Categories
Intervjui Vesti

LIVIJA KROFLIN: „Ima nas još koji vjerujemo u snagu lutke!“

Draga Livijo, uz PIF si vezana već više od tri desetljeća. U to vrijeme mijenjala si funkcije, no ljubav prema festivalu je bila trajna. Kakav je bio PIF kad si stigla? Možeš li istaknuti njegove zlatne godine?

Na PIF se često gleda kao na skromni mali festivalić koji je počeo ni od čega i živio od entuzijazma svojih organizatora, kojima ionako nije bilo toliko stalo do lutkarstva koliko do esperanta. Da, točno je da je PIF počeo ni od čega, točno je da je godinama živio od entuzijazma, točno je da su ga organizirali esperantisti, ali točno je i to da su PIF od samih početaka usmjeravali najveći lutkarski stručnjaci: već od prvoga PIF-a dr. Jan Malík, odmah nakon prvoga PIF-a aktivno se uključio Milan Čečuk, od simpozija na 6. PIF-u dr. Henryk Jurkowski, kasnije Edi Majaron, Borislav Mrkšić, Dalibor Foretić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini i drugi. Organizatori su odmah od početka pokazali ozbiljnu ambiciju te su, riječima tadašnjeg direktora Zlatka Tišljara, imali viziju da PIF „s vremenom postane jedan od najrenomiranijih lutkarskih festivala u svijetu“. Već su na prvome festivalu uključili svjetsku UNIMA-u i organizirali simpozij! Dakle, bili su svjesni da postoji svjetska lutkarska udruga! Još su se godinama organizirali simpoziji. Danas toga više nema.

PIF je postajao sve veći, sve snažniji, sve važniji. Ja sam došla na njegov dvadeseti rođendan, bio je mladić u naponu snage a i dalje se razvijao. Grad Zagreb smatrao ga je važnom kulturnom manifestacijom. Nikada nije bio osobito bogat, ali uspijevali smo dobiti važna kazališta i ponajbolje predstave. Rekordan broj sudionika zabilježili su 22. i 30. PIF – na svakom je sudjelovalo po dvadeset i pet kazališta. Uz razne popratne programe. Jubilarni 30. PIF pokazao je dvadeset i sedam predstava i trajao najduže od svih PIF-ova u povijesti: čak devet dana.

Tijekom godina na PIF-u su gostovala gotovo sva najznačajnija europska kazališta 20. i 21. stoljeća, uz neka gostovanja s drugih kontinenata. Također su se predstavili najznačajniji lutkarski umjetnici: redatelji, animatori, likovnjaci.

Možeš li istaknuti neka imena koja su bila na PIF-u, a čija će zvučnost i veličina još dugo odzvanjati u uhu svakog pravog lutkara i kazalištaraca?

To je uvijek nezahvalno, jer tko bi se svih sjetio! Ali evo. Sudjelovali su: Wrocławsko kazalište lutaka, DRAK, Naivno kazalište Liberec, Alfa, Buchty a Loutky, islandski Leikbrúðuland, slovenski Konj, gledališče figur, Družina Jordi Bertran, Stuffed Puppet Theatre (s genijalnim Nevilleom Tranterom), Državno akademsko centralno kazalište lutaka „Sergej Obrazcov“, Vijetnamsko narodno lutkarsko kazalište (sa svojim lutkama na vodi), a od solista Yves Joly, Albrecht Roser, Percy Press Junior, Henrik Kemény, Claudio Cinelli, Salvatore Gatto, Gaspare Nasuto, Mima i Bane Janković. Gledali smo predstave zaista velikih lutkarskih redatelja: Wiesława Hejna, Josefa Krofte, Slavča Malenova, Olega Žjugžde, Aljakseja Ljеljauskog, Atanasa Ilkova, Nikoline Georgieve, Cristiana Pepina, Marije Signorelli, Fabrizia Montecchija, Jože Pengova, Edija Majarona, a tu su bili i naši Davor Mladinov, Borislav Mrkšić, Kosovka Kužat-Spaić, Zvonko Festini, Luko Paljetak… Svoje su umijeće kreacije i tehnologije lutaka pokazali čuveni Adam Kilian, Petr Matásek, Ivan Conev, Jadwiga Mydlarska-Kowal, Eva Farkašová, Maja Petrova i naši Berislav Deželić, Branko Stojaković, Zlatko Bourek. Kad sam pisala doktorat, shvatila sam da se povijest europskoga lutkarstva može kroz PIF čitati i učiti kao iz udžbenika! Žao mi je što se ta naša prekrasna, ali prolazna umjetnost ne može sačuvati i pokazati novim generacijama koje dolaze, a nisu imale sreću vidjeti sve te divote.

Livija Kroflin na promociji knjige "Estetika PIF-a", foto, Ivan Špoljarec
Livija Kroflin na promociji knjige “Estetika PIF-a”, foto, Ivan Špoljarec

Što bi istaknula važnim podalje samih lutkarskih imena?

Kao svoj veliki uspjeh vidim jedno organizacijsko, a ne umjetničko pitanje. Naime, kad sam došla, Savjet PIF-a bio je sačinjen po delegatskom načelu. Ja sam se založila za to da u Savjetu budu znalci, a ne birokrati. To se i dogodilo nakon 25. PIF-a. Kako je to uspjelo, zapravo ne znam, ali uspjelo je. Nije dugo trajalo. Da, trajalo jest godinama, ali onda su se opet pojavile ljudske taštine i razne računice, pa smo opet došli na delegiranje raznih ljudi u Savjet PIF-a, ljudi koji veze s lutkarstvom nemaju.

Ponosna sam što smo pokrenuli predstavljanje lutkarskih škola, pa smo tako predstavili Državnu visoku lutkarsku školu (ESNAM) iz Charleville-Mézièresa (nakon toga je predstavljanja tada još vrlo mlada Morana Dolenc odlučila otići učiti lutkarstvo upravo u tu školu), Školu vizualnoga kazališta iz Jeruzalema, akademije iz Praga (DAMU), Sofije (NATFIZ), Varšave (Odsjek za lutkarsku umjetnost u Białystoku), Krakova (Lutkarski odsjek u Wrocławu), Budimpešte, Minska, Bratislave i Sankt Peterburga. PIF je glavni krivac što danas imamo prvu, i dosad jedinu, diplomiranu lutkarsku redateljicu u Hrvatskoj. Naime, kad je Zlatko Sviben, tada voditelj Odsjeka za kazališnu umjetnost na akademiji u Osijeku, vidio njihovo predstavljanje i upoznao se s dekanom, prof. Nikolajem Naumovim, pozvao ga je da predaje na osječkoj akademiji. Tu je Naumov uočio Tamaru Kučinović, koja svoj redateljski nerv očito ni kao studentica nije mogla sakriti, i pozvao je da po završetku studija glume i lutkarstva dođe u njegovu klasu studenata lutkarske režije. Ostalo je povijest…

Bili smo jako ponosni kad smo mogli pokazati i svoga „konja za trku“: studenti prve generacije studija glume i lutkarstva predstavili su se s lutkarskim programom već na 38. PIF-u i ponovno, ambicioznije, na jubilarnom 40. PIF-u.

