Categories
Intervjui Vesti

MORANA DOLENC: „Ako zapadnemo u ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, gotovi smo“

Draga Morano, u lutkarstvu si od malih nogu i upoznala si ga kroz različite aspekte, ali i u različitim lutkarskim sredinama (hrvatskoj i francuskoj). Kako gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na francusko i europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Svi koji me poznaju, znaju koliko zazirem od etiketa, ladica i uspoređivanja, jer evo još od malih nogu nisam bila taj sportski, natjecateljski tip i draže mi je bilo otkrivati što i kako drugi rade, nego se natjecati s njima. S godinama sam postala borbeni tip, ali iz nekih drugih razloga, koji je osjetljiv na jednu stvar, a to je nepravda. Zahvaljujući toj odbojnoj gospođi razvila sam ekstremnu tehniku borbe „glavom kroz zid“. Tko preživi, pričat će! Borbu na stranu, francusko i europsko lutkarstvo je šaroliko baš kao i hrvatsko. Možemo reći da su  Francuzi šarolikiji od nas, ali većim djelom je to zbog njihove brojnosti i opcija koje se nude lutkarima, ali i jedne opće mobilnosti stanovnika, koja potiče i podržava česte promjene radnih mjesta, odlaske na seminare, radionice, brojne festivale i lutkarske susrete. Ako uporno i ustrajno razvijamo neku ideju do koje nam je stalo, neki predmet koji istražujemo te pritom imamo vlastiti cilj, mislim da smo onda uvijek u toku i da možemo kaskati samo za vlastitim očekivanjima, a ako mene pitate ta su i najbitnija. Uz zdravu dozu samokritičnosti, strast i pozitivan stav sve vizije su ostvarive. Tako nastojimo raditi u LOFT-u.

Idemo se onda, bez imalo natjecateljskog duha, kvalitativno osvrnuti na našu prošlost. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarskog kazališta?

Kroz povijest ih doista imam puno, ali ja bih se koncentrirala na one trenutke koji su mene prosvijetlili. Oduvijek vidim lutkarstvo kao sinesteziju raznih umjetnosti, pa odmah zaključujem da je dvoje umjetnika jako obilježilo moje djetinjstvo. To su Kruna Tarle i Rene Medvešek.

Uz Krunu i njezinu viziju lutakrstva sam odrastala tako da su Pješčani sati (1998.) bili za mene otvaranje novog svijeta. Ta je predstava definitivno promijenila moj život u estetskom i lutkarskom viđenju svijeta. Rad s Krunom sve do odlaska na studij u Francusku, pa i nastavak profesionalne suradnje nakon povratka iz Francuske, za  mene je jedna cjeloživotna škola koja ima beskonačan broj razreda. Kruna me upoznala s radom kazališne družine Bread & Puppet, Joana Baixasa, organizirala radionice sa Sunnyjem Sunninsky i predivnim, inspirativnim Leszekom Mądzikom.

Reneov sam rad, još kao dijete, nesvjesno upoznala kroz predstave Mrvek i crvek (1995.), Hamper (1996.) i Č.P.G.A. (1998.) i potpuno se zaljubila u njegove slike protkane divnim pričama i scenografskim elementima, kostimima i rekvizitom koji u njegovim predstavama postaju nešto više od toga. Oni vode svoj život i postaju partneri na sceni. Zatim su došli Nadpostolar Martin (1998.) GKL Rijeka, koji me, sjećam se, potpuno izuo iz cipela na PIF-u u Zagrebu i predstava ZKM-a „Brat Magarac“ (2001.). Mislim da se tada jedna stepenica u dvorani Istra izlizala od mojeg sjedenja jer nije bilo izvedbe na kojoj nisam bila.

Nakon povratka iz Francuske radila sam u tadašnjem Međunarodnom centru za usluge u kulturi na PIF-u i imala sam prilike pogledati dosta predstava. Putovanje u Zadar na premijeru

predstave Michelangelo Buonarroti (2010.) bila je jedna velika avantura i prekrasno iznenađenje koje mi je tada potvrdilo da se sve može. Dražen Ferenčina i suradnici napravili su tada pravi spektakl, a scenografija, maske i lutke Mojmira Mihatova su likovnost predstave izdigli uz pomoć sjajnog odabira izvedbenog prostora u crkvi sv. Donata. Ta predstava je za mene bila pokazatelj kako se umjetnosti mogu spajati ako se ima viziju i kako se rađa nada za lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj.

