Categories
Izdvojeno Vesti

Odlično društvo na tronu 54. PIF-a

Dječji žiri u sastavu Leonarda Iva Dozan, Mia Dozan i Marko Laštro jednoglasno je donio odluku da se najboljom proglasi predstava AKO ME NE BUDE u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska

Stručni žiri u sastavu Katarina Kolega, Saša Latinović i Olga Vujović donio je na sastanku 23. 9. 2021. slijedeće odluke:

NAGRADE

  1. LAZAR NOVKOV –  za glazbu i dizajn zvuka u predstavi KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;
  2. MAJA LUČIĆza scenografiju i vizualni identitet predstave AKO ME NE BUDE, u izvedbi Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
  3. 3. MAJA LUČIĆ, TAMARA KUČINOVIĆ i TONI LEAKOVIĆ za izradu lutaka u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska
  4. Ansambl predstave KRONOPATULJCI Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika – za dinamičnu, duhovitu i preciznu animaciju te usklađenu i prožimajuću skupnu izvedbu;
  5. UROŠ KAURINza uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija;
  6. TILEN KOŽAMELJza uvjerljivu i energičnu glumačku i animacijsku izvedbu u predstavi CAREVO NOVO RUHO, Kazališta lutaka Maribor, Republika Slovenija
  7. TONI LEAKOVIĆza ulogu Mede, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
  8. ANDRIJA KRIŠTOFza ulogu Ježa, suptilnu i preciznu karakterizaciju lika sa snažnom emocijom u predstavi AKO ME NE BUDE, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Republika Hrvatska;
  9. JAN POPELAza duhovitu i dinamičnu animaciju Zle vile u predstavi TRNORUŽICA, KAZALIŠTA DRAK i Međunarodnog instituta figurativnog kazališta, Češka Republika
  10. JAKUB MAKSYMOVza režiju predstave KRONOPATULJCI, u izvedbi Kazališta lutaka Bratislava, Slovačka Republika;

 

NAGRADA “TIBOR SEKELJ” za predstavu s najhumanijom porukom dodjeljuje se KAZALIŠTU LUTAKA LJUBLJANA, Republika Slovenija, za predstavu NEBO IZNAD NAS.

 

GLAVNA NAGRADA “Milan Čečuk” za najbolju predstavu u cjelini dodjeljuje se KAZALIŠTU LUTAKA BRATISLAVA, Slovačka Republika, za predstavu KRONOPATULJCI.

Categories
Vesti

Preminuo glumac Nenad Nenadović

Srpski umetnik Nenad Nenadović rođen je u Beogradu 20. oktobra 1964. godine.

Sa glumačkim pozivom susreo se još kao dečak kada je zaigrao u Vagi za tačno merenje. Usledile su uloge u seriji Povratak otpisanih, filmu Boško Buha.

Pamte se njegove uloge u serijama Priče iz majstorske radionice i Bela lađa.

Voleo je rad i na televiziji pa je rado bio član ekipe Zooteke, emisije Pet-šou, Fazoni i fore.

Nakon Akademije, koju je završio u klasi Minje Dedića, postao je stalni član ansambla pozorišta „Boško Buha“ kome je ostao veran do kraja.

Beležio je rekorde po broju odigranih predstava, a od deteta glumca je postao pedagog dece glumaca – vodio i glumačku školu u kojoj je pronalazio talentovane, buduće glumce.

„Po profesiji sam jedinac, ali nisam rastao kao klasičan jedinac, jer je u našoj kući stalno bilo još nekoga – svako ko je dolazio u Beograd da studira bio je kod nas, pa je odatle išao dalje. Tako sam naučio da delim i navikao da se stalno s nekim družim. Bio sam jako nemirno dete, na samoj granici pristojnosti“, naveo je glumac u objavi na sajtu pozorišta.

Dobitnik je više priznanja, ali je posebno izdvajao tri „Buhine“ nagrade za predstave Tri musketara i Princ – arkadna avantura.

Iza sebe je ostavio suprugu Snežanu i ćerke Janu i Minu.

Categories
Izdvojeno Vesti

Zanimljiv eksperiment koji će, nadam se, ostati usamljen

Mali Marulić jedan je od najkvalitetnijih, najšarmantnijih i najvažnijih kazališnih festivala za djecu u Hrvatskoj koji meni, kao kazališnom kritičaru i teatrologu, predstavlja bitno mjesto u analizi našeg lutkarskog i kazališta za djecu, njegovih uzleta, mirovanja i padova. No ove je godine Mali Marulić postao još nešto – „živi“ svjedok globalnih pandemijskih neprilika zbog kojih sam svoj selektorski posao odradio u samoći doma, okružen tek laptopom i pokojim znatiželjnim plišancem.

Teatrološki posao često je vezan uz arhivske snimke predstava i više nam je vrijedan, no što nam je mrzak. Ipak, za razliku od tog samotnog prikupljanja informacija, selektorski posao trebao bi biti stvar živog osluškivanja izvođača i gledatelja, prostora i vremena, no pandemija ga je pretvorila u tek plošno informiranje. I zbog toga bih o svakoj odgledanoj predstavi mogao napisati poduži esej, ali tek o pokojoj bih mogao iznijeti svoj emocionalni doživljaj ili prenijeti ushit koji se osjeća u gledalištu nakon završnog pljeska. To prepuštam vama u susretu s onim što kazalište jest i mora biti – živa izvedba.

No nije pandemija samo umrtvila živost izvedbe. Ona je napravila još nešto, ovaj put pozitivno i vrlo važno – potvrdila je trajnu snagu kazališta. S jedne strane njegove vječne žilavosti i živosti (i kad ga umrtvljuju) stoji mogućnost prilagodbe svim neprilikama. Usprkos strogim pandemijskim pravilima koja su se posebno teško prevalila na kazališta za djecu, na festival se prijavilo čak 20 predstava. S druge strane, po meni još važnije, kazališna umjetnost ne samo da se prilagodila pandemiji, već je pandemiju prilagodila sebi, upila je u sebe, u svoju igru, strukturu, koncept, bunt. I upravo predstave koje su svoje izvedbeno ruho istkale s pandemijom i oko nje ostat će najvjerniji svjedoci nemilog vremena.

U prvom planu tu je predstava Sunce djever i Neva Nevičica Male scene koja je u potpunosti pandemijsko dijete. Izrasla je iz programa „Mala scena online“ u kojemu je glumica Buga Šimić svako jutro uživo čitala priče. Redatelj Ivica Šimić taj je pripovjedni sloj obogatio odličnom glazbom i efektnim kazališnim i redateljskim rješenjima, no u osnovi ga je zadržao u onomu što je – pričanje priče. Pričanje, odnosno predavanje, u fokusu je i predstave Hrvatske vile i vještice Kazališta Prijatelj, a obje su predstave, poput velike većine selektiranih, komornog karaktera, dakle, lakopokretljive i prilagodljive svim uvjetima i prilikama, baš kao da govore: ako već gledatelji ne smiju doći nama, krenut ćemo mi u potragu za njima. Kad smo kod potraga, LOFT-ovi Lovci na snove na zanimljiv su način bijeg od pandemijskih stvarnosti potražili u snovima, istražujući pritom rječitost tijela, pokreta, animacije i fizičkog teatra.

