Categories
Intervjui Vesti

BUGA MARIJA ŠIMIĆ: „U kazalištu želim sve i idem prema svemu“

Draga Bugo, želim te toliko toga pitati da će ovaj intervju trajati danima. Zato brzo na posao. Kao prvo, čestitam ti na nedavnom ulasku u upravni odbor Hrvatskog centra Assitej. S tobom je u Upravni odbor ušlo još nekoliko mladih umjetnica, što ga čini vrlo zanimljivim. Imaš li neke planove što bi radila u Assiteju? Kojim putem bi ga pokušala povesti?

Hvala na čestitkama, veselim se ovoj novoj avanturi, osobito u ovom sastavu. Mislim da je vrijeme da se Assitej Hrvatska ponovno pozicionira na svjetskoj sceni, smatram da je jačanje međunarodne suradnje, vidljivosti i povezanosti, iznimno važno ne samo za Assitej, već za cijelu hrvatsku kulturu. Ne možemo napredovati ukoliko smo zatvoreni u svom svijetu i ne vidimo što to rade ljudi, kolege, oko nas. Voljela bih da se poveća broj hrvatskih predstava na stranim festivalima, da se poveća broj suradnji unutar i samog hrvatskog Centra, ali i nas s kolegama iz inozemstva. Gostovanja, suradnje, radionice. Assitej je zaista jako velika organizacija, a mislim da se to do sada nije iskorištavalo u potpunosti. Uostalom, osam godina Assitej Hrvatska bio je u samom centru zbivanja s obzirom da je svjetski tajnik Assiteja bio – Ivica Šimić. Vrijeme je da se u taj vrh i vratimo jer smatram da smo dovoljno kvalitetni da to možemo!

Mislio sam da ću te iznenaditi ovim pitanjem na samom početku, no i tu si pokazala da projekte i zadatke ne prihvaćaš hirovito, već u njih ulaziš s odličnim tajmingom i vrlo promišljeno. To si na najbolji mogući način demonstrirala prošle, za kazalište za djecu neopisivo teške godine. Bila si, naime, jedna od prvih kazališnih umjetnika koji su na vrijeme i s voljom reagirali na Covid zabrane. I ne samo to, već si bila jedna od najkreativnijih. Možeš li mi ukratko reći koje su bile tvoje osnovne strategije u tim za kazalište i kazalištarce za djecu zastrašujućim prilikama?

Hvala na ovako lijepim riječima. Moram reći da je velika “sreća” koje sam potpuno svjesna to da nisam sama, da imam već postavljenu infrastrukturu iza sebe, tim ljudi uz sebe. Cijela naša priča oko “Male scene online” nastala je zajednički, spajajući Šimić-Lončar glave (hehe), tako da nisu zasluge samo moje. Ono što je bila glavna nit vodilja je da se upravo u situacijama krize ne smije stati. U glavi mi je samo bila misao “mi moramo nastaviti raditi”. Ne zbog rada, već zbog onoga što znam da je kazalište, umjetnost općenito, u stanju napraviti, jer je mene spasilo i podiglo nebrojeno puta. Bilo mi je jasno da smo mi umjetnici u takvom vremenu cijelom društvu potrebniji nego ikada i da moramo upregnuti jače nego ikada da pomognemo kolektivno prebroditi situaciju u kojoj smo se našli.

Iskreno, nije bilo tu neke velike strategije ili razmišljanja. Skupili smo glave i samo razmišljali – kako možemo komunicirati? Kako možemo umjetnost dovesti ljudima u domove, pružiti djeci neku kvalitetnu zanimaciju i – kontakt. I to je bilo to. Zapravo je glavna strategija bila – slušanje. Išli smo uživo, a ne sa snimkama i videima, jer je ideja bila da se zadrži ta kazališna komponenta doživljaja nečega u istom vremenu. Iz kontakta s publikom, njihovih poruka, pitanja i prijedloga smo stvarali sadržaje dan po dan. Što im je bilo zanimljivo, što je njima trebalo. Ideja je bila – kako pomoći djeci i roditeljima/starateljima ispuniti dan umjetnošću u okolnostima u kojima jesmo. Dati im poticaj da onda stvaraju sami, a ne budu pasivni primatelji sadržaja i na taj način produže aktivnost i ispune dan što više. Smatrala sam to našom obavezom. Nama nije bilo dopušteno popustiti. U to vjerujem još uvijek. Kako kaže onaj citat na engleskom – “Earth without art is just – eh.” I to se pokazalo istinitim u ovim vremenima – umjetnost nam je spasila duh.