Pokrenuli smo i izdavačku djelatnost. Tadašnji direktor Zlatko Tišljar uvijek je bio čovjek od akcije i volio je uvoditi novosti i provoditi nove ideje. Odmah je ponudio da će moj magisterij izdati kao knjigu. Tako je izdana Zagrebačka zemlja Lutkanija. Nakon toga pokrenuli smo biblioteku Lutkanija, zatim i Veliku Lutkaniju, u kojima smo objavili Jurkowskoga, Mrkšića, Paljetka i niz knjiga o izradi lutaka i zbirki lutkarskih igrokaza.

Ima još nešto čega se rado sjećam iz toga vremena, a čega nije bilo ni prije ni poslije: izleta za sudionike PIF-a. Nije umjetnička kategorija, ali je silno važno za festivalsku atmosferu. To sam mogla provesti zato što sam u to vrijeme bila i ravnateljica Međunarodnog centra.

Inače, ja sam na PIF došla kao „šljaker“, kao organizator, ali me lutkarstvo zanimalo, pa sam i o svom trošku (tek se kasnije to promijenilo) posjećivala druge lutkarske festivale. Izvijestila bih kad god bih vidjela zanimljivu predstavu i moji su se prijedlozi uvažavali. Tek sam nakon 30. PIF-a, dakle nakon deset godina, postala urednica programa odnosno umjetnička voditeljica PIF-a. Nije mi to palo s neba.

Nakon ove silno bogate šetnje poviješću PIF-a koji je bio puno više od skupa predstava, kako bi definirala PIF, ali i ostale festivale, danas?

Nemam definiciju. Vode se razgovori o festivalima, koliko su se promijenili i imaju li oni danas uopće smisla. Vahid Duraković, na primjer, koji je nekoliko godina vodio, nakon rata ponovno pokrenut, festival u Bugojnu, napisao je i znanstveni rad koji je nazvao „Festival – roba ili znanstveno-estetski laboratorij“. Ono što su nekad bili „znanstveno-estetski laboratoriji“, danas sve više postaje roba, mora se umotati u šareni papir da bi se dobro prodalo i da bi se zaradilo. Naravno da se na PIF-u ne može zaraditi, pa zato ne bih dalje o bolnoj temi.

Ali ja i dalje vjerujem u festivale, na njima se stvara neka posebna energija zbog koje svašta možete, barem dok festival traje. Mnogo se toga vidi, mnogo se sazna, mnogo se nauči, a druženje s kolegama, istomišljenicima i istozaljubljenicima nezamjenjivo je, kako nam je, uostalom, još zornije pokazala izolacija zbog korone.

Livija Kroflin, foto: Privatni album
Livija Kroflin, foto: Privatni album

Tvoj druženje i odnos prema lutkarstvu razvija se usporedo s druženjem s PIF-om. Koliko su na tvoje poglede i razmišljanja utjecale tisuće predstava koje si pogledala, što uživo, što preko snimaka, selektirajući program?

PIF je bio moja najveća lutkarska škola. Rekla sam već da sam se s lutkarstvom upoznala u ZKL-u, koje je tada bilo dobro, ozbiljno i promišljeno kazalište, ali ipak je to bio samo jedan pogled na lutkarstvo. PIF mi je otvorio nevjerojatne vidike. Samo u Zagrebu vidjela sam predstave iz pedesetak zemalja s doslovce svih kontinenata (osim, naravno, Antarktike, ali ne bih se začudila da se i tamo, među pingvinima, nađu nekakve lutke!). Zahvaljujući PIF-u, a zatim i UNIMA-i, putovala sam i u druge zemlje, pa tamo na festivalima vidjela još više raznih kazališta, a nagledala sam se i cijelog mnoštva snimaka. Uvijek se sjetim Edija Majarona, koji je volio naglašavati: „PIF je nama lutkarima škola“. Karakteristično je što je to govorio čovjek koji je već silno mnogo znao o lutkarstvu, koji je i sam putovao po svijetu, gledao i čitao. (Oni koji ništa nisu znali, nisu shvatili niti da bi na PIF-u mogli nešto naučiti.) Dugo, dugo nije u cijeloj tadašnjoj državi, Jugoslaviji, bilo nikakvog studija lutkarstva, sve dok se taj nije pojavio u Osijeku 2004. godine.

Kako bi, nakon tih tisuća i tisuća odgledanih predstava, definirala svoj idealni lutkarski izraz? Što treba imati predstava koja se najviše približava tvojim lutkarskim idealima? Koja se predstava, lutkar ili kazalište najviše primaknula tom izrazu?

Morat ću o tome razmišljati kako bih bila spremna za neke buduće intervjue. Moji su odgovori mucavi i nemušti, to je prevelika tema. Jednostavno ne znam odgovor. Da pokušam. U lutkarskoj predstavi glavna mora biti lutka, zapravo animacija. Lutka može biti bilo kakav predmet, može biti samo znak, lutka čak ne mora biti izravno animirana, može biti animirana akcijom i energijom glumaca koji igraju oko nje, može cijeli prostor biti animiran, ali lutka ne smije biti svedena na rekvizit, ne smije biti manje vrijedna, ne smije pokazivati svoju nemoć pred „svemogućim“ glumcem. To rade nevješti lutkari koji i nisu lutkari, koji ne vjeruju u lutku, koji lutku niti poznaju, niti vole, niti je proučavaju, niti se njome bave.

Naravno, kao i svaka predstava, mora me se ticati, mora prvenstveno pobuditi moje emocije. Sve to imaju (imale su) predstave Josefa Krofte, Wiesława Hejna, Nevillea Trantera… da ih opet ne nabrajam, a u posljednje vrijeme i, srećom, tu „iza ugla“, predstave Tamare Kučinović, a čini se da su na vidiku još neki novi lutkarski redatelji. Jedva čekam!

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz 54. međunarodni festival kazališta lutaka PIF

U nastavku proučite program 54. PIF-a za koji su zaslužni organizatori KUC Travno i urednica službenog programa Livija Kroflin s kojom ćemo imati veliki intervju u srijedu 15. rujna.

O najboljim predstavama odlučivat će stručni žiri u sastavu Katarina Kolega, Olga Vujović i Saša Latinović.

Pretprogram

Četvrtak, 16. rujna, 18.00 sati KUC Travno
Otvorenje izložbe LUTKA, MASKA… PIF, 9. likovni natječaj za djecu (za djecu i odrasle)

Tijekom festivala
MEĐUNARODNA RADIONICA LUTKARSKE KRITIKE
U suradnji s Kritičkom platformom suvremenog lutkarstva EU-a
Voditelj: Igor Tretinjak

Petak, 17. rujna

20.00 sati KUC Travno SVEČANO OTVORENJE 54. PIF-a (ulaz s pozivnicom)
LJEPOTICA I ZVIJER, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku i Gradsko kazalište Joza Ivakić Vinkovci

Režija: Petronela Dušová
Scenografija i lutke: Miroslav Duša
Kostimografija: Lorna Kalazić Jelić
Glazba: Ivica Murat
Scenski pokret: Maja Huber
Oblikovanje rasvjete: Igor Elek
Video projekcije: Dražen Golubić
Igraju: Areta Ćurkovć, Maja Lučić, Ivana Vukićević, Aleksandra Colnarić, Đorđe Dukić, Gordan Marijanović, Srđan Kovačević, Tena Milić Ljubić
O predstavi: Ljepotica i zvijer romantična je i tajanstvena bajka za cijelu obitelj u kojoj snaga ljubavi pobjeđuje strah i predrasude. Ova je bajka do danas doživjela puno filmskih i kazališnih uprizorenja. Za ovo uprizorenje posegnulo se za dramatizacijom Františeka Hrubina, napisana je potpuno nova prilagodba koja očarava svojom svevremenošću i suvremenošću. Priča u sebi krije veliku metaforu života. Stvarna ljepota čovjeka nije u njegovoj vanjštini i izgledu nego je skrivena u njegovu srcu.
Dob: 7+
Jezik izvođenja: na hrvatskom

