Categories
Intervjui Vesti

MORANA DOLENC: „Ako zapadnemo u ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, gotovi smo“

Draga Morano, u lutkarstvu si od malih nogu i upoznala si ga kroz različite aspekte, ali i u različitim lutkarskim sredinama (hrvatskoj i francuskoj). Kako gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na francusko i europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Svi koji me poznaju, znaju koliko zazirem od etiketa, ladica i uspoređivanja, jer evo još od malih nogu nisam bila taj sportski, natjecateljski tip i draže mi je bilo otkrivati što i kako drugi rade, nego se natjecati s njima. S godinama sam postala borbeni tip, ali iz nekih drugih razloga, koji je osjetljiv na jednu stvar, a to je nepravda. Zahvaljujući toj odbojnoj gospođi razvila sam ekstremnu tehniku borbe „glavom kroz zid“. Tko preživi, pričat će! Borbu na stranu, francusko i europsko lutkarstvo je šaroliko baš kao i hrvatsko. Možemo reći da su  Francuzi šarolikiji od nas, ali većim djelom je to zbog njihove brojnosti i opcija koje se nude lutkarima, ali i jedne opće mobilnosti stanovnika, koja potiče i podržava česte promjene radnih mjesta, odlaske na seminare, radionice, brojne festivale i lutkarske susrete. Ako uporno i ustrajno razvijamo neku ideju do koje nam je stalo, neki predmet koji istražujemo te pritom imamo vlastiti cilj, mislim da smo onda uvijek u toku i da možemo kaskati samo za vlastitim očekivanjima, a ako mene pitate ta su i najbitnija. Uz zdravu dozu samokritičnosti, strast i pozitivan stav sve vizije su ostvarive. Tako nastojimo raditi u LOFT-u.

Idemo se onda, bez imalo natjecateljskog duha, kvalitativno osvrnuti na našu prošlost. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarskog kazališta?

Kroz povijest ih doista imam puno, ali ja bih se koncentrirala na one trenutke koji su mene prosvijetlili. Oduvijek vidim lutkarstvo kao sinesteziju raznih umjetnosti, pa odmah zaključujem da je dvoje umjetnika jako obilježilo moje djetinjstvo. To su Kruna Tarle i Rene Medvešek.

Uz Krunu i njezinu viziju lutakrstva sam odrastala tako da su Pješčani sati (1998.) bili za mene otvaranje novog svijeta. Ta je predstava definitivno promijenila moj život u estetskom i lutkarskom viđenju svijeta. Rad s Krunom sve do odlaska na studij u Francusku, pa i nastavak profesionalne suradnje nakon povratka iz Francuske, za  mene je jedna cjeloživotna škola koja ima beskonačan broj razreda. Kruna me upoznala s radom kazališne družine Bread & Puppet, Joana Baixasa, organizirala radionice sa Sunnyjem Sunninsky i predivnim, inspirativnim Leszekom Mądzikom.

Reneov sam rad, još kao dijete, nesvjesno upoznala kroz predstave Mrvek i crvek (1995.), Hamper (1996.) i Č.P.G.A. (1998.) i potpuno se zaljubila u njegove slike protkane divnim pričama i scenografskim elementima, kostimima i rekvizitom koji u njegovim predstavama postaju nešto više od toga. Oni vode svoj život i postaju partneri na sceni. Zatim su došli Nadpostolar Martin (1998.) GKL Rijeka, koji me, sjećam se, potpuno izuo iz cipela na PIF-u u Zagrebu i predstava ZKM-a „Brat Magarac“ (2001.). Mislim da se tada jedna stepenica u dvorani Istra izlizala od mojeg sjedenja jer nije bilo izvedbe na kojoj nisam bila.

Nakon povratka iz Francuske radila sam u tadašnjem Međunarodnom centru za usluge u kulturi na PIF-u i imala sam prilike pogledati dosta predstava. Putovanje u Zadar na premijeru

predstave Michelangelo Buonarroti (2010.) bila je jedna velika avantura i prekrasno iznenađenje koje mi je tada potvrdilo da se sve može. Dražen Ferenčina i suradnici napravili su tada pravi spektakl, a scenografija, maske i lutke Mojmira Mihatova su likovnost predstave izdigli uz pomoć sjajnog odabira izvedbenog prostora u crkvi sv. Donata. Ta predstava je za mene bila pokazatelj kako se umjetnosti mogu spajati ako se ima viziju i kako se rađa nada za lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj.

