Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz prvi Mali festival

Mali festival oblikovan je kroz šest tjedna bloka u kojima će na programu biti po jedna predstava za djecu i jedna za odrasle u izboru alfe i omege festivala, Igora Bakse (intervju s Baksom pročitajte ovdje). Predstave će sve biti online a ulaznice se mogu kupiti na stranici festivala te na stranicama Entrio.hr.

U nastavku pogledajte program festivala:

1.-7. SVIBNJA

DON QUIJOTE OD HRVATSKE, Mali teatar
Igraju: Sven Jakir, Igor Baksa
Tekst: Igor Baksa
Dramaturgija: Anja Pletikosa
Vizualno oblikovanje i lutka: Lorna Kalazić
O predstavi: Satira za dva glumca po motivima Cervantesovog Don Quijotea. U autoreferencijalnoj predstavi, dvoje glumaca izlazi pred publiku i izvodi bazičnu verziju nekadašnjeg spektakla o bistrom vitezu od Manche.

LOVCI NA SNOVE, LOFT
Lovci na snove: Neven Matoša i Bruno Kontrec
Arhitektica snova: Morana Dolenc
Spiritus movens Lovaca na snove: Petra Prša
Analitičarka snovidbenih procesa: Anja Pletikosa
Tvorac šumova, tonova i zvučne kulise snova i svijeta izvan njih: Luka Vrbanec
Tvorac realnih i imaginarnih osvjetljenja snova: Ivan Štrok
O predstavi
: Junaci predstave, lovci na snove, rade u tvrtki specijaliziranoj za djecu-spavače. Noću šeću po snovima u nastojanju da ih sakupe, obrade i pohrane te se pobrinu da se spavanje odvija bez ometanja. Kroz magičnu inovativnu koreografiju pokreta, predmeta i zvuka Lovci na snove predstavljaju vožnju karuselom po dječjem snivanju koja svoju publiku uči zapamtiti, analizirati i prihvatiti svoje snove ma kakvi oni bili, jer se iza snovitih slika kriju upravo njihove vlastite misli, želje i strahovi.
Dob: 6+

8.-14. SVIBNJA

KRTICE, Kerekesh teatar
Igra: Jan Kerekeš
Režija: Ljubomir Kerekeš
Tekst: Jan Kerekeš
Scenografija i dizajn plakata: Dina Rain
Kostimografija: Jan Kerekeš
Scenski slikar: Ivan Duić
Glazba: Leo Frišćić, Jan Kerekeš
Majstor rasvjete: Mario Horvat
Majstor tona: Izak Meštrić
O predstavi
: Nagrađivana komedija Kerekesh Teatra u kojoj se na nogometnom terenu u NK Žbunju s krticama bori domar Stjepan Radički. Osim što isproba sve moguće metode koje su ikad ikome pale na pamet kako bi otjerao krtice, na teren mu dolaze pomoći i odmoći razni prijatelji i neprijatelji.

PALAC SIM, PALAC TAM, Mali teatar
Tekst: Silvija Šesto
Režija: Davor Dokleja
Dramatizacija: Igor Baksa
Glazba/ritam: Nikola Švenda
Igra: Igor Baksa
O predstavi: Priču o palcima dječaka Darka koji se kroz njegovo odrastanje često svađaju, čineći tako dječaka podijeljenog na dva pola, Igor Baksa priča ne samo riječima već i različitim drugim sredstvima pripovijedanja, od kojih dominira upotreba ritma kroz tehniku TJELESNIH PERKUSIJA, tzv. “body percussion”.
Dob: 3-11

15.-21. SVIBNJA

POSLJEDNJA FREUDOVA SEANSA, Planet Art
Igraju: Marko Torjanac i Franjo Dijak
Prijevod, scenografija i režija: Marko Torjanac
Kostimografija: Đurđa Janeš
Izbor glazbe: Milorad Stranić
Oblikovanje svjetla i zvuka: Damir Rončević
Fotografija: Mladen Pobi
Dizajn: Tomislav Veltruski
Video: Hrvoje Felbar
O predstavi: Godina je 1939. Europa tone u kaos Drugog svjetskog rata, a mi svjedočimo susretu Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa. U neminovnom srazu dvaju svjetonazora, ova dva velika uma čije je mišljenje i djelovanje uvelike oblikovalo današnji svijet, sukobljavaju se oko pitanja Postoji li Bog?

SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA, Mala scena
Tekst: Ivana Brlić-Mažuranić
Redatelj: Ivica Šimić
Scenografija i kostimi: Buga Marija Šimić
Glazba: Matej Meštrović
Dizajn svjetla: Domagoj Klasić
O predstavi: Uz čudesnu glazbu našeg fantastičnog pijanista Mateja Meštrovića,  nesvakidašnje rekvizite, i fantastičan ambijent koji pruža Muzej grada Zagreba, svima dobro poznata priča pretvorit će se u uzbudljivu, napetu avanturu u koji gledatelj ima priliku biti junak/junakinja i sudjelovati u radnji.
Dob: 8+

  1. – 28. SVIBNJA

ČOVJEK KOJI SE BOJAO ZASPATI, Kotar teatar
Ideja, tekst, režija i izvedba: Matija Kezele
Dramaturgija: Mario Kovač
Scenografija: Damjan Kovač, Marko Burić i Matija Kezele
Kostimografija: Matija Kezele i Adriana Rajčić
Produkcija: Kotar teatar i Kazalište u Močvari
O predstavi: “Čovjek koji se bojao zaspati” drugi je dio trilogije ON, autora i izvođača Matije Kezele. Predstava je nastala u koprodukciji Kotar teatra i Kazališta u Močvari, a donosi u Hrvatskoj nezastupljenu formu kazališnog Bouffona u obliku monodrame. Praizvedba teksta održana je u Delnicama 17. listopada, a zagrebačka premijera u klubu Močvara 24. studenog 2019. godine. Tema predstave je problem spavanja kao posljedica preopterećenosti koje društvo, ali i sam pojedinac, svaljuje na svoja leđa.

BIBI I BUBI, Kerekesh teatar
Igraju: Jan Kerekeš i Matko Knešaurek
Tekst i režija: Jan Kerekeš
Scenografija: Dario Horvat
Glazba: Marin Kereša, Jan Kerekeš
Izrada kostima: Mladen Grof Jerneić Erdödy
Majstor rasvjete: Dario Horvat
O predstavi: Bibi i Bubi su junaci modernog doba koji većinu djetinjstva provode na smetlištu. Koliko god im roditelji ne dopuštaju to, njih veseli što dolaze doma prljavi, neuredni i smrdljivi. Kroz igru i niz duhovitih situacija pokušati će sastaviti podmornicu i pronaći škrinju u kojoj se nalazi plan za spas svijeta.
Dob: 4+

  1. SVIBNJA – 4. LIPNJA

ŠTA SE BIJELI U GORI ZELENOJ, Kabare teatar Tuzla
Igraju: Sadika Kahrimanović i Feđa Zahirović
Glazba i aranžman songova: Feđa Zahirović
Mentorstvo: mr.sc. Damir Altumbabić, vanredni profesor
Indikativna i tehnička podrška: Ermin Avdić i Nermin Brković
Dramaturška adaptacija i režijski koncept: Sadika Kahrimanović
O predstavi: Dokumentarno-igrana predstava je duo drama koja je rađena po motivima Hasanaginice koja se koristi kao simbol kroz koji se tematizira položaj žene u odnosu na sistem, tradiciju i religiju u patrijarhalnom društvu. Predstava je rađena po motivima djela sljedećih autora: A. Isaković, A. Šantić, Lj. Simović, Lj. Ostojić, M. Ogrizović i T. Bakarić.

ČUDESNE STRANICE MALE DANICE, Teatar Poco Loco
Igraju: Zrinka Kušević i Maja Kovač / Maja Katić
Režija: Morana Dolenc
Tekst: Dunja Fajdić
Glazba i songovi: Ivana Đula i Luka Vrbanić
Scenografija: Miljenko Sekulić
Kostimografija: Morana Dolenc i Dunja Vuković
Stolarski radovi: Ivan Kuraja
Izrada rekvizita: Drago Dolenc
Oblikovanje rasvjete: Marinko Radočaj
O predstavi: Bila jednom jedna … priča. O zabrinutoj mami. O djevojčici. O crtićima koji se ne žele ugasiti. O mašti koju treba spasiti! Znate li kako? Mama zna! Prvo treba zaključati ekrane. Dohvatiti knjigu. Otvoriti korice i … evo je! Čarolija slova! U najnovijoj predstavi Teatra Poco Loco namijenjenoj mlađem uzrastu govorimo o čitanju, o knjigama, o mašti.
Dob: 3-10

  1. – 11. LIPNJA

HAMLET ZA SVAKOGA, Teatar &TD
Režija: Lovro Krsnik
Izvode: Tea Šimić, Zoran Pribičević, Dino Seferović
Autorska glazba: Dino Seferović
Scenografija: Marijana Gradečak
Oblikovatelj svjetla: Marino Frankola
Kostimografija: Slavica Motuš
O predstavi: Žanrovski najbolje opisana kao glazbena komedija, predstava kroz različite izvedbene iskaze ispituje komercijalno prihvatljive kazališne formate, problematizirajući kontekst kazališta u okruženju sveprisutne i galopirajuće estradizacije kulture danas. Zbog toga predstava izvedbeno preuzima na sebe zadatak nužne zarade, čime naizgled umjetničke razloge svjesno podređuje egzistencijalnim.