Subota, 18. rujna

11.00 sati Tkalčićeva, Trg bana J. Jelačića, Trg P. Preradovića, Trg N. Šubića Zrinskog
PIFKOVA POVORKA (za djecu i odrasle)

16.00 sati KUC Travno, park
LUTKA TAJNU IMA, lutkarska radionica (za učitelje i odgajatelje)

17.00 sati Paviljon Zrinjevac
PRESTANI RADITI CIRKUS!
*, Kindertheater Fraunhofer, Njemačka
Glazba: Ari Mog
Redateljica: Martina Veh
Tekst: ansambl, William Shakespeare, Johann Wolfgang von, Goethe, Lorenzo da Ponte
Dizajn scene: Vlado Král
Igraju: Zuzana, Robert Erby
O predstavi: U ovoj ćemo predstavi svjedočiti sudaru snova i nada nervozne glumice, prezaposlenog kazališnog tehničara i frustriranog kazališnog pijanista. Predstava nalik snu, bez snova… A na kraju se možda pojave i klaunovi.
Trajanje: 45 min
Dob: 5+
Jezik izvođenja: na njemačkom, engleskom i hrvatskom

18.00 sati KUC Travno
NEBO IZNAD NAS, Kazalište lutaka Ljubljana, Slovenija

Autori: Tin Grabnar, Tjaša Bertoncelj, Tadeja Pungerčar
Režirao i osmislio: Tin Grabnar
Dramaturgija: Tjaša Bertoncelj, Nina Šorak
Oblikovanje lutaka: Jasna Vastl
Glazba: Mitja Vrhovnik Smrekar
Violina: Pavla Smrekar
Scenografija: Tin Grabnar
Oblikovanje zvučnih efekata: Mateja Starič
Oblikovanje svjetla: Kristjan Vidner
Svjetla: Kristjan Vidner
Lutke, kostimi i produkcija scene: Nastja Miheljak, Jasna Vastl, Zala Kalan, David Klemenčič, Zoran Srdić, Žiga Lebar, Uroš Mehle s. p., UV d.o.o., Mizarstvo Perovšek, Sandra Birjukov
Igraju: Anita Gregorec, Lovro Finžgar
O predstavi: Ovom predstavom redatelj Tin Grabnar i drugi članovi kreativnog tima nastoje podići svijest o uzrocima i posljedicama i klimatskih promjena, o međusobnoj povezanosti događaja i ponašanja ljudi u globaliziranome svijetu i o moći pojedinaca da promijene stvari na bolje. Nebo iznad nas odvodi nas na tamo gdje je malo ljudi kročilo, gdje su uvjeti života drugačiji od onoga na što smo navikli, gdje šume više ne rastu i gdje se život prilagodio jednom od najekstremnijih okruženja na Zemlji: na Arktik, kraljevstvo polarnih medvjeda i nepreglednog mora koje je većinu godine prekriveno debelim slojem leda i snijega. To je ujedno i područje visoke bioraznolikosti koje je svakodnevni izvor novih ekoloških priča. Glavni je protagonist naše priče polarni medvjed Nanook. Izlazi iz svoga skloništa, znatiželjno proučava svoju okolinu i čini prve korake po bijeloj ravnici dok kristali snježnih pahulja popuštaju pod njegovom težinom. Pred njim je dugo i zahtjevno putovanje, a njegova sudbina ovisi i o nama…
Dob: 5+
Trajanje: 40 minuta
Jezik: na slovenskom s titlovima na hrvatskom

LGL, "Nebo iznad nas", foto: pif.hr
LGL, “Nebo iznad nas”, foto: pif.hr

18.30 sati Paviljon Zrinjevac
PALAC SIM, PALAC TAM*
, Mali Teatar, Hrvatska
Tekst: Silvija Šesto
Režija: Davor Dokleja
Dramatizacija: Igor Baksa
Glazba i ritam: Nikola Švenda
Igra: Igor Baksa
O predstavi: Priča o vrckastim palcima jednog Darka ispričana je kroz još otkačeniju formu tjelesnog lutkarstva i tjelesnih perkusija. Predstavu nastalu prema tekstu ilustrirane pripovijetke Silvije Šesto Palac Sim Palac Tam glumac prenosi riječima i različitim drugim sredstvima pripovijedanja, od kojih dominira upotreba ritma kroz tehniku tjelesnih perkusija, tzv. body percussion. Priča je to o palcima dječaka Darka koji se kroz njegovo odrastanje često svađaju, čineći tako dječaka podijeljenog na dva pola. Cilj je ove predstave predstaviti djeci mogućnosti igre bez igračaka i bez ekrana. Mogućnosti koje pružaju osnovni alati za igru – ruke, noge, lice, tijelo, glas.
Trajanje: 35 min
Dob: 3+
Jezik izvođenja: na hrvatsko

20.00 sati Galerija Forum
Otvorenje izložbe: SKICA. PRIČA., Puppets Occupy Street Festival, Rumunjska

Nedjelja, 19. rujna

11.00 sati KIC
PSIĆ KOJI NIJE ZNAO LAJATI, Državno kazalište lutaka – Plovdiv, Bugarska
Izvedba po motivima bajke Giannija Rodarija.
Redatelj: Veselin Boydev
Scenografija: Christina Stoilova
Glazba: Ivan Garbachev
Igraju: Daniela Teneva, Dimiter Nikolov, Nataliya Vasileva, Rumen Karamanov
O predstavi: Priča o malome psu, napuštenom i ostavljenom u vreći. Sam je, u nepoznatom, i nema nikoga tko ga može naučiti lajati. Psića na putu čekaju brojni neočekivani susreti, neki zabavni, a neki opasni… No na kraju, psić zapjeva svoju pjesmu. Poput pravoga psa!
Dob: 5+
Trajanje: 50 minuta
Jezik izvođenja: na bugarskom s titlovima na engleskom

16.00 sati KUC Travno, park
MOJA LUTKA, lutkarska radionica (za osobe treće životne dobi)

17.00 sati Paviljon Zrinjevac
PRESTANI RADITI CIRKUS!*, Kindertheater Fraunhofer, Njemačka

18.00 sati ZPC
CAREVO NOVO RUHO, Kazalište lutaka Maribor, Slovenija i Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Hrvatska

Po motivima H. C. Andersena / Based on the story by H. C. Andersen
Redatelj: Zoran Petrovič
Autori likovnosti: Toni Soprano, Monika Pocrnjić
Dramaturg: Marek Turošík
Kostimografkinja i autorica video prikaza: Toni Soprano
Glazba: Josip Maršić
Oblikovanje svjetla: Toni Soprano, Andrej Firm
Igraju: Uroš Kaurin, Tilen Kožamelj k. g.
O predstavi: Djeca se igraju u staroj napuštenoj tvornici tekstila. Užad, tkanine, niti, svjetiljke i sjene postaju njihove igračke. Oni pričaju jedni drugima priče i zamišljaju svijet u kojem je tvornica ponovno otvorena, pa njihovi roditelji opet moraju ići raditi. Jedini način da se to dogodi u stvarnome svijetu jest nagovoriti cara da ponovno otvori tvornicu, ali možda postoji drugi način: obmana.
Autorska lutkarska predstava adaptacija je svjetski poznate priče Hansa Christiana Andersena. Ovo nije samo uzbudljiva predstava već i osnovno upoznavanje djece s temama koje definiraju suvremeni svijet: politikom, konzumerizmom, globalizacijom i bitkom za bolji život. Priča pokušava djecu zabaviti dok promišlja svijet u kojem odrastaju.
Dob: 6+
Trajanje: 45 minuta
Jezik izvođenja: na hrvatskom

