Categories
Kritika

Šarenilo svedeno na crno-bijeli svijet

Djeca u svom kazalištu vole igru i akciju, pjesmu i ples, a roditelji, pak, jasnu poruku o kojoj će u danima nakon predstave moći raspravljati s malenim gledateljima. Ako iz tog kuta bacimo pogled na novi mjuzikl Žar ptice o štetnosti nezdravog života, Mama, ja sam pozelenio!, dobili smo punokrvni kazališni hit za djecu, što potvrđuju i reakcije mlađahne publike na prvoj reprizi. No budući da se ovakvim površnim uvidima više bave marketinški stručnjaci, nego kritičari, vrijeme je da uronimo u pjesmu, razložimo je na dijelove i procijenimo drži li vodu ili tone u njoj poput kamenčića.

Mama, ja sam pozelenio! autori nazivaju šarenim mjuziklom za djecu koji se bavi vrlo važnom i aktualnom temom. Riječ je o dječjoj tromosti i debljini kao rezultatu nedovoljnog kretanja, pretjeranog druženja s kompjuterskim igrama i neobuzdanog uživanja u nezdravoj hrani. O temi, jasno, treba pričati na svim razinama – od obitelji i škole do kazališta, samo je pitanje na koji način. Dok su u prošlogodišnjoj predstavi Ako kažeš, gotov si! drugoj važnoj dječjoj temi – vršnjačkom nasilju – žarpticaši pristupili žestokim scenskim istraživanjem bullinga, debljini i nekretanju odlučili su, logično, pristupiti predstavom ispunjenom pjesmom, plesom i intenzivnim igračkim ritmom. Samim time, početni izbor bio je vrlo dobar, no na njega se naredalo nekoliko slabih karika koje su dobrim dijelom uzdrmale odličnu početnu poziciju.

Prva je slaba karika neuvjerljiv libreto Igora Weidlicha u kojemu se jednostavna i čista priča o tromom dječaku, koji zbog ljubavi pokušava promijeniti životne navike, gradi oko neuvjerljivih i forsiranih motiva. To rezultira brojnim slabostima i neuvjerljivostima, između ostalih, izostankom emocionalne veze s akterima. Tako mladi tinejdžeri ne bivaju oduševljeni i zaluđeni curama, novim mobitelom ili  kompjuterskom igrom, već novootvorenom pekarnicom koja ih dovodi do čiste ekstaze, majka naslovnog junaka krajnje je pretjerano zaštitnički raspoložena, njegova fizička slabost jednako je neuvjerljiva, a obrat forsiran i zbrzan. Sve je to na sceni oblikovano, sasvim suprotno podnaslovnom šarenilu, u crno-bijeloj krajnosti.

"Mama, ja sam pozelenio", foto: Mare Milin
“Mama, ja sam pozelenio”, foto: Mare Milin

Jasno je da u fokusu mjuzikla za djecu ne treba biti slojevitost priče, odnosa ili karaktera, već čistoća i jasnoća koje otvaraju prostor pjesmi i scenskoj igri, no ovdje je jasnoća svedena na dva krajnja pola koji su se svojom neuvjerljivošću nametnuli ostatku predstave – likovi su ostali plošni, odnosi među njima crno-bijeli, a u razvoju radnje logiku je zamijenila nemotivirana opreka. Sve te elemente nisu uspjeli prikriti i nadjačati vrlo zgodni songovi koje potpisuje Bojan Jambrošić, a koji su fino uranjali u dječje uši, zavodeći ih ritmom i promjenama.

Redateljica Marijana Matoković predstavu je izgradila od niza epizoda razdvojenih kratkim crnim prelazima. Same epizode oblikovane su od songova produženih i(li) razlomljenih u zaokružene cjeline koje su se naslanjale jedna na drugu sadržajno, no ne i ritmički. Naime, izostalo je ritmičke izmjene i dijaloga između epizoda koje su uglavnom nanizane u visokom, na mjestima furioznom ritmu, u kojemu je i u pravilu odbojni crni prijelaz djelovao kao dobrodošao predah. Ta furioznost s jedne strane djeci nije dala vremena za predah, no s druge se s vremenom pretočila u monotoniju te nije dopustila naglašeniji prodor emocije u predstavu.

Bojan Jambrošić ne potpisuje samo autorstvo songova, već i tumači glavnog junaka Bojana, što predstavlja još jednu slabu kariku ove predstave. Naime, u društvu odličnih glumaca Dunje Fajdić, Petra Atanasoskog, Vesne Ravenšćak Lozić i Bogdana Ilića, Jambrošić se glumački izgubio te je neuvjerljivost, slabost i nesigurnost zamijenio površnom prenaglašenošću. Iako je pjevačke dionice očekivano odradio vrlo dobro, u nekim se songovima, poput hip-hoperskog, osjetila njegova izvedbena nelagoda, odnosno nedovoljna opuštenost i prepuštenost igri. Rezultat svega toga bio je, ponovo, izostanak emocionalne povezanosti gledatelja s glavnim junakom, s njegovim fizičkim i ljubavnim problemima i konačnim uspjehom.

Dunja Fajdić i u ovoj je predstavi pokazala potpunu prepuštenost igri i likovima koje tumači. Kao Bojanova ljubav bila je šarmantna i jednostavna, bez nepotrebnih infantilizacija, dok je kao doktorica bila vrlo duhovito karikaturalna. Njena uživljenost u igru najbolje se pokazala u songovima u kojima se predavala pjesmama, ne bježeći niti od pokojeg pucanja glasa i promašenog tona koji su samo pojačavali šarm njene igre. Petar Atanasoski bio je uvjerljiv Bojanov prijatelj i duhovita, no ipak malo pretjerano iskarikirana mama, ali njen problem prodire u sam lik kojemu se scenska karikatura nametala kao jedino logično rješenje. Bogdan Ilić također je vrlo dobro i dopadljivo oblikovao drugog Bojanovog prijatelja, dok je s tatom, znatno diskretnijim, nježnije zakoračio u karikaturu. Jedina realistična odrasla osoba bila je profesorica koju je Vesna Ravenšćak Lozić uspješno oblikovala kao moralnu vertikalu i čvrstu točku, dok je pekaricu duhovito razigrala. Sve troje bili su pjevački uvjerljivi, energični, opušteni i prepušteni, što je dobrim dijelom nosilo predstavu.

Tihana Strmečki songove je koreografirala diskretno, uz stalni pokret, no ne i naglašeno uočljivu koreografiju. Irena Kraljić kostime je oblikovala u stilu podnaslova – šareno i mladenački, pomalo neuvjerljivo oblikujući Bojanovu debljinu, dok je scenu pročistila na osnovne i lako pokretne rekvizite. Ivan Štrok svjetlom je jasno stvarao i podcrtavao promjenu boje unutar likova, ali i njihovih tanjura. Zaključno, predstava Mama, ja sam pozelenio! potencijalni je hit gotovo furioznog igračkog ritma, no s većim brojem slabih karika koje izviru iz neuvjerljivog libreta i slabašne glavne role.

Categories
Kritika

Antičko-tinejdžerski raspašoj

Jedan od najvećih misterija domaćeg kazališta je kako privući u svoje zamračene redove ključnu publiku u stvaranju gledateljskog kontinuiteta – tinejdžere. Moguća rješenja koja se nabace s vremena na vrijeme kreću se od osnovnih, poput otvaranja kazališnih scena za mlade (sad se pitate o čemu uopće pričamo ako nemamo ni scene, ali, da, jedan Osijek, koji ima glumačku i lutkarsku akademiju, nema scenu za mlade!), do konkretnih poput izbora atraktivnih tema, scenskog izraza i jezične komunikacije.

Za razliku od mnogih koji nude odgovore na papiru i po kuloarima, Dora Golub bacila se na posao i u predstavi Antički underground: laž, istina i mit Kazališta Virovitica ponudila svoje rješenje u spoju tinejdžerima više obavezne, nego atraktivne teme i bliskog im načina komunikacije. Nije na sceni, dakle, propitala mladenačku ljubav i mržnju, društvene medije i bulling, već antičke mitove, čime je publiku prizvala onim lakšim, lektirnim putem, no u isto vrijeme ne dozvolivši da jaz od 2500 godina funkcionira kao kazališna rampa, već je taj daleki svijet maksimalno približila ciljanim publikama. Učinila je to suvremenim tinejdžerskim rječnikom i osuvremenjenim sadržajem, odnosno povlačenjem paralele između društvenih i estetskih navika antičkih bogova s gadgetima, fejsbucima, instagramima i drugim obaveznim sastojcima života suvremenih tinejdžera. U tom spoju i osuvremenjenom čitanju Narcisova zrcalna samozaljubljenost pretočila se u selfie, po domaće sebić, objava na vazi (tek tada je antički čovjek važan, točnije vazan) našla je svog suvremenog parnjaka u Instagram postu s milijunima pratitelja, a antička glazba dobila je svoj odgovor u turbo folk i zabavnoglazbenim ritmovima koji će gotovo sigurno ciljane publike uvući i zadržati u predstavi (autori glazbe i dizajneri zvuka su Vedran Gorjup i Mario Petrinjak).