Umjetnost si uvela u teške dane. No napravila si i drugo – te si izvanredne okolnosti na vrlo kreativan način upisala u predstavu Neva Nevičica, koja kao da je izrasla iz pričaonice, nadrastavši je i u sebi spojivši dva svijeta, jedan normalni kojemu se nadamo i jedan sasvim nenormalni u kojemu smo živjeli (nadam se da će ova konstrukcija ostati u perfektu). Koliko si, zajedno s Ivicom Šimićem kao redateljem, svjesno gradila predstavu na taj način, a koliko je ispala igrom slučaja?

Neva je svakako “ispala” iz tog mog pričanja priča. Uživala sam u pričama, počela ih sve više otkrivati i u raspravi s tatom (nemoguće mi je nazvati ga imenom, haha) došli smo do toga da je to smjer u kojem bi htjela da Mala scena nastavi. Da se vratimo toj jednostavnosti, toj važnosti riječi, duhu. Ja sam jako društveno biće i jedna od želja i jest bila da to online pričanje priča prebacimo na uživo. Kako, gdje i što – o tome smo razgovarali, bacali ideje i naravno da je logičan način bio – predstava. Moje online priče svakako su bile jedan od razloga zašto je nastala Neva, no moram reći da se u samom procesu rada na predstavi nismo više vraćali na to niti o tome razmišljali. Jedna od inspiracija je bilo i skandinavsko pripovjedno kazalište koje me potpuno oborilo s nogu i također bilo jedna od inspiracija i vodilja, u samom procesu možda i više nego iskustvo čitanja priča online. Ali online priče su nas vratile – riječima i odvukle od svih ostalih distrakcija.

Kad smo već kod Ivice Šimića, pardon, tate, jako je zanimljiv podatak da te režirao preko zooma. Kako se gradio taj proces? Je li ti nedostajala redateljska ruka i riječ uživo?

Da, to je bilo dosta zanimljivo. Čitali smo tekst uživo dok je još bio u Hrvatskoj, ali 90% proba odradili smo preko Zooma. Ne znam kako bi to izgledalo da je redatelj bio netko drugi, no u ovom slučaju funkcioniralo je dosta dobro. Tata i ja smo već navikli razgovarati online s obzirom da živi u Kini, no mislim da je najvažniji faktor bio taj da sam odrasla na njegovim probama. Jako dobro znam kako on radi, a i razumijem što želi postići. Moja kazališna estetika nastala je iz njegove. Cijeli život vodimo razgovore o predstavama, kazalištu, glumi, režiji tako da nije bilo prilagodbe na način rada ili potrebe za velikim objašnjavanjima jer smo zapravo već uigran tim.

Neko vrijeme smo radili preko Zooma, onda sam neko vrijeme ja snimala probe sama, a on pisao komentare naknadno. Nije bilo lako, to zasigurno, u jednom trenutku (jer uvijek dođe onaj trenutak u procesu kad zapneš) bilo mi je jako teško da nije tu i osjećala sam se kao da nema naprijed i da ne mogu napraviti to što traži od mene, odnosno da ne znam kako, a vjerujem da bi to lakše mogla da je bio ovdje. Ne prenesu se sve stvari jasno preko kamere i neke stvari smo do druge izvedbe još raspravljali što točno on želi i kako točno da ja to prenesem. Ali s druge strane, imala sam vremena biti sama sa sobom i predstavom, u svom tempu je graditi po njegovim smjernicama, isprobavati u samoći, što je isto tako bilo lijepo. Tata je taj tip redatelja koji glumcu daje prostora i mogućnost ko-kreacije, u čemu ja uživam, samo kad te ponese bez redateljske ruke – lako se zaluta. Kako tata kaže – preglumila si se. Ali, nakon ovog iskustva, svakako bih voljela da radimo jednom predstavu zajedno – uživo.

Nedavno je Ivica Šimić postavio vizualno vrlo zanimljivu predstavu u Kini (nažalost, vidio sam samo fotke). Možda, primjerice, nju? Razmišljate li možda o stvaranju takvih vizualno privlačnih svjetova u Maloj sceni? 