LGM i GKL Rijeka, "Carevo novo ruho", foto: pif.hr
LGM i GKL Rijeka, “Carevo novo ruho”, foto: pif.hr

20.00 sati KIC
ONI KOJI DOLAZE: Predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska
RAZBIJENO DJETINJSTVO*, Vanja Čiča i Lorenco Tolić
Autori i izvođači: Vanja Čiča, Lorenco Tolić, Andrija Krištof, Marijin Kuzmičić
Mentorice: izv. prof. artD. Maja Lučić, doc. art. Tamara Kučinović
O predstavi: “Razbijeno djetinjstvo” završni je ispit iz lutkarstva treće godine preddiplomskog studija Glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.
Ova emotivna priča o ratu i strahotama koje on sa sobom nosi rađena je prema motivima knjige “I mi smo sudionici rata”, zbirke dječjih sastavaka, priča, pisama i želja nastalih tijekom rata u Slavonskom Brodu. U središtu su ove priče Karlo i Marija, brat i sestra, koji se nakon više od dvadeset godina, vraćaju u podrum obiteljske kuće gdje su proveli najteže dane ratnog razaranja svoga rodnog grada. U podrumu prepunom uspomena, zajedno se prisjećaju kako ružnih, tako i lijepih trenutaka koji su obilježili njihove mlade živote.
Dob: 12+
Trajanje: 65 minuta
Jezik izvođenja: na hrvatskom

20.00 sati ZKM, Polanec
KATOVI*, Lutkarski studio Učilišta ZKM-a, Hrvatska

Lutke i scenografija: studentska grupa Lutkarskog studija Učilišta ZeKaeM-a / the student group of the Puppetry Studio at the ZeKaeM
Umjetničko-pedagoško vodstvo: Natalie Murat Dean
Snimanje glasa: Marija Farčić, Matija di Giorgio
Svjetlo: Milan Kovačević
Animacija Velike Lutke: Filip Siretz
Glas Velike Lutke: Matija di Giorgio
Izvode: Leonora Brajković, Hanna Jovanov, Klara Jovanov, Tea Toplak, Nika Pribanić, Vedrana Iva Rimac, Filip Siretz, Lucija Katarina Šešelj, Hana Šimunić, Iva Toplak, Korina Vekić
O predstavi: Predstava je nastala prema motivima kratkih priča švicarskog pisca Petera Bichsela koje su mladi lutkari pokušali prevesti u medij lutke. Osebujni likovi Bichselovih priča potaknuli su polaznike na kreaciju svojih lutaka koje su smjestili u njihov omeđeni prostor pokušavajući osmisliti moguće odnose između njih. Dramaturška poveznica svih priča postala je Bichselova priča “Katovi” koja postavlja kuću/zgradu u funkciju subjekta radnje te time približava Bichselov način promatranja svijeta nama bliskom lutkarskom promišljanju, gdje objekt scenske radnje preuzima glavnu ulogu u priči/radnji.
Dob: za djecu i odrasle
Trajanje: 40 minuta
Jezik izvođenja: na hrvatskom

Ponedjeljak, 20. rujna

11.00 sati KUC Travno
PALČICA, Gradsko kazalište lutaka Split, Hrvatska

Po motivima bajke Hans Christian Andersena
Redatelj i dramaturg: Branimir Rakić
Kreator lutaka i scenografije: Luka Duplančić
Skladatelj: Joško Koludrović
Tehnolog lutaka: Nenad Keč
Igraju: Andrea Majica, Ivan Medić, Milana Buzolić-Vučica
U predstavi sudjeluju i: Željana Cvitanović, Zdravko Radovniković
O predstavi: Lutkarskim uprizorenjem jedne od najpoznatijih bajki Hansa Christiana Andersena upoznat ćemo maleno biće po imenu Palčica koja bez obzira na svoju veličinu ipak čini velike stvari. Unatoč brojnim preprekama na svom putovanju, koje je metafora odrastanja, sićušna i krhka Palčica pokazuje iznimnu upornost, odlučnost i hrabrost ne štedeći se upravo u onom aspektu življenja koji nas sve poziva na empatično djelovanje – pomaganju drugima.
Dob: 3+
Trajanje: 40 minuta
Jezik: na hrvatskom

12.00 sati KUC Travno, park
ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica za djecu i odrasle

18.00 sati ZPC
BAJKA O IZGUBLJENOM VREMENU, Kazalište lutaka u Mostaru, Bosna i Hercegovina
Redateljica i autorica teksta: Tamara Kučinović
Dramaturški suradnik i asistent redateljice: Nikša Eldan
Kreatorica lutaka, scenografije: Alena Pavlović
Lutkarske tehnologije: Alena Pavlović, Luči Vidanović
Adaptacija teksta: Nedžad Maksumić
Skladatelj: Atilla Aksoj
Kostimografija: Nadina Hubana
Dizajnerica svjetla: Tamara Kučinović
Izrada scenografije i lutaka: Alena Pavlović, Luči Vidanović, Đenan Behmen
Majstor tona i svjetla: Amer Ćatić
Igraju: Sergio Radoš, Igor Vidačković, Fatima Kazazić, Nina Popović, Nermina Denjo
O predstavi: “Bajka o izgubljenom vremenu” jedna je od onih predstava koja progovara o svevremenskim temama poput one o traćenju vremena uzalud. Zanimljiva je to, duhovita i nadasve poetična predstava o dječaku Petji Mihajloviču Zubovu koji se zbog svoje drugačijosti, stidljivosti i sposobnosti da osjeća svijet i postojanje vremena koje mu je namijenjeno, pretvorio u starca. Taj nevjerojatan događaj zbio se jednoga proljetnog popodneva kada je njegovom vremenu koje posjeduje, kao što ga posjeduje svaki čovjek, dozlogrdilo čekati da Petja učini jedan tako jednostavan, a toliko priželjkivan korak, da jednog ne dlakavog leptira podari jednoj djevojčici Stasji koja voli čitati knjige, a zbog koje mu krv zuji u ušima, ježi mu se koža i srce mu stane na jednu milisekundu, te je pobjeglo iz njega glavom bez obzira.
Dob: 7+
Trajanje: 45 minuta
Jezik izvođenja: na bošnjačkom i hrvatskom

KL Mostar, "Bajka o izgubljenom vremenu", foto: pif.hr
KL Mostar, “Bajka o izgubljenom vremenu”, foto: pif.hr

19.00 sati plato Mamutice
PRESTANI RADITI CIRKUS!*, Kindertheater Fraunhofer, Njemačka

20.00 sati ZKM, Polanec
AKO ME NE BUDE, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku, Hrvatska

