Categories
Kritika

Vetrovito interpretativno polјe

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Kako bi se izbeglo ilustrativno i banalno prikazivanje vetra kao dramskog junaka, neverbalna predstava „Vetar“ reditelјke Anđelke Nikolić u produkciji Pozorišta za decu u Kragujevcu postavlјa i na sceni oživlјava sve ostale predmete sa kojima se on susreće stvarajući iluziju njegovog postojanja. Po pitanju forme i režije, ova predstava se izdvaja vrlo smelom i preciznom dramaturgijom lutkarskog teatra objekata – nakon što bi se potencijal oživlјavanja jednog predmeta iscrpeo, glumci bi ga odložili i uzeli drugi.

Postojanje, a zatim i specifičnost karaktera vetra je pokazano kroz pokret glumaca (Dubravka Brkić, Milica Redžić Vulević i Petar Lukić; scenski pokret Isidora Stanišić), a onda i kroz fenomenalnu, dinamičnu, originalnu muziku Lazara Novkova. Unutar situacija, svojevrsnih minijatura, pokazano je kako vetar čini da starici odleti marama koju kasnije pronalazi mladić i daje devojci; kako vetar pokreće vetrenjaču i zmaja; rasplamsava vatru; rashlađuje sunčan i vreo dan; raznosi veš sa štrika; pomera grane drveta; kako može da namreška površinu vode…

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Predstava je, između ostalog, posebna jer su animirani predmeti, odnosno lutke svakodnevni objekti (marama, kesa, zmaj, novine, šešir, vetrenjača od papira, tkanina…) što direktno uči decu da za igru nisu uvek nužne igračke, već je dovolјan običan predmet i mašta.

Slično kao u predstavi „Aero“ nezavisne pozorišne trupe Odivo iz Slovačke koju je naša publika imala prilike da vidi na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici, „Vetar“ je takođe otvorio široko polјe mogućnosti interpretacije kod svakog od gledaoca. Lebdeće kese su kod mene, na primer, izazvale prisećanje na čuveni kadar iz filma „Američka lepota“, a nekog drugog su možda asocirale na jato meduza ili tornado. Mogućnost učitavanja je beskrajna. Značenje izvedbe nije nametnuto od strane reditelјke pa je predstava dragocena za razvitak kreativnog razmišlјanja kod dece naročito jer ne postoji jedno tačno rešenje. Čak i nakon odgledane predstave u gladaocu se vrlo živo bude mnoga potencijalna tumačenja viđenih pokreta i odnosa među animiranim predmetima.

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Verujem da bi se potpuni potencijal predstave ostvario kada bi se ona odigravala u prisnijoj atmosferi sa decom iz publike, tj. kada bi publika bila postavlјena na scenu i glumci imali neposredniji kontakt sa njom. Kako je „Vetar“ na svom gostovanju odigran na Velikoj sceni Pozorišta mladih gde su gledaoci relativno udanjeni od zbivanja, iz potrebe da učestvuju, oni su veoma često ustajali, pripremali svoje ruke za hvatanje balnočića od pene ako oni sa scene dođu do njih, oduševnjeno aplaudirali, dramatično i krajnje simpatično kašlјali na puštanje dima na sceni (koji nije ni došao do njih), glasno se smejali. Ove reakcije pokazuju dečju podstaknutost da participiraju u onome što gledaju.

U kontekstu lutkarske scene za decu u Srbiji, važno je istaći da je ovo jedina predstava koja razbija ustanjene principe pogleda na lutkarstvo, koja oživlјavanje predmeta posmatra na jedan vrlo maštovit, pa čak i poetičan način i time pravi hrabre korake napred za razvoj lutkarstva u zemlјi.

Categories
Kritika

Trip letnje noći

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Predstava San letnje noći Malog pozorišta Duško Radović u režiji Davida Alića i adaptaciji dramaturga Đorđa Kosića pokušala je da deci približi istoimenu Šekspirovu pastoralnu komediju. Likovi su majstori, istovremeno i glumačka trupa i Puk (Nenad Radović, Katarina Dimitrijević, Nikola  Kerkez, Arsenije Tubić, Ivana Adžić, Srna  Đenadić, Teodora Tomašev, Marijana  Petrović). Nakon antiklimaktičnog početka, majstori žele da publici odigraju predstavu iako se ne sećaju šta tačno treba da uprizore. U tome im pomaže Puk koji ih prekida, sugeriše replike i posipa vilinskim prahom. Prva trećina predstave, dok se majstori ne zaigraju snolike Šekspirove radnje, nalik je posmatranje osobe koja štuca. Taman radnja krene, Puk prekine. Ovo čak ne može da se tumači ni kao određeni brehtovski postupak u kojem se publika namerno izbacuje iz sadržaja jer on praktično i ne počne, a eto ga Puk, utrčava na scenu. Tako ispresecanu radnju o lјubavnom četvrouglu – Hermiji, Jeleni, Lisandru i Demetru, u početku je Puk morao da prepriča publici kako bi objasnio narativ.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