Da, Bio jednom jedan Kaos ima predivan vizualni moment koji je nastao iz same suštine priče. Iskreno, nisam jedna od onih tipova koji razmišlja o vizualu prije samog materijala. Mislim da će recimo naša predstava za bebe od 3 do 18 mjeseci nastala u suradnji s UO “Shooma” biti sama po sebi jedan izuzetan vizualni doživljaj, kao što ne sumnjam da će tako biti i sa našom lutkarskom operom u nastajanju Velika tvornica riječi u režiji Morane Dolenc, koja je majstorica detalja, vizualnih igri i kreacija. Kod nas u Maloj sceni je i dalje pravilo da predstava mora stati u kombi, ali mislim da to ne sprječava umjetničku kreaciju. Trenutno se želim bazirati na interdisciplinarnim projektima i još istraživati pripovjedno kazalište. Fokusirati se na energiju, duh, riječi s pozornice. E sad, hoće li neka od tih predstava dobiti i neki posebniji vizualni aspekt – možda da, možda ne. Vjerujem u važnost suradnje scenografa i redatelja, no također vjerujem da želja za vizualnim efektom ne smije voditi razvoj predstave, nego se mora dogoditi obrnuto. Tako da bi moj odgovor zapravo bio – ne znam!

Pošteno! A koji je tvoj stav o online predstavama, odnosno susretu izvedbenih umjetnosti, čija je glavna karakteristika živo kontakt izvođača i gledatelja, i virtualnog svijeta? Vidiš li neke prednosti tog spoja?

Kao netko tko je to prvi krenuo raditi u Hrvatskoj za vrijeme korone – apsolutno vidim! Gledatelji iz cijelog svijeta gledali su naše predstave i ta mogućnost približavanja hrvatske umjetnosti na hrvatskom jeziku djeci koja žive van domovine i koja nisu u kontaktu sa svojom obiteljskom tradicijom i jezikom smatram da je ogroman plus. Zato što smo mi ljudi društvena bića uvjerena sam da ništa ne može zamijeniti, niti vjerujem da išta hoće, to iskustvo kazališta uživo, no isto tako ima situacija u kojima je to nemoguće. Zašto onda zakidati publiku za kazališni doživljaj? Zašto gledati crtiće po stoti put, ako se može pogledati i kazališna predstava? Uostalom, na taj način mogu se možda vidjeti neki detalji, doživjeti neki dijelovi izbliza, lakše nego iz desetog reda publike.  Stvara se dojam da je svatko u prvom redu, ako ne i na samoj pozornici, što također daje jednu posebnu čar i bliskost. Osobito ako glumci igraju za kameru, ponašajući se prema njoj kao da je oko publike. Može se stvoriti izrazito individualni pristup, odnosno osjećaj privatne predstave. A ono što mogu reći iz iskustva jest da i djeca i odrasli kad pogledaju predstavu online – žele doći vidjeti uživo.

Što vidiš najvećim uspjehom Male scene u zastrašujućoj prošloj godini?

Da nismo odustali i da smo još uvijek tu. Da radimo bez prestanka, bez obzira na sve – od zabrane rada ili smanjenog kapaciteta gledališta pa do toga da nemamo grijanje od ožujka 2020. – mi smo tu, a entuzijazam, ideje i želja za radom su još i veće nego prije. Na to da smo zadržali duh i doprinijeli kvaliteti života mnoge djece, ali i odraslih u ovim vremenima. Kad pročitam sve silne poruke i mailove naše publike, srce mi je kao kuća.

Sad ćemo pokušati zamisliti da je Covid vrijeme polako iza nas i da se u jesen vraćamo svijetu i kazalištu kakvo smo nekad poznavali (puna gledališta školske i vrtićke djece). Stvaraš li planove za novu sezonu? Što je na popisu Male scene u sezoni 2021./2022.?

Ooo da, ja kažem često da ni ja ne mogu uhvatiti sve što se vrzma po mojoj glavi. Imamo tri premijere ispred nas, već spomenuta predstava Ninabu (za bebe od 3 do 18 mjeseci u suradnji sa umjetničkom organizacijom Shooma) je već spremna, no moramo čekati da mjere potpuno nestanu da je možemo izvesti s obzirom da je to multisenzorna i interaktivna predstava. U nastajanju je predstava Aut Paška Vukasovića, u kojoj će prvi puta u Hrvatskoj na profesionalnoj pozornici nastupiti osoba s poremećajem iz spektra autizma, tom se neizmjerno veselim i jako sam zahvalna Pašku da je došao baš k nama s ovom idejom! I u prosincu stiže lutkarska opera za djecu nastala po motivima poznate slikovnice Velika tvornica riječi i jako sam uzbuđena zbog toga jer je priča predivna, a nove opere za djecu u ovom obliku nije bilo već dugo u Hrvatskoj. Naravno, planiramo i malu turneju s Nevom Nevičicom, pozvani smo na festival u Sri Lanku s predstavom Leptirove pjesme i nadam se da će ta međunarodna suradnja još jačati. A onda su u glavi još i mono-opera po motivima staroslavenske mitologije, pa opera za odrasle, ciklus koncerata, svašta nešto!