Ispitna predstava Maje Lučić na 2. godini diplomskog studija Lutkarske režije na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku
Po motivima istoimene priče Sergeja Grigorjeviča Kozlova
Autori teksta: Maja Lučić i ansambl / Maja Lučić and the ensemble
Režija i dramaturgija: Maja Lučić
Mentorstvo: doc. art. Tamara Kučinović
Vizualni identitet predstave: Maja Lučić
Izbor glazbe: Maja Lučić
Igraju: Toni Leaković, Andrija Krištof
O predstavi: Tamo negdje na kraju svijeta, a možda još i dalje, postoji jedna šuma. U toj su šumi dva prijatelja, medo i jež, svaku večer sjedili na ljuljačkama i promatrali nebo. Tako je bilo i te večeri. Izgledalo je kao da će njih dvojica opet zajedno promatrati zvijezde kako padaju i željeti želje. Ali… Jež je tu večer bio nekako neobično tih. Po tome se već dalo naslutiti da će baš ova večer biti drugačija. Da će baš tu večer jež postaviti pitanje koje će im zauvijek promijeniti život…
Dob: 12+
Trajanje: 45 minuta
Jezik izvođenja: na hrvatskom

20.00 sati KUC Travno
LUTKE NA VELIKOM PLATNU: ZDRAVO SVIMA*, projekcija lutkarskog filma, ADRA Hrvatska (za djecu i odrasle)

Utorak, 21. rujna

12.00 sati, ZKL
KRONOPATULJCI, Kazalište lutaka Bratislava, Slovačka
Pustolovna priča o putovanju ka Zubu vremena u obliku lutkarskog kina.
Predstava se temelji na knjizi Překlep a Škraloup koju su napisali Tomáš Končinský i Barbora Klárová
Adaptacija i režija: Jakub Maksymov
Scenografija, lutke i kostim: Olga Ziębińska
Glazba: Lazar Novkov
Autor stihova pjesme Chrono-numero: Petr Váša
Dramaturgija: Peter Galdík
Kamera: Jakub Ťapucha
Fotografije: Juraj Starovecký
Igraju: Michal Adam, Miriam Kalinková, Róbert Laurinec, Ľubomír Piktor
O predstavi: Rezultate njihova rada primjećujete svakodnevno, no do danas ih niste imali priliku vidjeti. Tko su oni? Kronopatuljci, sluge Zuba vremena. Oštećuju računala, izbjeljuju odjeću, brišu oznake s ceste. Ukratko, sve na ovome svijetu stari zbog njih. Kronopatuljke u školi uče da time izvršavaju svoje dužnosti prema čovječanstvu. Na školskome izletu u ljudski svijet jedan se kronopatuljak uzvere na haljinu jedne mlade dame kako bi je uprljao čokoladom. Kako ona reagira? Zaplače! Svijet ovoga patuljka u sekundi se mijenja iz temelja. Zub vremena ne postoji, a i ako postoji, treba ga uništiti! Pustolovna i filozofska priča o pobuni protiv autoriteta, uništenom prijateljstvu i velikom putovanju ka većoj mudrosti ispričana kroz lutkarsko kino.
Dob: 7+
Trajanje: 60 minuta
Jezik izvođenja: na slovačkom

KL Bratislava, "Kronopatuljci", foto: pif.hr
KL Bratislava, “Kronopatuljci”, foto: pif.hr

17.00 sati plato Mamutice
PALAC SIM, PALAC TAM*, Mali Teatar, Hrvatska

18.00 sati KUC Travno, park
ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica za djecu i odrasle

20.00 sati ZPC
JUNACI PAVLOVE ULICE, Lutkarsko kazalište Mostar, Bosna i Hercegovina
Redateljica: Tamara Kučinović
Dramaturška suradnica i asistentica redateljice: Matea Bublić
Scenografkinje i dizajnerice lutaka: Ivana Živković, Sheron Pimpi – Steiner
Skladatelj: Petar Eldan
Oblikovateljica svjetla: Tamara Kučinović
Majstor svjetla: Arijan Knezović
Ton majstor: Dario Šunjić
Igraju: Jelena Kordić Kuret, Jadranka Popović Miljko, Marta Haubrich, Ružica Bošković, Anela Planinić, Ivan Nevjestić, Tibor Oreč
O predstavi: “Junaci Pavlove ulice” jedna je od onih knjiga koju se ne zaboravlja, koja dira, pogađa ravno u srž ljudskog života i veliča širinu međuljudskih odnosa. Taj dječji roman koji govori o srčanoj borbi običnih dječaka obične Pavlove ulice za obično igralište koje je njima znači beskonačnost i slobodu, protiv velikih momaka u crvenim košuljama, ticao nas se onda kada je napisan, davne 1906., rukom Ferenca Molnara, i danas, 113 godina kasnije. Njegovi likovi su živi, puni, dostojni detaljnih opisa i unutarnjeg života. Odabirom ovog materijala kao polazišne točke jedne kazališne predstave osjeća se stanovita odgovornost u želji da se ne propusti niti jedan detalj ove priče o odrastanju, prijateljstvu i zajedništvu. Svaka smrt donosi prebrzo odrastanje, a ona najbližih prijatelja, koji su život izgubili boreći se za komadić dječjeg igrališta, ona donosi želju da postanemo ljudima. U svoj svojoj punini. Stoga se ovom predstavom progovara o važnosti svakog čovjeka, svakog života i svakog i najmanjeg bića koje može nositi promjenu.
Dob: 9+
Trajanje: 50 minuta
Jezik izvođenja: na hrvatskom

20.00 sati KUC Travno
LUTKE NA VELIKOM PLATNU:
MALA SIRENA I DJEČAK ROKO
*, projekcija lutkarskog filma, UO Noć hrvatskog filma i novih medija, Hrvatska (za djecu i odrasle)
OČUVANJE*, projekcija lutkarskog filma, Aurora Adams, Velika Britanija (10+)

20.30 sati ZKM, Polanec
TAJNA JE VRIJEME*, Lutkarski studio Učilišta ZKM-a, Hrvatska

Lutke i scenografija: polaznici grupe P5 Lutkarskog studija Učilišta ZeKaeM-a, uzrast 7. i 8. razred
Umjetničko-pedagoško vodstvo: Natalie Murat Dean
Svjetlo: Saša Bogojević
Ton: Miroslav Piškulić
Igraju: Jakov Bandić, Greta Ciglenečki, Vilim Cvitanović, Eli Eterović, Mihaela Jakubec, Maša Krapljanov, Livia Mirković, Mihael Palatinuš, Anja Pavić, Lara Škaler
Glas Velike Lutke: Matija di Giorgio
Izvode: Leonora Brajković, Hanna Jovanov, Klara Jovanov, Tea Toplak, Nika Pribanić, Vedrana Iva Rimac, Filip Siretz, Lucija Katarina Šešelj, Hana Šimunić, Iva Toplak, Korina Vekić
O predstavi: Predstava je nastala prema motivima dječjeg romana Momo njemačkog pisca Michaela Endea gdje se na zanimljiv način tematizira vrijeme. Skupina je pokušala osmisliti kako ovaj opsežan dječji roman prevesti u medij lutke te smo se u tom istraživanju kretali u različitim smjerovima: od dramskih improvizacija na temu vremena do osmišljavanja različitih lutkarskih formi kojima bismo naglasili bitno iz samog romana. U tom procesu ističe se teatar predmeta kojim se  dočarava poseban odnos ljudi i stvari/predmeta kroz pojam vremena – starenja, zastarjevanja, prerastanja…
Dob: za djecu i odrasle
Trajanje: 25 minuta
Jezik izvođenja: na hrvatskom

