit i Sanjina Seršića, smjestili su na izuzetno zanimljivu i vizualno privlačnu scenu oblikovanu od djeci najbližih oblika i tijela – kocke i kvadrata, kružnice i kruga.

Petra Šarac u predstavi "Oh la la", foto: GKL Rijeka
Petra Šarac u predstavi “Oh la la”, foto: GKL Rijeka

Izvođačica Petra Šarac (intervju uoči Lutkokaza pročitajte ovdje) scenu je tijekom predstave mijenjala i nadograđivala, lijepeći nove paravane, radeći kružne rupe u njima, igrajući se s prostorom igre i bogateći ga jednim od rijetkih oblika koji se odmiče od ranije spomenutih, a možemo ga imenovati – okom. Oko djeteta koje gleda i vidi stalno nove stvari i pojave, upijajući ih uvijek i svugdje, čak (ili posebice) i usred igre. No niti ovdje, iako se scena sastojala od brojnih elemenata, ne možemo govoriti o obilju i to zahvaljujući (bez)bojama scenografije – bijeloj i crnoj, uz tek ponešto crvene (i još pokoje). Ta monokromnost na neki je način dodatno istaknula Šarac koja je bila apsolutna vladarica vlastite igre. Lakoćom i sigurnošću savršeno je dječje vladala prostorom i predstavom, doslovno se igrajući igara, skačući s jedne na drugu kao s cvijeta na cvijet. Opušteno je prelazila iz emocije u emociju (tek u prvoj izvedbi na mjestima pokazavši laganu nesigurnost), jednakom lakoćom oživivši lutke tate i bake (Véronique Canevet). Tom im je animacijom, odnosno manipulacijom, ujedno oduzela autoritet koji ih krasi u stvarnom svijetu i svela ih na lutke s kojima se igra i koje vodi kroz život, zavladala tim potezom vlastitim svijetom. Stvar je, dakle, konačno došla na svoje mjesto, složila bi se djeca. Samim time, pravo je vrijeme da zaključimo kritičku igru s ovom scenskom igrom.

Oh la la je predstava koju nije briga za odrasle, njihova pravila i konvencije. Ona širi svoje niti scenom, pletući i rasplećući, uplećući i zaplećući, bez ijedne brige i sa samo jednom mišlju na pameti – igrati se da te sva djeca razumiju. Oh la la!

Categories
Kritika

Bela griva, valјda?

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Kao literarni predložak za stvaranje predstave „Bela griva“ reditelјa Predraga Stojmenovića u produkciji Pozorišta lutaka „Pinokio“ iz Beograda uzet je lektirni naslov, istoimena knjiga Renea Gijoa, a dramatizaciju potpisuje Ljubinka Stojanović. Čini se da baš na tom mestu, u momentu stvaranja dramskog teksta, započela nezaustavlјiva lavina problema koje ova predstava ima. Čitava ekspozicija, mladost konja, odnosno Bele grive, lovci koji hvataju njegovu majku i odvode u cirkus, upoznavanje konja i dečaka, postavnjena je neverbalno. A onda, odjednom, potpuno nepotrebno i nepravilnom dikcijom, kamen sa sredine scene oživlјava i prepričava publici ono što se do tog momenta desilo. Lik naratorke je do kraja predstave potpuno nedosledan – nekada posmatra dešavanja na sceni, nekada se iznenadno pojavlјuje i prepričava nam odigrano, nekada reaguje na događaje, nekada samo stoji. Pored toga najveći problem dramatizacije jeste znakovno nevešto sproveden kraj gde publici koja nije pročitala knjigu nije jasno da su dečak i konj poginuli. Kako bi ipak predstava bila makar malo jasnija, kako ne bismo imali utisak da smo gledali niz slabo povezanih scena, Kamen-narator nam na kraju verbalizuje da je ovo tužna priča o dečaku i konju koji su bili neprihvaćeni.

Lutke su polovično uspešne (dizajn lutaka, kostim i scenografija Boris Čakširan). Lutke konja su dizajnirane i animirane vrlo detalјno. Razmišlјalo se čak i o zvučnom planu koji lutke u pokretu proizvode pa tako prilikom pokreta čujemo uverlјiv zvuk koji proizvedu kopita pravog konja pri hodanju ili kasu. Publika je mogla da vidi svaki udisaj lutke konja, svaki i najmanji pokret glave i vrata, a vizuelno je vrlo impozantnan pokret u sceni sukoba Bele grive i crnog konja za prevlast u krdu. Sa druge strane, lutke lјudi su izuzetno zbunjujuće. Svi osim dečaka, što razumemo kao namerno izdvajanje njegovog karaktera od drugih, nose lutke prikopčane za svoje odelo. Tako vidimo glumca koji ispred sebe nosi lutku u obliku torza čoveka. Prvo pitanje koje se nameće jeste zbog čega publika vidi lice glumca pa onda ispred njegovog lica stoji lutka, a glumac koristi svoje ruke i noge, a ne lutkine. Drugo, dva lika, pomoćnici u cirkusu su lјudi, a nemaju lutku nego masku. Pun lonac znakova i simbola i mogućnosti, a reditelј nas ostavlјa u jednom zbunjujućem kiču svega i svačega.