Odlični planovi! Držim fige da se svi ostvare i da ih sve popratim iz punog gledališta! Kako, kao glazbeno školovana izvođačica, gledaš na susret djece/tinejdžera i glazbe na sceni? Što prolazi, što bi trebalo prolaziti, koja vrsta glazbe i koja vrsta izraza? 

Iskreno, mislim da se tome pristupa, neću reći krivo, ali “ograničeno”.  Osobno ne volim barok. Da me netko kao dijete odveo na jednu operu koja je bila barokna i rekao – evo ovo je opera, nisam sigurna da bih je zavoljela. Isto kao što opere za djecu nisu nužno za svu djecu. Mislim da je potrebno prvenstveno djecu više izlagati svim žanrovima. Ne na način da uče o njihovim strukturama ili povijesnoj važnosti. Već da slušaju i stvaraju svoje kritičko mišljenje. Da im se ne podilazi. Više puta sam doživjela potpuno oduševljenje opernim pjevanjem od strane mladih i djece kada im je ono predstavljeno van standarnih “opernih” okvira. Ne mislim da su operne predstave loše za tako nešto. Samo mislim da se u obrazovanju stavlja fokus na krivu stranu. Naravno, potrebno je učiti strukturu i teoriju, ali glazba je prvenstveno emocionalni doživljaj. A otvorenost za takav doživljaj je iznimno bitna. Imam osjećaj da se klasična glazbena scena svugdje u svijetu, ne samo kod nas, zatvorila u sebe i u nekakve okvire pristojnog i konvencionalnog. Nedostaje onog sirovog, nedostaje igre, iskre, ušli smo u neki kalup. Ako pogledate snimke od prije 50 godina, to se vrištalo na sceni, svađalo, ljubilo za pravo, igralo. Glas je izlazio iz onog instinktivnog, iz dubina. Sada mi se čini kao da je sve malo u rukavicama, sve je više fokusirano na formu, ispravnost, a djeca i mladi to prepoznaju i to ne rezonira s njima. Barem se meni tako čini.

Na kraju razgovora okrenimo se malko tebi. Iako si mlada, cijeli si život (doslovno) u kazalištu pa nije prerano pitati: što stoji kao neispunjena želja na tvom intimnom profesionalnom popisu? Kojim bi s profesionalnim putem voljela uputiti, da ti prilike dozvole da biraš? Je li to glazbeno kazalište za djecu?

Ooo toga ima, tek sam krenula! Iskreno? Ja bih sve. Čula sam često “ne možeš sjediti na dvije stolice”, ali ja mislim da ja sjedim na jednoj koja se zove “izvedbene umjetnosti” i koja ima jako puno nogu. Voljela bih opet glumiti na filmu, okušati se u nekoj dramskoj seriji, raditi interdisciplinarne projekte koje spajaju operu, dramu i suvremeni ples, raditi glazbeno kazalište za djecu, pjevati i klasičan operni repertoar. Ma sve! Odustala sam od definiranja svoje karijere ili profesije. Ja sam izvođač. Nekad kažem da sam “storysinger” (kao storyteller, ali ja svoje priče pjevam). Kazalište je moj život. Bilo ono malo, veliko, bila to “prava” pozornica ili hodnik vrtića. Svejedno mi je. Probala sam sve, sve volim. Sve može, ako je izvođenje – tu sam. Ma može i iza scene, ako treba – bojat ću scenografiju, samo da sam tamo. Ne znam gdje će me moja glava na kraju odvesti i što ću raditi, hoću li se ikada “definirati”, ali trenutno nemam potrebu. Želim sve i idem prema svemu. I vjerujem da mogu.

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz prvi Mali festival

Mali festival oblikovan je kroz šest tjedna bloka u kojima će na programu biti po jedna predstava za djecu i jedna za odrasle u izboru alfe i omege festivala, Igora Bakse (intervju s Baksom pročitajte ovdje). Predstave će sve biti online a ulaznice se mogu kupiti na stranici festivala te na stranicama Entrio.hr.

U nastavku pogledajte program festivala:

1.-7. SVIBNJA

DON QUIJOTE OD HRVATSKE, Mali teatar
Igraju: Sven Jakir, Igor Baksa
Tekst: Igor Baksa
Dramaturgija: Anja Pletikosa
Vizualno oblikovanje i lutka: Lorna Kalazić
O predstavi: Satira za dva glumca po motivima Cervantesovog Don Quijotea. U autoreferencijalnoj predstavi, dvoje glumaca izlazi pred publiku i izvodi bazičnu verziju nekadašnjeg spektakla o bistrom vitezu od Manche.