Potom je 2011. došao Veli Jože GKL Rijeka. Ta je predstava u meni izazvala neku emociju koju do tada nisam poznavala i potpuno me osvojila. Nepretencioznost, jednostavnost, točnost i sjajna animacijska preciznost, zajedno sa estetskom usklađenošću i božanstvenom, nezaboravnom glazbom za mene je oživila Nazorove riječi i ja sam bila tamo s njima i veslala i veslala. I opet Rene…

A onda je na scenu došla i moja prijateljica Tamara Kučinović koja je, eto, počela pisati novu stranicu hrvatskog lutkarstva. Duga, završni rad studenata diplomskog studija glume i lutkarstva UAOS, u Tamarinoj režiji, pod mentorstvom docentice Maje Lučić, bila mi je i ostala jedna od najdražih studentskih predstava ikad. Tu su i njezine nezaobilazne Zamrznute pjesme GKL Rijeka. I još puno divnih predstava i radova sa studentima što je izuzetno važno za budućnost.

Hvala ti na ovom divnom putovanju kroz ne tako davnu nam prošlost. Kako bi definirala našu sadašnjost?

Teško je pričati o nekoj konkretnoj fazi u kojoj se nalazimo. Možemo pričati o gradskim kazalištima i nezavisnoj sceni, ako je uopće opstala nakon svega. Mislim da ćemo o fazama moći pričati s odmakom. Ali ajmo malo postaviti pitanje zašto lutkarstvo ne postoji kao zasebna grana umjetnosti, npr. u prijavama za javne potrebe u kulturu RH ili naših gradova? Zašto još uvijek nije ravnopravno dramskoj, plesnoj, glazbenoj umjetnosti? Zašto imamo Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku ILI predstavu za djecu kad su to dvije potpuno različite stvari. E, to, to mene muči više nego faze iskreno. Ne zbog nagrada i zbog „kućica za ispunjavanje“, nego zbog vidljivosti.

Ako zapadnemo u neko ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, onda smo gotovi. Nitko se neće boriti za nas. Imamo li mi s nezavisne lutkarske scene još snage za tu borbu ili čekamo da to netko preuzme od nas? Trenutno nemam odgovor na to pitanje jer mi se od multitaskinga malo zavrtjelo. Čim ispunim i predam sve one papire, izvještaje i formulare mislim da ću ipak nastaviti borbu.

Na kojem ćeš se polju najviše boriti, odnosno, što najviše nedostaje ovom našem skrivenom izvedbenom biseru?

Nedostaje mu financijske potpore, prostora za rad i izvedbe, potpore i promocije općenito kao i medijskog prostora.

Što bi istaknula jakim stranama našeg lutkarstva?

Jake strane su pojedinci, čuj mene luđaci, koji ne odustaju jer su zaljubljeni u to što rade.

Možeš li istaknuti neke luđake, pardon, umjetnike, domaće ili strane, s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Za vrijeme trogodišnjeg školovanja u Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u   Charleville-Mézièresu uistinu sam imala prilike upoznati velike lutkare i umjetnike koji su mi promijenili život. Luc Amoros i njegovo aktivističko kazalište sjena koje izlazi na ulice s ogromnim instalacijama, Patrick Bonté i Nicole Mossoux predivni belgijski umjetnici koji spajaju ples i lutkarstvo, Christian Carrignon jedan od osnivača francuskog kazališta predmeta, Mimo Cuttichio veliki majstor tradicije i sicilijanki, Jean-Pierre Larroche izuzetan umjetnik koji fascinantno spaja tehnologiju, performans i likovnu umjetnost, Francois Lazaro pokretač jedne struje francuskog lutkarstva za odrasle koji surađuje sa suvremenim autorima koji pišu za lutkarsko kazalište, Alain Lecuq majstor kazališta papira, Bruno Leone majstor Pulcinelle, Michael Meschcke veliki vizionar koji me uveo u svijet marioneta, Fabrizio Montecchi kojeg svi dobro znamo po predstavama kazališta sjena itd. Susret s Rezom Gabriadzeom i Williamom Kentridgeom bili su možda kruna našeg tadašnjeg života.