Glumačka igra, kao ono što djeci u ovim trenucima silno nedostaje, u fokusu je zabavne predstave-igre Hoću-neću Žar ptice, dok Adriatico Talijanske drame riječkog HNK progovara o važnoj ekološkoj temi na vrlo duhovit i efektan način. Bitna pitanja na pametan i scenski vrlo izazovan način otvara i „punokrvna“ festivalska predstava Pazi što govoriš Kazališta lutaka Zadar. S druge strane, predstava Miš u toću kazališta domaćina festivala protiv epidemije bori se njenim oružjem – riječ je o tek na papiru komornoj predstavi sa samo tri glumca i lakopokretljivom scenografijom, no koja se na krilima odlične glumačke suigre pretvara u pravi mali scenski spektakl. Kad smo kod spektakla, tek jednu predstavu možemo nazvati ansambl predstavom. Riječ je o Flekavcu Gradskog kazališta lutaka Rijeka, nagrađivanoj lutkarskoj predstavi koja osvaja preciznošću animacije, efektnošću i duhovitošću redateljskih i glumačkih rješenja, glazbom koja lakoćom ulazi u uši i zgodno oblikovanom porukom (više o festivalu i predstavama potražite na službenim stranicama).

Na kraju, iako se selekcija za ovogodišnji Mali Marulić pokazala kao zanimljiv eksperiment zahvalan za teatrološke analize, nadam se da će ostati usamljen i da će se predstave vratiti onima kojima su najpotrebnije – gledalištima punim dječje vike, graje, smijeha i suza i tek pokoje stršeće i pomalo brundave glave kritikusa, u društvu plišanca. Jer i njima je dosta predstava na ekranima.

Igor Tretinjak

Categories
Vesti

Zagrljaj vredniji od suhog zlata

Zato ova predstava progovara o veoma važnoj temi koja se pomalo uvukla među ljude u doba komercijalizma i izvanjskih stvari, a to je strah od ljubavi, ili strah od zagrljaja.

Radnja ima nekoliko slojeva, a osjećaji koji prožimaju životinje u predstavi usko su povezani s onima koje svi osjećamo već godinu i pol dana. Naime, medo Ursa ima veliko srce i želi ga podijeliti sa svim šumskim životinjama, no ne uspijeva. Tu se već počinju pojavljivati i drugi problemi, poput ježa koji zbog svojih bodlji nikoga ne može zagrliti, baš kako je i u pandemiji zagrljaj postao zabranjena zona.

– Predstava je nastala u jedno jako čudno vrijeme kad smo svi bili u nekakvim izolacijama, zatvoreni sami sa sobom. Nastala je kao neka moja refleksija na situaciju u kojoj se nalazimo. Iako je tekst napisan u izolaciji i povezan s pandemijom, tematski predstava uopće ne dodiruje tu temu izravno. Tada sam shvatila da je ono što društvu treba otvoreno srce, toplina i razumijevanje, sve ono što je u ovom stoljeću na neki način nestalo, kazala je redateljica Tamara Kučinović.

Činjenica da je ovo zapravo glumačka, a ne lutkarska predstava čini je još neobičnijom. Radnja otvara temu straha od ljubavi i pripadanja te bilo kojeg oblika zajedništva. Kasnije je originalni tekst u potpunosti odbačen, te je novi tekst ponovo stvaran zajedno s glumcima kroz improvizaciju.

Foto: Vedran Karuza

– Pripremajući se za dolazak ovdje dopustili smo si da istražujemo više nego inače, dopustili smo narativu da bude promjenjiv i odlučili nemati lutke i scenografiju već samo glumce. Budući da nema lutaka u predstavi, maštom smo uredili prazan prostor pa se ovo može nazvati i animacijskom predstavom, dodao je Nikša Eldan, dramaturg i asistent redateljice.

»Srce veće od mene samog« primijenjeno je uzrastu od najmanje sedam godina, a svoju pretpremijeru imat će 23. rujna u 18 sati. Već idući dan slijede dvije uzastopne premijere, u 17.30 te u 19.30 sati. Likovno oblikovanje za predstavu radila je Alena Pavlović, glazbu su skladali Ivana Đula i Luka Vrbanić, a oblikovatelji svjetla su Tamara Kučinović i Sanjin Seršić.

Sedam je glumaca, što znači i sedam životinja; ulogu medvjeda Urse koji je cijelo vrijeme na sceni tumači Zlatko Vicić, a tu su još i David Petrović, Tilen Kožamelj, Almira Štifanić, Andrea Špindel, Petra Šarac i Damir Orlić.

O predstavi:

Svako je srce drugačije. Postoje mala srca, zatim još manja od malih i manja od najmanjih, brza, brza od bržih i još brža od najbržih, tiha, zatim tiša od tihih i gotovo nečujna, glasna, glasnija od glasnih i glasnija od buke, spora, sporija i beskrajno spora, hladna, hladnija, najhladnija, topla, toplija od toplih i najtoplija od najtoplijih, mirna, živahna, radoznala, plaha, krhka, ranjena, puna, prazna, razočarana, ozdravljena, tužna, kamena. Velika srca, veća od velikih i najveća od najvećih. Takvo srce ima medvjed Ursa. Najveće. Srce kao kuća.

Ursino srce toliko je veliko da može pustiti unutra i zeca, i soba, i ježa, i tvora, i zmiju. Svakoga. Jer imati takvo srce, a ne dijeliti ga, prava je šteta, veća od najveće štete. Tamo unutra možete se sklupčati uz kamin na debelom tepihu boje lososa, ili sjesti u udobnu bidermajer fotelju, obući najmekanije papuče na svijetu, slušati glazbu iz starog zelenog gramofona, ili pročitati koju dobru knjigu. Za svakoga ponešto i za svakoga sve. U Ursino srce dolazi se zagrljajem. Hoćete li ući? Hoće li ući ijedna životinja, i zašto neće, vidjet ćete u predstavi „ Srce veće od mene samog“.

Tamara Kučinović i Nikša Eldan

 

 

Categories
Vesti

Peticija – pravo djece na umjetnost i kulturu

 

U nadi da ćemo proširiti glas o ovom problemu njihov APEL prenosimo u celosti:

Drage kolegice, kolege i prijatelji kazališta za djecu i mlade,

nakon nereagiranja Ministarstva kulture i medija i Ministarstva znanosti i obrazovanja, Hrvatski centar ASSITEJ uz potporu Hrvatskog centra UNIMA i Kazališnog epicentra pokrenuo je Javni apel za pravo djece na umjetnost i kulturu te pravo kazališta za djecu i mlade na rad.

Apel možete potpisati na linku: https://www.ipetitions.com/petition/javni-apel-za-pravo-djece-na-kulturu-i-pravo

Potpisi se skupljaju do 27. rujna 2021. godine nakon čega ćemo s apelom izaći u medije.

Nadamo se da ćete i Vi svojim potpisom podržati naša nastojanja da obranimo dignitet naše struke i omogućimo djeci da ostvaruju svoje pravo na umjetnost i kulturu.

Hrvatski centar ASSITEJ uz potporu Hrvatskog centra UNIMA i Kazališnog epicentra

Categories
Vesti

Predstava AUT premijerno u Kazalištu Mala scena

Autorstvo predstave koja obrađuje temu autizma potpisuju Paško Vukasović i Ivana Vuković, dok zajedno sa njima autorski tim čine  glumci (Matej Španović, Iva Šimić Šakoronja i Luka Bulović),  kostimografkinja; Lucija Prstec Smolčec, scenografkinja; Jelena Kovačev, skladateljica glazbe; Matija Antolić, dizajner svjetla; Domagoj Klasić i fotograf; Mirko Cvjetko. Za likovno oblikovanje zaslužne su Zita Nakić Vojnović i Klasja Habjan, a sve to pod producentskim okom Buga Marije Šimić.

O PREDSTAVI:

Matej je malo drugačiji od drugih “normalnih” ljudi. Za njega su užasno komplicirane stvari jednostavne, a ono što je većini ljudi normalno, njemu predstavlja nemogući problem. Matej zna sve glumce hrvatskog glumišta, ali izračunati koliko je 13 minus 8 – to se čini nemogućim. Matej je osoba s poremećajem na spektru autizma. Jednog dana Matej otkriva da je u njegovom susjedstvu ubijen pas što pokreće niz događaja, ali i otkriva nam kako izgleda život s autizmom. Zapamtite – to što PlayStation ne može „čitati“ Xbox igricu ne znači da je pokvaren.

Predstava je namijenjena djeci od 9 godina naviše.

 

Categories
Vesti

Nova predstava na repertoaru Pozorišta za decu Kragujevac

Pozorište za decu u Kragujevcu otvorilo je sezonu prvom premijerom u kojoj  igraju: Dubravka Brkić, Milica Redžić Vulević i Petar Lukić i time obogatilo repertoar namenjen najmlađima.

Scenografiju i kostim predstave „Vetar” potpisuje Ana Kolbjanova, muziku Lazar Novkov, scenski pokret Isidora Stanišić, izradu kostima Jelena Pavlović, dizajn svetla Radomir Stamenković, grafičko obrazovanje rekvizita Lazar Stanojević.

Prva repriza predstave zakazana je za 25. septembar. Namenjena je deci od tri i više godina.

REDITELJSКA UPUTSTVA ZA NASTAVAК PREDSTAVE O VETRU:

Reši zagonetku: „Ja izađoh na srebrno gumno i udarih u zlatne svirale; svak me ču, a niko ne vide.“ Da li su ti neke reči nepoznate? Upitaj svoje roditelje, ako ni oni ne znaju – upitajte zajedno njihove roditelje.

Кako izgleda drvo kada duva vetar, a kako kada ga nema? Pokaži svojim telom.

Izađi iz pozorišta. Zatvori oči i oseti vetar na svom obrazu. Šta misliš, koliko dece na svetu u ovom trenutku oseća kako im taj isti vetar miluje obraz? Pošalji po vetru neku lepu misao drugom detetu (možda je to neka tvoja drugarica ili drug koji živi u drugom gradu ili zemlji).

Zapitaj se: da li postoje još neke važne stvari ili pojave koje ne možemo lako da vidimo – ali ih osećamo? Ovo ne moraš da nam kažeš, važno je samo da znaš.

 

Categories
Vesti

Bogat program ovogodišnjeg izdanja BITEF POLIFONIJE “Igra za život”

Ovogodišnje dvostruko izdanje 21/22. Bitef Polifonije s naslovom „Igra za život“ objedinjuje priču o putu koji smo prešli obeležavajući dvadeset godina postojanja uz otkrivanje novih priča u predstavama koje su stvarane u uslovima izolacije i ograničenja novih mera zaštite od pandemije. U tom međuprostoru čekanja, odlaganja i traganja za mogućnostima da se nešto uradi, neminovno smo se vratili temi o ulozi umetnika u radu s mladima u vremenima krize kao našem iskustvu u projektu „Igra za život“, iz kojeg je i nastala prva Polifonija.

Stvarajući novu objedinjujuću programsku priču sa istim naslovom koji prati Bitefov slogan Na ivici budućnosti, ovogodišnja Bitef Polifonija nudi nove izazove s predstavama, razgovorima posle predstava i dijaloškim platformama na temu umetnosti u životu i njenoj osnažujućoj moći u vremenima krize. Nova tema koja se sama nametnula odnosi se na zanimljivost slučaja da su sve predstave nastale „povratkom pozorišta“, tj. da se oslanjaju na neko poznato klasično ili savremeno literarno delo i nude bogate i snažne izvore i metafore kao podsticaj i izazov u dodiru sa univerzalnim pitanjima, a u cilju aktiviranja u odnosu na globalne probleme sveta u kome živimo, i sagledavanja tih problema iz perspektive mladih – nekad, danas, ali i iz zamišljene budućnosti.

Bitef Polifonija traje pet dana, od 20. do 24. septembra, i tradicionalno počinje interaktivnim otvaranjem sa prezentacijom programa i performansima koji nas uvode u teme i predstave. Tri dijaloške platforme i razgovori posle predstava (tri predstave prenete iz prošlogodišnjeg izdanja i tri nove, ovogodišnje) usmereni su na pitanje otvorenosti pozorišta za aktuelne teme i moguće stvaralačke, umetničke, istraživačke, edukativne i socijalne programe, projekte, aktivnosti i akcije kao pozorišni paketi uz predstave.

Bitef Polifonija i ove godine po završetku programa u okviru Bitef festivala tradicionalno nastavlja „Polifoniju u trajanju“ projektom u fokusu „Šekspirova deca“, obuhvatajući učesnike, teme i pitanja kojima će nas dočekati, puna novih izazova, 23. Bitef Polifonija 2022.

Kratak pregled i širi opis programa u nastavku:

Kratak pregled programa: 

Ponedeljak, 20. septembar, Vreme: 15:00 – 16:30, Mesto: Ustanova kulture “Parobrod”

Produkcija: Polifonija teatar, Teatar Mimart i DAH teatar, Beograd;

Interaktivno otvaranje: IGRA ZA ŽIVOT – IGRA ZA PLANETU – ZEMLJA

Ponedeljak, 20. septembar, Vreme: 17:00 – 18:30, Mesto: Dorćol Platz

Produkcija: Šabačko pozorište; Predstava:ANA FRANK

 

Utorak, 21. septembar, Vreme: 15:00 – 16:30, Mesto: Malo pozorište “Duško Radović”

Dijaloška platforma: POZORIŠTE I POLIFONE PRAKSE

 

Utorak, 21. septembar, Vreme: 17:00 – 18:30, Mesto: Malo pozorište “Duško Radović”

Produkcija: Omladinsko pozorište Patos, Smederevo;

Predstava 2100: SKASKA O ASKI

 

Sreda, 22. septembar, Vreme: 15:00 – 16:30, Mesto: Teatar “Vuk”

Produkcija: Narodno pozorište Priština sa sedištem u Gračanici i Sterijino pozorje; Predstava: `AJDUCI

 

Sreda, 22. septembar, Vreme: 17:00 – 18:30, Mesto: Teatar “Vuk”

Produkcija: Institut za umetničku igru, Beograd; Predstava:DEKAMERON 2020

 

Četvrtak, 23. septembar, Vreme: 15:00 – 16:30, Mesto: Malo pozorište “Duško Radović”; Dijaloška platforma:POZORIŠTE I NEĆUTANJE

 

Četvrtak, 23. septembar, Vreme: 17:00 – 18:30, Mesto: Malo pozorište “Duško Radović”; Produkcija: Malo pozorište „Duško Radović”, Beograd;

Predstava:ASKA I VUK

 

Petak, 24. septembar, Vreme: 15:00 – 16:30, Mesto: Malo pozorište “Duško Radović”

Dijaloška platforma: OBEĆANO POZORIŠTE

 

Petak, 24. septembar, Vreme: 17:00 – 18:30, Mesto: Malo pozorište “Duško Radović”

Produkcija: Malo pozorište “Duško Radović”, Beograd;

Predstava: DEČAK SA KOFEROM

 

Realizacija: Polifonija teatar u koprodukciji sa Bitef teatrom i Centrom za dramu u edukaciji i umetnosti CEDEUM

Projekat podržali: Sekretarijat za kulturu grada Beograda i Fondacija za otvoreno društvo, Srbija

 

……………………………………………………………………………………..

 

KOMPLETAN PROGRAM

 

  1. septembar

15:00–16:30

Ustanova kulture „Parobrod“

 

Polifonija teatar, Teatar Mimart i Dah teatar, Beograd

IGRA ZA ŽIVOT –IGRA ZA PLANETU –ZEMLJA

Interaktivno otvaranje 21/22. Bitef Polifonije

 

Igra za život

Performans-prezentacija Polifonija teatra i autora i učesnika programa

Koncept i dramaturgija: Ivona Janjić,i Ljubica Beljanski-Ristići Boris Čakširan.

U performansu učestvuju autori i učesnici programa 21/22. Bitef Polifonije, predstavljajući  svoje programe i uključujući publiku u događanje putovanja ka obećanom pozorištu s koferima koje nosimo sa sobom i u kojima se nalazi naše bogatstvo, tj. naše priče.

 

Igra za planetu

Umetnički performans Teatra Mimart

„Igra za planetu“ deo je projekta „Interpolacije“, koji je podržan od Ministarstva kulture i informisanja Srbije

Nela Antonović (koncept): Vatra sama od sebe krade večnu vatru

Anđelija Marković (kostimi), Ivana Stefanović (muzika)

Performeri: Ivana Koraksić (Vatra), Marko Nektan (Voda), Lidija Antonović (Zemlja) i Strahinja Padežanin (Vazduh)

Zemlja

Performans DAHteatra

Performans spaja postupke baštovanstva, brige o biljkama i zemlji (lat. terra) sa pričama o migracijama i emigrantima i promišlja napor, bol i prilagođavanje „presađivanja“ koje se dešava u procesu migracije, posebno prinudne promene zemlje.

Koncept i režija: Jadranka Anđelić

Performerka: Ljubica Damčević

Video: Una Škandro

Istraživanje: Teodora Barać

Fotografija: Đorđe Tomić

U nastavku: osveženje i neformalni razgovori o programu, konceptu i učesnicima.

 

  1. septembar

17:00–18:30

Dorćol Platz

 

Šabačko pozorište

ANA FRANK

Istorijska antibajka za decu i odrasle

Režija: Jelena Bogavac

Dramatizacija: Milena Bogavac

Igraju: Vanja Pavlović, Olivera Guconić, Deana Kostić, Slobodan Petranović-Šarac i Miloš Vojnović

Kostimografija: Aleksandar Kovačević

Scenski pokret: Aleksandra Veljković

Audio i video: Igor Marković

 

Ceo svet zna životnu priču Ane Frank, ali je pitanje šta smo iz te priče naučili. Predstava Ana Frankpostavlja to pitanje. Dirljiva, zbunjujuća priča o odrastanju, u svetu koji se obrnuo naglavačke, u kome nema milosti, razumevanja, saosećanja niti pravde. Iskustvo zatvorenosti i izolacije, zarobljeništvo u kućnim uslovima i pokušaji da, uprkos svemu,  ostane vedra, zdrava i optimistična, glavne su teme dnevnika koji je vodila ova hrabra i mudra devojčica. Ana Frankje predstava za decu i odrasle, jer se u njenom centru nalazi dete – mudrije, zrelije i pametnije od većine odraslih ljudi. To dete nije imalo šansu da odraste. A da li je imamo mi? Mi, kao društvo. Kao zajednica. Kao svet.

Posle predstave, razgovor autora s publikom.

 

 

  1. septembar

15:00–16:30

Malo pozorište „Duško Radović“

 

POZORIŠTE I POLIFONE PRAKSE

Dijaloška platformaModeriraju: Irena Ristić, rediteljka i psihološkinja,  i Ivona Janjić, dramaturškinja.

U dijalogu: Minja Bogavac, dramaturškinja i rediteljka, TatjanaPajović, glumica i rediteljka, Boris Čakširan, koreograf i reditelj,  Vladimir Krušić, dramski pedagog. reditelj i profesor u oblasti dramske pedagogije (Zagreb), Karolina Spajić, rediteljka (Amsterdam), i Ana Marjanović Shane, nezavisna naučnica i profesorka u oblasti dijaloške pedagogije (Filadelfija). Dijalogu se priključuju autori, mladi učesnici i predstavnici mlade publike Bitef Polifonije.

Više od dve decenije Bitef Polifonija okuplja ljude usmerene na pozorište za mlade, koje nastaje iz akcija, radionica i potreba mladih ljudi. Atribut polifonosve ćešće se pripisuje njihovim praksama, prećutno se akteri razumeju dok eksperimentišu, greše, počinju, isprobavaju, pitaju, otvaraju, odrastaju, dok proširuju prostore umetničkih akcija u novim društvenim strukturama. Uputno je preispitati opseg ovog atributa: na šta mislimo kada kažemo da je nešto polifono. Jesu li takve sve pozorišne prakse za mlade? Zašto da/ne? Šta sve donose/odnose? Kome? Pripadaju li samo mladima?

 

  1. septembar

17:00–18:30

Malo pozorište „Duško Radović“

 

Omladinsko pozorište Patos, Smederevo

2100: SKASKA O ASKI

Koreo-drama po motivima pripovetke „Aska i vuk“ (Ivo Andrić)

Režija i tekst: Sanja Krsmanović Tasić

Igraju: Dunja Velebit, Ana Ivanković, Milica Ivanović, Tara Jovanović, Bojana Ristić, Natalija Jovanović, Milica Lazarević, Mila Živković i Danilo Karapandža

Muziku izvode: Marko Đorđević, Jelena Ugrinić, Tijana Cvetković, Teodora Crnogorac i Đurđina Denić

Muzika: Jugoslav Hadžić
Kostim: Ivka Stanojević
Scenografija i rekvizita: Pavle Kukić
Koreografije predstave su proizvod kreativnog procesa ansambla predstave i rediteljke.

Izvršni producent: Dušan Vulić

2100: Skaska o Askismeštena je u (ne)daleku 2100. godinu, vreme kada je bela boja zabranjena, a čist vazduh samo sećanje. Dobrodošli u vašu budućnost!
Zamislite svet u kome je umetnost zabranjena kao beskorisna delatnost, i u kome postoji samo #radoučenje

I pobunu.

Posle predstave razgovor autora s publikom.

 

  1. septembar

15:00–16:30

Teatar „Vuk“

 

Narodno pozorište Priština, sa sedištem u Gračanici, i Sterijino pozorje, Novi Sad
Jovan Sterija Popović

`AJDUCI

Režija: Anđelka Nikolić

Adaptacija teksta, scena: Anđelka Nikolić

Adaptacija teksta, dramaturgija: Dimitrije Kokanov

Kostimi: Olga Mrđenović

Muzika: Irena Popović Dragović

Scenski pokret: Isidora Stanišić

Scenski govor: Milica Janketić

Igraju: Nebojša Đorđević, Vukašin Jovanović, Igor Filipović, Dragi Petrović, Dragan Sekulić, Nikola Đorđević, Petar Đurđević, Strahinja Bičanin i Staša Nikolić

O pevanju i nećutanju

Da li su Sterijini ’Ajduci komad sa pevanjem – ili komad pevanju?

Ono što iz tematike ovog pozorja, nažalost, preživljava do današnjeg dana, jeste problem zagađenosti odnosa u (bilo kom) kolektivu i problem hijerarhije koja se zasniva na sili, obmani i zastrašivanju… U slobodu se otiskuje ona koja je na početku imala najlošije izglede: Zelida, Turkinja,  žena, ratna zarobljenica, koja proživljava i preživljava nesreću, i kaže: „Ja neću ćutati,.“ Ostalo je, dakle, nećutanje. Od toga možemo – da počnemo.

Posle predstave razgovor autora s publikom.

  1. septembar

17:00–18:30

Teatar „Vuk“

 

Institut za umetničku igru, Beograd

DEKAMERON 2020

Plesna predstava

Koreografija: Mina Ćirić

Predstavu izvode: Mina Ćirić, Isidora Poledica, Natalija Jevtović, Tara Tanović, Tanja Ivanov, Anđela Žugić, Ana Obradović, Jelena Cvetković.

Pesme: Jelena Stanković i Marko Milošević (Chorbika)

Kostim: Miloš Janjić

Savetnica koreografkinje: Danka Sekulović

Projekat „Dekameron 2020“ nastao je u okviru master rada Mine Ćirić pod mentorstvom Dijane Milošević namaster akademskim studijamana Institutu za umetničku igru.

To je plesna priča u deset celina. Iskustvo izolacije pretvorili smo u scene individualnih procesa oporavka, sa svim preprekama, neuspesima, bolovima, promenama raspoloženja, i humorom kao odbrambenim mehanizmom. Neko nije ni znao šta traži dok nije pronašao, ali mu je traženje značilo. Baš kao i likovi u čuvenom Dekameronu Đovanija Bokača, okupili smo se da iz nečega nad čime nemamo kontrolu stvorimo dobru priču, navodi autorka i koreografkinja Mina Ćirić.

Posle predstave razgovor autora s publikom.

Projekat je podržan od Ministarstva za kulturu i informisanje Republike Srbije.

 

  1. septembar

15:00–16:30

Malo pozorište „Duško Radović“ 

 

POZORIŠTE I NEĆUTANJE

Dijaloška platforma

Moderatorke: Irena Ristić, rediteljka i psihološkinja,  i Ivona Janjić, dramaturškinja.

U dijalogu: Anđelka Nikolić, rediteljka, i Aleksandra Jelić, rediteljka i dramski pedagog

Onlajn prisustvo: Chrissie Tiller, kreativna konsultantkinja i praktičarka u oblasti umetnosti, kulture i učenja,  Andrea Bescond, francuska glumica, rediteljka i spisateljica, Sandrine Grataloup, članica borda Scene mladih ASSITEJ Francuske, i Diana Kržanić Tepavac, predsednica borda ASSITEJ Srbije

Dijalogu se priključuju pozorišni stvaraoci, autori, mladi učesnici i predstavnici mlade publike Bitef Polifonije.

Priče koje pozorište priča su različite: srećne, tužne, dobro skrojene, političke, ekološke. Ali, postoje li priče koje pozorište, ipak, prećuti? Postoje li priče kojih se pozorište pribojavada ih ispriča? U okviru ove dijaloške platforme, pokušaćemo da odgonetnemo koje teme se u pozorištu prećutkuju, i nevolje, zamke, odgovornosti koje prate „progovaranje“. S pozorišnim stvaraocima razgovaraćemo upravo o iskustvima nećutanja, o hrabrim temama i predstavama koje progovaraju.

 

  1. septembar

17:00–18:30

Malo pozorište „Duško Radović“

 

Malo pozorište „Duško Radović“, Beograd

Ivo Andrić/Tatjana Piper Stanković

ASKA I VUK

Predstava

Dramatizacija i režija: Tatjana Piper Stanković
Muzika: Aleksandar Lokner
Asistent režije i scenski pokret: Danica Arapović
Scenografija i kostim: Staša Jamušakov
Kreacija lutaka: Marija Tavčar

Uloge: Vladislava Đorđević, Lazar Miljković, Jovana Cvetković, Arsenije Tubić i
Tatjana Piper Stanković

Reč rediteljke:

„Lutka je disanje materijala u prostoru.

Ovo je priča o nasilju i o tome kako to nasilje zaustaviti.“

Reč Ive Andrića:

„Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje, i ne slutimo šta sve umemo. To se otkriva samo u velikim i izuzetnim trenucima kao što je ovaj. Aska igra igru, za svoj već izgubljeni život!“

Posle predstave razgovor autora s publikom.

 

  1. septembar

15:00–16:30

Malo pozorište „Duško Radović“

 

OBEĆANO POZORIŠTE

Dijaloška platforma

Moderatorke: Ivona Janjić, dramaturškinja,i Irena Ristić, rediteljka i psihološkinja.

Učesnici: Tijana Grumić, dramaturškinja, Đorđe Živadinović Grgur, glumac, Patrik Lazić, reditelj,  Mina Ćirić, koreografkinja i rediteljka, Marko Pejović, multimedijalni autor,i

Aleksandar Nikolić, direktor Malog pozorišta “Duško Radović”.

Dijalogu se priključuju autori, mladi učesnici i predstavnici mlade publike Bitef Polifonije.

Pozorište mladih, mladi u pozorištu, mladi autori. Pridev „mlad“ upotrebljava se često kao oslonac ne samo za starosnu kategoriju već kao da se želi reći nešto više. Ali ipak, šta je to „više“? Ko su mladi autori u pozorištu, šta oni očekuju od pozorišta, a šta pozorište od njih? U razgovoru sa aktivnim, poznatim i novim mladim autorima, pokušaćemo da odgonetnemo gde se to nalaze mladi u pozorišnim procesima, ali i u pozorišnim salama.

 

  1. septembar

17:00–18:30

Malo pozorište „Duško Radović“

 

Malo pozorište „Duško Radović“, Beograd

Majk Keni

DEČAK SA KOFEROM

Režijai koreografija: Damjan Kecojević
Prevod: Milica Naumović
Dramaturg: Bojana Lazić
Scenograf: Zorana Petrov
Kostimograf: Maja Mirković
Kompozitor: Vladimir Pejković

Uloge: Mladen Lero, Jelena Ilić, Jovana Cvetković, Jelena Ćuruvija Đurica,
Dubravka Kovjanić, Nedim Nezirović

Dečak sa koferomje priča o dvanaestogodišnjem dečaku koji je primoran da napusti svoj dom i krene na dugo i opasno putovanje ka boljem životu u „obećanoj zemlji“. U malom koferu, koji nosi sa sobom, nalazi se njegovo najveće bogatstvo – priče koje su mu pričali roditelji pre spavanja. Za komad koji se bavi veoma mračnim temama poput rata, odvajanja od porodice, prihvatanja surove strane života i sl., ova priča odiše lakoćom i humorom, a Naz na kraju uspeva da se sretne s bratom na sigurnom, i ispriča novu priču. Svoju priču.

Posle predstave razgovor autora s publikom i najava „Polifonije u trajanju“.

 

Od 4. oktobra

Događanja, onlajn i uživo, uglavnom „na licu mesta“.

Ustanova kulture „Parobrod“, Malo pozorište „Duško Radović“ i Polifonija Teatar

 

POLIFONIJA U TRAJANJU

Pre i posle 21/22. Bitef Polifonije

„Polifonija u trajanju“ predstavlja i uključuje sve zainteresovane, kako autore tako i publiku, u proces koji se odvija između dve Bitef Polifonije. Ove godine u fokusu su „Polifoni resursi“, koji označavaju istraživanje i koncipiranje ovogodišnjeg programa, evaluaciju ostvarenog u okviru 21/22. Bitef Polifonije i otvaranje novog procesa komunikacije, praćenja događanja i početak novog ciklusa kreiranja 23. Bitef Polifonije u okviru sledećeg 56. Bitefa 2022. godine. Nastavljamo dijalog na temu „Igre za život“ intervjuima sa učesnicama Bitef Polifonije od samog početka do danas, među kojima posebno mesto ima autorka knjige Umetnost i kultura otpora, Milena Dragičević Šešić, kao i autore o kojima se u toj knjizi govori, Zorica Jevremović, Dijana Milošević,  Nela Antonović i Božidar Mandić, kojisu svojim angažovanim pozorištima bitno obeležilidevedesete godine prošlog veka, Bitef Polifoniju u proteklom periodu, a danas pomeraju granice angažovane umetnosti.Proces otvara nov projekat „Šekspirova deca“ s predstavom San letnje noćiMalog pozorišta „Duško Radović“, s ciljem neposrednog ostvarivanja ideje osmišljenog pozorišnog paketa. Nova istraživanja, interakcije, performanse, radionice, video-radove, filmove, priručnike… predstaviće tokom narednog perioda Ivona Janjić, Ana Marjanović Shane, Marko Pejović, Goran Golovko, Jasminka Petrović, Jelena Stojiljković, Ana Popović, Monika Necpalova, Nataša Milojević, Nikola Isaković…

Za prve trooglasne invencije Bitef Polifonije Vladimir Krušić, Sead Đulić, Ljubica Beljanski-Ristić, kao i neki novi autori i stvaraoci koji će se pojaviti i iznenaditi nas svojim umetničkim, stvaralačkim, istraživačkim i angažovanim delovanjem.

Više informacija preko najava događanja, na sajtu i fejsbuk strani Bitef Polifonije, na novom Polifonija Teatar portalu i fejsbuk grupi „StagEksperiment“.

Realizacija:Polifonija teatar u koprodukciji sa Bitef teatrom.

Nosilac i programska podrška:Centar za dramu u edukaciji i umetnosti CEDEUM, Nacionalni centar Međunarodne asocijacije za dramu/pozorište i obrazovanje IDEA.

Programski tim:Ljubica Beljanski-Ristić (autorka programskog koncepta), Mirjana Žarković (producentkinja), Ivona Janjić i Irena Ristić (moderatorke dijaloških platformi), Nela Antonović, Jadranka Anđelić, Jelena Bogavac, Sanja Krsmanović Tasić, Anđelka Nikolić, Mina Ćirić, Tanja Piper Stanković i Damjan Kecojević (reditelji/koreografi performansa/predstava).

Saradnici (komunikacija, praćenje i evaluacija):Lidija Antonović, Bojana Durman i Teodora Sarić (foto/video), Dijana Milošević, Milena Bogavac, Dušan Vulić, Predrag Radonjić, Snežana Arnautović Stjepanović, Jelena Gavrić i Aleksandar Nikolić (performansi/predstave), Ana Marjanović Shane i Tijana Đorđević (dijaloške platforme), Slađana Bušić i Nemanja Dragaš (razgovori posle predstava), Bojan Durutović, Aleksandar Gubaš i Nikola Ilić (događaji, mediji i društvene mreže), Ljubinka Brezojević i Jelena Stojiljković (škole i mlada publika), Tatjana Vasiljević, Danilo Trajković, Maša Seničić i Ana Popović (Otvorena arhiva, Polifoni resursi/Polifonija u trajanju).

Partnerska podrška:Ustanova kulture „Parobrod“, Malo pozorište „Duško Radović“, Teatar „Vuk“, Zavod za proučavanje kulturnog razvitka,Srbija, Estan studio Beogradi Farmaceutsko-fizioterapeutska škola u Beogradu.

Projekat podržali:Sekretarijat za kulturu grada Beograda i Fondacija za otvoreno društvo,Srbija.

 

 

 

Categories
Vesti

POČINJE 22. LUT FEST

“Lut fest donosi veoma bogat takmičarski i prateći program, ali i mnogo novina kao odgovor na izazove pred kojima se našla pozorišna i lutkarska umjetnost”, saopštili su organizatori Međunarodnog festivala lutkarskih pozorišta za djecu.

Nove tendencije u lutkarskoj umjetnosti, kao i okolnosti izazavane pandemijom, ali i ideja da se pred lutkarstvo postavi izazov koji će odgovoriti novim tehnološkim dostignućima ove umjetnosti ukazuju na to da je ovogodišnji moto sublimacija svih izazova pred kojima će se naći 22. Festival.

U skladu sa motom Festivala, prateći nove tendencije, poseban dio takmičarskog programa biće prikazan onlajn na festivalskoj platformi.

“O predstavama iz ovog programa odlučivaće dječiji žiri. Na ovaj način lutkarska umjetnost postaje dostupnija široj publici, što na poseban način doprinosi popularizaciji lutkarstva kod nas i u svijetu”, navodi se u saopštenju.

Na Festivalu učestvuje 15 pozorišta iz BiH, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Bugarske, Estonije, Rusije, Španije i Belgije.

“Pozorišta čije su predstave zasnovane na visokim dometima savremene estetike lutkarskog pozorišta i koje su okrenute percepciji mladog gledaoca našle su svoje mjesto u ovogodišnjoj selekciji festivala”, istakao je selektor i direktor Festivala Vitomir Mitrić, govoreći o značaju lutkarske umjetnosti i scenske lutke, koje izražavaju svijet igre, duh oblika i tajnovitu animaciju predmeta.

On je ukazao da ovako programski orijentisan festival sa tradicijom više od dvije decenije, na poseban način utiče na razvoj i kretanja svjetskog lutkarskog pozorišta u cjelini i savremeni razvoj kroz nove izazove u lutkarstvu.

Festival će 20. septembra otvoriti lutkarski spektakl vrhunskog lutkara iz Španije Davida Zuazole, koji će publici predstaviti najnoviji umjetnički projekat “Robot”, čiju režiju potpisuje Marek Hodačinski iz Poljske.

O predstavama takmičarskog programa Festivala odlučivaće međunarodni žiri u sastavu: profesor i reditelj iz Bugarske Bonjo Lungov, glumica i kreatorka lutaka iz Srbije Zorana Milošaković Tasić, te profesor i muzički pedagog Mladen Janković.

Prateći program Festivala je ove godine posebno bogat i sadržajan. Biće održane tri petodnevne radionice izrade i animacije lutaka – “Animiraj svoj grad”, koju vodi Zuazola, “Plošne lutke – lutke iz Afrike” održaće Tasićeva, dok će master klas radionicu “Novi izazovi lutkarstvu – animiraj se protiv nasilja!” (animacija po sistemu improvizovanih lutaka) voditi Lungov i Konstantin Karakostov, sa bugarske Nacionalne akademije za pozorišnu i filmsku umjetnost (NATFIZ) iz Sofije.

Oni će održati i master klas predavanje “Uticaj tradicije na pozorišne tokove u sferi modernog lutkarstva”.

Ono što je posebno značajno je da će polaznici radionica ove godine biti i učenici osnovnih i srednjih škola Istočnog Sarajeva. Performansi koji nastanu na radionicama biće izvedeni na svečanoj ceremoniji zatvaranja Festivala.

U okviru pratećeg programa Festivala planirano je i igranje predstave u Zvorniku. S ciljem decentralizacije kulture i umjetnosti, dio takmičarskog programa Festivala biće izveden, osim matične scene u Kulturnom centru Istočno Novo Sarajevo, i na sceni Kulturnog centra Pale.

Odlukom Savjeta Festivala, Plaketa “Zlatna anima Radoslav Lazić” za doprinos razvoju lutkarske umjetnosti biće dodijeljena ruskom istoričaru i teoretičaru pozorišta, scenaristi i pozorišnom pedagogu Borisu Goldovskom za sveukupno stvaralaštvo na polju razvoja, afirmacije i unapređenja lutkarstva.

“Iako je programski i organizaciono sve spremno za početak Festivala, pred nama je još jedan veliki izazov -kako zatvoriti finansijsku konstrukciju Festivala kada se još ne znaju rezultati konkursa Ministarstva, grada Istočno Sarajevo, kao ni odluke lokalne vlasti o podršci Festivalu”, istakla je producent Aleksandra Mitrić Štifanić.

Ona je izrazila nadu da će, kao i svih prethodnih godina, uspjeti da odgovore na sve izazove i ovaj septembar učine najradosnijim za najmlađe u Istočnom Sarajevu i Zvorniku.

Organizatori su naveli da se čeka i odluka predsjednika Republike Srpske o pokroviteljstvu Festivala.

Svi festivalski programi biće održani u sladu sa propisanim mjerama protiv suzbijanja kovida 19.

Više informacija na www.lutfest.com

Categories
Vesti

Zaključil se je 11. bienale lutkovnih ustvarjalcev Slovenije

S slovesno podelitvijo nagrad se je v Veliki dvorani Lutkovnega gledališča Maribor zaključil 11. bienale lutkovnih ustvarjalcev Slovenije. To je nacionalni bienalni festival, ki v svoj program uvršča najboljše slovenske lutkovne predstave preteklih dveh sezon, tokrat po izboru selektorja Roka Bozovičarja. Najboljša lutkovna predstava zadnjih dveh sezon je predstava Biti Don Kihot, ki je nastala v koprodukciji KD Matita in MCLU Koper.

Predstave je ocenjevala mednarodna strokovna žirija v sestavi: Zala Dobovšek, Špela Čadež in Marek Waszkiel. Žirija je v svojem poročilu zapisala:

V času 11. bienala lutkovnih ustvarjalcev Slovenije smo si ogledali 12 tekmovalnih predstav, ki jih je zaznamovala izjemna estetska in vsebinska raznolikost. Prepoznali smo širšo vključenost občinstev, saj je izbor skozi pester nabor formatov in tematik nagovarjal malčke, najstnike in odrasle. Selekcija je izkazovala dobrodošlo selektorsko stališče o nenehnem preizpraševanju in redefinicijah lutkovne oziroma animirane umetnosti. Večina ogledanih predstav je razpirala angažirane razmisleke o možnosti, kaj vse je lahko animirano; ne le lutke ali predmeti, temveč tudi zvoki, svetlobe, barve in stanja. Skupaj s široko raznovrstnostjo metodologij in razpiranja pomenov lutkovnega medija, je bilo na festivalu jasno občutiti potrebo ustvarjalcev in ustvarjalk, da problematizirajo aktualna družbena stanja; kar nekaj predstav je namreč izpostavljajo ekološke motive in tudi kritično reflektiralo »novo realnost«, ki nam jo globalno kroji virus. Videli smo živahen spekter različnih lutkovnih tehnologij, scenografskih inovacij in vsebinskih raziskovanj, pa tudi projekte, ki so se s svojo pogumno eksperimentalnostjo dotaknili skrajno robnih in občutljivih eksistencialnih vprašanj.

Nagrade 11. bienala lutkovnih ustvarjalcev Slovenije:

NAGRADA ZA NAJBOLJŠO UPRIZORITEV

Biti Don Kihot (KD Matita, MCLU Koper)

Biti Don Kihot je temperamentna lutkovna ekskurzija, kjer v estetiko natančno urejenega kaosa pronicajo aktualni drobci Cervantesovega romana. Uprizoritvena večplastnost je prisotna v vseh segmentih njenega izrekanja. Biti Don Kihot ni le predstava, je samosvoj izkustveni dogodek, ki prek mozaičnega principa kratkih animiranih prizorov, glasbe in improvizacije ustvari dinamično vzdušje presenetljivih prebliskov, improvizacije in igrivosti, a tudi kritičnega uvida v realnost. Mojstrsko obvladovanje širokega spektra animiranih objektov in obenem pronicljiva refleksija sveta, v uprizoritev vneseta noto nujnosti po nenehni redefiniciji (lutkovne) umetnosti in tudi družbe, v kateri ta nastaja.

NAGRADA ZA NAJBOLJŠO REŽIJO

Matteo Spiazzi za predstavo Ostržek (Lutkovno gledališče Maribor)

Ostržek v režiji Mattea Spiazzija, tudi avtorja priredbe, odraža močno avtorsko estetiko, ki črpa navdih iz premišljenega minimalizma odrskih izraznih sredstev. Z uporabo vsakdanjih predmetov in nenehnega vračanja k lesu kot temelju zgodbe in tudi lutkovne umetnosti predstava načelno vztraja v komorno intimnem vzdušju. Močna idejna osredotočenost je pozorna na učinke animatorja, med njim in objekti se vzpostavi izjemna pripadnost in s tem neprestan živahen dialog med igranim in animiranim.

NAGRADA ZA NAJBOLJŠO ANIMACIJO/IGRO

Miha Bezeljak v uprizoritvi Ostržek (Lutkovno gledališče Maribor)

Ostržek v interpretaciji Mihe Bezeljaka odraža izjemen čut za improvizacijo, humor in senzibilnost. Vrhunsko animacijo lutk in objektov, pa tudi občinstva, zaznamujejo izjemna izvedbena prisotnost, iznajdljivost, želja po eksperimentiranju in navdihujoče kršenje odrskih »pravil«.

Asja Kahrimanović, Iztok Lužar, Zala Ana Štiglic v uprizoritvi Tihožitje (Lutkovno gledališče Ljubljana)

Animatorki in animator se v skrajno specifični in tehnološko zapleteni estetki imitiranja ne le pravih, pač pa resničnih zajcev izkažejo kot kolektiv, ki obvlada pogoje izjemne natančnosti in dinamičnega usklajevanja. V svoji funkciji so suvereni in hkrati tudi izjemno spoštljivi, predvsem pa dovzetni za nove forme animacijskih tehnik.

NAGRADA ZA KONCEPT

Tin Grabnar za uprizoritev Nebo nad menoj

Tin Grabnar v uprizoritvi Nebo nad menoj elemente zgodbe, scenografije in režije preplete v inovativen princip podajanja aktualnih ekoloških problematik najmlajši generaciji. Pri tem izhaja iz domiselne scenografske platforme, ki zanimivo preizprašuje lutkovno metodologijo, hkrati pa v dogajanje vnaša tudi podtekste in skrite simbole. Avtorjeva ideja je inovativna in odpira nove spektre lutkovne umetnosti.

NAGRADA ZA DRAMATURGIJO

Miha Razdrih (Biti Don Kihot)

Dramaturgija uprizoritve Biti Don Kihot izhaja iz ideje »urejenega kaosa« in se sočasno ukvarja na več nivojih reprezentacije. Natančno poskrbi za odmerjeno vključevanje referenc iz izvirnika, a še pomembnejša je v zagotavljanju kompaktnega celostnega odrskega dogajanja. Na videz raztreščena in nenadzorovana narativnost predstave je pravzaprav izrazito taktična, zaznamuje pa jo tudi svojevrstna notranja logika nereda in prostih asociacij.

NAGRADA ZA CELOSTNO LIKOVNO PODOBO

Brane Solce za uprizoritev Tjulenj

Brane Solce uprizori čarobno atmosfero severnega pola s preprosto uporabo belega papirja. Vsak odtrgan košček zmečkanega papirja se s pomočjo odličnih animatorjev hitro spremeni v ribo, lisico ali smučarja. Spreminjanje oblik v papirnati krajini ustvari prelepo igro podob v soju severnega sija. Gre za izstopajoč primer »materialnega gledališča«, v katerem papir dobi svojo zelo razplasteno in nenehno razvijajočo se identiteto.

NAGRADA ZA LUTKOVNO TEHNOLOGIJO

Zoran Srdić za uprizoritev Tihožitje

Tehnologija oživljanja mrtvih živali nas presune skozi natančno uporabo lutkovne tehnologije. Vsak detalj je premišljen in dosledno sledi posnemanju realističnega gibanja živali. Nekaj, kar je bilo včasih živo, je lahko s pomočjo lutkovne tehnologije znova oživelo. Ključno vlogo pri realizaciji projekta odigra tehnologov poznavalski doprinos.

POSEBNA NAGRADA ŽIRIJE ZA UPRIZORITEV Reči reči: Nagrada za igrivo kritiko (ne)uporabnih plastičnih predmetov

Predstava nas na igriv način spodbudi k razmišljanju o prekomerni (ne)uporabi plastičnih predmetov okoli nas. Predmeti, ki se nam v nekem trenutku zdijo nepogrešljivi, se lahko na koncu spremenijo v velikansko pošast, ki neizbežno grozi obstoju življenja na našem planetu.

Na zključni slovesnosti festivala so bile podeljene tudi Pengovove listine in Klemenčičeva nagrada, ki jih podeljuje UNIMA Slovenije. Klemenčičevo nagrado za življenjsko delo je prejela lutkovna ustvarjalka Eka Vogelnik, Pengovove listine pa igralec Miha Bezeljak, režiser Tin Grabnar in samostojni lutkar, lutkovni tehnolog Žiga Lebar.

Festival se je zaključil z gostujočo predstavo Tihi deček gledališča za otroke iz Kragujevca.

Categories
Vesti

Na tronu Dadači, Puljani i Donatolinci

Usprkos očekivano manjem broju prijava nego prošlih godina i opravdanim otkazima u posljednji tren, ali i pomalo iznenađujućem izostanku nekih dramsko-pedagoških družina, što je u konačnici rezultiralo relativno malim brojem prikazanih predstava (šest predstava uživo i dvije snimke predstava), 23. susreta profesionalno vođenih kazališta za djecu i mlade HC Assitej se pokazao odličnim.

Sve predstave  odlikovao je dobar do odličan rad dramskih pedagoga i, ono što nas je posebno razveselilo, velika motiviranost mladih sudionika u susretu sa scenom i gledateljima te na razgovorima i druženjima na okruglim stolovima.

U konkurenciji od osam predstava, sve redom svojevrsnih junakinja, kvalitetom su se izdvojile tri predstave. Nakon kratke, slatke i skladne rasprave članovi žirija u sastavu Tanja Novak, Kristina Paunovski i Igor Tretinjak jednoglasno su odlučili nagraditi sljedeće tri predstave:

Nagrada za najbolji dramski i pedagoški rad „Zvjezdana Ladika”Anđeli Ćurković-Petković i Ireni Bausović Tomljanović za odlično vođenje velikog ansambla predstave Tvornica čokolade dramsko-lutkarske radionice Donatolina 1, Kazališta lutaka Zadar.

Sadržajno bazirana na motivima slavnog dječjeg romana Charlie i tvornica čokolade, predstava je dramaturški oblikovana kroz dinamične i duhovite epizode. Predstava donosi žive i razigrane karaktere. Svaki od 31 sudionika, u rasponu od 7 do 17 godina, oblikovao je lik s jednakom zastupljenošću, snagom i upečatljivošću. Ta sveprisutna lakoća igre i zavodljivost ukupnog dojma izvedbe rezultat je posvećenog i promišljenog rada nagrađenih dramskih pedagoginja.

Nagrada za najbolji plesni i pedagoški rad „Zvjezdana Ladika“ jednoglasno se dodjeljuje Andreji Gotovini za izuzetno promišljen rad i vođenje plesnog ansambla predstave Beskrilci u oblacima Dramskog i plesnog studija Istarskog narodnog kazališta u Puli, koju zbog kovid neprilika nismo imali mogućnost vidjeti uživo, već putem video snimke.

Odličan pedagoško-koreografski rad Andreje Gotovine ogleda se u originalnosti odabira teme i pristupa radu na procesu nastanka predstave, na oblikovanju sadržaja iz zapažanja, te na koreografiji nastaloj kroz dijalog s izvođačima. Virtuozna kombinacija koreografije i plesačke interpretacije prožetih odličnom glazbom ostavlja dojam izuzetno promišljenog i posvećenog pedagoškog angažmana na predstavi.

Nagrada za najbolju predstavu u cjeliniDramskom studiju Dada Kazališne družine Pinklec za predstavu Kralj Lear, rađenu prema djelima Williama Shakespearea i Ulricha Huba.

Riječ je o visoko-estetiziranoj groteski u kojoj su podjednako zastupljeni dramski tekst, karikaturalna gluma i stiliziran scenski pokret baziran na ritmičnosti. U dramaturškom smislu komad obogaćuje okvir predstave u predstavi u kojoj mladi iz skupine Dada traže motive za uprizorenje Kralja Leara, iz čega je vidljiva komunikacija mladih sa spomenutim klasikom.

Categories
Intervjui Vesti

LIVIJA KROFLIN: „Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“

Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?

Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.

PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.

Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.

Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?

To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.

Livija Kroflin na promociji knjige "Estetika PIF-a", foto, Ivan Špoljarec
Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec

Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?

Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.

Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…

Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.

Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.

Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.

Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.

Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?

Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.

Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.

Livija Kroflin, foto: Privatni album
Livija Kroflin, foto: Privatni album

Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?

PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.

Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?

Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.

Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!