LOVCI NA SNOVE, LOFT
Lovci na snove: Neven Matoša i Bruno Kontrec
Arhitektica snova: Morana Dolenc
Spiritus movens Lovaca na snove: Petra Prša
Analitičarka snovidbenih procesa: Anja Pletikosa
Tvorac šumova, tonova i zvučne kulise snova i svijeta izvan njih: Luka Vrbanec
Tvorac realnih i imaginarnih osvjetljenja snova: Ivan Štrok
O predstavi
: Junaci predstave, lovci na snove, rade u tvrtki specijaliziranoj za djecu-spavače. Noću šeću po snovima u nastojanju da ih sakupe, obrade i pohrane te se pobrinu da se spavanje odvija bez ometanja. Kroz magičnu inovativnu koreografiju pokreta, predmeta i zvuka Lovci na snove predstavljaju vožnju karuselom po dječjem snivanju koja svoju publiku uči zapamtiti, analizirati i prihvatiti svoje snove ma kakvi oni bili, jer se iza snovitih slika kriju upravo njihove vlastite misli, želje i strahovi.
Dob: 6+

8.-14. SVIBNJA

KRTICE, Kerekesh teatar
Igra: Jan Kerekeš
Režija: Ljubomir Kerekeš
Tekst: Jan Kerekeš
Scenografija i dizajn plakata: Dina Rain
Kostimografija: Jan Kerekeš
Scenski slikar: Ivan Duić
Glazba: Leo Frišćić, Jan Kerekeš
Majstor rasvjete: Mario Horvat
Majstor tona: Izak Meštrić
O predstavi
: Nagrađivana komedija Kerekesh Teatra u kojoj se na nogometnom terenu u NK Žbunju s krticama bori domar Stjepan Radički. Osim što isproba sve moguće metode koje su ikad ikome pale na pamet kako bi otjerao krtice, na teren mu dolaze pomoći i odmoći razni prijatelji i neprijatelji.

PALAC SIM, PALAC TAM, Mali teatar
Tekst: Silvija Šesto
Režija: Davor Dokleja
Dramatizacija: Igor Baksa
Glazba/ritam: Nikola Švenda
Igra: Igor Baksa
O predstavi: Priču o palcima dječaka Darka koji se kroz njegovo odrastanje često svađaju, čineći tako dječaka podijeljenog na dva pola, Igor Baksa priča ne samo riječima već i različitim drugim sredstvima pripovijedanja, od kojih dominira upotreba ritma kroz tehniku TJELESNIH PERKUSIJA, tzv. “body percussion”.
Dob: 3-11

15.-21. SVIBNJA

POSLJEDNJA FREUDOVA SEANSA, Planet Art
Igraju: Marko Torjanac i Franjo Dijak
Prijevod, scenografija i režija: Marko Torjanac
Kostimografija: Đurđa Janeš
Izbor glazbe: Milorad Stranić
Oblikovanje svjetla i zvuka: Damir Rončević
Fotografija: Mladen Pobi
Dizajn: Tomislav Veltruski
Video: Hrvoje Felbar
O predstavi: Godina je 1939. Europa tone u kaos Drugog svjetskog rata, a mi svjedočimo susretu Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa. U neminovnom srazu dvaju svjetonazora, ova dva velika uma čije je mišljenje i djelovanje uvelike oblikovalo današnji svijet, sukobljavaju se oko pitanja Postoji li Bog?

SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA, Mala scena
Tekst: Ivana Brlić-Mažuranić
Redatelj: Ivica Šimić
Scenografija i kostimi: Buga Marija Šimić
Glazba: Matej Meštrović
Dizajn svjetla: Domagoj Klasić
O predstavi: Uz čudesnu glazbu našeg fantastičnog pijanista Mateja Meštrovića,  nesvakidašnje rekvizite, i fantastičan ambijent koji pruža Muzej grada Zagreba, svima dobro poznata priča pretvorit će se u uzbudljivu, napetu avanturu u koji gledatelj ima priliku biti junak/junakinja i sudjelovati u radnji.
Dob: 8+

  1. – 28. SVIBNJA

ČOVJEK KOJI SE BOJAO ZASPATI, Kotar teatar
Ideja, tekst, režija i izvedba: Matija Kezele
Dramaturgija: Mario Kovač
Scenografija: Damjan Kovač, Marko Burić i Matija Kezele
Kostimografija: Matija Kezele i Adriana Rajčić
Produkcija: Kotar teatar i Kazalište u Močvari
O predstavi: “Čovjek koji se bojao zaspati” drugi je dio trilogije ON, autora i izvođača Matije Kezele. Predstava je nastala u koprodukciji Kotar teatra i Kazališta u Močvari, a donosi u Hrvatskoj nezastupljenu formu kazališnog Bouffona u obliku monodrame. Praizvedba teksta održana je u Delnicama 17. listopada, a zagrebačka premijera u klubu Močvara 24. studenog 2019. godine. Tema predstave je problem spavanja kao posljedica preopterećenosti koje društvo, ali i sam pojedinac, svaljuje na svoja leđa.