Golub, koja potpisuje adaptaciju Schwabovog čitanja antičkih mitova i režiju predstave, ovaj antičko-tinejdžerski gemišt nije smjestila u prostor mladenačkih raspašoja, već u poprilično nepoznat im svijet sjena, što je bio vrlo smion i škakljiv potez jer je jedna od njihovih ključnih osobina plošnost koja priziva monotoniju. Na sreću, radila je s glumcima koji imaju iskustva s razigravanjem sjena još od studija na osječkoj akademiji (posljednja „tunelska“ scena iz Hada jako podsjeća na završni rad osječkih studenata prije nekoliko godina) pa su taj ponajveći izazov u predstavi vrlo uspješno riješili stalnim izmjenama izraza i pristupa. No krenimo redom…

Kazalište Virovitica, "Antički underground: laž, istina i mit", foto: Promo
Kazalište Virovitica, “Antički underground: laž, istina i mit”, foto: Promo

Antički underground nije neka mračna underground scena koja se gradila paralelno i alternativno s Olimpskom škvadrom, već nešto drukčiji pogled na Zeusa & co. Iako su nas škole naučile da knjigama uglavnom treba vjerovati, Golub je odlučila propitati istinitost mitova, i to iz prve ruke, dovevši na scenu stvarne mitske junake – od Hermesa, Prometeja i Pandore, Perzeja i Meduze do Perzefone i Hada. Jasno, nakon njihovih izravnih svjedočenja i sami mitovi poprimili su nešto drukčije obličje te su se pretočili u vrlo duhovit i dinamičan svijet prepun dekadencije i okrutnosti, ali i ljubavi prema sebi i drugima. Također, Golub se u tekstu sadržajnim pomacima i minijaturama višestruko obratila današnjim tinejdžerima, ujedno pomicanjem fokusa onom znanom, naglašeno muškom svijetu bogova suprotstavivši ženski pogled na mitske sapunice.

Redateljicaje predstavu oblikovala oko tri mita kroz koje nas vodi voditelj i pripovjedač MC Hermes i upravo taj strukturni sloj čini najslabiju kariku cjeline. Mitove je omotala pripovjednim okvirom, tim teatraliziranim konceptom omogućivši glumcima šetnju između iluzije i deziluzije, mita i stvarnosti, što je na mjestima funkcioniralo, no šepalo je u povremeno rastegnutim i nategnutim dijalozima okvira (vjerujem da će se s brojem izvedbi ti dijalozi opustiti, pročistiti i živnuti). Također, u tom linearnom nizanju mitova nedostajala je strukturna gradacija i naglašenija ritmička igra te je sam kraj došao neočekivano i iznebuha. No iako to iz kuta kritičara i nije najbolje rješenje, takav naprasan i prebrz kraj možda u ciljanim publikama stvori želju za brzim povratkom u kazališni mrak. To još ostaje za vidjeti kad školarci konačno dobiju dozvolu za grupne posjete kazalištima (predstava namijenjena tinejdžerima još nije igrana pred njima). Jednako tako, iako bi stroži kritički pogled zamjerio predstavi i nesklad, odnosno nabacanost (izvedbenih) ideja, smatram da bi te neočekivanosti i stalna scenska iznenađenja u kojima se tinejdžeri mogu prepoznati ili im se bar dobro nasmijati, mogli dobro funkcionirati pred ciljanom publikom. I o tom potom.

Goran Koši bio je vrlo dobar MC Hermes, fino vodeći predstavu i ostajući duhovito zatečen gubicima pripovjednih konaca, dok su Sara Lustig i Goran Vučko uglavnom vrlo efektno oživljavali mitove ispred i iza sjenovitog paravana. Poneke greške, pomake i odmake u stvaranju sjenovitih svjetova možemo im oprostiti, budući da je u igri sjena nužno potrebna praksa, odnosno veliki broj izvedbi, kojih nisu imali. Posebice ovako oblikovanih sjena u kojima su lomili, spajali i kolažirali tijela, koristili dubinu prostora i boje, razbijali plošnost i očekivanost, da bi u zadnjoj sceni poništili i platno, dimom i svjetlom oblikujući dubinski svijet sjena. Također, na više su mjesta razvili zanimljiv dijalog i duhovitu polemiku, ponekad i pravi sukob između sjena i riječi u kojemu su vizualni elementi predstave uspješno mijenjali, korigirali i dopisivali svog scenskog nositelja – tekst.

Odličan posao napravio je oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj (zasluženo osvojena nagrada na SLUK-u), stvorivši dinamičan, obojen, trodimenzionalan i scenski živ svijet sjena, dok je scenografkinja i kostimografkinja Tončica Knez vrlo zgodno i duhovito, a u pogledu Sare Lustig mladenački zavodljivo, obukla glumce.

Zaključno, bez obzira na poneki redateljski, koncepcijski i strukturni problem, predstava Antički underground vrlo je zabavna, dinamična i duhovita igra mitovima i sjenama čijoj scenskoj zaigranosti i razigranosti tinejdžeri neće moći odoljeti. Barem ja ne bih, da sam ponešto mlađi.

Categories
Kritika

Uzlet na krilima odličnog ansambla

Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.

Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.

Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.

Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.

GKL Rijeka, "Flekavac", foto: Promo
GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo

U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.

Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.

Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.

Categories
Kritika

Ko to tamo svetli?

Kada vam – dok prolazite ulicom, ili sedite u kafiću – priđe dete uzrasta između pet i petnaest godina (“maloletna osoba”) sa molbom za nešto novca ili hrane, šta obično uradite: okrenete glavu na drugu stranu, date nešto sitnine uz prekornu pouku, ili možda reagujete grdnjom/psovkom? Reč je tek o inicijalnoj situaciji, takoreći “naslovnoj strani” složenog klupka pitanja prošnje/ “maloletničke delinkvencije”/trafikinga/nasilja nad decom – klupka koje čini potresnu osnovu problemske i nimalo bajkovite predstave, što su je, polazeći od kultne Andersenove priče i dokumentarnog materijala iz već poluzaboravljene studije “Pozdravi nekog” psihologa Vesne Ognjenović i Budimira Nešića (1972), upriličile dramaturškinja Mina Petrić i rediteljka Sonja Petrović (“Ko je ubio Dženis Džoplin?”).

Scenska pripovest dveju mladih autorki, inspirisana, kako same navode, pitanjem “ko su danas devojčice sa šibicama i kakvim su opasnostima izložene?”, na suptilan i istovremeno konkretan način uspeva da postigne i dramski i edukativni učinak, zahvaljujući, najpre, veštoj kombinaciji triju scenskih postupaka. Siže istoimene Andersenove bajke funkcioniše, s jedne strane, kao osnovni okvir situacije glavne junakinje, to jest faza njene tragične sudbine – siromaštvo, usamljenost, hladnoća (godišnjeg doba, ali i metaforična hladnoća sveta u koji je bačena). Istovremeno, snovi Andersenove heroine, kao i simboili kojima su označeni – osobito simbolički niz “zvezda-novogodišnja prskalica-šibice” – poprimaju najpre ironični, a potom i gotovo tragični prizvuk, sučeljeni sa drugim slojem priče: naime, nizom prizora u kojima dokumentarni iskazi iz pomenute studije postaju, (dijaloški i scenski) sastojci jedinstvene a simbolične priče o zanemarivanju dece, njihovoj eksploataciji i uvođenju u kriminal – dakle, čitavoj jednoj, još uvek prećutkivanoj, skali nasilja.

Uvodeći, kao treći sloj predstave, komentatorske pasaže – tokom kojih sami akteri, “izlazeći” privremeno iz svojih primarnih uloga, daju prividno jednostavne, a bolno opominjuće definicije pojmova kao što su strah, ljubav, ili empatija – autorke ne samo da izbegavaju zamke zapadanja u sentimentalnost ili patetiku, već, promišljenim izborom mesta ovakvih iskoraka, uspevaju da pomere gledaoca iz udobne pozicije distanciranog posmatrača – što predstavlja, u krajnjoj liniji, nepretencioznu, ali veoma ubedljivu primenu brehtovskog efekta “očuđenja”.

Svesna da ovako složena konstrukcija traži vrstu izraza koji bi u gledaocu mogao da pobudi i kritičnost i saosećanje, rediteljka Sonja Petrović je svoju mladu glumačku ekipu vodila, bez većih odstupanja, putanjom koja poseduje igrivost bez infantilnog, emocionalnost bez patetike, ali i (u komentarima) argumentaciju lišenu dociranja. U tom smislu, izbor Kristine Savkov za naslovnu ulogu je nesumnjivo pun pogodak: dozu autentične svežine i nesvakidašnje samodiscipline, koju je nedavno demonstrirala kroz sjajnu epizodu u “Smrti gospodina Goluže”, Kristina Savkov je ovde razvila u ubedljivu demonstraciju žanrovske raznovrsnosti, koja ukazuje na velik potencijal. Pored nje, zahtevima ovakvog hibridnog stila u najvećoj meri je odgovorio Ervin Haddžimurtezić, a za kompletnu atmosferu komada ima presudne zasluge i dizajn svetla Nikole Marinkova. Najzad, neophodno je napomenuti da bi – barem prema intenciji autora – integralni deo zbivanja trebalo da predstavlja i razgovor izvođača sa gledaocima, neposredno nakon predstave: sudeći prema (pozitivnoj) reakciji premijerne publike, namera je više nego opravdana.