Interesantno je reditelјsko rešenje da se određene lokacije (npr. dečakova kuća) prikažu projekcijom na platnu scene. Platno takođe služi i da se dočaraju munje pri obračunu Bele grive i crnog konja i na kraju požar.

Glumci i glumice (Predrag Grujić, Goran Popović, Želјka Mandić, Zorana Milošaković-Tasić, Ivana Todorović, Borko Sarić, Zoran Todorović, Jovan Popović, Dragiša Kosara, Anita Stojadinović, Lako Nikolić), čini se, dali su svoj maksimum, iako su im, pre svega tekst, a onda i režija, ostavili malo prostora za originalnost, iskrenost i prirodnost emocije, stvaranje odnosa među likovima, gradiranje promena. Ne manje važno, deca iz publike nisu mogla da se identifikuju ni sa dečakom, ni sa likom Bele grive jer je od njihovih bogatih karaktera iz romana, na sceni ostala tek jedna osobina – svojeglavost.

Predstava „Bela griva“ sjajan je primer kako od rđavog dramskog teksta, retko kada može da nastane dobra predstava.

Categories
Kritika

Zrno graška u ulozi Šeherezade

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Inscenacija planetarno poznatih bajki za decu, poput bajki braće Grim ili Hansa Kristijana Andersena često je mač sa dve oštrice. Sa jedne strane fabula bajki je „proverena“ u smislu da je prijemčiva deci, ima pouku, uči decu određenim vrednostima, budi im emocije i drži njihovu pažnju, te autorski tim sa sigurnošću zna da će se deca identifikovati sa junacima predstave i pratiti radnju. Sa druge strane, reditelјi i dramaturzi koji odaberu da postave na stotine puta viđenu bajku, moraju da razmisle šta je to što oni sada i ovde imaju novo da ponude deci, u odnosu na dosadašnja uprozorenja istog teksa.

Reditelј Davor Dragojević dramatizovao je i postavio bajku Princeza na zrnu graška H. K. Andersena u Pozorištu lutaka u Nišu. Narativnu izmenu koju čini u odnosu na original jeste uvođenje lika Zrna Graška i miša Haralanpija za kojeg će se ispostaviti da je praunuk miša Princa iz bajke (koji, istina za volјu, nije organski deo dešavanja na dvoru, niti utiče na njih, već nepomično stoji i postoji). Propuštena je prilika da Zrno graška bude zrno koje je zapravo žulјalo princeze i bilo ispod jorgana na kojima spavaju i koje bi svedočilo o njihovim karakterima iz prve ruke. Ovako je Grašak poslužio samo da prepriča priču o Princu i Princezi u nadi da će zanimlјivost njegove priče odložiti Mišiju glad i njegovu želјu da ga pojede. Tako je Grašak postao Šeherezada iz priče Hilјadu i jedna noć gde vezirova kći Šeherezada priča Kralјu po jednu priču svaku noć kako je on ne bi ubio. Grašak, kao i Šeherezada, pričom pokušava da sačuva svoj život.

Isprva vrlo simpatične, a kasnije repetativne scene Miša i Graška, nakon što nas uvedu u priču, služe autorima da odvuku pažnju dece od promene scenografije (scenografija Zorana Milošaković Tasić). Svaki put kada u dvor dođe nova princeza koju Prinčeva majka stavlјa na test – spavanje na zrnu graška – trpezarijski sto dvora menjao se u krevet sa jorganima. U tim momentima Miš i Grašak bi zabavlјali publiku. Čini se da su ova dva lika više trebala reditelјu nego deci.

Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš
Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš

Manjkavost ove predstave, a što je veoma česta bolјka srpskog lutkarskog teatra, jeste prisustvo dugačkih rečenica, gotovo monologa, i obilјa teksta koje lutka treba da „izgovori“. Lutka naprosto „ne trpi“ da dugo stoji nepomična i izgovara replike. Da bi bila živa, da bi postojala iluzija, lutki treba pokret i britke, sažete replike. Pisac Pačo Pančev u razgovoru s Radoslavom Lazićem ovo objašnjava rečima: „U lutkarskom teatru trebalo da ima, po mogućstvu, najviše stvari koje ne mogu da se odigraju na dramskoj sceni. Likovi ne treba da mnogo razmatraju (biti ili ne biti?), već da delaju.“ Delanjem, a ne iscrpnim pripovedanjem, ostvaruje se pun potencijal lutke. Zbog opširnih iskaza lutaka (dizajn lutaka Zorana Milošaković Tasić) u predstavi Princeza na zrnu graška pitanje je zbog čega je reditelј u predstavu implementirao lutke. Bajku su mogli da izvedu i glumci bez lutaka.