SRETNA PRIČA JEDNOG MEDVJEDIĆA, Mali teatar
Igraju: Marta Cerovečki i Igor Baksa
Režija: Igor Baksa
Tekst i dramatizacija: Igor Baksa, Marta Cerovečki
Glazba: Ivan Petranović
Lutke: Plišanimedo.hr
Scenografija: Nikolina Knežević Hrgović
Koreografija: Mia Zalukar
Likovno oblikovanje: Ivana Geček
O predstavi: Jednog dana jedan tata jednog medu s police trgovine uze.” Tako medo u ovom plišanom mjuziklu započinje svoj put kroz odrastanje jedne djevojčice.
Dob: 3-9

Categories
Kritika

Bilo koja priča

Predstava Snježna kraljica druga je premijera izvedena u crnogorskim profesionalnim pozorištima od početka pandemijskih ograničenja u martu 2020. godine. Prva izvedena premijera u oktobru prošle godine, Bajku životom pravimo, takođe je produkcija Gradskog pozorišta Podgorica, namijenjena dječijoj publici. Generalno, odgovor kulturnog i pozorišnog sistema na vanredne uslove u kojima smo se našli od početka je gori od katastrofalnog. Osim prilično neinventivne i samodopadne kampanje „Živimo kulturu“ koju je u martu 2020. godine pokrenulo Ministarstvo kulture Crne Gore, ali koja je sasvim presahla negdje tokom ljeta, i u kojoj je pozorište bilo zastupljeno uglavnom emitovanjem (mahom nekvalitetnih) snimaka predstava, naša pozorišta su kataklizmu u kojoj smo se našli naprosto – prespavala.

U periodima smirivanja epidemije, naročito tokom ljeta i početkom jeseni prošle godine, regionalna pozorišta mijenjala su ustaljeni kalendar početka pozorišne sezone, prilagođavala se okolnostima, i iznalazila načine da izvode predstave u spoljašnjim prostorima i stvaraju izvedbe sa manjim brojem učesnika. Međutim, uprave Crnogorskog narodnog pozorišta i Zetskog doma nisu se trgnule iz svoje duboke hibernacije, očigledno zaslijepljeno odlučne da ne rade ništa dok ne bude moguće raditi „kao prije“, ili barem ništa što bi bilo kompromis sa aktuelnom situacijom. Ovakvo neodgovorno upravljanje budžetskim institucijama olakšano je haosom koji kontinuirano vlada u kulturnom sistemu, bilo da se kulturnom politikom bave osobe bez potrebne stručnosti, ili da se njome, kao što je sada slučaj, ne bavi niko. Imajući sve to u vidu, ali i važnost umjetnosti za ljudski život, naročito u nezavidnim okolnostima poput ovih, koje satiru čovjekov duh, dragocjeni su i poštovanja dostojni bilo kakvi napori i borba da se pozorišni život održi. Ipak, društvena i umjetnička kritika (kao procjenjivanje kvaliteta nekog djela, ali i njegova analiza i kontekstualizacija,) nužne su i u najtežim vremenima, onima u kojima nam je u svim sferama nasušna solidarnost da bismo uopšte opstali.

Predstava Jagoša Markovića Snježna kraljica završava se scenom u kojoj se svi likovi iznebuha pojave na istom mjestu, i počnu publiku da „bombarduju“ naravoučenijima, skaču, ciče, grle se i plešu uz poznate klasične melodije. Ovakav završetak tipičan je za predstave namijenjene dječijoj publici koje olako shvataju djeci važne teme i banalizuju dječije probleme, stavljajući akcenat na raskošnu vizuelnu atraktivnost i furiozan ritam. Odnosno, ovakav kraj predstave ni po čemu nije distinktivan za inscenaciju Andersonove priče (objavljene 1845. godine) o prijateljstvu djevojčice Gerde i dječaka Kaja koje je naprasno prekinuto kada su se Kaju u oči i srce zabile krhotine čarobnog ogledala, učinivši ga odbojnim i hladnim, niti bilo kojeg drugog predloška.

U dramatizaciji Evgenija Švarca i adaptaciji Jagoša Markovića zadržana je osnovna okosnica bajke – snaga Gerdinog prijateljstva koja je pokreće da krene u neumornu dugotrajnu potragu za Kajem, nakon što on nestane sa Snježnom kraljicom (u dramatizaciji su neke epizode Gerdinog puta zadržane, a neke odbačene). Osim toga, izvornik je pretrpio promjene koje bi se mogle okarakterisati kao kozmetičke, budući da ni na koji suštinski način ne korespondiraju sa trenutnim duhom vremena u kome odrastaju najmlađe generacije. Dio sa pokretačem priče, razbijenim čarobnim ogledalom čiji rasuti komadići mogu da se zariju u bilo čije oči ili srce uklonjen je; Gerda i Kaj su brat i sestra, a Kaj tek od Snježne kraljice sazna da je usvojen, dok je baka koja brine o njima siromašna pralja – međutim, osim što se ova dva motiva pominju na početku, kasnije sa njima baš ništa nije urađeno.