Srijeda, 22. rujna

11.00 sati KUC Travno
PALKO, Kazalište lutaka Białystok, Poljska

Autorica: Katylin Szegedi
Režija: Kata Csato
Scenografija: Matravolgyi Akos
Glazba: Krzysztof Dzierma
Igraju: Grazyna Kozlowska, Agnieszka Sobolewska, Iwona Szczgsna, Jacek Doilidko
O predstavi: Palko je vrlo znatiželjan dječak koji voli istraživati svijet vozeći se na svome omiljenom romobilu. Svoju bogatu maštu razvija čitajući mnogo knjiga. Vrlo je sličan svojim vršnjacima, veseo je, spreman pomoći i druželjubiv. Od njih se razlikuje samo po jednome, malo je nespretan… Hoće li pronaći stvarnoga prijatelja? Pogledajte predstavu Palko da biste doznali.
Dob: 2+
Trajanje: 40 minuta
Jezik: na poljskom

KL Białystok, "Palko", foto: pif.hr
KL Białystok, “Palko”, foto: pif.hr

12.00 sati KUC Travno, park
ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica za djecu i odrasle

18.00 sati KUC Travno
TRNORUŽICA, Kazalište DRAK i Međunarodni institut figurativnog kazališta, Češka
Lutkarski slapstick po otivima klasične bajke.
Scenarij: Tomáš Jarkovský, Jakub Vašíček
Režija: Jakub Vašíček
Scenografija: Kamil Bělohlávek
Kostimi: Tereza Vašíčková
Lutke: Tereza Vašíčková
Glazba: Daniel Čámský
Dramaturgija: Tomáš Jarkovský
Igraju: Pavla Lustyková, Jan Popela, Milan Žďárský, Jan Čipčala, Petr Seiner, Pavel Černík
O predstavi: Zlu vilu nitko nije tražio da bude kuma novorođenoj princezi. Ipak, to je nije omelo i zla će vila pokušati sudjelovati na kršenju pod svaku cijenu. Hoće li uspjeti? Čitatelji upoznati s ovom pričom znaju da hoće. U našoj predstavi priču pričamo u obliku lutkarske slapstick komedije o neizbježnosti vjere. Kad joj pokažete vrata, vrati se kroz prozor. No osim zlih vila, postoje i one dobre. Svijet je pun prinčeva u potrazi za bogatstvom spremnih osloboditi začarane princeze.
Dob: 6+
Trajanje: 50 minuta
Jezik: na češkom s titlovima na engleskom

19.00 sati KUC Travno
Promocija knjige: LABORATORIJ LUTKARSTVA, Vahid Duraković, Bosna i Hercegovina (za odrasle)

Četvrtak, 23. rujna

9.30 sati DV Potočnica
ZMAJKO RASTEZALJKO, lutkarska radionica (za djecu DV Potočnica)

11.00 sati ZKL
ZUNA, Kazalište Continuo, Češka
Tekst i režija: Natália Vaňová
Lutke i scenografija: Filip Bednár
Dramaturgija i scenska suradnja: Kateřina Šobáňová
Likovno oblikovanje i kostimi: Helena Štouračová
Glazba: Filip Bednár
Oblikovanje svjetla: Jiří Šmirk
Igraju: Natália Vaňová, Filip Bednár
O predstavi: Nadahnuta čarobnim pričama s različitih strana svijeta, izvorna lutkarska bajka Zuna protkana je temama odgovornosti, prevladavanja straha i moći naših djela. To je priča o djevojčici s izvanrednim darom za čaroliju koja se našla u ljudskome svijetu. Uskoro će doznati što ljutnja, pohlepa i neprijateljstvo čine ljubavi i našim najvećim snovima. Na svojemu putovanju ovim nepoznatim svijetom otkriva moć prijateljstva i pronalazi dobrotu tamo gdje nitko nije ni pomislio tražiti… Ili ste i vi čuli što govore gliste?
Dob: 4+
Trajanje: 50 minuta
Jezik izvođenja: na češkom s engleskim titlovima

20.00 sati KUC Travno DODJELA NAGRADA I ZATVARANJE 54. PIF-a
Projekcija stop-motion filma RON, VITEZ OD JUTARNJEG DRVETA*, Jakov Gavran (za odrasle)

Categories
Intervjui

SANJA VIDAN: „Lutka je moj produžetak“

Draga gospođo Vidan, u najavi sam namjerno rekao „upoznajući“ jer, iako ih viđamo na sceni, lutkari su vrlo rijetko u medijima, stručnim ili nestručnim. Vi osobno osvojili ste sve što se može osvojiti, od gledatelja do nagrada, a na internetu nisam pronašao niti jedan intervju s vama, što je doista tužno, barem iz kuta nas ljubitelja lutkarstva. Zato krenimo od početka… je li lutkarstvo bilo vaš izbor ili splet slučajeva?  

Moram priznati da moje bavljenje lutkarstvom nije bio izbor nego slučajnost. Kao mlada djevojka imala sam priliku gledati Marinkove pupumanije tadašnjeg Kazališta lutaka Pionir, sadašnjeg Gradskog kazališta lutaka Split, i bila sam oduševljena. Dugo nisam razmišljala o lutkama dok nisu objavili natječaj i ja sam se, naravno, javila. To mi je bila jedna od boljih  odluka u životu. Smatram da nisam radila posao nego se dobro zabavljala. Jednom mi je prijateljica rekla, koja je tada radila jednu mračnu dramu, “Blago ti se. Tebi je uvijek veselo i tvoje predstave sretno završe”. Istina je. Blago mi se.

Tko vas je dočekao u Pioniru?

Kad sam došla u kazalište, a to je bilo 1983 god., bilo je poprilično starijih kolega. Najviše sam naučila od Ivice Tolića, Dragice Saratlije, Mirka Čovića, Davora Vesanovića, Dunje Adam i Zoje Mihelac. Mnogi od njih su nažalost umrli, ali ih se uvijek rado sjetim. Jako puno sam od njih svih naučila pa i to koliko je lijepo raditi lutkarstvo. Bili su zaljubljenici u lutke i majstori zanata.

Kako je bilo raditi s Ivicom Tolićem, jednom od najvažnijih osoba splitskog i hrvatskog lutkarstva?

Ivica Tolić je bio perfekcionist. Šta je dotaknuo, oživilo je i nije pristajao na jednostavna rješenja. Nemali broj noći je proveo u radu da bi predstava mogla izaći i uvijek kad bi došli ujutro, svi bi uzdahnuli vidjevši scenu.

Na vašim počecima nije bilo formalnih mjesta za učenje o lutkarstvu. Što je u vašem slučaju odigralo ulogu „školovanja“? Rad na predstavama ili?

Istina, tada nije bilo akademije za lutkarstvo u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ja sam prije lutaka bila u Glumačkom studiju Marina Carića pri splitskom HNK i tamo dvije godine radila s glumcima i režiserima. Kad sam došla u lutke, učila sam od starijih. Za početak smo mi mladi dobivali jednostavne lutke kao što su ptičice dok ne bi dokazali da smo zaslužili veliku ulogu i svi smo se još više trudili. Moje školovanje bio je rad na predstavama pomno gledanje što stariji glumci rade.