Predstava je, kako je napisano na afiši, odnosno programskoj knjižici predstave, namenjena deci starijoj od 3 godine. Iako deca tog uzrasta mogu da razumeju narativ bajke, trajanje čitave predstave, oko sat vremena, prevazilazi dužinu njihove pažnje. Umesto da se u programu promene godine cilјne grupe izvedbe, bolјe rešenje bi bilo da se trajanje priče skrati. Dva puta gledamo identičnu scenu u kojoj princeza dolazi u dvor, odlazi da spava, a Dvorska luda pokušava da otera glasnu pticu sa balkona koja bi mogla da probudi princezu. Već posle prvog puta jasno nam je kako test sa zrnom graška funkcioniše.

Muzika i songovi (kompozitor Alek Rodić) veoma je energična, odlično prati atmosferu na sceni, pokazuje različite žanrove u skladu sa emocijama i karakterima lika koji pevaju. Glumci (Bilјana Radenković, Dejan Gocić, Davorin Dinić, Mirjana Đorđević, Nataša Risić) vešto animiraju lutke, iako do kraja ostaje nerazjašnjeno zašto su obučeni u crna odela sa crvenom kuvarskom kapom (kostim Zorana Milošaković Tasić).

Zbog dece u publici, lutkari i reditelјi lutkarskih predstava moraju se podsetiti koje mogućnosti pruža lutka, da je lutkarstvo oživlјavanje neživih predmeta, oživlјavanje magičnih svetova, i najvažnije, moraju da imaju odgovor zbog čega pišu lutkarski, a ne dramski komad.

Categories
Kritika

Vetrovito interpretativno polјe

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Kako bi se izbeglo ilustrativno i banalno prikazivanje vetra kao dramskog junaka, neverbalna predstava „Vetar“ reditelјke Anđelke Nikolić u produkciji Pozorišta za decu u Kragujevcu postavlјa i na sceni oživlјava sve ostale predmete sa kojima se on susreće stvarajući iluziju njegovog postojanja. Po pitanju forme i režije, ova predstava se izdvaja vrlo smelom i preciznom dramaturgijom lutkarskog teatra objekata – nakon što bi se potencijal oživlјavanja jednog predmeta iscrpeo, glumci bi ga odložili i uzeli drugi.

Postojanje, a zatim i specifičnost karaktera vetra je pokazano kroz pokret glumaca (Dubravka Brkić, Milica Redžić Vulević i Petar Lukić; scenski pokret Isidora Stanišić), a onda i kroz fenomenalnu, dinamičnu, originalnu muziku Lazara Novkova. Unutar situacija, svojevrsnih minijatura, pokazano je kako vetar čini da starici odleti marama koju kasnije pronalazi mladić i daje devojci; kako vetar pokreće vetrenjaču i zmaja; rasplamsava vatru; rashlađuje sunčan i vreo dan; raznosi veš sa štrika; pomera grane drveta; kako može da namreška površinu vode…

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Predstava je, između ostalog, posebna jer su animirani predmeti, odnosno lutke svakodnevni objekti (marama, kesa, zmaj, novine, šešir, vetrenjača od papira, tkanina…) što direktno uči decu da za igru nisu uvek nužne igračke, već je dovolјan običan predmet i mašta.

Slično kao u predstavi „Aero“ nezavisne pozorišne trupe Odivo iz Slovačke koju je naša publika imala prilike da vidi na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici, „Vetar“ je takođe otvorio široko polјe mogućnosti interpretacije kod svakog od gledaoca. Lebdeće kese su kod mene, na primer, izazvale prisećanje na čuveni kadar iz filma „Američka lepota“, a nekog drugog su možda asocirale na jato meduza ili tornado. Mogućnost učitavanja je beskrajna. Značenje izvedbe nije nametnuto od strane reditelјke pa je predstava dragocena za razvitak kreativnog razmišlјanja kod dece naročito jer ne postoji jedno tačno rešenje. Čak i nakon odgledane predstave u gladaocu se vrlo živo bude mnoga potencijalna tumačenja viđenih pokreta i odnosa među animiranim predmetima.

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Verujem da bi se potpuni potencijal predstave ostvario kada bi se ona odigravala u prisnijoj atmosferi sa decom iz publike, tj. kada bi publika bila postavlјena na scenu i glumci imali neposredniji kontakt sa njom. Kako je „Vetar“ na svom gostovanju odigran na Velikoj sceni Pozorišta mladih gde su gledaoci relativno udanjeni od zbivanja, iz potrebe da učestvuju, oni su veoma često ustajali, pripremali svoje ruke za hvatanje balnočića od pene ako oni sa scene dođu do njih, oduševnjeno aplaudirali, dramatično i krajnje simpatično kašlјali na puštanje dima na sceni (koji nije ni došao do njih), glasno se smejali. Ove reakcije pokazuju dečju podstaknutost da participiraju u onome što gledaju.

U kontekstu lutkarske scene za decu u Srbiji, važno je istaći da je ovo jedina predstava koja razbija ustanjene principe pogleda na lutkarstvo, koja oživlјavanje predmeta posmatra na jedan vrlo maštovit, pa čak i poetičan način i time pravi hrabre korake napred za razvoj lutkarstva u zemlјi.