BIBI I BUBI, Kerekesh teatar
Igraju: Jan Kerekeš i Matko Knešaurek
Tekst i režija: Jan Kerekeš
Scenografija: Dario Horvat
Glazba: Marin Kereša, Jan Kerekeš
Izrada kostima: Mladen Grof Jerneić Erdödy
Majstor rasvjete: Dario Horvat
O predstavi: Bibi i Bubi su junaci modernog doba koji većinu djetinjstva provode na smetlištu. Koliko god im roditelji ne dopuštaju to, njih veseli što dolaze doma prljavi, neuredni i smrdljivi. Kroz igru i niz duhovitih situacija pokušati će sastaviti podmornicu i pronaći škrinju u kojoj se nalazi plan za spas svijeta.
Dob: 4+

  1. SVIBNJA – 4. LIPNJA

ŠTA SE BIJELI U GORI ZELENOJ, Kabare teatar Tuzla
Igraju: Sadika Kahrimanović i Feđa Zahirović
Glazba i aranžman songova: Feđa Zahirović
Mentorstvo: mr.sc. Damir Altumbabić, vanredni profesor
Indikativna i tehnička podrška: Ermin Avdić i Nermin Brković
Dramaturška adaptacija i režijski koncept: Sadika Kahrimanović
O predstavi: Dokumentarno-igrana predstava je duo drama koja je rađena po motivima Hasanaginice koja se koristi kao simbol kroz koji se tematizira položaj žene u odnosu na sistem, tradiciju i religiju u patrijarhalnom društvu. Predstava je rađena po motivima djela sljedećih autora: A. Isaković, A. Šantić, Lj. Simović, Lj. Ostojić, M. Ogrizović i T. Bakarić.

ČUDESNE STRANICE MALE DANICE, Teatar Poco Loco
Igraju: Zrinka Kušević i Maja Kovač / Maja Katić
Režija: Morana Dolenc
Tekst: Dunja Fajdić
Glazba i songovi: Ivana Đula i Luka Vrbanić
Scenografija: Miljenko Sekulić
Kostimografija: Morana Dolenc i Dunja Vuković
Stolarski radovi: Ivan Kuraja
Izrada rekvizita: Drago Dolenc
Oblikovanje rasvjete: Marinko Radočaj
O predstavi: Bila jednom jedna … priča. O zabrinutoj mami. O djevojčici. O crtićima koji se ne žele ugasiti. O mašti koju treba spasiti! Znate li kako? Mama zna! Prvo treba zaključati ekrane. Dohvatiti knjigu. Otvoriti korice i … evo je! Čarolija slova! U najnovijoj predstavi Teatra Poco Loco namijenjenoj mlađem uzrastu govorimo o čitanju, o knjigama, o mašti.
Dob: 3-10

  1. – 11. LIPNJA

HAMLET ZA SVAKOGA, Teatar &TD
Režija: Lovro Krsnik
Izvode: Tea Šimić, Zoran Pribičević, Dino Seferović
Autorska glazba: Dino Seferović
Scenografija: Marijana Gradečak
Oblikovatelj svjetla: Marino Frankola
Kostimografija: Slavica Motuš
O predstavi: Žanrovski najbolje opisana kao glazbena komedija, predstava kroz različite izvedbene iskaze ispituje komercijalno prihvatljive kazališne formate, problematizirajući kontekst kazališta u okruženju sveprisutne i galopirajuće estradizacije kulture danas. Zbog toga predstava izvedbeno preuzima na sebe zadatak nužne zarade, čime naizgled umjetničke razloge svjesno podređuje egzistencijalnim.

