Categories
Kritika

Neodoljiva igra konvencijama

Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.

Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.

U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.

U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.

"Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.

Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.

Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.

Categories
Intervjui Vesti

MAGDALENA LUPI ALVIR: „Čarolija i začudnost prečice su lutkarstva u otvaranju važnih pitanja“

Draga Magdaleno, dugi si niz godina u riječkom i hrvatskom lutkarstvu, prvo kao dramaturginja (posebice Ediju Majaronu), a posljednjih godina kao ravnateljica riječkog lutkarskog kazališta, samim time dobro si ih upoznala iz raznih kutova. Zato bih volio, umjesto toplih pozdrava, otvoriti ovaj razgovor tvojim viđenjem hrvatskog lutkarstva u odnosu na europsko. Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?

Hrvatsko lutkarstvo spoj je tradicionalnog i suvremenih tendencija u lutkarstvu. Rekla bih da smo neka kombinacija. Često smo u toku, no ispred možda i dalje nismo, iako je pitanje što bi točno značilo ispred. S druge strane moram ipak priznati da se sve hrabrije upuštamo u dijalog sa suvremenim lutkarstvom, odnosno u dijalog lutkarskog s različitim izvedbenim formama i suvremenim izvedbenim praksama. Iako bismo, po mom osobnom ukusu i mišljenju, trebali biti još hrabriji i više se usuditi upuštati i preuzimati rizik, više istraživati, igrati se. No, to često zbog naših produkcijskih uvjeta, prije svega financijskih, ali i zbog publike, jednostavno nije lako, a često niti moguće. Između ostalog to zahtjeva jedan dugotrajniji proces i jači sustav potpore, u svakome slučaju.

S druge strane teško je uspoređivati, usporedbe možda nisu uvijek najzahvalnije,  svaka je sredina specifična za sebe, možda nije toliko bitno da se pošto-poto moramo negdje „umjestiti“ na lutkarskoj karti, već smjelije osloniti na vlastita promišljanja i osnažiti vlastiti izričaj. Po tom pitanju čini mi se da smo još uvijek u fazi tranzicije. Ali sa sve većim pomacima koji nas neminovno tjeraju naprijed, a to prije ili poslije uvijek donosi neko dobro.

Koji su, po tvom mišljenju, najsvjetliji trenuci našeg lutkarstva?

Najsvjetlijim trenucima smatram one koji u određenom vremenu prepoznaju teme na koje su sjajno lutkarski odgovorili, budući da je kazalište uvijek dijalog sa suvremenošću i trenutkom u kojemu nastaje. Štoviše, lutkarstvo često svojim čarobnim, magičnim pa i začudnim pristupom bude i „prečicom“ ka razumijevanju brojnih pitanja kojim se kazalište bavi i koja si postavljaju bilo djeca ili odrasli – lutka je uvijek snažna metafora koju svi prepoznajemo, bez obzira na godine i generacije kojima pripadamo. Lutkarstvo se, naravno, s godinama mijenja, i kad pogledam unatrag mogu reći da su me dojmili upravo oni trenuci u kojima je ono živo komuniciralo s nama, sa mnom kao gledateljem, a većina njih je zapravo u svome vremenu značila prodor u nove lutkarske estetike: od legendarnog Kositrenog vojnika Luka Paljetka, Don Quihotea Zlatka Svibena do riječkih predstava Mala krila i puno kasnije Šume Striborove Larrya Zappie, Iz Istarske Škrinjice Edija Majarona, Postolara i vraga Zorana Mužića, Medvešekovog Nadpostolara Martina i Velog Jože.

O estetskim prodorima u novo kroz riječku lutkarsku povijest iz današnje perspektive fascinantno mi je čitati (i zamišljati) kako je samo hrabro i sjajno bilo postaviti prvu predstavu crnog teatra u ovim prostorima, Slike s izložbe Berislava Brajkovića u 60-tima, pozvati na suradnju sjajne likovne i glazbene umjetnike Šošterića, Papandopula… otvarati lutkarstvo ka novim izvedbenim izričajima i polako graditi svoj izričaj. Riječko lutkarstvo je u svojoj povijesti bilo često avangardno i prvo je u Hrvatskoj, pa i na prostoru bivše države, donosilo novine na scenu. Voljela bih da nama, riječkim lutkarima, ta misao i dalje bude vodilja u radu.

Osobno su mi puno značile sve suradnje s Edijem Majaronom, možda mi je jedna od dražih suradnji Sve o Žaklinama, koju smo radili prema Ionescu, no da sad ne ističem svoje predstave, sve te suradnje s Edijem su mi bile dragocjene jer sam kroz njih imala prilike učiti o lutkarstvu kroz praksu, i to od jednog od najvećih lutkara i poznavatelja lutkarstva na ovim prostorima, umjetnika koji je uvijek nesebično dijelio svoje zaista veliko znanje s mladima.

Kako bi nakon ove izuzetno zanimljive šetnje (ne tako davnom) prošlošću definirala fazu u kojoj se nalazi hrvatsko lutkarstvo u posljednje vrijeme?

Dolazak novih generacija, razmišljanja, nekih novih poetika na scenu osnažuje lutkarsku scenu i daje novi vjetar u leđa. No, bez obzira što već neko vrijeme imamo nekoliko zaista sjajnih redatelja i lutkarskih osobnosti, i dalje nam nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra, od redatelja, dramaturga, pisaca, likovnjaka. Studij na osječkoj akademiji dao je, srećom, već nekoliko generacija dobrih glumaca-lutkara, sada se nadam da će i novopokrenuti studij režije dati rezultata. Ovo je neko vrijeme tranzicije ka sve raznolikijem lutkarstvu za kojega svi skupa stalno moramo isticati i raditi na tome da pokažemo koliko je ono specifično, zahtjevno, vrijedno i više nego jednakovrijedno u položaju spram ostalih kazališnih grana. A iz prakse znamo da, nažalost nije uvijek dovoljno valorizirano. I svi trebamo ustrajati na tome da se takva slika mijenja.

Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka
Magdalena Lupi Alvir s replikom lutke iz predstave „Botafogo“ (1968.) autora Berislava Brajkovića, foto: GKL Rijeka

Možeš li, uz već navedene, istaknuti neke recentne umjetnike koji su radili u GKL-u Rijeka i(li) koji su te se posebno dojmili?

U novije vrijeme razbarušenost i zaigranost te lakoća u pristupu i spoju lutkarstva i glazbe Matije Solcea, promišljenost i drugačijost, sklonost istraživanju Tina Grabnara, nenametljivost, senzibilnost i silna igrivost i otvorenost Mateje Bizjak Petit, ljubav i posvećenost lutki u radu Morane Dolenc, želja za što boljim upoznavanjem lutkarstva kroz spoj dramskog i lutkarskog u dinamičnom pristupu Renate Carole Gatice, lutkarstvo i dramski princip u suodnosu karaktera, likovnosti, emocije i snažnih atmosfera Tamare Kučinović.

Samozatajnost i maštovitost likovnjaka poput Aljone Pavlović, ritmičnost u riječi i raznovrsnost u glazbenom ritmu dramaturginje i skladateljice Ivane Đule…

Tu je i uvijek silna kreativnost ljudi s kojima radim i surađujem u okviru GKL-a, od naše radione, glumačkog ansambla, autora… pravi kreativni pogon. Otišla sam predaleko. Puno je suradnika, puno ljudi koji su sjajni, inspirativni i s kojima je užitak raditi. A sigurno ću nekoga nehotično izostaviti…

… zato se okrenimo tamnoj strani. Spomenula si već da nam još uvijek nedostaje kvalitetnog lutkarskog kadra. Što bi još istaknula kao manjak u hrvatskom lutkarstvu i lutkarstvu u Rijeci?

U hrvatskom lutkarstvu prevladava dosta sličnih poetika i tehnologija, a nedostaje istraživanje novih formi i materijala, kontinuitet i ustrajnost u istom. Nedostaje nam usuditi se biti raznolikiji. Istraživati više na području lutkarstva, materijala, novih tehnologija, upustiti se u suigru lutkarstva i drugih medija, veća otvorenost ka različitosti lutkarskog izraza.

U Rijeci svakako nedostaje više fizičkog prostora i kapaciteta za razvoj velikog lutkarskog potencijala kojeg imamo.

Koje su njegove jake strane?

Postojanje cijelih novih generacija lutkara i njihova sve veća prisutnost i vidljivost u kazališnom svijetu.

Pojava i kontinuitet rada nekoliko jakih lutkarskih osobnosti, pojava mladih snaga, postojanje i razvoj obrazovnog sustava za lutkarstvo.

Kontinuitet rada ustanova i njihova suradnja s novim imenima u svijetu lutkarstva, pojava vaninstitucionalnih kazališnih lutkarskih grupa, postojanje i kontinuitet lutkarskih festivala.

Gdje vidiš budućnost riječkog i hrvatskog lutkarstva?

Rekla bih u kontinuiranome radu i ulaganju u lutkarstvo, njegovom pozicioniranju kao važnoj kazališnoj djelatnosti, zajedničkim ulaganjima u znanje, struku, suradnjama sa što raznolikijim i kvalitetnijim suradnicima i poticanju mladih lutkara.

Koji su najveći problemi s kojima će se susresti?

U još uvijek nikad do kraja prevladanoj predrasudi da je lutkarstvo namijenjeno (samo) djeci.

U prebrzom ukalupljivanju u prosjek i neinventivnost, naravno tu veliku ulogu uvijek imaju financijski limiti, održivost drugačijih projekata, pitanje odgoja i rada na razvoju publike koje se ne događa preko noći itd. No sve to nam i dalje ne bi smjela biti isprika. Postoji samo veliki trud i rad za što kvalitetnije lutkarstvo.

Da završimo u afirmativnom pogledu na sutra, gdje su najveće prednosti hrvatskog lutkarstva u budućnosti?

U očuvanju lutkarske baštine odnosno nasljeđa te iznalaženju novih suvremenih lutkarskih izričaja. Na dobrim osnovama svaka je daljnja nadgradnja puno lakša.

U očuvanju jezgra lutkarstva i infrastruktura koje imamo sačuvane još od komunizma duž cijele Hrvatske i mogućnosti daljnjeg razvoja i uspostavljanju dijaloga sa živim lutkarskim trenutkom, postojanju akademija koje će odgojiti nove generacije lutkara, razvoju i stalnom napretku lutkarske scene, bila ona institucionalna ili vaninstitucionalna, podršci i suradnji na osnovu znanja, iskustva i kvalitete.