Categories
Kritika

Trip letnje noći

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Predstava San letnje noći Malog pozorišta Duško Radović u režiji Davida Alića i adaptaciji dramaturga Đorđa Kosića pokušala je da deci približi istoimenu Šekspirovu pastoralnu komediju. Likovi su majstori, istovremeno i glumačka trupa i Puk (Nenad Radović, Katarina Dimitrijević, Nikola  Kerkez, Arsenije Tubić, Ivana Adžić, Srna  Đenadić, Teodora Tomašev, Marijana  Petrović). Nakon antiklimaktičnog početka, majstori žele da publici odigraju predstavu iako se ne sećaju šta tačno treba da uprizore. U tome im pomaže Puk koji ih prekida, sugeriše replike i posipa vilinskim prahom. Prva trećina predstave, dok se majstori ne zaigraju snolike Šekspirove radnje, nalik je posmatranje osobe koja štuca. Taman radnja krene, Puk prekine. Ovo čak ne može da se tumači ni kao određeni brehtovski postupak u kojem se publika namerno izbacuje iz sadržaja jer on praktično i ne počne, a eto ga Puk, utrčava na scenu. Tako ispresecanu radnju o lјubavnom četvrouglu – Hermiji, Jeleni, Lisandru i Demetru, u početku je Puk morao da prepriča publici kako bi objasnio narativ.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

U afiši predstave autori insistiraju da je predstava o prvom polјupcu. Premda je ta tema potentna, zavodlјiva i u pozorištu za decu i mlade zanemarena, ona se nigde tokom izvedbe ne problematizuje. Junaci Šekspirove drame se zalјublјuju, istina, oni se i polјube, ali ne postoji odnos ili stav prema njihovim postupcima. Iz radnje nije jasno da je u pitanju njihov prvi polјubac, ne iskazuju se problemi, strahovi ili uzbuđenje pre samog čina ili osećanja nakon. O čemu je onda ova predstava? Pa, nismo sigurni. U jednom trenutku publiku sa scene pitaju da li im je jasno o čemu se radi, pa onda sami i odgovore da ništa nije jasno. Iako je konstatacija da ništa nije jasno tačna, u vazduhu ostaje neodgovoreno i potpuno logično sledeće pitanje „pa zašto mi ovo onda gledamo“.

Šekspirovi likovi predstavlјeni su oživlјenim svakodnevnim predmetima (mikrofonom, gitarom, dajirama, šnalom…). Iako je lutkarski teatar predmeta redak, pa samim tim scenski efektan i atraktivan postpuak, u predstavi je bio nedosledno sproveden. Nejasno je zašto je neki lik ponekad zamenjen predmetom, a ponekad ga tumači glumac.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

Koliko je važna saradnja između različitih pozorišnih sektora lepo ilustruje maštovita, a potpuno neiskorišćena i nefunkcionalna scenografija (kostim i dizajn scene: Mina Miladinović). S obzirom da se radnja komada odvija u šumi, a da su protagonisti priče majstori, scenografija simbolizuje drveće koje umesto krošnje ima velike, metalne zupčanike. Čim se zavesa podigla i čim su deca iz publike ugledala scenografiju, salom se začuo uzdah oduševlјenja. Međutim, glumcima kao da je metalna šuma samo smetala dok su utrčavali i istrčavali sa scene pazeći da se ne sudare. Likovi ni jedan put tokom predstave nisu iskoristili ono što je na sceni da se recimo sakriju, a reditelј da podeli zbivanja i scenski prostor.

Najsnažniji utisak tokom čitave predstave jeste da se glumci neverovatno dobro provode na sceni, da je njima zabavno, da uživaju u pevanju i sviranju, vijanju, glumi, a zbunjenoj deci koja nakon predstave nisu mogla da prepričaju šta su gledala nažalost nije približen dramski klasik. Publika je, moguće, suvišan element ovog scenskog tripa.

Categories
Kritika

Neodoljiva igra konvencijama

Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.

Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.

U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.

U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.

"Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.

Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.

Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.

Categories
Kritika

Bol razbijenog djetinjstva

Svaki rat vuče  za sobom brojne istine. U sjeni one službene pobjedničke, jer pobjednici pišu povijest, stoji gubitnička, a tu su negdje i naša, vaša i njihova, odrasla i, rijetko spominjana, no nama trenutno najzanimljivija – dječja. Rijetko tko se sjeti da su i djeca bila sudionici rata i kakve je posljedice rat ostavio na njih, počesto i mnogo teže nego na odrasle. Nešto više o tome kako je rat izgledao u očima djece možemo vidjeti u predstavi Razbijeno djetinjstvo autora i izvođača Vanje Čiče i Lorenca Tolića. Predstava progovara o ratu kroz istinite ispovijesti djece, sada odraslih ljudi, koji su proživjeli teror i neizvjesnost ratnih dana.