U afiši predstave autori insistiraju da je predstava o prvom polјupcu. Premda je ta tema potentna, zavodlјiva i u pozorištu za decu i mlade zanemarena, ona se nigde tokom izvedbe ne problematizuje. Junaci Šekspirove drame se zalјublјuju, istina, oni se i polјube, ali ne postoji odnos ili stav prema njihovim postupcima. Iz radnje nije jasno da je u pitanju njihov prvi polјubac, ne iskazuju se problemi, strahovi ili uzbuđenje pre samog čina ili osećanja nakon. O čemu je onda ova predstava? Pa, nismo sigurni. U jednom trenutku publiku sa scene pitaju da li im je jasno o čemu se radi, pa onda sami i odgovore da ništa nije jasno. Iako je konstatacija da ništa nije jasno tačna, u vazduhu ostaje neodgovoreno i potpuno logično sledeće pitanje „pa zašto mi ovo onda gledamo“.

Šekspirovi likovi predstavlјeni su oživlјenim svakodnevnim predmetima (mikrofonom, gitarom, dajirama, šnalom…). Iako je lutkarski teatar predmeta redak, pa samim tim scenski efektan i atraktivan postpuak, u predstavi je bio nedosledno sproveden. Nejasno je zašto je neki lik ponekad zamenjen predmetom, a ponekad ga tumači glumac.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

Koliko je važna saradnja između različitih pozorišnih sektora lepo ilustruje maštovita, a potpuno neiskorišćena i nefunkcionalna scenografija (kostim i dizajn scene: Mina Miladinović). S obzirom da se radnja komada odvija u šumi, a da su protagonisti priče majstori, scenografija simbolizuje drveće koje umesto krošnje ima velike, metalne zupčanike. Čim se zavesa podigla i čim su deca iz publike ugledala scenografiju, salom se začuo uzdah oduševlјenja. Međutim, glumcima kao da je metalna šuma samo smetala dok su utrčavali i istrčavali sa scene pazeći da se ne sudare. Likovi ni jedan put tokom predstave nisu iskoristili ono što je na sceni da se recimo sakriju, a reditelј da podeli zbivanja i scenski prostor.

Najsnažniji utisak tokom čitave predstave jeste da se glumci neverovatno dobro provode na sceni, da je njima zabavno, da uživaju u pevanju i sviranju, vijanju, glumi, a zbunjenoj deci koja nakon predstave nisu mogla da prepričaju šta su gledala nažalost nije približen dramski klasik. Publika je, moguće, suvišan element ovog scenskog tripa.

Categories
Kritika

Neodoljiva igra konvencijama

Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.

Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.

U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.

U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.

"Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.

Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.

Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.

Categories
Kritika

Bol razbijenog djetinjstva

Svaki rat vuče  za sobom brojne istine. U sjeni one službene pobjedničke, jer pobjednici pišu povijest, stoji gubitnička, a tu su negdje i naša, vaša i njihova, odrasla i, rijetko spominjana, no nama trenutno najzanimljivija – dječja. Rijetko tko se sjeti da su i djeca bila sudionici rata i kakve je posljedice rat ostavio na njih, počesto i mnogo teže nego na odrasle. Nešto više o tome kako je rat izgledao u očima djece možemo vidjeti u predstavi Razbijeno djetinjstvo autora i izvođača Vanje Čiče i Lorenca Tolića. Predstava progovara o ratu kroz istinite ispovijesti djece, sada odraslih ljudi, koji su proživjeli teror i neizvjesnost ratnih dana.

Predstava Razbijeno djetinjstvo izvedena je uživo na 54. PIF-u 19. rujna u poprilično intimnom okruženju, u maloj prostoriji sa svega 20-ak gledatelja. Mislim da je to dodatno pridonijelo teškoj, ali usamljenoj atmosferi koja je prevladavala kroz predstavu. U središtu su likovi Karlo i Marija, koje uglavnom utjelovljuju Lorenco i Vanja. Povremeno likovi postaju plišanci preko kojih izvođači lakše dočaravaju posebno teške i dojmljive scene. Uz to, u predstavi se pojavljuju i animacija materijala, odnosno dijelova odjeće koji predstavljaju sporedne likove te kazalište sjena i animacija dijelova tijela u svima nam poznatim oblicima zeca, psa i ptica. Za animaciju se, naravno, koriste dječji rekviziti koji su ujedno u funkciji prikaza jasnog oblika posttraumatskog stresa.

Iako su odrasli ljudi, Karlo i Marija su zapeli u vremenu rata, što su izvođači jasno upisali u reakcijama likova na zvukove koji ih podsjećaju na to doba – od zvuka sirene do radijskog šuma koji su gradacijom na scenu i u gledalište unijeli jak nemir i nelagodu, koja se još ostatkom priče, gdje Karlo i Marija (sada plišanci) odigravaju scenu sa početka rata, dodatno pojačava. Plišanci su u ovoj sceni dobro poslužili jer su mekani i pokret je lakše prodirao kroz njih. Doduše udarci glavom o zid nisu se jako čuli, ali vizualno je to bilo dovoljno. Najzanimljiviji trenutak u toj sceni bio je kada je Tolić počeo vaditi vatelin iz plišanca, što je dovelo do toga da se Karlo doslovno „trgao“ od tuge.

Zvuk metaka također je dopirao iz radija. Taj zvuk je pokrenuo novi val sjećanja, ovaj put animiran odjećom. Svaki komad odjeće predstavljao je drugu osobu koja je pala pred Marijinim očima. Odjeća je bila odličan medij i rješenje zbog lakoće pokreta i brzog padanja. Čiča je vješto animirala odjeću te se i karakter lika mogao osjetiti kroz sam pokret, što mi je bilo jako interesantno i zanimljivo. Još jedan posebno uočljiv trenutak bila je svađa između Karla i majke koji su se gledali u oči uz osjetnu napetost – bombe padaju, kava teče, ali majka je u potpunosti slomljena, tek ljuska osobe iz koje ne izlazi niti jedna suza. No zato je cijela scena zapravo plakala za nju. Tu su u pomoć priskočili skriveni glumci koji su lagano pokretali i rušili predmete napunjene s vodom. U tom trenutku, budući da nisam gledala popis izvođača, nisam ni znala da netko drugi pokreće scenografiju, već sam se čudila kako su se odjednom vrčevi prevrnuli. Bio je to iznenađujući trenutak jake poruke – sve je plakalo osim osobe slomljene tugom. U tom trenutku sam i ja zaplakala, nekako sam imala pred očima lice svoje majke kako plače, i zamislila sam i sebe u toj situaciji, tu bol i prestrašenost i suze su same potekle.

Svjetlo i glazba igrali su važnu ulogu jer su naglašavali promjene iz sadašnjosti u prošlost i nazad, te su davali i poseban ugođaj nelagode, tuge, značajnosti. Doduše nakon silnih pohvala, stiže i mala kritika. Naime, tijekom predstave bilo je trenutaka kada je tekst bio redundantan, nije imao funkciju jer smo radnju mogli iščitati iz glumaca. Tekst u tim trenucima nije naglasio radnju, nego je djelovao poput pomalo suvišnog pripovijedanja. Osim toga emocije i ekspresije glumaca bile su odlične i hvale vrijedne. Zaista se mogla vidjeti bol na njihovim licima i djelovali su kao da su prošli kroz to što su glumili.

Sve u svemu, predstava Razbijeno djetinjstvo srcedrapajuća je i bolna, ali vješto izvedena, s ponekim zamjerkama, no ne presudnim. Vidjeli smo djelić onoga kako je rat djelovao na djecu stvorivši im psihološke utege nimalo lake za nositi (se) kroz život. Zanima me kako je sada tim ljudima, kakav život vode, jesu li ostali ili su otišli iz ovih krajeva, mogu li se prisjetiti tih trenutaka bez previše boli ili je i dalje svaki put kao da su opet tamo, skriveni u podrumu i u tami. Nadam se da ih tama više ne skriva i da su zatvorili ta vrata podruma za sobom poput Karla i Marije.

Categories
Kritika

Uspavana lepotica, probuđena tinejdžerka

Američki psiholog austrijskog porekla protumačio je Princezinu krv od uboda na trn kao prvu menstrualnu krv tinejdžerke; ogradu oko dvorca koju zatim podiže kralj predstavio je kao oca zaštitnika prema svojoj kćerci adolescentkinji, a zapisao je i mnoge druge parabole u svojoj knjizi The Uses of Enchantment: The Meaning and Importance of Fairy Tales. Osim što je ime psihologa navedeno u afiši i što je napisano da je značajno uticalo na rediteljksi koncept, nikakav drugi upliv ove psiho-analitičke teorije ne vidi se na sceni. Zbog čega su autori insistirali na tome, nije jasno ni nakon odgledane predstave.

No, i sa i bez psihološkog osvrta, Uspavana lepotica je izazvala smeh, ispričala priču i začarala nas scenografijom i lutkama (Tereza Vašičkova). Već sa paljenjem prvih reflektora devojčica iz publike je glasno uzviknula: pa ovo će biti lepa predstava. I bila je potpuno u pravu! Na sredini scene je bio zamak koji se okretao, otvarao svoja vrata, prozore i dopuštao nam da zavirimo u sobe. Drvene lutke u kraljevskim odorama gipko su se šetale, kopale tunele, palile šibice, padale sa vrha dvorca, penjale se, ispaljivale se iz topa, plesale, pevale, igrale žmurke, grlile se… (Pavla Lustikova, Jan Popela, Milan Ždarski, Jan Čipčala, Petr Seiner, Pavel Černik)

Još jedan nivo uzbudljivosti predstave stvarali su muzičari (muzika Daniel Čamski), bubnjar i violinista postavljeni desno i levo od zamka proizvodeći uživo foli efekte i svirajući pozadinsku muziku. Na vrhu dvorca bilo je postavljeno platno malih dimenzija na kojem su se projektovale scene – proslava Princezinog rođendana, ulazak Princa u dvorac i poljubac buđenja. Ovo rešenje opravdano je zbog potrebe da se dešavanja prikažu u krupnom planu. U prvoj sceni su akteri bile lutke, a u drugoj lutkari. Pojavljivanje ljudi pred kraj lutkarske predstave nije zbunilo publiku. Gde je lutka stala, glumac na videu je nastavio.

Predstava je dobar primer kako se originalnom scenografijom, promišljenom režijom, znalačkom i spretnom glumom čak i dobro poznata i mnogo puta postavljana bajka može postaviti, a sigruno da bi starijoj deci bilo još zanimljivije da su se Betelhajmove ideje zapravo mogle prepoznati.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

O detektivima i čistim rekama

Autorka drame Petra Cicvarić za svoj tekst (u originalu nazvan Ribe u nevolji) osvojila je prvu nagradu na takmičenju za najbolju dramu za decu Mali Marulić 2019. godine. Vrcav, duhovit, pametan, poučan, dramaturški besprekorno dobro skrojen tekst govori o tri detektivske ribe koje u rečnim dubinama rasvetljuju slučaj nestanka ekološki osvešćene, rekli bismo i aktivistkinje Mladene. Na svom putu ribe uče decu o važnosti čistih reka i očuvanju životne sredine. Ekološka poruka nije prst u oko već kroz zabavnu priču ostaje publici za nauk. Na kraju, kada detektivi pronađu izgubljenu ribu koja se zaglavila u smeću, u delu reke gde niko ne ide upravo zbog zagađenosti, poentira se replikom da će uskoro „tamo gde niko ne ide postati tamo gde su svi“. Osim o prirodi, deca saznaju i o različitim vrstama riba i njihovom izgledu. U reci su som, šaran, grgeč, riba čistač…

Odličan tekst u postavci Gradskog Kazališza Zorin Dom i u izvedbi glumaca Petre Cicvarić, Vanje Gvozdića, Lovorke Trdin, Andre Damiša izgleda veoma mračno što je opravdano jer se priča odvija na dnu reke. Glumci veoma pažljivo i detaljno animiraju ribe (dizajn lutaka i scenografija Mladen Bolfek). Pored toga što svaka riba izgleda i priča drugačije, ona pliva i sedi  drugačije otkrivajući na taj način još nešto o karakteru lika.

Humor u predstavi se bazira na duhovitim replika i što je zanimljivo, često je usmeren ka starijoj publici. Recimo šaran je pevač po imenu Goran Šaran i peva pesmu Ja sam samo šaran dušo aludirajući na Gorana Karana i njegovu pesmu Vagabundo; riba grgeč je Goran Grgeč po zanimanju glumac referišući tako na hrvatskog glumca Gorana Grgića. Za mlađe, tu su bile dovitljivosti kao što su fištangram i fišbuk.

Muzika(Damir Šimunović), džez, mistična, prava detektivska kompozicija, prati atmosferu zbivanja na sceni. Na samom kraju sve ribe pevaju veseo, lako pamtljiv song dok zajedno čiste svoj dom naučivši koliko je važno da ne prljamo svoje okruženje.

Na tragu je pravi primer kako o ekologija ili nekoj drugoj važnoj temi treba razgovarati sa decom – nenametljivo, kroz igru, smeh, priču koja im drži pažnju, koja je originalna, koja ih vodi u svet koji im nije toliko poznat (u ovom slučaju rečni). Još jedna pohvala ovoj predstavi jeste da se priča smešta u lokalni kontekst. Deca u Karlovcima u Hrvatskoj prepoznaju da se radi o njihovom gradu, lako se identifikuju, automatski im je radnja prijemčivija, a lokaliteti o kojima se govori su im poznati. Nesporno je da su i deca u Subotici na festavalu razumela priču iako možda nikad nisu videla reke o kojima se govori, ali ovo pokazuje promišljanu repertoarsku politiku Gradskog Kazališta Zorin Domi razmišljanje o deci za koju prave predstavu.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

Ljubav prema pozorištu i publici

Predstava je nalik na gledanje kroz kaleidoskop, a izoštravanjem slike prepoznajemo životnje (žabu, zeca, psa, pauna, krokodila, žirafu, kamilu…) i ljude (plesače nalik Majklu Džeksonu, pastira i devojka, folklornu trupu, glumca…). Sve se odvija iza tankog crnog vela preko kojeg se projektuju zvezde ili staništa životinja, a gledanje preko koprene upotpunjava osećaj magije (scenografija: Bonjo Lungovi Konstantin Karakostov). Prizore međusobno povezuje monolog iz off-akoji vrlo poetičnim jezikom pripoveda kratku istoriju glumca i lutkarstva.Muzika (Konstantin Karakostov) se kreće od klasične, preko pesama ABBE, Majkla Džeksona, elektro muzike, a završava, srpskim kolom.

Uigran ansambl pozorišta (Danka Balać, Imelda Vereš, Danijel Dudaš, Elvira Gal, Zalan Greguš, Endre Kočiš, Ksenija Mitrović, Uroš Mladenović, Viktorija Palfi, Gertruda Fridrik) animira sedam različitih vrsta lutaka i pokazuje spretnost u isto toliko tipova lutkarstva. Stvaraju i pokreću životnje i ljude napravljenje od šarenih ploča geometrijskih oblika, od velikih sunđerastih površina, dugačkih svilenih traka, creva, odeće, koriste lutke koje se navlače na ruku, javajke i u jednoj sceni se poigravaju se teatrom senki. Lutke napravljene od više delova glumci u postupnosti sastavljaju pred publikom, zatim pokrenu lutku kao celinu i onda se prizor rastavlja i pretvara u drugi oblik. Postupnost i preciznost u građenju lutaka je oduševljavala decu u publici.

 Kako je Subotica multinacionalna sredina, pretposlednja scena je inscenacija narodne mađarske priče o pastiru zaljubljenom u devojku koja se pretvara u labudicu, a poslednja scena su muzičari i folkloraši u tradicinalnoj srpskoj narodnoj nošnji koji sviraju i igraju uz kolo. Tako se u predstavi podvukla ideja tolerancije i razmene kulture.

 Predstava je prikazala upravo ono što i sam naslov kaže, vrlo jednostavno i suptilno – ljubav prema pozorištu. Takođe je pokazala kako i od čega lutka može da nastane, kako da se kreće, šta sve lutkar uopšte može da radi sa lutkom. Glasovi iz off-a poslužili su tek kao svojevrsni omaž i zahvalnost zbog istrajnosti glumaca kroz vekove. Teatru s ljubavlju je predstava koja u fokus stavlja samu teatralnost, odgovara na pitanje šta je to pozorišno u pozorištu za decu, a vizuelnost i veštinu lutkara dovodi do perfekcije.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

 

Categories
Kritika

Bajka na note

Narator i dirigent priče (ubedljiv Duško Mazalica) jedini govori i često prepričava ono što vidimo da drugi likovi fizički rade. Ovakav postupak nepotrebno duplira informacije. Ostatak glumačke ekipe  (Dragan Vučić, Đorđe Janković, Dragan Banjac, Aleksandar Blanić, Božana Bijelić, Zorana Šuman, Ana Anđelić, Đurđa Babić) čini orkestar, svaki sa svojim instrumentom i likom; flauta, oboa, klarinet, fagot, rog, bubanj i violina, odnosno ptičica, patka, mačak, Pećin deda, vuk, lovac i Peća. Svi instrumenti su prvo pokazani, a onda se čula i muzička sekvenca koja uči decu kako koji instrument zvuči i dodaje karakter liku. Pri drugom pojavljivanju junaka na sceni, Narator pita decu da li su zapamtili koji instrument se vezuje za njihovu pojavu što je takođe veoma edukativno.

Koncept je vrlo zanimljiv, ali priča je previše jednostavna, bez bilo kakvog obrta, produbljivanja odnosa, prepreka ili opasnosti: Peća uz pomoć ptičice uhvati vuka i zajedno sa lovcem ga odvede u zoološki vrt. Da je priča složenija, da ima jasnu poruku, onda bi sasvim sigurno deca lakše i dugotrajnije zapamtila muzičke lekcije.

Najveća vrednost ove predstave jeste što je publika čula muziku Sergeja Prokofjeva i što je generalno čula klasičnu muziku. Scenografija (Svila Veličkova) prati temu pa se tako izvedba dešava na velikom platnu preko kojeg je odštampan notni zapis kompozicije. Po potrebi glumci ulaze i izlaze iz platna koje visi sa plafona i prostire se po celom podu. Dizajn lutaka, (takođe Svila Veličkova) odnosno maske glumaca koji su tumačili životinje i Dedu bio je na granici dopadljivosti. Recimo kostim vuka nije bio ni realističan, ni maštovit, ni strašan u krajnjoj liniji iako je vuk trebalo da bude zao i opak. Umesto toga imao je neprikladno dugačko i tanko telo i predimenzioniranu glavu.

Predstava Peća i vuk nije sasvim iskoristila potencijal koji nudi simbioza pozorišnog i muzičkog sveta. Očigledna je namera, ista koju je imao i ruski kompozitor, da se deci približi orkestarska muzika, ali deluje da su Peća i životnje mogli da upadnu u najrazličitije nevolje pre krajnjeg hvatanja vuka.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

Kraljevstvo za dečji smeh

Kad priča ima jednog kralja, onda je to bajka, a kad ih ima trojicu, onda je to već cirkus.

Rozi, Plavi i Žuti ili Debeli, Visoki i Kosati kralj, nazovimo ih tako zbog njihovog kostima i izgleda, na početku predstave se bore za jastuk kako bi konačno utonuli u san. Međutim, sva trojica pronalaze po krunu i odlučuju da postanu kraljevi. Ni jedan, doduše, nije spreman da preuzme odgovornost koju ta funkcija nosi, pa tako Debeli pravi sneška u mirkotalasnoj, Visoki svojim birokratskim spisima slučajno obmota ceo zamak, Kosati izazove požar. Sukob eskalira u rat malim sunđerastim čovečuljcima da bi se do kraja sve okončalo pretvaranjem krune u jastuk sa početka i odlaskom na spavanje.

Priča je vrlo jednostavna i zato je ostavila prostor za pregršt gegova, padanja po sceni, iskakanja, sakrivanja, udaranja, grljenja i druge fizičke radnje. Pantomima, mimika i generalno pokret glumaca bili su sasvim jasni i izazivali su neprestana dobacivanja dece iz publike. Kad god bi neki od kraljeva prilazio drugome iza leđa, deca bi upozoravala; kada bi se na sceni pojavila kutija, a da je niko od ljudi nije tu uneo, deca su odmah alarmirala aktere. Glumci se nisu naročito osvrtali na dečje komentare i glas gledalaca nije uticao na promenu toka igre. Povratna interakcija od strane glumaca je izostala iako je sve što je izvođeno na sceni, pozivalo odgovore dece.

Reakcija iz gledališta kada su tri kralja pecala je bila vrlo duhovita. Deca su vikala da nema vode i prema tome nemoguće je da glumci pecaju. Ni pre, ni posle toga, ništa od situacija koje bi bile nemoguće u stvarnom životu nisu smetale deci. Na primer telo sneška se naprivilo od jedne snežne pahuljice u mikrotalasnoj i to je bilo sasvim u redu, ali pecanje bez vode je bilo isuviše neralno za publiku. U razgovoru sa glumcima, kada sam im prevela zbog čega su deca vikala na pecaroše, prepričali su da se slične situacije dešavaju sa gledaocima u Nemačkoj kada se deca od svega što vide, bune protiv sunčanja na sceni jer nema peska. Ni ja ni glumci nemamo objašnjenje iznenadnog protivljenja, ali je u svakom slučaju pokazuje čudnovatu maštu i principa najmlađih.

Osim situacije sa pecanjem, deca u publici nisu prestajala da se smeju i pomažu junacima na sceni. Od početka do kraja intenzitet radosti i uzbuđenja se nije smanjivao. Najveća oduševljanja su izazivale iluzije koje deca nisu sasvim mogla da razumeju u trenutku gledanja, kao što su na primer pojave predmeta na sceni bez da su oni videli ko ih je uneo, dim čiji izvor je sakriven, svetlo u obliku zvezdica na zidu… Pored gegova humor je proizilazio iz kontrasta i neočekivanih disproporcija – krupan čovek sedne na malu stolicu, mala pecaljka ima ogrmonu udicu, visok čovek ima kratak prekrivač… U nekoliko navrata glumci bi promrljali pozdrav jedan drugome na izmišljenom jeziku što je decu prvo nateralo da se smeju pa onda da pozdrav ponavljaju.

Scenografija (Moc Tice) u vidu prednjeg zida zamka oslikanog nadrealističkim stilom sa gomilom manjih i većih otvora, čarobnom mikrotalasnom na sredini, levcima umesto olucima, omogućavala je dodatne gegove i simbolisala san koji je okvir priče.

Muzika (Matvei Saburov, Katja Averkova) najslabiji je element. Kako je predstava neverbalna i priča se pripoveda pokretom i zvukom, muzika je trebalo da bude u saglasju sa temperaturom na sceni. Mnoge komične situacije pratila je setna muzika što je kvarilo čitav doživljaj.

Iako tekst izvedbe Tri puta kralj pruža mogućnost da i pored smeha, deca nešto nauče, shvate da ne treba biti sebičan i ljubomoran, a treba biti marljiv i dobar drug, autori su izabrali da se zadrže na nivou efekata i duhovitosti. Možda ovo nije najbolja odluka iz perspektive dramskih pedagoga i stvaralaca, ali kada slušate decu kako se kikoću sat vremena bez prestanka, teško je ovom izboru bilo šta i zameriti.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

Imaš lutku, evo senke

Radnja komada je jednostavna: Majka ostavi Gulija kod njegovog dede što on nerado prihvata. Međutim, na dedinu inicijativu njih dvojica ubrzo uplovljavaju u svet senki i igre što posledično menja i njihov odnos. Levo, desno i ispod otvora na zastoru vidimo siluete dede i unuka kako sade biljke koje magično procvetaju, kače veš na štrik koji se pretvori u životinje, gledaju morski svet, prave kolače, štrikaju, formiraju različite oblike svojim rukama. Jednostavno, a vrlo maštovito, deda pravi slona od svoje ruke pa prenese Gulija do kreveta, od njegovog prekrivača i čarapa pravi lutke…

Guli je dirljiva i zabavna predstava koja je uspela da iznedri inovativna rešenja ili bar ona koja nisu prvoloptaška i očekivana u domenu pozorišta senki što je vrsni poduhvat s obzirom da ovaj tip teatra datira još iz doba antike.

Scenografiju potpisuje Pablo Ariel koji je ujedno i izvođač predstave zajedno sa veštom Roni Level Marsland. Začuđujuće je koliko se scenskih događaja i promena odigralo u malom prostoru i kako su vezovi između situacija i prizora gusto i smisleno tkani. Muzika (Gustavo Bustamante) je veoma dobro pratila emotivne skokove i narativne promene.

Kako naša publika nema često priliku da pogleda teatar senki, Guli je pravi, uzbudljiv i razigran primer preko kojeg deca mogu da nauče i zainteresuju se za drugačiju vrstu pozorišta, ali i igre.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

Priroda u pozorištu

Reditelj Maksimov sledi estetiku i koristi pozorišni jezik koji je pokazao u svojoj prethodnoj predstavi za decu – Na vukovom tragu (Pozorište mladih Novi Sad), te i u Bambiju postavlja muzičare na scenu, poigrava se sa prostornim planovima i insistira na vrlo preciznom pokretu lutaka. Scenografiju (Olga Zijebinska) čine dva brega prekrivena travom po kojima se kreću  jeleni i srne, a koji kasnijim okretanjem postaju dom Bambija i njegove majke. Veoma je lepa panorama prirode koju stvaraju livade i brežuljci zajedno sa okolnim stablima koja su ujedno bubanj i metalofon. Muzika (Lazar Novkov) zvučno nadopunjuje sliku prirode i dodatno boji atmosfere u scenama: u momentima velike životne opasnosti za jelene začuli su se jaki udari u bubanj, dok je scenu Bambijevog udvaranja srni Falini pratila romantična melodija izvođena na metalofonu i fruli.  Lutke (takođe Olga Zijebinska) čine vrlo detaljni, međusobno različiti mali drveni i lako pokretljivi jeleni, ptica, veverica i zec.

Rediteljski su veoma zavodljiva, a u srpskom dečjem teatru retka, scenska rešenja gde se određeni delovi priče (prikazivanje čoveka koji lovi jelene; beg životnja u šumi; smrt jednog jelena od strane lovca) prikazuju iza paravana i mi ih vidimo kao igru senki. Igra glumaca i lutkara (Miloš Milovanović, Darija Vulić, Sanja Matejić, Milomir Rakić, Vladimir Đoković, Ljubica Radomirović, Marko Đurić) uvežbana je do perfekcije. Animiranje lutaka je izvođeno sa tolikom lakoćom da su sami glumci postali nevidljivi i sve oči su bile zagledane samo u lutke.

Svi ovi elementi zajedno činili su da se publika oseća kao da je na nekakvom proplanku ili četinarskoj šumi i posmatra krdo jelena. Kao da je i sam vazuh u gledalištu odjenom postao pravi šumski vazuh. No ipak, same priče o Bambijevom odrastanju, gubitku majke i, sa druge strane, priča o njegovom prijatelju Ronou kojeg hvata lovac, a zatim ga vraća u šumu, ostale su vrlo šturo ispričane i nedovoljno razrađene. Na polovini predstave fokus sa Bambija prelazi na Ronoa i nejasno je koja priča se želi ispričati i šta je ideja teksta. Tragičan događaj kao što je smrt majke i prijatelja potpuno se pretrčaošto je veliki propust naročito za pozorište namenjeno deci. Ni jedna životinja, takođe, nema karakter ili makar jednu osobinu ili drugačiji način govora.

Međutim, ukoliko se predstava posmatra kao oživljavanje i prikazivanje nekoliko nasumičnih epizoda iz života Bambija i ako se prilikom gledanja ne traga za koherentnom pričom već se zadovoljstvo crpi iz vizuelnih i adutitvnih senzacija, onda se izvedba može okarakterisati veoma uspešnom i stilski posebnom.

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara

Categories
Kritika

Ozareni

Predstava je u celosti izvedena na mađarskom jeziku bez prevoda, s toga u ovoj kritici zbog jezičke barijere ne mogu biti analizirane eventualne izmene teksta u odnosu na priču iz romana Frenka Baumana Čarobnjak iz Oza i u odnosu na narativ istoimenog filma Viktora Fleminga iz 1939. godine.

Međutim, nerazumevanje jezika ni malo nije uticalo na doživljaj čitave izvedbe. Radnja je svakako već poznata iz knjige i filma, a po onome što smo videli, deluje da su autori ostali prilično verni originalu. Deca iz publike koja ne govore mađarski bila su pripremljena od strane vaspitača/-ice i učitelja/-ice i prethodno upoznata sa sadržajem. Iz razgovora sa njima moglo se zaključiti da je ovakav pristup bio izuzetno dobar jer ih je usmerio da veću pažnju posvete drugim teatarskim elementima (režiji, glumi, zvuku, svetlu…), a ne samo da se fokusiraju na tekst.

Iz scene u scenu, kako su se menjali ambijenti i kako su Doroti, Strašilo, Limenko i Lav napredovali u svojoj pustolovini, scenografija se menjala okretanjem velikih tabli nepravilnog oblika i jarkih boja. Kostim je bio koloritan, raskošan i uverljiv (scenografija i kostim: Svila Veličkova), a gluma brilijantna (Rozalija Gergelj, Levente Bora, Mark Horvat, Ištvan Vitanji-Juhas, Ana Marko-Valenćik, Petra Nađ, Tamaš Sukenjik). Posebno bih izdvojila i pohvalila scenski pokret (koji sam i ja sama verovatno više primećivala nego na drugim predstavama kako mi je ovaj put bio najvažnije sredstvo razumevanja priče). Svaki lik je vrlo jasno i dosledno ispratio svoje replike i postupke adekvatnom gestom.

Nakon izaska na scenu novi junaci su se predstavljali songom (muzika Viki Rab). Jedna devojčica iz gledališta se nakon završene pesme vrpoljila i gledala po sali, a onda tiho pitala drugaricu pored sebe: „ma odakle dolazi ovako dobra muzika?“. Verujem da ovo opisuje songove predstave mnogo tačnije nego što bi i jedan pridev mogao.

Iz Oza se, pored Doroti, i čitava publika vratila iskreno ozarena!

Autor fotografija:

Dejan Vuković

Autorka kritike:

Divna Stojanov

Naš tim kritičara