Autori predstave su se odlučili za strukturu priče u priči, odnosno uokviravanje teatralnim pripovjedačem na štulama (Lazar Đurđević) koji nas obaviještava o tome kako će se izvedba odvijati, naglašava da je on taj ko o njoj odlučuje, ali da će u njoj i učestvovati. Može se pretpostaviti da je namjera ovog postupka bila sugerisanje najmlađoj publici posmatranja sa distanciranog mjesta u sadašnjosti, odnosno razvijanje svijesti da je sve što se u bajci dešava „kobajagi“, sa ciljem uklanjanja ozbiljnosti i zrnaca jeze koje originalna priča sadrži. Međutim, pripovjedačeve intervencije prilično su nespretne i u većem dijelu predstave on publici sasvim nepotrebno dosađuje objašnjavanjem onoga što se događa, a što je sasvim jasno i bez njega.

“Snježna Kraljica”, foto: Duško Miljanić

Svojevrsnu cenzuru pretrpio je i lik Snježne kraljice, koja je u interpretaciji Vanje Jovićević, kao kapriciozna „baronesa“ u svjetlucavoj polu-prozirnoj odori i sa ogromnim noktima, izgubila zastrašujuću britkost jednog apsolutno hladnog i analitičnog uma. Jelena Simić superiorno je oblikovala lik Gerde, sugestivno prikazujući njenu nevinu emotivnu intuitivnost, odanost, hrabrost i doživljaj života kao čuda, pri čemu neki dijelovi njene interpretacije, kao što su dječije zapitkivanje o Snježnoj kraljici ili pričanje svoje priče Gavranu u maniru zadihanog, uplašenog djeteta koje guta pojedine slogove predstavljaju maestralne glumačke minijature. Iako je njegovoj ulozi ostavljeno mnogo manje prostora, i Emir Ćatović kao Kaj je istinitosno predstavio transformacije ličnosti koje je doživio nakon poljupca Snježne kraljice, odnosno pretvaranje osjećajnog, umiljatog dječaka u emocionalno umrtvljenog mladića koji se u snježnom dvorcu zanima ledenom igrom razuma – slaganjem riječi i slika od ledenica. Mnoštvo ostalih živopisnih likova nose razgaljujući razigrani ludizam: finansijski savjetnik (Miloš Pejović), jelen (Božidar Zuber), Gavran (Omar Bajramspahić), Gavranka (Sanja Popović), princ (Lazar Đurđević), princeza i mala razbojnica (Lara Dragović), baka i velika razbojnica (Maja Šarenac), razbojnici (Božidar Zuber, Sejfo Seferović, Omar Bajramspahić). Ipak, neki od njih djeluju sasvim samodovoljno, kao zalutali iz neke druge priče, poput finansijskog savjetnika koji povremeno preuzima ulogu pripovjedača, i čija je funkcija sasvim nejasna (da li je u službi Snježne kraljice ili princeze, zbog čega ostrašćeno neprijateljski proganja Gerdu kada je slučajno susretne i sl.); a izgled i ponašanje drugih očigledno su prilagođeni spoljašnjoj atraktivnosti, kao recimo u slučaju feminiziranog gavrana, komično-teatralnih razbojnika, ubacivanja replika na engleskom iz sfere popularne kulture, povremenog govora u stihovima itd.

Dojmljiv i atraktivan je i vizuelni aspekt predstave, obilježen zaigranim kostimima (Marija Marković Milojev), snijegom koji slabije ili jače pada i ogromnim nadrealističkim satom sa ogoljenim mehanizmom i rukama umjesto kazaljki (scenograf Matija Vučićević), koji pak – ukoliko bi trebalo da aludira na prolazak vremena koji donosi odrastanje i sazrijevanje glavnih junaka – nije podržan drugim scenskim elementima, tako da djeluje samodovoljno. Naime, Gerda i Kaj, nakon inicijacijskog puta koji je Kaj proveo kod Snježne kraljice, a Gerda u lutanju tražeći ga, sasvim su isti na početku i kraju predstave: dvoje nevine djece lišene spoznaje koju nosi odrastanje, da samo ravnoteža između toplog (emocije) i hladnog (razum) donosi zrelost. Priča o Snježnoj kraljici u ovom slučaju poslužila je, ako se izuzme neinventivna (i upitna) pouka da dobri likovi uvijek pobjeđuju, samo kao osovina za šarenu i dopadljivu, ali uglavnom jalovu spoljašnju raskoš.