SRETNA PRIČA JEDNOG MEDVJEDIĆA, Mali teatar
Igraju: Marta Cerovečki i Igor Baksa
Režija: Igor Baksa
Tekst i dramatizacija: Igor Baksa, Marta Cerovečki
Glazba: Ivan Petranović
Lutke: Plišanimedo.hr
Scenografija: Nikolina Knežević Hrgović
Koreografija: Mia Zalukar
Likovno oblikovanje: Ivana Geček
O predstavi: Jednog dana jedan tata jednog medu s police trgovine uze.” Tako medo u ovom plišanom mjuziklu započinje svoj put kroz odrastanje jedne djevojčice.
Dob: 3-9

Categories
Kritika

Bilo koja priča

Predstava Snježna kraljica druga je premijera izvedena u crnogorskim profesionalnim pozorištima od početka pandemijskih ograničenja u martu 2020. godine. Prva izvedena premijera u oktobru prošle godine, Bajku životom pravimo, takođe je produkcija Gradskog pozorišta Podgorica, namijenjena dječijoj publici. Generalno, odgovor kulturnog i pozorišnog sistema na vanredne uslove u kojima smo se našli od početka je gori od katastrofalnog. Osim prilično neinventivne i samodopadne kampanje „Živimo kulturu“ koju je u martu 2020. godine pokrenulo Ministarstvo kulture Crne Gore, ali koja je sasvim presahla negdje tokom ljeta, i u kojoj je pozorište bilo zastupljeno uglavnom emitovanjem (mahom nekvalitetnih) snimaka predstava, naša pozorišta su kataklizmu u kojoj smo se našli naprosto – prespavala.

U periodima smirivanja epidemije, naročito tokom ljeta i početkom jeseni prošle godine, regionalna pozorišta mijenjala su ustaljeni kalendar početka pozorišne sezone, prilagođavala se okolnostima, i iznalazila načine da izvode predstave u spoljašnjim prostorima i stvaraju izvedbe sa manjim brojem učesnika. Međutim, uprave Crnogorskog narodnog pozorišta i Zetskog doma nisu se trgnule iz svoje duboke hibernacije, očigledno zaslijepljeno odlučne da ne rade ništa dok ne bude moguće raditi „kao prije“, ili barem ništa što bi bilo kompromis sa aktuelnom situacijom. Ovakvo neodgovorno upravljanje budžetskim institucijama olakšano je haosom koji kontinuirano vlada u kulturnom sistemu, bilo da se kulturnom politikom bave osobe bez potrebne stručnosti, ili da se njome, kao što je sada slučaj, ne bavi niko. Imajući sve to u vidu, ali i važnost umjetnosti za ljudski život, naročito u nezavidnim okolnostima poput ovih, koje satiru čovjekov duh, dragocjeni su i poštovanja dostojni bilo kakvi napori i borba da se pozorišni život održi. Ipak, društvena i umjetnička kritika (kao procjenjivanje kvaliteta nekog djela, ali i njegova analiza i kontekstualizacija,) nužne su i u najtežim vremenima, onima u kojima nam je u svim sferama nasušna solidarnost da bismo uopšte opstali.

Predstava Jagoša Markovića Snježna kraljica završava se scenom u kojoj se svi likovi iznebuha pojave na istom mjestu, i počnu publiku da „bombarduju“ naravoučenijima, skaču, ciče, grle se i plešu uz poznate klasične melodije. Ovakav završetak tipičan je za predstave namijenjene dječijoj publici koje olako shvataju djeci važne teme i banalizuju dječije probleme, stavljajući akcenat na raskošnu vizuelnu atraktivnost i furiozan ritam. Odnosno, ovakav kraj predstave ni po čemu nije distinktivan za inscenaciju Andersonove priče (objavljene 1845. godine) o prijateljstvu djevojčice Gerde i dječaka Kaja koje je naprasno prekinuto kada su se Kaju u oči i srce zabile krhotine čarobnog ogledala, učinivši ga odbojnim i hladnim, niti bilo kojeg drugog predloška.

U dramatizaciji Evgenija Švarca i adaptaciji Jagoša Markovića zadržana je osnovna okosnica bajke – snaga Gerdinog prijateljstva koja je pokreće da krene u neumornu dugotrajnu potragu za Kajem, nakon što on nestane sa Snježnom kraljicom (u dramatizaciji su neke epizode Gerdinog puta zadržane, a neke odbačene). Osim toga, izvornik je pretrpio promjene koje bi se mogle okarakterisati kao kozmetičke, budući da ni na koji suštinski način ne korespondiraju sa trenutnim duhom vremena u kome odrastaju najmlađe generacije. Dio sa pokretačem priče, razbijenim čarobnim ogledalom čiji rasuti komadići mogu da se zariju u bilo čije oči ili srce uklonjen je; Gerda i Kaj su brat i sestra, a Kaj tek od Snježne kraljice sazna da je usvojen, dok je baka koja brine o njima siromašna pralja – međutim, osim što se ova dva motiva pominju na početku, kasnije sa njima baš ništa nije urađeno.