Categories
Kritika

DECA U POKRETU

„Bajka je priča o čudesima koja se ne mogu zbiti. Reč bajka potiče od reči ‘bajati’ što znači ‘lečiti boljku tajanstvenim rečima’. Bajke najčešće imaju srećan kraj, jer pravda na kraju pobeđuje. Sve bajke počinju sa: Jednom davno…“

Andersenova „Devojčica sa šibicama“ je sigurno jedna od najkontraverznijih bajki koja i posle dva veka izaziva različite komentare. Svedoci smo da je ponovo aktuelizovana polemika o tome da li je treba zadržati i nastavnom programu (lektira za drugi razred osnovne) jer je po mišljenju nekih korisnika društvenih mreža „najtraumatičnija priča njihovog detinjstva“. Sa druge strane psiholozi kažu da bajka sa ovako snažnom porukom iz mnogo razloga treba da ostane u programu jer podstiče sazrevanje i maštu iako izaziva teška osećanja, tugu, nezaštićenost, neizvesnost, poniženost… Ipak smo najbliži stavu ruskog književnog kritičara Dobroljubova, još iz vremena kada je bajka nastala: „Andersenove bajke imaju divnu osobinu koja nedostaje drugim piscima za decu. U njima ono što postoji u stvarnosti poprima pesnički karakter, a ipak ne plaše dečiju maštu kojekakvim duhovima i mračnim silama. Andersen oživljava obične stvari i pokreće obične nežive predmete…“

Želim nešto drugo/Hoću nešto novo/Otići negde treba/I početi ispočetka…

Čini nam se da je autorski tim projekta „Devojčice sa šibicama „, uz podršku rukovodstva Pozorišta mladih i saradnju sa civilnim sektorom (Festival ekološkog pozorišta za decu i mlade – Bačka Palanka, Udruženje građana „Sloboda nema cenu“ – Novi Sad), hrabro iskoračio iz zone repertoarskog komfora osavremenjavajući ovu intrigantnu bajku i dodajući joj još jedan izuzetno važan segment, sa kojim smo svakodnevno suočeni, a koji se najčešće zaobilazi u širokom luku. To je priča o…  deci  u pokretu. O deci kojoj je ulica dom. O deci u koju često ne želimo da gledamo. O njihovim bajkama. Predstava o detinjstvu. O smrti. O empatiji. O trafikingu i strahu. Predstava o nadi i ljubavi. „Devojčica sa šibicama“ je predstava za decu i roditelje, i bajka koja nas uči da gledamo u ljude, a ne u zvezde, te da srećan kraj stvaramo upravo mi. Važno je naglasiti da je predstava prvenstveno namenjena deci starijoj od dvanaest godina i naravno odraslima jer ako se malo ozbiljnije sagleda to je populacija za koju, na globalnom nivou, u svim segmentima umetnosti, ima izuzetno malo kvalitetnih dela. Možemo na prste jedne ruke pobrojati autore i dela koja se bave tom ciljnom grupom u književnosti, filmu, pozorištu…

Suptilnim dramaturškim pristupom, Mina Petrić i Sonja Petrović, publiku suočava sa potresnim pričama koje se svakodnevno dešavaju, u našem neposrednom okruženju i često izazivaju nelagodu i pogrešne reakcije čak i onda kada su dobronamerne. Originalna bajka je isprepletana sa citatima iz knjige „Pozdravi nekog“ i autentičnim ispovestima dece iz Svratišta za decu i mlade Grada Novog Sada. Oživljavanjući obične stvari i pokrećući obične nežive predmete, rediteljski koncept Sonje Petrović se promišljeno zasniva na „jeftinoj“ scenografiji sačinjenoj od korišćenih kartonskih kutija i „antikviteta“ sa smetlišta, uz umešno korišćenje tehnike lutkarskog teatra objekata.

foto Vladimir Veličković

Jasmina Radujko je kostimografska rešenja ukomponovala sa „deponijskom“ scenografijom koristeći široki spektar iznošene garderobe sa buvljaka. Možda će oku strožijeg kritičara  zasmetati neutralnost bakinog kostima koji je, čini se, poizašao iz tehničko/mizanscenskog problema tj. pozicije naratora koji Veru Hrćan Ostojić, u ulozi bake,vezuje da veći deo predstave provodi na vrhu merdevina. Kompozitor Igor Sakač je toplom akustičnom podlogom dodao još nekoliko sentimentalnih elemenata u mozaik koji je kod većeg dela premijerne publike izazvao neku čudnu vlažnost u očima ili bar knedlu u grlu.

Glumačka ekipa na čelu sa Verom Hrćan Ostojić , doajenom lukarske i dečije scene srpskih pozorišta, se posvećeno u bez ostatka upustila u delikatnu problematiku koju nosi ova kompleksna priča. Prenoseći svoje zamašno iskustvo Vera Hrćan Ostojić stoički, bez puno patetike, uspeva da sa svojim mladim kolegama uroni u srž problema i da pored snažnog dramskog efekta podvuče i edukativnu poentu u nastojanju da rasvetli probleme najranjivijeg segmenta ne samo našeg društva. Još uvek mlada ali već iskusna Kristina Savkov, u naslovnoj ulozi, se sa ogromnom posvećenošću uhvatila u koštac emotivno veoma zahtevnim zadatkom koji veoma lako može da odvuče glumce na pogrešan trag kroz jeftina i predramljena scenska rešenja. Muški deo ansambla je na sebe preuzeo ogroman deo posla i odgovornosti dočaravajući mnogobrojne direktne i slučajne, dobronamerne i one druge aktere, sa kojima su deca koja žive ulici u svakodnevnom kontaktu. Posebno nas raduje što su nam Ervin Hadžimurtezić, Aleksa Ilić i Danilo Milovanović, koristeći različite glumačke tehnike, još jednom pokazali da se u Pozorištu mladih dosledno neguje rad na raznovrsnosti glumačkog zanata uz maksimalnu profesionalnost i posvećenost savremenim teatarskim kretanjima.

Posebno treba podvući ozbiljnost sa kojom je  autorsko/edukativni/izvođački tim pristupio procesu rada na predstavi kroz neposrednu saradnju sa decom i zaposlenima iz Svratišta za decu Grada Novog Sada uključujući u i stručne saradnike (psiholog Jelena Sokić i pravnik Dobrila Marković). Sa kojim elanom se čitav anasmbl posvetio ovom projektu nam govori i to da su, nakon burnog aplauza kojim su nagrađeni, izvođači zamolili publiku da ostanu u sali da bi porazgovarali o utiscima i eventualnim nedoumicama u vezi sa ovom problematikom i ta praksa je predviđena za sva buduća izvođenja.

foto Vladimir Veličković

Punu podršku ovom pionirskom poduhvatu je uputila i poverenica za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije, Brankica Janković, koja je svojim prisustvom na premijeri i učešćem u razgovoru nakon predstave nas uverila da ta podrška nije samo deklarativne prirode. Na kraju možemo da konstatujemo da nas raduje što je Pozorište mladih u svom dugodišnjem plodnom radu pokrenulo još jednu veoma bitnu dimenziju, edukaciju mladih i njihovih roditelja i suočavanje sa neposrednim okruženjem. Ova predstava može da baci svetlo na mrak u kom žive deca koja rade na ulici. Makar to svetlo bilo – plamen šibice.

Categories
Kritika

Ovaj zec želeti ume

Lutkarska predstava namenjena deci starijoj od 3 godine Potraga za plavim zecom rediteljke Emilije Mrdaković u produkciji Pozorišta mladih, Novi Sad nastala je prema motivima dečje pesme Plavi zec Duška Radovića. Dramatizaciju potpisuje dramaturškinja Irina Subakov zajedno sa rediteljkom i glumačkom ekipom predstave.

Radnja je smeštena u jedinu, pa samim tim i najbolju agenciju za pronalaženje izgubljenih životinja gde tri detektiva (Marija Radovanov, Slobodan Ninković i Saša Latinović) dobijaju misterioznu kutiju od anonimnog pošiljaoca koji zahteva da pronađu nestalog plavog, čudnog zeca jedinog na svetu. Avantura započinje! Svako od detektiva ima ideju kuda se treba zaputiti kako bi se pronašla nestala životinja te družina odlazi u zemlju slatkiša, svemir i u duboko more. Međutim, tamo pronalaze mnoštvo plavih zečeva i ne mogu da razaznaju koji je onaj pravi, jedini na svetu. Do kraja uviđaju da ne postoji samo jedan pravi plavi zec već ih ima bezbroj i svi oni zapravo predstavljaju naše želje. Onaj plavi zec kojeg poželiš i uhvatiš je za tebe jedini i pravi i ostaće sa tobom koliko god želiš, kaže se u završnici predstave.

Iako je ideja predstave veoma univerzalna, poetična i maštovita, ona je prikazana verbalno na samom kraju kao svojevrsno objašenjenje poente čitave predstave, bez da su junaci do takvog zaključka došli sami tokom svoje detektivske potrage. Umesto da im pri povratku u svoju agenciju novi plavi zec kaže šta je značenje svih plavih zečeva koje su sreli na svom putu, bolje rešenje bi bilo da su junaci na samom početku imali želje koje su se tokom potrage ostvarile. Konkretno: detektivka Zvezdana je plavog zeca pronašla u kosmosu. Njen karakter je mogao od početka biti građen tako da je ona oduvek sanjala da postane kosmonautkinja i da ju je dolazak do plavog zeca tj. do cilja doveo do ostvarenja želje. Ovakva dramaturška intervencija za sva tri lika ne bi promenila poentu predstave, samo bi učinila priču razumljivijom za mlađi uzrast kojem je ova predstava i namenjena. Budući da preostala dva detektiva plave zečeve pronalaze u specifičnim prostorima – šećernoj zemlji i dubokom moru, bilo bi jednostavno razigrati njihove početne želje koje bi se pronalaskom zeca ostvarile.

Rediteljsko rešenje scene Zvezdane u kosmosu koje podrazumeva igru svetlosti i senke veoma je funkcionalno, ali pre svega vizuelno interesantno i retko u našim predstavama za decu. Iza platna sa nacrtanim zečevima (scenografkinja, kostimografkinja i dizajnerka lutaka Edna Mačković) na kojem se emituje video Zemljine kugle u Sunčevom sistemu, astronomskih tela, zvezdanih sazvežđa, svetlom oivičena silueta male kosmonautkinje pluta po nebeskom prostranstvu i pripoveda o svom iskustvu.

Osim pomenute scene, predstava obiluje maštovitim rediteljskim postupcima. Na primer glas iz misteriozne kutije sa početka koji izgovara pesmu Duška Radovića i poziva detektive da pronađu izgubljenog zeca, dočarava se tako što glumci animiraju nekoliko malih plavih kutija postavljajući ih na način da publici zaista izgledaju kao plavi zec. Velike bombone u zemlji slatkiša takođe su likovi koje glumci veoma vešto animiraju. Kostim junaka, plavi dugački mantili, asocira na odeće protagonista detektivskih romana i serija ili film noara, s time što se ovde vrlo uspešno prilagođava potrazi za životinjama i plavim nijansama.

Duhovitost predstava proizilazi iz samog teksta, kao na primer upotreba mašine po imenu zig-zagator za skeniranje unutrašnjosti sadržaja, zlatna ribica po imenu Ljubinka kao kućni ljubimac u detektivskoj agenciji, ali pre svega za smeh u publici zaslužna je fantastična, u svakom momentu precizna, igra glumaca. Gotovo je opčinjavajuć pokret u sceni pod vodom kada detektivi zbog svog načina kretanja deluju kao da su zaista miljama ispod površine mora. Iako predstava ne poziva direktno na interaktivnost sa publikom, to se ipak povremeno dešava što treba pripisati energiji i radosti glumaca na sceni. Plavi zec ove predstave je možda upravo ta radost igre koja se nezaustavljivo širi od momenta kada se zavesa podigne.

Categories
Kritika

Bilo koja priča

Predstava Snježna kraljica druga je premijera izvedena u crnogorskim profesionalnim pozorištima od početka pandemijskih ograničenja u martu 2020. godine. Prva izvedena premijera u oktobru prošle godine, Bajku životom pravimo, takođe je produkcija Gradskog pozorišta Podgorica, namijenjena dječijoj publici. Generalno, odgovor kulturnog i pozorišnog sistema na vanredne uslove u kojima smo se našli od početka je gori od katastrofalnog. Osim prilično neinventivne i samodopadne kampanje „Živimo kulturu“ koju je u martu 2020. godine pokrenulo Ministarstvo kulture Crne Gore, ali koja je sasvim presahla negdje tokom ljeta, i u kojoj je pozorište bilo zastupljeno uglavnom emitovanjem (mahom nekvalitetnih) snimaka predstava, naša pozorišta su kataklizmu u kojoj smo se našli naprosto – prespavala.

U periodima smirivanja epidemije, naročito tokom ljeta i početkom jeseni prošle godine, regionalna pozorišta mijenjala su ustaljeni kalendar početka pozorišne sezone, prilagođavala se okolnostima, i iznalazila načine da izvode predstave u spoljašnjim prostorima i stvaraju izvedbe sa manjim brojem učesnika. Međutim, uprave Crnogorskog narodnog pozorišta i Zetskog doma nisu se trgnule iz svoje duboke hibernacije, očigledno zaslijepljeno odlučne da ne rade ništa dok ne bude moguće raditi „kao prije“, ili barem ništa što bi bilo kompromis sa aktuelnom situacijom. Ovakvo neodgovorno upravljanje budžetskim institucijama olakšano je haosom koji kontinuirano vlada u kulturnom sistemu, bilo da se kulturnom politikom bave osobe bez potrebne stručnosti, ili da se njome, kao što je sada slučaj, ne bavi niko. Imajući sve to u vidu, ali i važnost umjetnosti za ljudski život, naročito u nezavidnim okolnostima poput ovih, koje satiru čovjekov duh, dragocjeni su i poštovanja dostojni bilo kakvi napori i borba da se pozorišni život održi. Ipak, društvena i umjetnička kritika (kao procjenjivanje kvaliteta nekog djela, ali i njegova analiza i kontekstualizacija,) nužne su i u najtežim vremenima, onima u kojima nam je u svim sferama nasušna solidarnost da bismo uopšte opstali.

Predstava Jagoša Markovića Snježna kraljica završava se scenom u kojoj se svi likovi iznebuha pojave na istom mjestu, i počnu publiku da „bombarduju“ naravoučenijima, skaču, ciče, grle se i plešu uz poznate klasične melodije. Ovakav završetak tipičan je za predstave namijenjene dječijoj publici koje olako shvataju djeci važne teme i banalizuju dječije probleme, stavljajući akcenat na raskošnu vizuelnu atraktivnost i furiozan ritam. Odnosno, ovakav kraj predstave ni po čemu nije distinktivan za inscenaciju Andersonove priče (objavljene 1845. godine) o prijateljstvu djevojčice Gerde i dječaka Kaja koje je naprasno prekinuto kada su se Kaju u oči i srce zabile krhotine čarobnog ogledala, učinivši ga odbojnim i hladnim, niti bilo kojeg drugog predloška.

U dramatizaciji Evgenija Švarca i adaptaciji Jagoša Markovića zadržana je osnovna okosnica bajke – snaga Gerdinog prijateljstva koja je pokreće da krene u neumornu dugotrajnu potragu za Kajem, nakon što on nestane sa Snježnom kraljicom (u dramatizaciji su neke epizode Gerdinog puta zadržane, a neke odbačene). Osim toga, izvornik je pretrpio promjene koje bi se mogle okarakterisati kao kozmetičke, budući da ni na koji suštinski način ne korespondiraju sa trenutnim duhom vremena u kome odrastaju najmlađe generacije. Dio sa pokretačem priče, razbijenim čarobnim ogledalom čiji rasuti komadići mogu da se zariju u bilo čije oči ili srce uklonjen je; Gerda i Kaj su brat i sestra, a Kaj tek od Snježne kraljice sazna da je usvojen, dok je baka koja brine o njima siromašna pralja – međutim, osim što se ova dva motiva pominju na početku, kasnije sa njima baš ništa nije urađeno.

Autori predstave su se odlučili za strukturu priče u priči, odnosno uokviravanje teatralnim pripovjedačem na štulama (Lazar Đurđević) koji nas obaviještava o tome kako će se izvedba odvijati, naglašava da je on taj ko o njoj odlučuje, ali da će u njoj i učestvovati. Može se pretpostaviti da je namjera ovog postupka bila sugerisanje najmlađoj publici posmatranja sa distanciranog mjesta u sadašnjosti, odnosno razvijanje svijesti da je sve što se u bajci dešava „kobajagi“, sa ciljem uklanjanja ozbiljnosti i zrnaca jeze koje originalna priča sadrži. Međutim, pripovjedačeve intervencije prilično su nespretne i u većem dijelu predstave on publici sasvim nepotrebno dosađuje objašnjavanjem onoga što se događa, a što je sasvim jasno i bez njega.

“Snježna Kraljica”, foto: Duško Miljanić

Svojevrsnu cenzuru pretrpio je i lik Snježne kraljice, koja je u interpretaciji Vanje Jovićević, kao kapriciozna „baronesa“ u svjetlucavoj polu-prozirnoj odori i sa ogromnim noktima, izgubila zastrašujuću britkost jednog apsolutno hladnog i analitičnog uma. Jelena Simić superiorno je oblikovala lik Gerde, sugestivno prikazujući njenu nevinu emotivnu intuitivnost, odanost, hrabrost i doživljaj života kao čuda, pri čemu neki dijelovi njene interpretacije, kao što su dječije zapitkivanje o Snježnoj kraljici ili pričanje svoje priče Gavranu u maniru zadihanog, uplašenog djeteta koje guta pojedine slogove predstavljaju maestralne glumačke minijature. Iako je njegovoj ulozi ostavljeno mnogo manje prostora, i Emir Ćatović kao Kaj je istinitosno predstavio transformacije ličnosti koje je doživio nakon poljupca Snježne kraljice, odnosno pretvaranje osjećajnog, umiljatog dječaka u emocionalno umrtvljenog mladića koji se u snježnom dvorcu zanima ledenom igrom razuma – slaganjem riječi i slika od ledenica. Mnoštvo ostalih živopisnih likova nose razgaljujući razigrani ludizam: finansijski savjetnik (Miloš Pejović), jelen (Božidar Zuber), Gavran (Omar Bajramspahić), Gavranka (Sanja Popović), princ (Lazar Đurđević), princeza i mala razbojnica (Lara Dragović), baka i velika razbojnica (Maja Šarenac), razbojnici (Božidar Zuber, Sejfo Seferović, Omar Bajramspahić). Ipak, neki od njih djeluju sasvim samodovoljno, kao zalutali iz neke druge priče, poput finansijskog savjetnika koji povremeno preuzima ulogu pripovjedača, i čija je funkcija sasvim nejasna (da li je u službi Snježne kraljice ili princeze, zbog čega ostrašćeno neprijateljski proganja Gerdu kada je slučajno susretne i sl.); a izgled i ponašanje drugih očigledno su prilagođeni spoljašnjoj atraktivnosti, kao recimo u slučaju feminiziranog gavrana, komično-teatralnih razbojnika, ubacivanja replika na engleskom iz sfere popularne kulture, povremenog govora u stihovima itd.

Dojmljiv i atraktivan je i vizuelni aspekt predstave, obilježen zaigranim kostimima (Marija Marković Milojev), snijegom koji slabije ili jače pada i ogromnim nadrealističkim satom sa ogoljenim mehanizmom i rukama umjesto kazaljki (scenograf Matija Vučićević), koji pak – ukoliko bi trebalo da aludira na prolazak vremena koji donosi odrastanje i sazrijevanje glavnih junaka – nije podržan drugim scenskim elementima, tako da djeluje samodovoljno. Naime, Gerda i Kaj, nakon inicijacijskog puta koji je Kaj proveo kod Snježne kraljice, a Gerda u lutanju tražeći ga, sasvim su isti na početku i kraju predstave: dvoje nevine djece lišene spoznaje koju nosi odrastanje, da samo ravnoteža između toplog (emocije) i hladnog (razum) donosi zrelost. Priča o Snježnoj kraljici u ovom slučaju poslužila je, ako se izuzme neinventivna (i upitna) pouka da dobri likovi uvijek pobjeđuju, samo kao osovina za šarenu i dopadljivu, ali uglavnom jalovu spoljašnju raskoš.

Categories
Kritika

Od superlažova do maštovitog superjunaka u par koraka

U neke su kazališne likove dubinski ugravirana imena glumaca koji su ih oblikovali, upisavši u njih dobar dio sebe i svojih glumačkih majstorija. Takvi likovi imaju sreću što im je omogućen upečatljiv, počesto dug i slavan scenski život, ali i nesreću da uglavnom na duži period ostaju bez novih interpretacija, pomalo u sjeni vlastitih interpreta. Jedan je od takvih likova u hrvatskom kazalištu barun Münchausen kojeg je sad već prilično davne 1998. majstorski na sceni oživio Vilim Matula. Zahvaljujući dugovječnosti i slavi predstave, domaćim kazalištima i kazališnim družinama svih ovih godina nije padalo na pamet scenski se poigrati tim slavnim lažovom, no zaobilaženju je stigao kraj. Münchausen je ponovo scenski oživio u kazalištu Žar ptica i to u hrabroj, mudroj i dojmljivoj monodrami Pustolovine baruna Münchausena. Hrabrost predstave leži u činjenici da se autorski tim odvažio scenski suočiti s „Matulinim“ Münchausenom (koliko god pokušavali promatrati ovu predstavu zasebno, u glavama većine zaljubljenika u kazalište, pa i samog izvođača, čuči slavni Matulin barun), mudrost, pak, u čvrstom odmaku od njega. Naime, autori i izvođač ni na koji način nisu stvarali veze s prethodnikom, što su potvrdili već prvom riječju izgovorenom u predstavi – zamislite. Ta jedna jedina riječ, tako bliska kazalištu, posebice kazalištu za djecu i mlade, prerezala je sve potencijalne veze s prethodnicom i zaplovila u sasvim novu i frišku avanturu. Avanturu u čijem fokusu je – mašta.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Barun Münchausen, riječima znalaca, jedan je od najslavnijih lažova svjetske književnosti. No isti taj barun, ovisno o perspektivi i ključu čitanja, jedan je i od najmaštovitijih književnih junaka. Od laži do mašte tek je koračić koji je Dunja Fajdić, koja potpisuje dramatizaciju i dramaturgiju, napravila teatraliziravši Münchausenove avanture, odnosno uronivši ih u stvarnosni okvir. U njemu izvođač Marko Hergešić stupa na scenu omotan životnom ulogom oca koji pokatkad obavlja kućanske poslove, posebice mrsko mu peglanje. Dok povlači vruću peglu preko košulja, Marko, da se ne bi pretjerano dosađivao, mašta. Taj toliko jednostavan i logičan okvir dovoljan je da sve Münchausenove laži postanu ništa drugo do li maštovite igre. Ono što bi trebalo biti glavni dječji adut u susretu sa svijetom, a na čije mjesto sve više dolaze nimalo maštoviti superjunaci servirani kroz crtiće, igračke, šampone, kalodonte i ostale doslovnosti. Samim time moralno rubni junak lakoćom se pretočio u borca za beskrajno važnu pratiteljicu dječjeg odrastanja – maštu.

Mašta ne voli doslovnosti, ona se voli upisivati u nedorečenosti i apstrakciju. Tako je i Marko, sigurno vođen zaigranom redateljskom rukom Aleksandra Švabića, kretao u Münchausenove pustolovine u društvu pegle i daske za peglanje, zavjesa i kišobrana, pustivši djeci da u predmete samostalno upisuju značenja i uloge, no ne prepustivši ih u potpunosti njihovoj vlastitoj mašti. Naime, na početku svake epizode je iznio ključ, odnosno kôd čitanja, da bi potom nenametljivo usmjeravao gledatelje kroz pitanja i pokoju sugestiju. No nije dopuštao verbalnom sloju da natkrili scensku igru koja se sastojala od fizičke igre, animacije dijelova tijela kao i animacije predmeta i materijala. To djelomično oslobađanje vizualnih aspekata od riječi predstavlja treću karakteristiku – odvažnost ove predstave. Naime, predstave za djecu u Hrvatskoj još uvijek u (pre)velikoj mjeri ovise o riječima, bez obzira nalaze li se one u prirodnom im dramskom okruženju ili pomalo stranom lutkarskom i fizičkom teatru, baš kao da autori ne vjeruju ostalim elementima scenske igre, ali ni gledateljima. Da je to nepovjerenje suvišno pokazuje Hergešićevo građenje radnje u igri s okolinom i vlastitim tijelom u kojemu konstantno tumačenje i pojašnjavanje više nego uspješno zamjenjuje diskretna sugestija.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Kako Hergešić nije lutkar, animacija dijelova tijela i predmeta nije pretjerano uvjerljiva, no to u ovoj scenskoj potrazi za maštom nije presudno. Naime, ideja od starta ide prema zamišljanju, odnosno dodatnom upisivanju značenja u scensku igru, a ne prepuštanju definiranim scenskim značenjima. U tako oblikovanoj cjelini puno je važniji glumački sloj kojim Hergešić u potpunosti vlada te tijekom cijele predstave lakoćom drži mlađahne (i one starije) gledatelje u igri, mijenjajući njen ritam, izraze, priče, kodove čitanja, u isto vrijeme ne padajući u pogledu scenske energije. Kako se epizode nižu bez jasnije dramske gradacije, ne postoji klasična kulminacija, no zato je redatelj Švabić odlično ritmički oblikovao igru, točno pogodivši trenutak u kojemu je pažnja imala potencijal pada te ga iskoristivši za zatvaranje predstave onime čime je i otvorena – pozivom na zamišljanje i maštanje. No ovaj put izvan kazališne dvorane, u stvarnosti kojoj silno nedostaje dječje (i naše) mašte.

Matija Antolić oblikovao je glazbu koja se lakoćom prepuštala scenskoj igri, dajući joj dodatna krila, dok je Đenisa Pecotić kostimima Hergešića u većem dijelu predstave zadržala u okviru, scenskoj stvarnosti, da bi na kraju, kad se mašta u potpunosti razigrala, Marko postao vizualno vrlo uvjerljiv Münchausen, pokazavši djeci da mašta doista može svašta. Zaključno, barun Münchausen u svojim se novim scenskim pustolovinama, na krilima odličnog Marka Hergešića, prometnuo u superjunaka koji umjesto štita i plašta, maske, tehnologije i umjetnih testosterona upotrebljava puno jače, no poprilično zanemareno oružje – maštu.

 

Categories
Kritika

Ima li života nakon prejadanja?

Lutkarska predstava za mlade Debela rediteljke Emilije Mrdaković u produkciji Pozorišta
mladih, Novi Sad nastala je po istoimenom romanu spisateljice Silvije Šesto Stipaničić, a
dramatizaciju potpisuje Dimitrije Kokanov. Hrvatska spisateljica je za ovaj tinejdžerski roman
2001. godine dobila nagradu Ivan Brlić Mažuranić koja se dodeljuje za najbolji književni tekst
za decu, a danas je u Hrvatskoj Debela na listi izborne lektire za osmi razred.

Roman kao i predstava u fokus stavljaju gojaznu srednjoškolku Ladu i njen poremećaj u ishrani
koji prate kompleksi vezani za fizički izgled. Osim predstave po romanu Jasminke Petrovič 35
kalorija bez šećera u režiji Nenada Radovića, na omladinskoj sceni se domaći autori nisu bavili
poremećajima ishrane. Prema nezvanični podacima u Srbiji je 8% dece gojazno, a svako peto
dete ima višak kilograma. Takođe nezvanično, više od 10.000 devojaka u Srbiji boluje od
anoreksije. Gledajući brojke na svetskom nivou oko 10% slučajeva anoreksije ima smrtan ishod
zbog iscrpljenosti organizma ili suicida. Očigledna je ogromna potreba da se sa mladima
razgovara o poremećajima ishrane i iskrivljenoj samopercepciji. Zbog toga i nastaje predstava
Debela.

Glavna junakinja Lada, okružena mršavim članovima porodice i zgodnim drugaricama,
nezadovoljna viškom kilograma, odlučuje da smrša misleći da je to jedina prepreka na putu do
sreće. U njenoj glavi, kile su krive što nije popularna i što nema momka. Međutim, kada kile
počnu da nestaju, ona uviđa da život ipak magično ne postaje bolji i da samopouzdanje ne može
da temelji samo na broju sa vage. Do kraja predstave, nizom komičnih situacija i peripetija kao
što su upoznavanje momka preko interneta, prvi poljubac i otkrivanje da se najboljoj drugarici
sviđa njen brat, Lada postepeno shvata da je često sebična drugarica i loša sestra jer je isključivo
zagledana u sebe. Polako se menja i prihvata sebe onakvu kakva jeste.

Istina da Lada do kraja zavoli sebe i biva zadovolja u svojoj koži, međutim, samopotvrda dolazi
nakon potvrde od strane momka koji joj se sviđa i sa kojim započinje vezu. Iako je ljubavna veza
klasičan happy end koji priliči tinejdžerskim komadima, nameće se zaključak da je Ladi za
samopouzdanje bilo neophodno da momak kaže da je dovoljna i lepa, umesto da je zadovoljstvo
poteklo iz nje same. Možda bi bilo dobro nedvosmisleno jasno pokazati da je Lada pre ulaska u
vezu sigurna u sebe, a da momak dolazi nakon toga. Ovo je bitno kako poruka mladima u publici
ne bi bila da, ukoliko nisu zadovoljni sobom, nađu partnera/ku i da će tako rešiti sve svoje
komplekse. Zdravi partnerski odnosi nesumnjivo pomažu u podizanju samopouzdanja, ali je
važno ne učiti tinejdžere da je to jedini izvor samozadovoljstva ili da bez partnera ne mogu biti
srećni.

Odabir komedije kao žanra za predstavu ovakve teme veoma je dobar jer se postiže edukativna
namera predstave. Kako gledamo Ladu koja većinu vremena duhovito i namerno prenaglašeno
lamentira nad svojom sudbinom zbog viška kila, u publici se začuje smeh što posledično dovodi
mlade gledaoce da zaključe da je smešno, a u krajnjem i nepotrebno besumučno analizirati svaki
centimetar svoje kože i stalno biti nezadovoljan njime. Predstava na ispravan način stvara
atmosferu u kojoj bez osuđivanja možemo sami sebi da se smejemo što do kraja ima i
terapeutsko dejstvo.

U kontekstu pozorišta u Srbiji predstava za mlade (15+) režirana upotrebom lutki, zbog retkosti
takvog stila i estitike, može se okarakterisati hrabrim izborom i konačno svežim izrazom. Lutke
imaju nekoliko funkcija (idejno rešenje lutaka i scenografije: Edna Mačković). S obzoriom da je
cela priča ispričana iz Ladine perspektive, upotreba lutki koje označavaju njene prijateljica može
se tumačiti kao protagonistkinjino viđenje drugih devojaka kao savrešenih i prelepih lutaka, dok
je ona u odnosu na njih predimenzionirana. Lutke služe da se vrlo jednostavno prikažu masovne
scene žurke, da Lada stvori otklon od sebe same kada pokušava da svoju situaciju sagleda
„objektivno“. Lutke su tu da prikažu puko, pasivno i fizičko prisustvo roditelja u njenom životu.
One su takođe korišćene da se ilustruju situaciju fizičke i emotivne bliskosti junaka koje bi
izgledale banalne ili neuverljive ukoliko bi ih glumci odigrali. Primer za takvu scenu je prvi
Ladin poljubac kada se ona oseća kao da hoda po Mesecu. Da je glumica, umesto lutke,
doslovno koračala na sceni kao da se kreće u atmosferi Meseca, emotivni naboj i oduševljenje
koje u tom trenutku Lada oseća, ne bi bili dočarani toliko sugestivno.

Na sceni je sve vreme postavljena vaga i kako koji junak zakorači na scenu, tako se na ekranu
ispiše njegova kilaža i visina. Ovo je odlično scenografsko rešenje jer verno preslikava stanje u
glavi svake osobe sa problemom u ishrani. Svakom koga vidi, prvo se premeri IBM (indeks
telesne mase) pa se tek onda pristupi razgovoru.

Glumci, Miloš Macura koji tumači mlađe muške likove, Neda Danilović, u ulozi Ladine majke
i svake njene drugarice i Slobodan Ninković kao Ladin otac i lutka momka sa interneta, veoma
su uigrani naročito uzimajući u obzir da animiraju lutke, pevaju songove (kompozitorka Irena
Popović), imaju koreografije i neprestano menjaju likove koje igraju. Posebno bih izdvojila i
pohvalila protagonistkinju Ladu koju je oživela talentovana Isidora Vlček. Od početka do kraja
izvedbe, svaku emociju, misao, repliku koju ima Ledin karakter, glumica iznosi sa tolikom
lakoćom i prirodnošću. Kada objašnjava da joj je hobi skupljanja salveta, što je teško prihvatiti
kao razonodu savremene tinejdžerke i što je propust dramatizacije jer su neke stvari ostale u
vremenu nastanka romana (početak dvehiljaditih), a radnja se dešava danas, čak i takvim
detaljima, glavna glumica ne gubi poverenje publike. U nekoliko trenutaka, starijoj publici, Lada
se učini kao drugarica iz srednje škole sa kojom smo sedeli u klupi, ali smo se kasnije iz
nepoznatih razloga rastali.

Upravo zato što su glumci sjajni, a priča važna i dobro režirana i zato što Ladu doživimo kao
našu poznanicu ili deo nas samih, mladi mogu da razumeju da opsednutost i konstanta
samoanaliza iscrpljuje, na kraju krajeva da je dosadna, i da tako pored nas prolazi mnoštvo
događaja i informacija koji su mnogo interesantniji. Pa čak i to skupljanje salveta je maštovitije
od neprestanog gledanja sebe u ogledalu. Autori ne omalovažavaju problem kroz koji prolazi
svaka osoba koja ima problem sa ishranom, ni u jednoj sceni se niko ne ruga Ladi ili ismeva
zbog problema koji ima, već predstava vrlo uspešno demistifikuju mehanizme poremećaja,
ukazuje na nelogičnosti u zaključivanju i pružaj mogući put samoprihvatanja. Sa druge strane,
predstava sagledava i širu perspektivu i pokuašava da pronađe krivca za ovaj problem u
roditeljima, društvu, društvenim mrežama…

U ime svih tinejdžerki i tinejdžera koji prvo gledaju obim nečijeg sturka i ruke pa tek onda
pogledaju u oči, koji u svako doba dana znaju nutritivnu vrednost fila iz napolitanke i podatak da
se više kalorija gubi dok se žvaće krastavac nego što se njegovim jedenjem unese, onih koji se
prejedaju i povraćaju, izgladnjuju i jedu krišom, u ime onih koji se identifikuju samo i isključivo
sa brojem na vagi i koji misle da vrede onoliko koliko im se rebara providi ispod kože – hvala
autorima i autorkama predstave Debela.

autor fotografija je Nemanja Leković 

 

Categories
Kritika

Predstava kao žrtva teksta

Po nepisanom pravilu, scenska praizvedba dramskog teksta pokušava biti što vjernija originalu kako bi ga „predstavila“ kazališnoj sceni i publici. I dok pravila kuću grade, izbjegavanje i zaobilaženje istih je pokatkad ruše, no u sretnim situacijama pomiču zidove i granice, stvarajući (scensku) čaroliju. Odmah na početku recimo da se Dječje kazalište Branka Mihaljevića u praizvedbi teksta Kradljivica ključeva odlučilo držati pravila igre, zahvaljujući čemu je stvorilo mjestimice vrlo zgodnu i privlačnu predstavu, no u cjelini limitiranu vlastitim tekstom.

Naslovna junakinja, djevojčica Agata, „proslavi se“ kradući ključeve po čudesnom Clustrumu u potrazi za vlastitom bravom i vratima, odnosno domom. Među tisuću vrata, Agata se posebice namjeri na ona neosvojiva koja već nebrojeno godina pažljivo čuva Mama Mirakul, uhvaćene provalnike kažnjavajući izbacivanjem iz Clustruma u (ne)postojeći vanjski svijet…

Autorica Marta Mekovec de Carvalho dramu Kradljivica ključeva, za koju je 2016. osvojila drugu nagradu na natječaju Mali Marulić (cjeloviti tekst pročitajte ovdje), izvorno je napisala za radio, uronivši je u svijet fantasyja i apstrakcije stvoren u ranijim romanima. Po uzoru na vlastiti okvir, drama je dobrim dijelom zadržala sadržajnu apstrakciju i nedefiniranost koja odgovara auditivnosti i radiofoniji kao „prostoru“ čiste apstrakcije. Nažalost, tekst se znatno lošije snašao u konkretnom prostoru scene koji zahtjeva (makar djelomičnu) konkretizaciju apstrakcije. I tu se dogodila po nama ključna greška predstave – kada su uvidjeli da je teško pripitomiti, odnosno u konkretizirati apstrakciju priče i Clustruma, redatelj Hrvoje Seršić i dramaturg Nenad Pavlović mogli  su se naglašenije prepustiti njihovoj apstrakciji i stvoriti lirsku predstavu u koju bi izlili fantastičan svijet neopterećen klasičnim zapletom i građenjem priče. Posebice jer sam zaplet u drami i nije ključan. Ključna je atmosfera nedefiniranog Clustruma i njegovih likova koja je u potpunoj opreci maglovitom i mračnom, nama ipak poznatijem vanjskom svijetu. Već taj odnos dvaju svjetova nudi se kao zanimljiva vizualna napetost i sukob. Dodamo li mu dualnost likova koju s jedne strane čine likovi iz Clustruma – Mama Mirakul, Lampi i Vrhovnik, a s druge likovi koji su se dokopali vanjskog svijeta – Agata, Jozef i Rina, dobili smo već dvije izvedbeno potentne opreke.

Seršić i Pavlović odlučili su ispričati originalnu priču, što je, za razliku od naših papirnatih mudrovanja, zdravorazumsko rješenje. No dogodio se zanimljiv paradoks – pročistivši i oslobodivši tekst od (pre)velike količine riječi, rečenica i dijaloga, Pavlović je samu priču, koja se niti unutar cjelovitog teksta ne otvara na prvo čitanje, dodatno udaljio od jasnoće, čime ju je pomalo približio našoj „lirskoj“ ideji. Tek uz ključnu razliku – predstava je ostala uglavnom naslonjena na tekst, ne prepustivši se scenskoj igri.

U pokušaju da gledateljima što više približi radnju, Seršić je predstavu oblikovao klasičnom linearnom strukturom, naglašenije se usmjerivši na mikroplan, odnosno ono u čemu je najbolji – građenje likova i animacijsku igru. Na taj je način s jedne strane iznevjerio apstraktnost teksta koji priziva i vremensko i prostorno igranje sadržajem, no to „prizemljivanje“, s druge strane, pomoglo je predstavi u komunikaciji s gledateljima (koji, bez obzira na naša brundanja i pametovanja, odlično reagiraju na predstavu).

Uz pomoć Rije Trdin, koja potpisuje likovno oblikovanje predstave, Seršić je likove pretočio u stolne lutke, dok je Mamu Mirakul oblikovao kao manekena, rijetko viđen tip lutke u našem profesionalnom lutkarstvu. Trdin je Clustrum i njegove likove zgodno omotala grotesknim ruhom, no nije uspjela napraviti dovoljnu distinkciju između donjeg i gornjeg svijeta te njihovih junaka. Također Agati bi više odgovaralo nježnije i mekše lice koje bi se bolje uskladilo s karakterom lika. Nesklad između izgleda i karaktera dodatno je podcrtala Kristina Fančović koja je Agatu obogatila dječjom zaigranošću i toplinom, vrlo zgodno je animacijski razigravši. Uvjerljivom i fino naglašenom animacijom Inga Šarić je Mamu Mirakul, uz skladnu asistenciju Srđana Kovačevića na tijelu i Ivane Vukićević na nogama, pretočila u umornu, no i dalje autoritativnu čuvaricu najvažnijih vrata. Vukićević se najviše i najefektnije poigrala svojim likom, malenim Lampijem, stvorivši nekoliko izuzetno duhovitih minijatura te lakoćom usmjeravajući pažnju gledatelja na njega. Đorđe Dukić bio je prepoznatljivo svoj kao Jozef, dok su Kovačević kao glas Tristana i pokreti šutljive Rine te Lidija Helajz kao troglavi Vrhovnik bili korektni.

 

Dinko Seršić oblikovao je zgodnu i dobro pogođenu glazbu i songove kojih je, po našem mišljenju, moglo biti i više. Oblikovatelj svjetla Igor Elek pulsirajućim je svjetlom zgodno (iako ne uvijek usklađeno sa zvukom) oblikovao Tristana koji se skriva iza vrata, dok se na drugim mjestima malo previše poigrao bojama. Zaključno, predstava Kradljivica ključeva pokazala se žrtvom vlastita teksta koji je obujmom, složenošću i apstraktnošću dobrim dijelom ugušio cjelinu.

Categories
Kritika

Zanimljiv uzlet uz pokoji uteg

Napomena: osvrt je izvorno objavljen 8. lipnja 2017. u Vijencu, br. 607

Ovogodišnji Susret lutkara i lutkarskih kazališta (SLUK) koji se od 1. do 4. lipnja održao u Zadru, ukazao je na nekoliko slabih te nešto više dobrih i pozitivnih trendova u hrvatskom lutkarstvu. I dok se loši aspekti mogu poništiti organizacijskim potezima i snažnim buđenjem uspavanih ljepotica, pozitivni bude nadu u svjetliju budućnost domaćega lutkarstva, u koju duboko vjerujemo. Prije no što uzletimo na krilima tog optimizma, okrenimo se utezima.

Za 26. SLUK prijavilo se svega trinaest predstava, što je iznimno malen broj, posebice jer je riječ o najvažnijem domaćem lutkarskom festivalu i još bijenalnoga karaktera. Zar zaista hrvatsko lutkarstvo, koje, zahvaljujući osječkom studiju glume i lutkarstva svake godine biva bogatije za nekoliko diplomiranih lutkara, nema mogućnosti za brojniju i jaču konkurenciju? Ima, no pravilo da se na SLUK mogu prijaviti samo kazališta i lutkari koji su članovi lutkarske udruge UNIMA ne dopušta svima da pokažu što znaju. Ukidanje tog pravila bilo bi pokazatelj demokratičnosti i sigurno bi podiglo konkurenciju.

Još jedno pravilo pokazalo se na ovom SLUK-u mrtvim slovom na papiru. Riječ je o tome da u konkurenciju ulaze samo predstave koje su premijeru imale do određenog datuma, konkretno 20. veljače. Više kazališta oglušilo se na pravilo koje su sama propisala, a ekstremni je primjer Zagrebačko kazalište lutaka, koje je za festival prijavilo “Snježnu kraljicu“, da bi u posljednji tren, kad je već sve bilo gotovo, a predstava na papiru i u terminu, njihov “Šegrt Hlapić” progutao “Snježnu kraljicu“, napravivši mali organizacijski kaos (predstava “S razlogom” preko noći je prebačena u za nju neprivlačniji prostor HNK-a). I uza sve to predstava ZKL-a bila je daleko najslabija karika (ona na kojoj u teoriji sve puca, ali ne i u našoj praksi) natjecateljskoga programa po izboru selektorice Ane Prolić.

Od klasike do hrabrih iskoraka

Kako smo nedavno pisali o predstavi, nećemo se ponavljati. Tek ćemo reći jedno: dok smo u kontekstu ZKL-ovih predstava u “Šegrtu Hlapiću” vidjeli neke pomake nabolje, proglasivši je ponajboljom predstavom tog kazališta posljednjih godina, u sudaru s predstavama izvan Zagreba ponovo se pokazalo koliko ZKL kaska za hrvatskim lutkarstvom. Stoga brzinski prijeđimo na sunčanu stranu ulice lutaka.

Ostalih sedam predstava u konkurenciji bile su dobre, vrlo dobre i odlične te su se kretale od odličnih primjera klasičnog lutkarstva do hrabrih koračanja novim animacijskim prostranstvima, od naslona na riječi do progovaranja izvedbom i vizualnošću. I sve to uz vrlo dobru do odličnu animaciju.

Najbolje od tradicije mogli smo vidjeti u čak trima predstavama pod režijom Ljudmile Fedorove: “Male priče o nestašnoj Sonji“, GK Zorin dom iz Karlovca, “Nije me strah“, Dječjeg kazališta Branko Mihaljević iz Osijeka i “Karlson s krova“, KL Zadar. Odmah recimo da je žiri u sastavu Jasminka Mesarić, Olga Vujović i Robert Raponja zadarskoj predstavi, između ostalih nagrada, dodijelio i nagrade za najbolju predstavu i režiju. Sve tri predstave odlikuju tople priče o prijateljstvu s kućnim ljubimcem te imaginarnim i stvarnim prijateljima, kao i o hrabroj borbi s vlastitim strahovima. Nadalje, sve tri imaju čvrstu strukturu, lagan dramaturški (ras)pad uglavnom pri kraju i pregršt razigranih lutkarskih i redateljskih rješenja i minijatura. “Karlson” je i vrlo duhovita predstava, a njezinih prvih 20 minuta prava lutkarska poslastica.

Problem s krajem ima i predstava “Ukradeno sunce“, GKL Split, redateljice Tamare Kučinović, koja je vrlo privlačnim drvom omotanim vizualnim slojem (Alena Pavlović) stvorila opipljivo tamnu i zagasitu atmosferu, obogativši je vrlo zgodnim minijaturama poput pecanja i kupanja. Nažalost, kraj je sveden na prepričavanje, što je utišalo lutkarski šarm cjeline. Bitno drukčiji problem ima “Pipi Duga Čarapa“, GKL Rijeka, u režiji Ivane Djilas. Njezin je uteg gomila teksta koja je gušila izvedbenost predstave.

Igra umjesto riječi

Kao svojevrsna izvedbena suprotnost Riječanima i ostalim spomenutim predstavama, našle su se dvije predstave koje su se udaljile od teksta i klasične lutkarske predstave – “S razlogom” KD Pinklec i LOFT-a u režiji Morane Dolenc te “Nevidljiva” Kazališta Virovitica i KL Zadar u režiji Nikole Zavišića. Obje su predstave potisnule riječ kao glavni komunikacijski kod, u prvi plan stavivši igru, glumačku ili vizualnu. U predstavi “S razlogom” riječ je u potpunosti istisnuta, a izvođači su gradili priču pokretom i animacijom predmeta i scenografije. Ovdje je i vizualni sloj minimaliziran (bjelina scenografije dodatno je isticala izvođače na sceni) te je priča do konzumenta tekla neopterećena viškovima koji bi mogli gušiti jednostavnu i toplu poruku da je svaki život vrijedan življenja.

Za razliku od čistoće, jasnoće i vizualnog minimalizma predstave “S razlogom“, Zavišić je u predstavi “Nevidljiva” stvorio izvedbeno obilje, progovorivši bogatom, dinamičnom i silno domišljatom vizualnošću, od privlačna spoja lasera i dima do pretakanja tijela u sjene, kao i poigravanjem zvukom i glazbom. U tom izvedbenom gustišu nije se odrekao ni riječi, iskoristivši ih ponajprije u funkciji stvaranja ritma predstave i animacije te atmosfere. Takvo bogatstvo stvorilo je zgodnu opreku naslovu, pretočivši svijet junakinje i njezinih nevidljivih prijatelja u bezgranični svijet u kojemu je obilje norma. Samim time, iako neki dijelovi na prvi pogled djeluju suvišno, njihovim odstranjivanjem osiromašili bismo taj svijet kreativnosti i (izvedbenog) bogatstva.

Animacijski uzlet

I dok smo u aspektu koncepta i ideje vidjeli široku paletu od kvalitetne klasike do nekih novih i privlačnih ideja i pristupa, u pogledu glume i animacije uočili smo gotovo u svim izvedbama pokoju odličnu ulogu. Dominik Karakašić, uz Sanju Zalović kao pomoćnu animatoricu, stvorio je duhovit lik Karlsona, jedan od najbolje oblikovanih likova suvremenoga hrvatskog lutkarstva. Njihova zajednička igra, Karakašićeva glave i tijela te Sanje Zalović rukama lutke, stvorila je duhovit dijalog i ples dijelova tijela.

Odličan dijalog između lutke i glumca stvorio je Giulio Settimo u “Malim pričama o nestašnoj Sonji“, naslovnu kujicu animirajući vrlo duhovito, šarmantno i toplo, u scenama s animatorom/gazdom stvorivši živu dvosmjernu komunikaciju koja je kulminirala u emocijom nabijenom kraju. Mario Jakšić, Petar Atanasoski i Bruno Kontrec odlično su oblikovali junaka predstave “S razlogom” i njegov životni put, dočaravši nam sve faze života obogaćene pratećim emocijama i humornim situacijama (svi spomenuti zasluženo su dobili nagrade za glumačku izvedbu).

Za razliku od već istaknutih loših aspekata “Pipi Duge Čarape“, cijeli ansambl bio je precizan i uvjerljiv u animaciji (Andrea Špindel osvojila je nagradu za naslovnu junakinju). Osječani su ponovo bili animacijski i izvedbeno na visokoj razini (nagrada Kristini Fančović), dok su se od prošlogodišnjega PIF-a, kad smo ih prvi put gledali, izvedbeno silno podigli Splićani.

Da samo ne hvalimo, dodajmo da je bilo i slabijih rola. Vjera Vidov u “Nevidljivoj” iskliznula je iz tračnica groteske u nekontroliranu pretjeranost, Maja Lučić Vuković u “Sonji” vlastiti je lik oblikovala nepotrebno hladnim i distanciranim, dok su se zekaelovci svega mjesec dana nakon premijere “Hlapića” poprilično raspali. Ipak, u globalu, osjeća se glumački i animacijski rast koji predvode bivši osječki studenti.

Zaključno, hrvatsko lutkarstvo je, sudeći po SLUK-u, na dobru putu, no ima još dosta prostora za istraživanje i napredak. I dok najpozitivnije aspekte vidimo u odličnoj animaciji i uspješnim pokušajima da se utiša riječ, slabije strane vidimo u dramaturgiji. Voljeli bismo da se do sljedećeg okupljanja SLUK demokratizira i dogovori sam sa sobom trebaju li mu pravila ili ne, da se ZKL protrese iz korijena te da selektora dočeka mnogo više prijavljenih predstava, posebice mladih lutkara te malih i nezavisnih družina.

Categories
Kritika

Iznevjerena očekivanja

Napomena: kritika je izvorno objavljena 20. srpnja 2017. u Vijencu, br. 610-612

Već u sedmoj rečenici svoga prvog romana za djecu “James i divovska breskva” slavni Roald Dahl ubio je mamu i tatu naslovnoga junačića. I to na poprilično začudan i groteskan način – pretvorivši ih u slasne zalogaje nosorogu odbjeglu iz londonskoga zoološkog vrta. Oduzevši mu na samu početku mamu i tatu, Dahl je svom junaku podario nešto u prostoru romana mnogo važnije – nuždu, ali i slobodu da se realizira, da pomiče vlastite granice i, na koncu konca, proputuje svijet u divovskoj breskvi.

U predstavi “James i divovska breskva“, nastaloj u koprodukciji Osječkog ljeta kulture i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka, redatelj Dragoslav Todorović nije roditelje glumaca predao u ruke nekoj osječkoj rogatoj zvijeri, ali im je dao (glumcima, ne roditeljima) prilično veliku slobodu da se razigraju i polete u izvođačke visine. Nažalost, za razliku od Jamesa koji je priliku odlično iskoristio, na kraju nevjerojatno čudnovata i čudesno nevjerojatna putovanja, uživajući u zasluženu trijumfu, osječki glumci odradili su nešto tanji posao.

Nakon što ostane bez majke i oca, junačića odgajaju zle tete koje postaju žrtvama divovske breskve, Jamesove suputnice i prijevoznog sredstva u pustolovinama koje slijede. U tim spoznajnim putovanjima, kako to već ide, mališan upoznaje vlastite snage i čudnovate prijatelje, preskačući sve prepreke do cilja. Tako bismo u nekoliko crtica mogli ispričati glavnu ideju romana. Tu osnovnu nit beskrajno je zaigrani Dahl širio i bogatio začudnim epizodama, likovima i elementima, stvorivši razigran i pomaknut svijet romana. Njega je za scenu prilagodila Marina Bjelić Đurić, putem ga dobrim dijelom osiromašivši i pretvorivši u nekoliko zaokruženih epizoda vrlo slabašno povezanih u cjelinu. Slabost dramatizacije kulminirala je u vrlo tankom kraju, koji s nagradnim klizanjem kao tek tada uvedenom Jamesovom „ljubavi“ nije uspio emocionalno zaokružiti priču, što je bilo nužno.

Svojevrsni paradoks nepovezane cjeline leži u činjenici da je redatelj Dragoslav Todorović predstavu zamislio kao teatar u teatru s pripovjednim slojem kao zahvalnim okvirom koji otvara prostor (lutkarskoj) igri. Nažalost, redatelj je pripovjedni sloj uvukao i u samu igru, dobar dio akcije ispričavši (s posebno neuvjerljivim i scenski neprivlačnim „reporterskim javljanjima“), čime je bez čvršćega dramaturškog opravdanja poništio odnos vanjskog i unutarnjeg okvira. Rezultat toga bio je raspad početne ideje te sadržajni kaos iz kojeg su nasumce iskakale razne avanture, poput početka putovanja u kojemu se James neobjašnjivo nađe u breskvi. Šteta, jer struktura epskog teatra, ako je čvrsto i dosljedno oblikovan, pruža beskrajne mogućnosti igre koje odlično pristaju Jamesovu i Dahlovu začudnom i grotesknom svijetu.

Umjesto redateljske igre, Todorović je, kao što smo rekli, palicu igranja prepustio glumcima, koji pak nisu uspjeli izvući maksimum iz pružene prilike. Jedan je od razloga mekoća strukture koja ih je primorala da prime uzde u svoje ruke, čime su si rezali kreativna krila. A kad bi i pustili uzde, zgodno se zaigravši, umjesto da predstava poleti na krilima njihove energije, dogodio bi se izvedbeni i scenski kaos.

Edi Ćelić, kojega iz predstave u predstavu omatamo epitetima ponajboljega hrvatskog animatora i glumca za djecu, ovaj nas put nije oduševio. Štoviše, s dječakom Jamesom ušao je u maniru, dobrim dijelom ponovivši likove dječaka Ivana u “Devetoj ovčici” i malenog Tima iz “Nije me strah“. I glasom i pokretima naslonivši se na njih, propustio je stvoriti autentičan lik. No zato je bio odličan u svim drugim ulogama, od pripovjedačke, gdje je unosio ludičnost i silnu energiju, do vrlo zgodnih i duhovitih minijatura poput lika kapetana. Ovom se predstavom na scenu nakon nekoliko godina stanke (zbog ravnateljskih obveza) vratio Ivica Lučić (u alternaciji sa Srđanom Kovačevićem). Iako je unio mnogo energije u igru, posebice u pripovjedne zadatke, te je na trenutke bio vrlo duhovit, povremeno je bio neprecizan te nije uspio stvoriti kontinuitet u igri tijekom cijele predstave.

Gošća Maja Lučić Vuković (alternacija Kristina Fančović) tehnički je bila vrlo dobra, no karakterno nije uspjela oblikovati dopadljive likove prve tetke i gliste. Umjesto zaigrane groteske, što su joj nudile i lutke i karakteri, u obama je likovima naglasak stavila na pomalo distanciranu strogoću, izgovarajući tekst stisnuta grla. Za razliku od nje, Aleksandra Colnarić oblikovala je duhovite likove druge tetke i svilene bube, razigravši ih i pokretom i glasom, a posebno duhovito bilo je tepanje i gutanje slogova kod bube.

Uz glumce na sceni je bio i Ervin Lustig, koji je uživo izvodio glazbu. Za razliku od predstava studenata osječke umjetničke akademije, koje Lustig snažno podiže dinamičnim izvođenjem vlastite glazbe, ovdje je bio pomalo sputan diskretnom glazbom Vladimira Pejkovića, svedenom na promjene i pokoje ocrtavanje atmosfere. Irina Somborac stolne je lutke oblikovala u opreci realističnoga Jamesa s jedne strane i vizualno zaigranih začudnih lutaka koje ga okružuju, lutkarsku igru smjestivši na nevelik stol i ostavivši glumcima dovoljno prostora za glumačku igru. Igor Elek uglavnom je uspješno prilagodio rasvjetu vanjskom prostoru dvorišta Rektorata osječkog sveučilišta, gdje se predstava igrala.

Zaključno, predstava “James i divovska breskva” nije iskoristila potencijale romana, redateljske ideje ni glumačke izvedbe, ne ispunivši naša visoka očekivanja.