Predstava Razbijeno djetinjstvo izvedena je uživo na 54. PIF-u 19. rujna u poprilično intimnom okruženju, u maloj prostoriji sa svega 20-ak gledatelja. Mislim da je to dodatno pridonijelo teškoj, ali usamljenoj atmosferi koja je prevladavala kroz predstavu. U središtu su likovi Karlo i Marija, koje uglavnom utjelovljuju Lorenco i Vanja. Povremeno likovi postaju plišanci preko kojih izvođači lakše dočaravaju posebno teške i dojmljive scene. Uz to, u predstavi se pojavljuju i animacija materijala, odnosno dijelova odjeće koji predstavljaju sporedne likove te kazalište sjena i animacija dijelova tijela u svima nam poznatim oblicima zeca, psa i ptica. Za animaciju se, naravno, koriste dječji rekviziti koji su ujedno u funkciji prikaza jasnog oblika posttraumatskog stresa.

Iako su odrasli ljudi, Karlo i Marija su zapeli u vremenu rata, što su izvođači jasno upisali u reakcijama likova na zvukove koji ih podsjećaju na to doba – od zvuka sirene do radijskog šuma koji su gradacijom na scenu i u gledalište unijeli jak nemir i nelagodu, koja se još ostatkom priče, gdje Karlo i Marija (sada plišanci) odigravaju scenu sa početka rata, dodatno pojačava. Plišanci su u ovoj sceni dobro poslužili jer su mekani i pokret je lakše prodirao kroz njih. Doduše udarci glavom o zid nisu se jako čuli, ali vizualno je to bilo dovoljno. Najzanimljiviji trenutak u toj sceni bio je kada je Tolić počeo vaditi vatelin iz plišanca, što je dovelo do toga da se Karlo doslovno „trgao“ od tuge.

Zvuk metaka također je dopirao iz radija. Taj zvuk je pokrenuo novi val sjećanja, ovaj put animiran odjećom. Svaki komad odjeće predstavljao je drugu osobu koja je pala pred Marijinim očima. Odjeća je bila odličan medij i rješenje zbog lakoće pokreta i brzog padanja. Čiča je vješto animirala odjeću te se i karakter lika mogao osjetiti kroz sam pokret, što mi je bilo jako interesantno i zanimljivo. Još jedan posebno uočljiv trenutak bila je svađa između Karla i majke koji su se gledali u oči uz osjetnu napetost – bombe padaju, kava teče, ali majka je u potpunosti slomljena, tek ljuska osobe iz koje ne izlazi niti jedna suza. No zato je cijela scena zapravo plakala za nju. Tu su u pomoć priskočili skriveni glumci koji su lagano pokretali i rušili predmete napunjene s vodom. U tom trenutku, budući da nisam gledala popis izvođača, nisam ni znala da netko drugi pokreće scenografiju, već sam se čudila kako su se odjednom vrčevi prevrnuli. Bio je to iznenađujući trenutak jake poruke – sve je plakalo osim osobe slomljene tugom. U tom trenutku sam i ja zaplakala, nekako sam imala pred očima lice svoje majke kako plače, i zamislila sam i sebe u toj situaciji, tu bol i prestrašenost i suze su same potekle.

Svjetlo i glazba igrali su važnu ulogu jer su naglašavali promjene iz sadašnjosti u prošlost i nazad, te su davali i poseban ugođaj nelagode, tuge, značajnosti. Doduše nakon silnih pohvala, stiže i mala kritika. Naime, tijekom predstave bilo je trenutaka kada je tekst bio redundantan, nije imao funkciju jer smo radnju mogli iščitati iz glumaca. Tekst u tim trenucima nije naglasio radnju, nego je djelovao poput pomalo suvišnog pripovijedanja. Osim toga emocije i ekspresije glumaca bile su odlične i hvale vrijedne. Zaista se mogla vidjeti bol na njihovim licima i djelovali su kao da su prošli kroz to što su glumili.

Sve u svemu, predstava Razbijeno djetinjstvo srcedrapajuća je i bolna, ali vješto izvedena, s ponekim zamjerkama, no ne presudnim. Vidjeli smo djelić onoga kako je rat djelovao na djecu stvorivši im psihološke utege nimalo lake za nositi (se) kroz život. Zanima me kako je sada tim ljudima, kakav život vode, jesu li ostali ili su otišli iz ovih krajeva, mogu li se prisjetiti tih trenutaka bez previše boli ili je i dalje svaki put kao da su opet tamo, skriveni u podrumu i u tami. Nadam se da ih tama više ne skriva i da su zatvorili ta vrata podruma za sobom poput Karla i Marije.

Categories
Kritika

Uspavana lepotica, probuđena tinejdžerka

Američki psiholog austrijskog porekla protumačio je Princezinu krv od uboda na trn kao prvu menstrualnu krv tinejdžerke; ogradu oko dvorca koju zatim podiže kralj predstavio je kao oca zaštitnika prema svojoj kćerci adolescentkinji, a zapisao je i mnoge druge parabole u svojoj knjizi The Uses of Enchantment: The Meaning and Importance of Fairy Tales. Osim što je ime psihologa navedeno u afiši i što je napisano da je značajno uticalo na rediteljksi koncept, nikakav drugi upliv ove psiho-analitičke teorije ne vidi se na sceni. Zbog čega su autori insistirali na tome, nije jasno ni nakon odgledane predstave.

No, i sa i bez psihološkog osvrta, Uspavana lepotica je izazvala smeh, ispričala priču i začarala nas scenografijom i lutkama (Tereza Vašičkova). Već sa paljenjem prvih reflektora devojčica iz publike je glasno uzviknula: pa ovo će biti lepa predstava. I bila je potpuno u pravu! Na sredini scene je bio zamak koji se okretao, otvarao svoja vrata, prozore i dopuštao nam da zavirimo u sobe. Drvene lutke u kraljevskim odorama gipko su se šetale, kopale tunele, palile šibice, padale sa vrha dvorca, penjale se, ispaljivale se iz topa, plesale, pevale, igrale žmurke, grlile se… (Pavla Lustikova, Jan Popela, Milan Ždarski, Jan Čipčala, Petr Seiner, Pavel Černik)

Još jedan nivo uzbudljivosti predstave stvarali su muzičari (muzika Daniel Čamski), bubnjar i violinista postavljeni desno i levo od zamka proizvodeći uživo foli efekte i svirajući pozadinsku muziku. Na vrhu dvorca bilo je postavljeno platno malih dimenzija na kojem su se projektovale scene – proslava Princezinog rođendana, ulazak Princa u dvorac i poljubac buđenja. Ovo rešenje opravdano je zbog potrebe da se dešavanja prikažu u krupnom planu. U prvoj sceni su akteri bile lutke, a u drugoj lutkari. Pojavljivanje ljudi pred kraj lutkarske predstave nije zbunilo publiku. Gde je lutka stala, glumac na videu je nastavio.

Predstava je dobar primer kako se originalnom scenografijom, promišljenom režijom, znalačkom i spretnom glumom čak i dobro poznata i mnogo puta postavljana bajka može postaviti, a sigruno da bi starijoj deci bilo još zanimljivije da su se Betelhajmove ideje zapravo mogle prepoznati.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

O detektivima i čistim rekama

Autorka drame Petra Cicvarić za svoj tekst (u originalu nazvan Ribe u nevolji) osvojila je prvu nagradu na takmičenju za najbolju dramu za decu Mali Marulić 2019. godine. Vrcav, duhovit, pametan, poučan, dramaturški besprekorno dobro skrojen tekst govori o tri detektivske ribe koje u rečnim dubinama rasvetljuju slučaj nestanka ekološki osvešćene, rekli bismo i aktivistkinje Mladene. Na svom putu ribe uče decu o važnosti čistih reka i očuvanju životne sredine. Ekološka poruka nije prst u oko već kroz zabavnu priču ostaje publici za nauk. Na kraju, kada detektivi pronađu izgubljenu ribu koja se zaglavila u smeću, u delu reke gde niko ne ide upravo zbog zagađenosti, poentira se replikom da će uskoro „tamo gde niko ne ide postati tamo gde su svi“. Osim o prirodi, deca saznaju i o različitim vrstama riba i njihovom izgledu. U reci su som, šaran, grgeč, riba čistač…

Odličan tekst u postavci Gradskog Kazališza Zorin Dom i u izvedbi glumaca Petre Cicvarić, Vanje Gvozdića, Lovorke Trdin, Andre Damiša izgleda veoma mračno što je opravdano jer se priča odvija na dnu reke. Glumci veoma pažljivo i detaljno animiraju ribe (dizajn lutaka i scenografija Mladen Bolfek). Pored toga što svaka riba izgleda i priča drugačije, ona pliva i sedi  drugačije otkrivajući na taj način još nešto o karakteru lika.

Humor u predstavi se bazira na duhovitim replika i što je zanimljivo, često je usmeren ka starijoj publici. Recimo šaran je pevač po imenu Goran Šaran i peva pesmu Ja sam samo šaran dušo aludirajući na Gorana Karana i njegovu pesmu Vagabundo; riba grgeč je Goran Grgeč po zanimanju glumac referišući tako na hrvatskog glumca Gorana Grgića. Za mlađe, tu su bile dovitljivosti kao što su fištangram i fišbuk.

Muzika(Damir Šimunović), džez, mistična, prava detektivska kompozicija, prati atmosferu zbivanja na sceni. Na samom kraju sve ribe pevaju veseo, lako pamtljiv song dok zajedno čiste svoj dom naučivši koliko je važno da ne prljamo svoje okruženje.

Na tragu je pravi primer kako o ekologija ili nekoj drugoj važnoj temi treba razgovarati sa decom – nenametljivo, kroz igru, smeh, priču koja im drži pažnju, koja je originalna, koja ih vodi u svet koji im nije toliko poznat (u ovom slučaju rečni). Još jedna pohvala ovoj predstavi jeste da se priča smešta u lokalni kontekst. Deca u Karlovcima u Hrvatskoj prepoznaju da se radi o njihovom gradu, lako se identifikuju, automatski im je radnja prijemčivija, a lokaliteti o kojima se govori su im poznati. Nesporno je da su i deca u Subotici na festavalu razumela priču iako možda nikad nisu videla reke o kojima se govori, ali ovo pokazuje promišljanu repertoarsku politiku Gradskog Kazališta Zorin Domi razmišljanje o deci za koju prave predstavu.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

Ljubav prema pozorištu i publici

Predstava je nalik na gledanje kroz kaleidoskop, a izoštravanjem slike prepoznajemo životnje (žabu, zeca, psa, pauna, krokodila, žirafu, kamilu…) i ljude (plesače nalik Majklu Džeksonu, pastira i devojka, folklornu trupu, glumca…). Sve se odvija iza tankog crnog vela preko kojeg se projektuju zvezde ili staništa životinja, a gledanje preko koprene upotpunjava osećaj magije (scenografija: Bonjo Lungovi Konstantin Karakostov). Prizore međusobno povezuje monolog iz off-akoji vrlo poetičnim jezikom pripoveda kratku istoriju glumca i lutkarstva.Muzika (Konstantin Karakostov) se kreće od klasične, preko pesama ABBE, Majkla Džeksona, elektro muzike, a završava, srpskim kolom.

Uigran ansambl pozorišta (Danka Balać, Imelda Vereš, Danijel Dudaš, Elvira Gal, Zalan Greguš, Endre Kočiš, Ksenija Mitrović, Uroš Mladenović, Viktorija Palfi, Gertruda Fridrik) animira sedam različitih vrsta lutaka i pokazuje spretnost u isto toliko tipova lutkarstva. Stvaraju i pokreću životnje i ljude napravljenje od šarenih ploča geometrijskih oblika, od velikih sunđerastih površina, dugačkih svilenih traka, creva, odeće, koriste lutke koje se navlače na ruku, javajke i u jednoj sceni se poigravaju se teatrom senki. Lutke napravljene od više delova glumci u postupnosti sastavljaju pred publikom, zatim pokrenu lutku kao celinu i onda se prizor rastavlja i pretvara u drugi oblik. Postupnost i preciznost u građenju lutaka je oduševljavala decu u publici.

 Kako je Subotica multinacionalna sredina, pretposlednja scena je inscenacija narodne mađarske priče o pastiru zaljubljenom u devojku koja se pretvara u labudicu, a poslednja scena su muzičari i folkloraši u tradicinalnoj srpskoj narodnoj nošnji koji sviraju i igraju uz kolo. Tako se u predstavi podvukla ideja tolerancije i razmene kulture.

 Predstava je prikazala upravo ono što i sam naslov kaže, vrlo jednostavno i suptilno – ljubav prema pozorištu. Takođe je pokazala kako i od čega lutka može da nastane, kako da se kreće, šta sve lutkar uopšte može da radi sa lutkom. Glasovi iz off-a poslužili su tek kao svojevrsni omaž i zahvalnost zbog istrajnosti glumaca kroz vekove. Teatru s ljubavlju je predstava koja u fokus stavlja samu teatralnost, odgovara na pitanje šta je to pozorišno u pozorištu za decu, a vizuelnost i veštinu lutkara dovodi do perfekcije.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

 

Categories
Kritika

Bajka na note

Narator i dirigent priče (ubedljiv Duško Mazalica) jedini govori i često prepričava ono što vidimo da drugi likovi fizički rade. Ovakav postupak nepotrebno duplira informacije. Ostatak glumačke ekipe  (Dragan Vučić, Đorđe Janković, Dragan Banjac, Aleksandar Blanić, Božana Bijelić, Zorana Šuman, Ana Anđelić, Đurđa Babić) čini orkestar, svaki sa svojim instrumentom i likom; flauta, oboa, klarinet, fagot, rog, bubanj i violina, odnosno ptičica, patka, mačak, Pećin deda, vuk, lovac i Peća. Svi instrumenti su prvo pokazani, a onda se čula i muzička sekvenca koja uči decu kako koji instrument zvuči i dodaje karakter liku. Pri drugom pojavljivanju junaka na sceni, Narator pita decu da li su zapamtili koji instrument se vezuje za njihovu pojavu što je takođe veoma edukativno.

Koncept je vrlo zanimljiv, ali priča je previše jednostavna, bez bilo kakvog obrta, produbljivanja odnosa, prepreka ili opasnosti: Peća uz pomoć ptičice uhvati vuka i zajedno sa lovcem ga odvede u zoološki vrt. Da je priča složenija, da ima jasnu poruku, onda bi sasvim sigurno deca lakše i dugotrajnije zapamtila muzičke lekcije.

Najveća vrednost ove predstave jeste što je publika čula muziku Sergeja Prokofjeva i što je generalno čula klasičnu muziku. Scenografija (Svila Veličkova) prati temu pa se tako izvedba dešava na velikom platnu preko kojeg je odštampan notni zapis kompozicije. Po potrebi glumci ulaze i izlaze iz platna koje visi sa plafona i prostire se po celom podu. Dizajn lutaka, (takođe Svila Veličkova) odnosno maske glumaca koji su tumačili životinje i Dedu bio je na granici dopadljivosti. Recimo kostim vuka nije bio ni realističan, ni maštovit, ni strašan u krajnjoj liniji iako je vuk trebalo da bude zao i opak. Umesto toga imao je neprikladno dugačko i tanko telo i predimenzioniranu glavu.

Predstava Peća i vuk nije sasvim iskoristila potencijal koji nudi simbioza pozorišnog i muzičkog sveta. Očigledna je namera, ista koju je imao i ruski kompozitor, da se deci približi orkestarska muzika, ali deluje da su Peća i životnje mogli da upadnu u najrazličitije nevolje pre krajnjeg hvatanja vuka.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

Kraljevstvo za dečji smeh

Kad priča ima jednog kralja, onda je to bajka, a kad ih ima trojicu, onda je to već cirkus.

Rozi, Plavi i Žuti ili Debeli, Visoki i Kosati kralj, nazovimo ih tako zbog njihovog kostima i izgleda, na početku predstave se bore za jastuk kako bi konačno utonuli u san. Međutim, sva trojica pronalaze po krunu i odlučuju da postanu kraljevi. Ni jedan, doduše, nije spreman da preuzme odgovornost koju ta funkcija nosi, pa tako Debeli pravi sneška u mirkotalasnoj, Visoki svojim birokratskim spisima slučajno obmota ceo zamak, Kosati izazove požar. Sukob eskalira u rat malim sunđerastim čovečuljcima da bi se do kraja sve okončalo pretvaranjem krune u jastuk sa početka i odlaskom na spavanje.

Priča je vrlo jednostavna i zato je ostavila prostor za pregršt gegova, padanja po sceni, iskakanja, sakrivanja, udaranja, grljenja i druge fizičke radnje. Pantomima, mimika i generalno pokret glumaca bili su sasvim jasni i izazivali su neprestana dobacivanja dece iz publike. Kad god bi neki od kraljeva prilazio drugome iza leđa, deca bi upozoravala; kada bi se na sceni pojavila kutija, a da je niko od ljudi nije tu uneo, deca su odmah alarmirala aktere. Glumci se nisu naročito osvrtali na dečje komentare i glas gledalaca nije uticao na promenu toka igre. Povratna interakcija od strane glumaca je izostala iako je sve što je izvođeno na sceni, pozivalo odgovore dece.

Reakcija iz gledališta kada su tri kralja pecala je bila vrlo duhovita. Deca su vikala da nema vode i prema tome nemoguće je da glumci pecaju. Ni pre, ni posle toga, ništa od situacija koje bi bile nemoguće u stvarnom životu nisu smetale deci. Na primer telo sneška se naprivilo od jedne snežne pahuljice u mikrotalasnoj i to je bilo sasvim u redu, ali pecanje bez vode je bilo isuviše neralno za publiku. U razgovoru sa glumcima, kada sam im prevela zbog čega su deca vikala na pecaroše, prepričali su da se slične situacije dešavaju sa gledaocima u Nemačkoj kada se deca od svega što vide, bune protiv sunčanja na sceni jer nema peska. Ni ja ni glumci nemamo objašnjenje iznenadnog protivljenja, ali je u svakom slučaju pokazuje čudnovatu maštu i principa najmlađih.

Osim situacije sa pecanjem, deca u publici nisu prestajala da se smeju i pomažu junacima na sceni. Od početka do kraja intenzitet radosti i uzbuđenja se nije smanjivao. Najveća oduševljanja su izazivale iluzije koje deca nisu sasvim mogla da razumeju u trenutku gledanja, kao što su na primer pojave predmeta na sceni bez da su oni videli ko ih je uneo, dim čiji izvor je sakriven, svetlo u obliku zvezdica na zidu… Pored gegova humor je proizilazio iz kontrasta i neočekivanih disproporcija – krupan čovek sedne na malu stolicu, mala pecaljka ima ogrmonu udicu, visok čovek ima kratak prekrivač… U nekoliko navrata glumci bi promrljali pozdrav jedan drugome na izmišljenom jeziku što je decu prvo nateralo da se smeju pa onda da pozdrav ponavljaju.

Scenografija (Moc Tice) u vidu prednjeg zida zamka oslikanog nadrealističkim stilom sa gomilom manjih i većih otvora, čarobnom mikrotalasnom na sredini, levcima umesto olucima, omogućavala je dodatne gegove i simbolisala san koji je okvir priče.

Muzika (Matvei Saburov, Katja Averkova) najslabiji je element. Kako je predstava neverbalna i priča se pripoveda pokretom i zvukom, muzika je trebalo da bude u saglasju sa temperaturom na sceni. Mnoge komične situacije pratila je setna muzika što je kvarilo čitav doživljaj.

Iako tekst izvedbe Tri puta kralj pruža mogućnost da i pored smeha, deca nešto nauče, shvate da ne treba biti sebičan i ljubomoran, a treba biti marljiv i dobar drug, autori su izabrali da se zadrže na nivou efekata i duhovitosti. Možda ovo nije najbolja odluka iz perspektive dramskih pedagoga i stvaralaca, ali kada slušate decu kako se kikoću sat vremena bez prestanka, teško je ovom izboru bilo šta i zameriti.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara