Zavodljivo šareno klupko vune s pokojom niti previše

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
Predstava 'Wanda Lavanda' zavodi izuzetno zgodnim i odlično riješenim vizualnim slojem, vrlo uvjerljivom igrom i suigrom, glazbom i songovima, no pred kraj postaje žrtvom same sebe, odnosno vlastite strukture

Pravi mali kameleon hrvatskog lutkarstva, Morana Dolenc, iz predstave u predstavu stvara nove i nove svjetove, bogateći domaće lutkarstvo i kazalište redateljski, dramaturški, izvedbeno i vizualno bitno različitim predstavama. Sve one, koliko na prvi pogled bile različite, dijele Moraninu toplinu i predanost animaciji kojoj kao francuski đak, ne pristupa s tehničkom i izvedbenom strogoćom te ispoliranošću, već po ključu najboljeg i najprivlačnijeg rješenja za pojedinu temu. U predstavi „S razlogom“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje) ključ je našla u neverbalnosti, u predstavi za malene „Iš’o Viljo u dućan“ u jednostavnoj stolnoj lutki i priči, dok je u „Wandi Lavandi“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje), postavljenoj u Gradskom kazalištu lutaka Rijeka naglasak stavila na zavodljivoj vizualnosti.

Razlog usmjeravanja pažnje na vizualno leži u samoj priči – naslovna Wanda, junakinja slikovnice Jelene Tondini, netipična je ovčica, niti crna niti bijela, već šarena. Njena vuna, naime, preuzima boju onoga što junakinja jede. I umjesto da druge ovčice tu njenu šarenost prihvate i iskoriste kao zgodnu prednost (oh, kako smo samo naivni), one je odbacuju. Odbačena i sama, no ne i potonula duha, Wanda kreće u potragu za sebi sličnima. Iako ih ne nalazi ni među kravama, kozama, mravima ni oradama, na svom putu pronaći će nešto puno važnije – prijatelje. I to taman u trenutku kad odustane od svega i pomiri se s vlastitom sudbinom.

Već po kratkom sadržaju jasno je da je u predstavi za malene riječ o klasičnoj strukturi spoznajnog puta koja autorima nudi mogućnost igranja raznim likovima i avanturama, a djeci čvrstu nit za koju se mogu uhvatiti te koja ih vodi kroz predstavu. U isto vrijeme njena predvidivost u jednom trenutku postaje zamorna (ako ne stane na vrijeme). Iako je Dolenc predstavu ispunila vrlo zgodnim, toplim i duhovitim epizodama, Wanda je bila pretjerano znatiželjna te je napravila korak previše, odnosno predstava je u zadnjoj etapi puta, u trenutku kad je zakoračila u more, lagano pala, pardon, potonula. Možda bi to potonuće bilo dobrodošao predah da je uslijedilo veliki finale, no ono je došlo i prošlo bez naglašenijeg izvedbenog iznenađenja. Da je ključna i čudnovato moćna riječ „oprosti“ stigla u nekom izazovnijem trenutku i prilici, elegantnije bi se uvukla u malene gledatelje te bi i pad bio tek odmor nakon konačnog uspona.

Osim samog kraja, predstava je pružila veliki broj odličnih rješenja kroz koja nas je vodila neodoljiva glavna junakinja, nasmiješena i radosna bez obzira na nimalo prijateljski raspoloženu okolinu. Ključ predstave, kao što smo spomenuli, leži u vizualnosti, odnosno u odličnoj sceni i lutkama Luči Vidanović (uz važnu pomoć oblikovatelja svjetla Sanjina Seršića koji je u pravim trenucima uspio podcrtati bogatstvo trenutka, scene i boja) koje su zavodile djecu bojama i oblicima, laganim i efektnim promjenama te transformacijama iz kulisa u apstraktnu kravu, oradu i morsko dno, iz gnijezda u kokoš. Ta apstraktnost predmeta, likova i životinja širom je otvorila vrata izvođačicama Petri Šarac i Andreji Špindel koje su imale slobodu upisivati u njih pokrete i karaktere kakve su htjele, mudro odabravši animacijsku igru i opuštenost, čime su predstavi dodale jednu toplu ležernost i zaigranost. Ujedno, pustivši djeci da sama u oblicima traže junake i rješenja, razvijajući time vrlo važan smisao za apstrakciju.

Iako je tek ušla u podjelu, Špindel je uspjela pohvatati sve konce te je u tandemu sa standardno uvjerljivom Šarac odlično odigrala sve promjene i udahnule dašak života u likove. Što je još važnije, odličnom suigrom omogućile su Zlatku Viciću da se neopterećeno poigra naslovnom junakinjom Wandom, oblikujući izuzetno toplo, šarmantno i duhovito šareno klupko te pokretom, dijalogom i pjesmom upisavši u nj vječiti i neizbrisivi optimizam. