Napomena: kritika je izvorno objavljena 6. lipnja 2019. u Vijencu, br.659
Prije dvije godine na ovom sam mjestu 26. SLUK popratio hvalom i nadom u još bolje sutra (osvrt pročitajte ovdje). Nažalost, odmah na početku osvrta na 27. SLUK moram reći da bolje sutra nije stiglo. Štoviše, lutkarstvo je napravilo korak-dva unatrag, a nade koje sam vidio u odličnoj animaciji kao odskočnoj dasci poprimile su karakter bumeranga.
Kako ovogodišnji SLUK nije imao selekciju, već su u konkurenciji bile sve prijavljene predstave članica HC UNIMA (osim, paradoksalno, Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku), može se reći da su viđene predstave ponajbolje od hrvatskog lutkarstva u posljednje dvije godine (riječ je o bijenalnom festivalu), a to i nije previše. Ključan je razlog „slabe berbe“ kriza lutkarskih redatelja, koji su ove godine s jedne strane podbacili, s druge se pomalo umorili, a sve kao rezultat ključnoga problema – kronično nam nedostaju. Kazališta to rješavaju na različite načine – od vrtnje u krug uvijek istih lutkarskih redatelja preko korištenja usluga dramskih (i filmskih) redatelja do prebacivanja palice glumcima. Koji god put izabrali, nije najsretniji. Kako je prostor ograničen, neću analizirati sve predstave, već ću pokušati uočiti neke fenomene.
Ključni fenomen podbačaj je znanih i kvalitetnih lutkarskih redatelja. Iako se ovaj SLUK može pohvaliti predstavom u režiji velikana europskog lutkarstva i revolucionara teatra sjena, Fabrizija Montecchija, njegov „Jakov Neustrašivi“ nastao u KL Zadar ostavio je mlak dojam. Iako je redatelj u predstavi zadržao većinu elemenata svojih nedavnih (uspješnih) predstava – temu smrti prilagođenu djeci, igranje teatrom sjena, razbijanje slike na kadrove, komunikaciju izvođača i sjene, odnosno priče… riječ je o tek odrađenoj predstavi u kojoj su gotovo u potpunosti izostale poetska i emocionalna crta. S druge strane, naša omiljena ruska redateljica Ljudmila Fedorova napravila je u GKL-u Split vrlo zgodnu i toplu repertoarnu predstavu „Mali rakun“, no zadovoljivši se time, nije zakoračila u prostor lutkarske čarolije. Svojevrsni umor materijala osjetio se kod Morane Dolenc, čiji je „Čarobnjak boja“, nastao u koprodukciji UO LOFT i Lutkovnoga gledališča Maribor, vizualno jako zgodan, no plošnost se s lutaka prelila na predstavu u cjelini u kojoj su promjene zamijenile predvidljivost i opetovanost.
Jedina lutkarska redateljica koja nije razočarala bila je Tamara Kučinović, ujedno najzastupljenija redateljica (s dvjema predstavama i dvama mentorstvima na festivalu). Kučinovićeva je i apsolutna pobjednica SLUK-a, a njezina je predstava „Zamrznute pjesme“, u izvedbi GKL-a u Rijeci, (opravdano) osvojila osam nagrada. Ni „Dindim, o nježnosti“, nastao u produkciji GLLUGL-a, nije ostao bez nagrada i pozitivnih komentara. Obje predstave, koje odlikuju vrhunska vizualnost i animacija te naglašena emocija, ukazuju na redateljičino sazrijevanje i stalni rast.
Drugi fenomen preveliko je naslanjanje na glumce-lutkare, poput stvaranja predstave u cjelini u „Fantaziji“ Gradskog kazališta Zorin dom, hrabru i zanimljivu eksperimentu (riječ je o marionetama na dugim koncima), koji ipak otkriva brojne redateljske i dramaturške rupe i nedovršenosti. Na istom je tragu zgodna i duhovita predstava „Kaštanka“, nastala u koprodukciji KL Zadar i Kazališta Virovitica. Predstava gotovo u potpunosti leži na izvođačima, posebice odličnom Dominiku Karakašiću i Sari Lustig, koji igrom uspješno zavode publiku, uglavnom pokrivajući redateljske slabosti i rupe (glumica Vjera Vidov), posebice tanušan kraj. Sugestivna gluma Ivice Lučića drži predstavu „Nezaboravak“ Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka, koja ima problema s režijom i dramaturgijom (Peter Kus i Urša Adamič), ali i s Lučićevim partnericama, koje ne uspijevaju držati njegovu razinu. Izvođači su općenito uglavnom zadržali visoku kvalitetu, a tu moram spomenuti i Nikšu Eldana, odlična i u „Dindimu“ i u varaždinskom „Jajetu“, riječki ansambl, veći dio splitskog ansambla (posebice duhovite minijature Tvrtka Štajcera), energiju Mariborčana kao i posvećenost Pinkleca u predstavi „Do viđenja“.
Na kraju brzinskoga preleta moram dodati da se hrvatsko lutkarstvo i dalje odveć čvrsto drži djece, ne koristeći potencijale koje animacija nudi u susretu s odraslim publikama. Iznimka koja potvrđuje pravilo, ali i nudi tihu nadu, predstava je „Pleti mi, dušo, sevdah“, u izvedbi studenata AUK-a. Upravo neiskorištenost potencijala lutkarskog medija, kao i izostanak istraživanja, koji bi trebao stići kao redateljski impuls, čine se glavnim osobinama ovogodišnjega SLUK-a.