Potom je 2011. došao Veli Jože GKL Rijeka. Ta je predstava u meni izazvala neku emociju koju do tada nisam poznavala i potpuno me osvojila. Nepretencioznost, jednostavnost, točnost i sjajna animacijska preciznost, zajedno sa estetskom usklađenošću i božanstvenom, nezaboravnom glazbom za mene je oživila Nazorove riječi i ja sam bila tamo s njima i veslala i veslala. I opet Rene…

A onda je na scenu došla i moja prijateljica Tamara Kučinović koja je, eto, počela pisati novu stranicu hrvatskog lutkarstva. Duga, završni rad studenata diplomskog studija glume i lutkarstva UAOS, u Tamarinoj režiji, pod mentorstvom docentice Maje Lučić, bila mi je i ostala jedna od najdražih studentskih predstava ikad. Tu su i njezine nezaobilazne Zamrznute pjesme GKL Rijeka. I još puno divnih predstava i radova sa studentima što je izuzetno važno za budućnost.

Hvala ti na ovom divnom putovanju kroz ne tako davnu nam prošlost. Kako bi definirala našu sadašnjost?

Teško je pričati o nekoj konkretnoj fazi u kojoj se nalazimo. Možemo pričati o gradskim kazalištima i nezavisnoj sceni, ako je uopće opstala nakon svega. Mislim da ćemo o fazama moći pričati s odmakom. Ali ajmo malo postaviti pitanje zašto lutkarstvo ne postoji kao zasebna grana umjetnosti, npr. u prijavama za javne potrebe u kulturu RH ili naših gradova? Zašto još uvijek nije ravnopravno dramskoj, plesnoj, glazbenoj umjetnosti? Zašto imamo Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku ILI predstavu za djecu kad su to dvije potpuno različite stvari. E, to, to mene muči više nego faze iskreno. Ne zbog nagrada i zbog „kućica za ispunjavanje“, nego zbog vidljivosti.

Ako zapadnemo u neko ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, onda smo gotovi. Nitko se neće boriti za nas. Imamo li mi s nezavisne lutkarske scene još snage za tu borbu ili čekamo da to netko preuzme od nas? Trenutno nemam odgovor na to pitanje jer mi se od multitaskinga malo zavrtjelo. Čim ispunim i predam sve one papire, izvještaje i formulare mislim da ću ipak nastaviti borbu.

Na kojem ćeš se polju najviše boriti, odnosno, što najviše nedostaje ovom našem skrivenom izvedbenom biseru?

Nedostaje mu financijske potpore, prostora za rad i izvedbe, potpore i promocije općenito kao i medijskog prostora.

Što bi istaknula jakim stranama našeg lutkarstva?

Jake strane su pojedinci, čuj mene luđaci, koji ne odustaju jer su zaljubljeni u to što rade.

Možeš li istaknuti neke luđake, pardon, umjetnike, domaće ili strane, s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?

Za vrijeme trogodišnjeg školovanja u Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u   Charleville-Mézièresu uistinu sam imala prilike upoznati velike lutkare i umjetnike koji su mi promijenili život. Luc Amoros i njegovo aktivističko kazalište sjena koje izlazi na ulice s ogromnim instalacijama, Patrick Bonté i Nicole Mossoux predivni belgijski umjetnici koji spajaju ples i lutkarstvo, Christian Carrignon jedan od osnivača francuskog kazališta predmeta, Mimo Cuttichio veliki majstor tradicije i sicilijanki, Jean-Pierre Larroche izuzetan umjetnik koji fascinantno spaja tehnologiju, performans i likovnu umjetnost, Francois Lazaro pokretač jedne struje francuskog lutkarstva za odrasle koji surađuje sa suvremenim autorima koji pišu za lutkarsko kazalište, Alain Lecuq majstor kazališta papira, Bruno Leone majstor Pulcinelle, Michael Meschcke veliki vizionar koji me uveo u svijet marioneta, Fabrizio Montecchi kojeg svi dobro znamo po predstavama kazališta sjena itd. Susret s Rezom Gabriadzeom i Williamom Kentridgeom bili su možda kruna našeg tadašnjeg života.

Mi smo kao studenti bili uistinu privilegirani jer smo mogli upijati različite energije nesebičnih umjetnika, razgovarati s njima, razmjenjivati vizije i ideje, komentirati, učiti od njih. Imali smo vremena i povjerenja u proces koji smo prolazili jer je podrška bili ogromna.

Na krilima ovih velikih imena odnesi nas u neku svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva. Gdje ga ti vidiš?

Hm… vidim ga kako stoji s koferima punim love na pijedestalu s čašom šampanjca u ruci, onog finog dječjeg i onog finog francuskog. Zašto pitaš?

Da na trenutak zaboravimo na sadašnjost bez kofera. Trenutak je u tren je prošao. Vratimo se u stvarnost ispunjenu luđacima luđački zaljubljenim u lutku. Što misliš s kojim će se problemima susresti ta naša lutkastva umjetnost i koje će biti njene glavne prednosti?

Prednosti će sigurno biti mladi lutkari, nova energija koji će beskompromisno i bez straha isprobavati svoje ideje i igrati se. Igrati! Bar se nadam da će to tako biti… Prednost je sigurno i suradnja umjetnika raznih grana koji se zanimaju za lutkarstvo.

A problemi, hm, pa oni će uvijek biti isti ako se ne pomaknemo kao lutkari, kao ljudi, kao društvo i ako se prepustimo letargiji i fatalnoj ravnodušnosti.

Categories
Intervjui

IGOR BAKSA: „Smrt kazališta nisu online predstave, već zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru“

Dragi Igore, u ponedjeljak kreće prvi Mali festival koji će malim i velikim gledateljima ponuditi 12 kazališnih predstava online, dakle servirano na pladnju, odnosno na ekranu. Kako si došao do ideje za pokretanjem Malog festivala?

Ideja mi je došla kao rješenje za neaktivnost s kojom sam se suočio unutar četiri zida pandemijskih ograničenja. Frustriralo me otkazivanje svega i svačega, pa i kazališnih festivala na kojima smo se svi iz kazališta družili prije pandemije. Htio sam da se okupimo, pa barem i u digitalnom obliku, te iskoristimo digitalne platforme za bazu na kojoj ćemo graditi vidljivost kazališta i razvijati publiku. I mi i publika raspršili smo se uslijed epidemioloških mjera. Mali festival spaja nas u virtualnom obliku…

… do ponovnih druženja uživo. Program si oblikovao kao tjedne pakete od po jedne predstave za djecu i za odrasle. Kako si birao predstave? Naime, ti si ove godine i organizator i selektor festivala.

Odlučio sam zavrnuti rukave i sve napraviti sam. Dosta mi je moljakanja za suradnju i pomoć. Zahvaljujući financijskom udjelu Ministarstva kulture i medija, zaposlili smo osobu u našoj umjetničkoj organizaciji koja trenutno vodi administracijski i organizacijski dio festivala. Sad kad je festival napravljen, svi mogu vidjeti što sam mislio i kako to treba izgledati. Isto tako svi koji su mislili drugačije, mogu vidjeti da nije nemoguće.

Predstave sam birao po vlastitom nahođenju o kvaliteti programa. Napravio sam i neke strateške suradnje koje bi trebale doprinijeti vidljivosti Malog festivala i otvoriti nam širu publiku.

Zadržimo li se još malo na programu, predstave za djecu su uglavnom novijeg datuma, dok su predstave za odrasle nešto starije. Predstavlja li to sliku ovogodišnjih produkcija (ili njihova izostanka) ili tvoj izbor? Znam da su nezavisna kazališta za djecu, usprkos svemu, bila prilično produktivna. Kako je bilo s nezavisnim kazalištima za odrasle?

Općenito je kazalište za odrasle nešto zahtjevnije u produkciji. Možda zato što odrasli vole komplicirati. Ovo ne progovara samo dijete iz mene, nego i iskustvo. Imao sam problema s programom za odrasle. Dva kazališta nisu htjela sudjelovati, jedno je imalo problem s autorskim pravima, druga dva nisu imala snimke svoje predstave niti smo uspjeli dogovoriti s njima snimanje. Kazališta za djecu i mlade dogovorio sam u roku – keks. Pojednostavimo li stvari, odrasli u kazalištu za odrasle kompliciraju i zato na večernjem programu imamo predstave starijeg datuma. Meni osobno apsolutno ne smeta, jer je riječ o sjajnim predstavama. Jesmo se malo zakinuli za ekskluzivu, ali ovo je tek prva godina. Probijanje leda. Sljedeće godine ići ćemo s pozivom za sudjelovanje i uvjetovati da predstava mora biti napravljena u vrijeme pandemije.

Spomenuo si odbijanja sudjelovanja na festivalu. Koji su bili glavni razlozi?

Bilo je odbijanja, a uglavnom zbog tehničkih razloga. No, smatram da je za odbijanje suradnje zbog tehničkih razloga potreban pristanak na takve okolnosti. Odnosno, sve se tehničke teškoće mogu prevazići ako postoji volja za time.

Možda nemate puno premijera, no zato imate nezavisnih kazališta i kazališnih družina što je, mislim, jako važno. Uostalom, i tvoj Mali teatar, kao organizator festivala, nezavisno je kazalište.

Osnovni cilj Malog festivala je okupiti nezavisnu scenu na jednom mjestu. Scenu o kojoj nitko ne brine osim nas samih. Scenu koja ne postoji u javnom diskursu o kulturi, a samozapošljava tisuće kulturnih djelatnika. Scenu koja svaki put mora dizati ruku u zrak i vikati: „Hej, i mi smo tu!“ Na nezavisne subjekte u kulturi uvijek se zaboravlja i uopće se ne shvaća ogroman potencijal koji kultura nosi u sferi malog i srednjeg poduzetništa. Takva stvar niti ne postoji kao ideja u glavama vodećih struktura.

Je li nezavisnima, uopće, bilo moguće preživjeti ovu godinu i kako si ti osobno uspio?

Trenutno se borimo svim silama ostati na životu. Institucionalni subjekti sa svojih visokih pozornica i toplih dvorana ne bi nam željeli biti u koži. Mnogim kolegama nije bilo moguće preživjeti, pa su otišli u druge djelatnosti ili države. Ja sam osobno uspio preživjeti zahvaljujući dugoročnom planiranju. Trenutno živim one projekte koje sam planirao prije dvije godine. Osim toga, naučio sam da je svaka neprilika mogućnost za priliku. Mene pandemija nije bacila u depresiju, nego me inspirirala za nove predstave. Eto, upravo zahvaljujući pandemiji napravio sam dva nova programa koja nikad ne bi bila u planu da nije bilo lockdowna. Tata Slikovnica – web serijal i predstava, te prva hrvatska romska monodrama koja je upravo u produkciji, a premijera će biti najesen. Mali festival je također rezultat uočavanja prilike za rast i razvoj u vremenu kad se čini da sve propada.

Jesi li novije predstave radio s mišlju na kameru? Primjerice Palac sim, palac tam, koji meni djeluje vrlo „televizično“? Razmišljaš li o „filmizaciji“ kazališnih predstava, odnosno o nekom hibridu kazališne predstave i filma, u budućnosti?

Nisam radio predstave na taj način, ali dosta eksperimentiram s kamerom i organizacijom dramsko-scenskih elemenata oko objektiva. Tata Slikovnica je dobar primjer toga. U filmičnosti svojih predstava najdalje je otišao Planet Art čije je predstave publika često doživjela upravo kao „kazališne filmove“. Lars Von Trier je s Dogvilleom možda proročanski ponudio već gotovu formu kazališno-filmskog hibrida. Hoće li se to pretvoriti u novi kazališno-filmski smjer ne znam, ali definitivno živimo u vremenu koje nudi nebrojene mogućnosti za eksperimentiranje i interdisciplinarnu igru.

Kako gledaš na online kazalište? Sve predstave Malog teatra mogu se pogledati i online. Gledaš li na to kao na nužno zlo ili vidiš neke prednosti?

Općenito, prevladava stav da digitalno kazalište nije toliko atraktivno kao kazalište uživo. Istina je da je kazalište živi organizam i da se predstava u potpunosti može doživjeti samo uživo. No, znači li to da ne smijemo isprobavati i otkrivati nove mogućnosti? Uostalom, dramsko-scenski elementi su vidljivi i na snimkama predstava, samo što im je doživljaj umanjen.

Nedavno sam čuo izjavu jednog kolege da radimo nešto što ne bismo smjeli. Da su online predstave smrt za kazalište. Lako je tako zaključivati iz institucionalne fotelje. Istovremeno i potpuno krivo. Smrt za kazalište je zatvorenost institucija prema nezavisnom sektoru. Smrt za kazalište su političke igre u kreiranju dramskog programa i zapošljavanju kulturnih djelatnika. Smrt kazališta su sve one stvari koje kazalište održavaju u statusu quo. Redatelj Peter Brook još je šezdesetih godina pisao o mrtvačkom kazalištu. Mene čudi što dan danas takvo kazalište uopće i postoji. A kamoli da se zaposlenici tih kazališta usuđuju napore i borbe nezavisnog sektora osuđivati i gledati kao na prijetnju.

Što se tiče prednosti, prije svega mislim da je došao trenutak u kojem bismo mogli online platforme početi koristiti kao alat, a ne nužno zlo. Iza bespuća internetskog sadržaja postoji ogroman broj potencijalne publike. Naša suradnja s Equinox Vision na kvizu u proširenoj stvarnosti je primjer kako početi spajati kazalište s drugim kulturnim svjetovima i kako pronalaziti publiku tamo gdje mislimo da je nema.

Uostalom, i ovogodišnji, prvi Mali festival u potpunosti će se održati na online platformi. Je li ti u planu da ostane online festival ili?

Od početka sam zamišljao da program Malog festivala zaživi i u stvarnom prostoru, pred živom publikom, za živu publiku. Mali festival ostat će online, ali će uskoro dobiti i svoju stvarnosnu varijantu.

Uz nadu da ćeš sljedeće godine imati otvorene ruke u oblikovanju programa i medija u kojemu će se održavati, želim ti da te Mali teatar i Mali festival isprate u duboku starost.

Vodič kroz festival čitajte na Od malih nog(u) od petka, 30. travnja.