Mi smo kao studenti bili uistinu privilegirani jer smo mogli upijati različite energije nesebičnih umjetnika, razgovarati s njima, razmjenjivati vizije i ideje, komentirati, učiti od njih. Imali smo vremena i povjerenja u proces koji smo prolazili jer je podrška bili ogromna.

Na krilima ovih velikih imena odnesi nas u neku svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva. Gdje ga ti vidiš?

Hm… vidim ga kako stoji s koferima punim love na pijedestalu s čašom šampanjca u ruci, onog finog dječjeg i onog finog francuskog. Zašto pitaš?

Da na trenutak zaboravimo na sadašnjost bez kofera. Trenutak je u tren je prošao. Vratimo se u stvarnost ispunjenu luđacima luđački zaljubljenim u lutku. Što misliš s kojim će se problemima susresti ta naša lutkastva umjetnost i koje će biti njene glavne prednosti?

Prednosti će sigurno biti mladi lutkari, nova energija koji će beskompromisno i bez straha isprobavati svoje ideje i igrati se. Igrati! Bar se nadam da će to tako biti… Prednost je sigurno i suradnja umjetnika raznih grana koji se zanimaju za lutkarstvo.

A problemi, hm, pa oni će uvijek biti isti ako se ne pomaknemo kao lutkari, kao ljudi, kao društvo i ako se prepustimo letargiji i fatalnoj ravnodušnosti.

Categories
Izdvojeno Vesti

Vodič kroz prvi Mali festival

Mali festival oblikovan je kroz šest tjedna bloka u kojima će na programu biti po jedna predstava za djecu i jedna za odrasle u izboru alfe i omege festivala, Igora Bakse (intervju s Baksom pročitajte ovdje). Predstave će sve biti online a ulaznice se mogu kupiti na stranici festivala te na stranicama Entrio.hr.

U nastavku pogledajte program festivala:

1.-7. SVIBNJA

DON QUIJOTE OD HRVATSKE, Mali teatar
Igraju: Sven Jakir, Igor Baksa
Tekst: Igor Baksa
Dramaturgija: Anja Pletikosa
Vizualno oblikovanje i lutka: Lorna Kalazić
O predstavi: Satira za dva glumca po motivima Cervantesovog Don Quijotea. U autoreferencijalnoj predstavi, dvoje glumaca izlazi pred publiku i izvodi bazičnu verziju nekadašnjeg spektakla o bistrom vitezu od Manche.

LOVCI NA SNOVE, LOFT
Lovci na snove: Neven Matoša i Bruno Kontrec
Arhitektica snova: Morana Dolenc
Spiritus movens Lovaca na snove: Petra Prša
Analitičarka snovidbenih procesa: Anja Pletikosa
Tvorac šumova, tonova i zvučne kulise snova i svijeta izvan njih: Luka Vrbanec
Tvorac realnih i imaginarnih osvjetljenja snova: Ivan Štrok
O predstavi
: Junaci predstave, lovci na snove, rade u tvrtki specijaliziranoj za djecu-spavače. Noću šeću po snovima u nastojanju da ih sakupe, obrade i pohrane te se pobrinu da se spavanje odvija bez ometanja. Kroz magičnu inovativnu koreografiju pokreta, predmeta i zvuka Lovci na snove predstavljaju vožnju karuselom po dječjem snivanju koja svoju publiku uči zapamtiti, analizirati i prihvatiti svoje snove ma kakvi oni bili, jer se iza snovitih slika kriju upravo njihove vlastite misli, želje i strahovi.
Dob: 6+