U svom radnom i umjetničkom vijeku prošli ste kroz brojne faze u splitskom kazalištu. Kad ste se osjećali najugodnije?

Pa najugodnije mi je bilo u mojim tridesetim godinama kad sam bila u naponu snage a opet s nekim znanjem. Još uvijek smo imali dosta lutkarskih predstava u kojima se najviše nalazim.

Sanja Vidan, foto: Privatni album
Sanja Vidan, foto: Privatni album

S kojim redateljima vam je bilo najizazovnije i(li) najljepše raditi?

Radila sam s bezbroj redatelja i svaki je imao svoje kvalitete i mane. Trajalo bi previše da svih nabrajam ali spomenuti ću samo prof. Juvančića koji nas je nedavno napustio. Impresioniralo me kako je taj čovjek u kratko vrijeme naučio puno o lutki i koliku je želju za učenjem imao i u poznim godinama.

Splitsko kazalište je najdulje u svom repertoaru zadržalo kraljicu lutaka, danas tako rijetku gošću lutkarskih scena – marionetu. Kako je bilo družiti se s njom?

Tako je. Splitsko kazalište je najduže zadržalo marionetu, no, nažalost nisam radila s marionetom na duge konce, ali jesam s kratkim koncima. Kažu da je marioneta kraljica i da može neke pokrete koje druge lutke ne mogu. Tajna je u dodavanju konaca na neka mjesta koja glumac želi istaknuti. Kod nje mi ne nedostaje bol u leđima. Naime prije su glumci lutkari imali beneficirani radni staž zbog uvjeta.

Kad smo kod pokreta koje drugi ne mogu, kolege o vama pričaju, kao što sam napisao u uvodu, da sve što primite u ruke oživi. Je li to neki spontan odnos koji je nastao „tek tako“ ili iza tog oživljavanja stoji veliki i kontinuirani rad?

Naravno da stoji rad, ali mislim da smo prije svega lutka i ja dobri prijatelji i volimo se.

Kako vi gledate na tu svoju prijateljicu u vašoj ruci ili na njoj? Kao sastavni dio sebe, vaš produžetak, partnericu…? 

Lutka je sigurno ja ili moj produžetak i kroz nju uvijek igram, a nikako nije rekvizit. Ona je u tom trenutku glumac.

Možete li istaknuti nekoliko predstava u kojima ste po vlastitom mišljenju dotakli osobne vrhunce? Likove s kojima ste se posebno spojili i koji su postali dio vas?

Pa, evo, spomenuti ću Pipa kojeg svi uvijek spominju. Mislim da je on na neki način ja. Infantilan, prkosan i naivan.

Pipo i Pipa, Foto: GKL Split
Pipo i Pipa, Foto: GKL Split

Da dobijete priliku za slavljeničku predstavu, tko bi bio vaš tim iz snova i što biste voljeli postaviti na scenu?

Naravno da bi to bili moje drage kolege iz splitskih lutaka – najbolji lutkari na svitu. Velika želja mi je Djevojčica sa šibicama, mada je neizrecivo tužna.

U svojoj velikoj karijeri niste bili samo glumica-animatorica, već ste povremeno i režirali, sudjelovali ste u žiriranju dramskih tekstova za djecu i mlade… koliko može pojedinac napraviti u razvoju jedne umjetnosti? Ima li ikakvu moć ili je tu stvar nekih općih smjernica protiv kojih se ne može puno?

Mislim da pojedinac ne može puno. Potrebno je puno više duša. Kad je nešto „moda“ onda je na svim poljima isto.

Vaša kći polako završava studij glume i lutkarstva u Osijeku. Što ostavlja vaša generacija toj novoj generaciji? Mislite li da će lutkarstvo ići dalje prema totalnom izrazu ili će se vratiti lutki?

Mislim da smo im do sada dosta ostavili, a njihovo je hoće li nastaviti.

Kako vam se čini stanje u splitskom i hrvatskom lutkarstvu danas?

Moram priznati da sam nezadovoljna i nesretna jer sve manje njegujemo lutkarstvo. Nemam ništa protiv glumačkih predstava, ali bi ih trebalo biti manje, odnosno onoliko koliko sad ima lutkarskih predstava. Na koncu lutkarske su predstave uglavnom igrokazi, bajke, basne. Zašto je to važno? Zato jer svi znamo da lutke ne trpe previše priče i najbolje su kad izvode radnju, a rečenice trebaju biti kratke. Dakle, suprotno od drame.

Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo
Glumačka predstava u GKL Split, foto: Promo

Koliko je važno vratiti lutkarstvo djeci i djecu lutkarstvu?

Mislim da lutkarstvo moramo nastaviti njegovati jer je važno za razvoj djece, jer djeca puno bolje reagiraju na lutke nego na žive glumce, što je pokazala psihologija. Nemam ništa protiv lutkarskih predstava za odrasle i mlade, voljela bih da ih ima i više, ali te predstave treba izvoditi odraslima i mladima. Često se takve predstave izvode za djecu manjeg uzrasta jer ih treba prodati.

Možete li povući paralelu između hrvatskog i inozemnog lutkarstva danas?

U ovom trenutku mislim da je bolje stanje s lutkarstvom u inozemstvu, mada po mom skromnom sudu mislim da lutkarstvo nije više na razini. Kad spominjemo svijet, uočljiv je trud za izmišljanjem nečeg novog (u smislu lutaka, tehnologije). Kod nas toga ima premalo ili nikako. Često se žalimo kako nema dovoljno lutkarskih redatelja. Nikada ih nije bilo. Uvijek je bilo redatelja koji su htjeli naučiti nešto više i uhvatiti se ukoštac s lutkama jer im je to bio izazov. Na koncu dovodili smo redatelje iz susjednih zemalja i bili puno češće na lutkarskim festivalima, te na njima sklapali nova poznanstva i poslove. I kad sad razmišljam o pitanju koje je bilo najplodnije vrijeme za lutkarstvo moram reći – ono prije 35 godina. Možda je bilo zastarjelo, ali ga je bilo u  ogromnim količinama.

Categories
Kritika

Uzlet na krilima odličnog ansambla

Vrijeme je čudna (i nezaobilazna) zvjerka. Pričaju da zaboravom liječi sve rane, čuvajući sjećanja na sretne dane. I dok se o tomu tek šapuće, sasvim je sigurno da nas vrijeme sve pretvara u vino. Neki se s godinama ukisele, drugi pretoče u vrhunsku kapljicu, a oni treći ostanu tek lagani gemišt. No vrijeme ne djeluje tek na ljude. Ono šamara il’ miluje sve oko nas, od kućnog ljubimca i obližnjeg stabla do… predstave. Neke me, tako, na prvi pogled zavedu, da bi me već na drugo gledanje ostavile pomalo hladnim i uspavanim. Druge me drže u ljubavi i na treće gledanje, treće ne uspiju zavesti ni na četvrto, a četvrte me, pak, na prvi pogled pomalo zaslijepe vlastitim slabostima, da bi se u sljedećem susretu dogodio veliki obrat koji raste i nakon petog gledanja. Ovaj će tekst biti o onoj prilično rijetkoj, četvrtoj skupini predstava. Razlog tomu je predstava Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka o kojoj sam dosta oštro sudio (sa samim sobom) nakon prvog gledanja u rujnu na zagrebačkom PIF-u, da bi veliki obrat stigao osam mjeseci i više desetaka izvedbi kasnije, na ovogodišnjem SLUK-u.