Autori predstave su se odlučili za strukturu priče u priči, odnosno uokviravanje teatralnim pripovjedačem na štulama (Lazar Đurđević) koji nas obaviještava o tome kako će se izvedba odvijati, naglašava da je on taj ko o njoj odlučuje, ali da će u njoj i učestvovati. Može se pretpostaviti da je namjera ovog postupka bila sugerisanje najmlađoj publici posmatranja sa distanciranog mjesta u sadašnjosti, odnosno razvijanje svijesti da je sve što se u bajci dešava „kobajagi“, sa ciljem uklanjanja ozbiljnosti i zrnaca jeze koje originalna priča sadrži. Međutim, pripovjedačeve intervencije prilično su nespretne i u većem dijelu predstave on publici sasvim nepotrebno dosađuje objašnjavanjem onoga što se događa, a što je sasvim jasno i bez njega.

“Snježna Kraljica”, foto: Duško Miljanić

Svojevrsnu cenzuru pretrpio je i lik Snježne kraljice, koja je u interpretaciji Vanje Jovićević, kao kapriciozna „baronesa“ u svjetlucavoj polu-prozirnoj odori i sa ogromnim noktima, izgubila zastrašujuću britkost jednog apsolutno hladnog i analitičnog uma. Jelena Simić superiorno je oblikovala lik Gerde, sugestivno prikazujući njenu nevinu emotivnu intuitivnost, odanost, hrabrost i doživljaj života kao čuda, pri čemu neki dijelovi njene interpretacije, kao što su dječije zapitkivanje o Snježnoj kraljici ili pričanje svoje priče Gavranu u maniru zadihanog, uplašenog djeteta koje guta pojedine slogove predstavljaju maestralne glumačke minijature. Iako je njegovoj ulozi ostavljeno mnogo manje prostora, i Emir Ćatović kao Kaj je istinitosno predstavio transformacije ličnosti koje je doživio nakon poljupca Snježne kraljice, odnosno pretvaranje osjećajnog, umiljatog dječaka u emocionalno umrtvljenog mladića koji se u snježnom dvorcu zanima ledenom igrom razuma – slaganjem riječi i slika od ledenica. Mnoštvo ostalih živopisnih likova nose razgaljujući razigrani ludizam: finansijski savjetnik (Miloš Pejović), jelen (Božidar Zuber), Gavran (Omar Bajramspahić), Gavranka (Sanja Popović), princ (Lazar Đurđević), princeza i mala razbojnica (Lara Dragović), baka i velika razbojnica (Maja Šarenac), razbojnici (Božidar Zuber, Sejfo Seferović, Omar Bajramspahić). Ipak, neki od njih djeluju sasvim samodovoljno, kao zalutali iz neke druge priče, poput finansijskog savjetnika koji povremeno preuzima ulogu pripovjedača, i čija je funkcija sasvim nejasna (da li je u službi Snježne kraljice ili princeze, zbog čega ostrašćeno neprijateljski proganja Gerdu kada je slučajno susretne i sl.); a izgled i ponašanje drugih očigledno su prilagođeni spoljašnjoj atraktivnosti, kao recimo u slučaju feminiziranog gavrana, komično-teatralnih razbojnika, ubacivanja replika na engleskom iz sfere popularne kulture, povremenog govora u stihovima itd.

Dojmljiv i atraktivan je i vizuelni aspekt predstave, obilježen zaigranim kostimima (Marija Marković Milojev), snijegom koji slabije ili jače pada i ogromnim nadrealističkim satom sa ogoljenim mehanizmom i rukama umjesto kazaljki (scenograf Matija Vučićević), koji pak – ukoliko bi trebalo da aludira na prolazak vremena koji donosi odrastanje i sazrijevanje glavnih junaka – nije podržan drugim scenskim elementima, tako da djeluje samodovoljno. Naime, Gerda i Kaj, nakon inicijacijskog puta koji je Kaj proveo kod Snježne kraljice, a Gerda u lutanju tražeći ga, sasvim su isti na početku i kraju predstave: dvoje nevine djece lišene spoznaje koju nosi odrastanje, da samo ravnoteža između toplog (emocije) i hladnog (razum) donosi zrelost. Priča o Snježnoj kraljici u ovom slučaju poslužila je, ako se izuzme neinventivna (i upitna) pouka da dobri likovi uvijek pobjeđuju, samo kao osovina za šarenu i dopadljivu, ali uglavnom jalovu spoljašnju raskoš.