8.-14. SVIBNJA

KRTICE, Kerekesh teatar
Igra: Jan Kerekeš
Režija: Ljubomir Kerekeš
Tekst: Jan Kerekeš
Scenografija i dizajn plakata: Dina Rain
Kostimografija: Jan Kerekeš
Scenski slikar: Ivan Duić
Glazba: Leo Frišćić, Jan Kerekeš
Majstor rasvjete: Mario Horvat
Majstor tona: Izak Meštrić
O predstavi
: Nagrađivana komedija Kerekesh Teatra u kojoj se na nogometnom terenu u NK Žbunju s krticama bori domar Stjepan Radički. Osim što isproba sve moguće metode koje su ikad ikome pale na pamet kako bi otjerao krtice, na teren mu dolaze pomoći i odmoći razni prijatelji i neprijatelji.

PALAC SIM, PALAC TAM, Mali teatar
Tekst: Silvija Šesto
Režija: Davor Dokleja
Dramatizacija: Igor Baksa
Glazba/ritam: Nikola Švenda
Igra: Igor Baksa
O predstavi: Priču o palcima dječaka Darka koji se kroz njegovo odrastanje često svađaju, čineći tako dječaka podijeljenog na dva pola, Igor Baksa priča ne samo riječima već i različitim drugim sredstvima pripovijedanja, od kojih dominira upotreba ritma kroz tehniku TJELESNIH PERKUSIJA, tzv. “body percussion”.
Dob: 3-11

15.-21. SVIBNJA

POSLJEDNJA FREUDOVA SEANSA, Planet Art
Igraju: Marko Torjanac i Franjo Dijak
Prijevod, scenografija i režija: Marko Torjanac
Kostimografija: Đurđa Janeš
Izbor glazbe: Milorad Stranić
Oblikovanje svjetla i zvuka: Damir Rončević
Fotografija: Mladen Pobi
Dizajn: Tomislav Veltruski
Video: Hrvoje Felbar
O predstavi: Godina je 1939. Europa tone u kaos Drugog svjetskog rata, a mi svjedočimo susretu Sigmunda Freuda i C. S. Lewisa. U neminovnom srazu dvaju svjetonazora, ova dva velika uma čije je mišljenje i djelovanje uvelike oblikovalo današnji svijet, sukobljavaju se oko pitanja Postoji li Bog?

SUNCE DJEVER I NEVA NEVIČICA, Mala scena
Tekst: Ivana Brlić-Mažuranić
Redatelj: Ivica Šimić
Scenografija i kostimi: Buga Marija Šimić
Glazba: Matej Meštrović
Dizajn svjetla: Domagoj Klasić
O predstavi: Uz čudesnu glazbu našeg fantastičnog pijanista Mateja Meštrovića,  nesvakidašnje rekvizite, i fantastičan ambijent koji pruža Muzej grada Zagreba, svima dobro poznata priča pretvorit će se u uzbudljivu, napetu avanturu u koji gledatelj ima priliku biti junak/junakinja i sudjelovati u radnji.
Dob: 8+

  1. – 28. SVIBNJA

ČOVJEK KOJI SE BOJAO ZASPATI, Kotar teatar
Ideja, tekst, režija i izvedba: Matija Kezele
Dramaturgija: Mario Kovač
Scenografija: Damjan Kovač, Marko Burić i Matija Kezele
Kostimografija: Matija Kezele i Adriana Rajčić
Produkcija: Kotar teatar i Kazalište u Močvari
O predstavi: “Čovjek koji se bojao zaspati” drugi je dio trilogije ON, autora i izvođača Matije Kezele. Predstava je nastala u koprodukciji Kotar teatra i Kazališta u Močvari, a donosi u Hrvatskoj nezastupljenu formu kazališnog Bouffona u obliku monodrame. Praizvedba teksta održana je u Delnicama 17. listopada, a zagrebačka premijera u klubu Močvara 24. studenog 2019. godine. Tema predstave je problem spavanja kao posljedica preopterećenosti koje društvo, ali i sam pojedinac, svaljuje na svoja leđa.

BIBI I BUBI, Kerekesh teatar
Igraju: Jan Kerekeš i Matko Knešaurek
Tekst i režija: Jan Kerekeš
Scenografija: Dario Horvat
Glazba: Marin Kereša, Jan Kerekeš
Izrada kostima: Mladen Grof Jerneić Erdödy
Majstor rasvjete: Dario Horvat
O predstavi: Bibi i Bubi su junaci modernog doba koji većinu djetinjstva provode na smetlištu. Koliko god im roditelji ne dopuštaju to, njih veseli što dolaze doma prljavi, neuredni i smrdljivi. Kroz igru i niz duhovitih situacija pokušati će sastaviti podmornicu i pronaći škrinju u kojoj se nalazi plan za spas svijeta.
Dob: 4+

  1. SVIBNJA – 4. LIPNJA

ŠTA SE BIJELI U GORI ZELENOJ, Kabare teatar Tuzla
Igraju: Sadika Kahrimanović i Feđa Zahirović
Glazba i aranžman songova: Feđa Zahirović
Mentorstvo: mr.sc. Damir Altumbabić, vanredni profesor
Indikativna i tehnička podrška: Ermin Avdić i Nermin Brković
Dramaturška adaptacija i režijski koncept: Sadika Kahrimanović
O predstavi: Dokumentarno-igrana predstava je duo drama koja je rađena po motivima Hasanaginice koja se koristi kao simbol kroz koji se tematizira položaj žene u odnosu na sistem, tradiciju i religiju u patrijarhalnom društvu. Predstava je rađena po motivima djela sljedećih autora: A. Isaković, A. Šantić, Lj. Simović, Lj. Ostojić, M. Ogrizović i T. Bakarić.

ČUDESNE STRANICE MALE DANICE, Teatar Poco Loco
Igraju: Zrinka Kušević i Maja Kovač / Maja Katić
Režija: Morana Dolenc
Tekst: Dunja Fajdić
Glazba i songovi: Ivana Đula i Luka Vrbanić
Scenografija: Miljenko Sekulić
Kostimografija: Morana Dolenc i Dunja Vuković
Stolarski radovi: Ivan Kuraja
Izrada rekvizita: Drago Dolenc
Oblikovanje rasvjete: Marinko Radočaj
O predstavi: Bila jednom jedna … priča. O zabrinutoj mami. O djevojčici. O crtićima koji se ne žele ugasiti. O mašti koju treba spasiti! Znate li kako? Mama zna! Prvo treba zaključati ekrane. Dohvatiti knjigu. Otvoriti korice i … evo je! Čarolija slova! U najnovijoj predstavi Teatra Poco Loco namijenjenoj mlađem uzrastu govorimo o čitanju, o knjigama, o mašti.
Dob: 3-10

  1. – 11. LIPNJA

HAMLET ZA SVAKOGA, Teatar &TD
Režija: Lovro Krsnik
Izvode: Tea Šimić, Zoran Pribičević, Dino Seferović
Autorska glazba: Dino Seferović
Scenografija: Marijana Gradečak
Oblikovatelj svjetla: Marino Frankola
Kostimografija: Slavica Motuš
O predstavi: Žanrovski najbolje opisana kao glazbena komedija, predstava kroz različite izvedbene iskaze ispituje komercijalno prihvatljive kazališne formate, problematizirajući kontekst kazališta u okruženju sveprisutne i galopirajuće estradizacije kulture danas. Zbog toga predstava izvedbeno preuzima na sebe zadatak nužne zarade, čime naizgled umjetničke razloge svjesno podređuje egzistencijalnim.

SRETNA PRIČA JEDNOG MEDVJEDIĆA, Mali teatar
Igraju: Marta Cerovečki i Igor Baksa
Režija: Igor Baksa
Tekst i dramatizacija: Igor Baksa, Marta Cerovečki
Glazba: Ivan Petranović
Lutke: Plišanimedo.hr
Scenografija: Nikolina Knežević Hrgović
Koreografija: Mia Zalukar
Likovno oblikovanje: Ivana Geček
O predstavi: Jednog dana jedan tata jednog medu s police trgovine uze.” Tako medo u ovom plišanom mjuziklu započinje svoj put kroz odrastanje jedne djevojčice.
Dob: 3-9