Flekavac je tipični opušteni i raspušteni tinejdžer koji smisao svog postojanja pronalazi u druženju, igri i zabušavanju, dok ambicije pretače u sanjarenje uz svog intimusa, avanturista i jahača na oblacima Letećeg Milivoja. Mogli bismo reći da je Fleki jedan vrlo zadovoljan mladac. I ostao bi takav da mami, odnosno Mamolini, u jednom trenutku ne dozlogrde sinovljeva neurednost, raspuštenost i neposlušnost pa odluči spakirati kofer i otići. No nije Fleki jedini napušteni tinejdžer u susjedstvu. Njegovu (ne pretjerano) tihu patnju Zihericu Štrebericu napušta otac jer u svom ziheraškom i štreberskom svijetu nema vremena za njega, a od braće blizanaca Malog Da i Malog Ne roditelji odlaze jer se stalno svađaju. Prvotna sloboda, ispunjena brdašcima pizze, druženjem s Milivojem i izostancima iz škole, ubrzo postaje uteg, nakon čega slijedi veliki obrat s kulminacijom u zajedničkom pospremanju Flekijeve sobe.

Na prvo gledanje štošta mi je škripalo, posebice u ušima. Veći broj dijaloga djelovao je neživo, neuvjerljivo i pomalo nategnuto, što se pretočilo na predstavu u cjelini. Nedostajalo mi je i scenskog vica koji krasi sve predstave Renate Carole Gatice te mi je predstava, općenito, djelovala kao korak unatrag u odnosu na prethodni susret Gatice i Riječana, Avanture maloga Juju, kao i na novije riječke predstave poput Krpimiraca ili Zamrznutih pjesama. Samim time obilje nagrada koje je Flekavac putem skupljao pratio sam s laganom skepsom. I dok sam si ja brundao u bradu, Flekavac je nizao izvedbe te se putem, vođen odličnom glumačkom igrom, stisnuo, posložio i dinamizirao. Posljedica je tog živahnog procesa činjenica da mi je na SLUK-ovoj izvedbi tekst Nine Mitrović djelovao znatno bolje, duhovitije, opuštenije, življe i stvarnije, a songovi Ivane Đule i Luke Vrbanića u potpunosti su me zaveli. Odlično su punktirali radnju, tjerajući podjednako male i velike gledatelje na drmusanje u izuzetno zgodnom hip-hop ritmu te njihanje u emocijom nabijenoj Mama, vrati se, noseći predstavu i dubinski se upisujući u memoriju za kasnije.

Sam koncept i režija Renate Carole Gatice držali su vodu već na prvo gledanje, iako me pomalo zasmetala pretjerano čista i jasna podjela. Naime, scena je odvojena na dva dijela, odnosno dva svijeta – zumirani interijer naslovnog junaka u kojemu su vladali glumci i pozadinski eksterijer s njihovim umjetnim parnjacima. Površno gledan, taj odnos velikih i malih djelovao je pomalo plošno, no drugi pogled usložio je susret, u likovima i među likovima. Naime, ta dva svijeta nisu tek dvije različite perspektive, nego progovaraju višestruko – uz razliku u veličini likova ovisno o mjestu gledanja, lutke i glumci predstavljaju dvojinu u svakom od likova, što je odlično podcrtano u posljednjem songu gdje se susreću (n)i mali (n)i veliki. Lutke su u toj dvojini maleni i zaigrani sanjari u junacima, poput njihovog simbola Letećeg Milivoja, a glumci ona djeca koja žure odrasti i koja su sama sebi dovoljna. Stvarnost je, kao i uvijek, i jedno i drugo, i lutka i glumac, i mali i veliki. No drugo gledanje ukazalo je i na brojne duhovite minijature i sitnice koje su predstavu dodatno bogatile zaigranošću kao jednim od najvažnijih elemenata u lutkarskom kazalištu za djecu.

GKL Rijeka, "Flekavac", foto: Promo
GKL Rijeka, “Flekavac”, foto: Promo

U toj zaigranosti ključnu ulogu odigrali su odlični glumci i animatori, funkcionirajući poput savršeno usklađenog stroja kojemu sklad ne reže zabavna krila. Motor predstave bio je David Petrović koji je naslovnog Flekija vrlo dopadljivo oživio na sadržajnom, karakternom i izvedbenom planu, oblikujući ga punokrvnim tinejdžerom, duhovitim, zabavnim i beskrajno lijenim. Odlično je animirao stolnu lutku Flekija, pretočivši u nju pokrete i mote njenog ljudskog parnjaka, što je posebno duhovito funkcioniralo u izuzetno simpatičnom plesnom koraku. Također, odlično je poentirao na sitnicama poput ubacivanja SLUK-a u grafit te skrivanja urezane Ziherice u prozor. Zihericu Štrebericu točno je, rekli bismo štreberski, oblikovala Petra Šarac, fino u njoj suočivši želju za znanjem i skrivenu, no prisutnu potrebu za druženjem, dok su Damir Orlić i Alex Đaković bili izuzetno duhoviti Mali Da i Mali Ne, bogateći igru u drugom planu odličnim plesnim „sitnim vezom“, bacanjem na leđa i duhovitim kontriranjem. Zlatko Vicić bio je odmjereno i vrlo simpatično vjetropirast Leteći Milivoj, a Andrea Špindel majčinski toplo zabrinuta Mamolina.

Cijeli je izvođački tim bio odličan u grupnoj animaciji, nečemu što su doveli do savršenstva u Zamrznutim pjesmama, a što ih pozicionira na sam vrh glumačko-lutkarskih ansambala u Hrvatskoj u posljednje vrijeme. I dok je (tek) tu, grupnu dimenziju igre prepoznao stručni žiri SLUK-a u sastavu Ria Trdin, Dražen Ferenčina i Miroslav Čabraja, izostale su brojne nagrade koje predstava po sudu autora teksta zaslužuje. Između ostalih, svakako nagrada za stolne lutke koje je Alena Pavlović oblikovala vrlo vjerno njihovim ljudskim parnjacima, odlično ih, zajedno s Luči Vidanović, tehnološki oblikujući, što je bilo posebice uočljivo u lakom i elegantnom hodu. Pavlović, koja je dobila „utješnu nagradu“ za kostime lutaka, potpisuje i scenografiju koju je oblikovala od pokretnih paravana čije pokrete je Damian Cortes Alberti jako zgodno koreografirao. Još bolji posao Cortes Alberti je napravio s pokretima glumaca, a posebice lutaka koje su se kretale zabavno, duhovito i ritmički vrlo precizno. Sanjin Seršić oblikovao je korektno, točno, a na mjestima vrlo zgodno svjetlo, bez nepotrebnih viškova.

Zaključno, odličnom izvedbom na SLUK-u Flekavac je opravdao sve svoje dosadašnje nagrade, u isto vrijeme nezasluženo ne osvojivši ključne nagrade na ponajvažnijem hrvatskom lutkarskom festivalu.

Categories
Intervjui Vesti

MAGDALENA LUPI ALVIR: „Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“

Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.

S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije,  svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.

Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?

Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.

O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.

Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.

Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.

Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka
Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka

Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?

U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.

Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…

Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…

… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?

U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.

U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.

Koje su njegove jake strane?

Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.

Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.

Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.

Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?

Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?

U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.

U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.

Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?

U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.

U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.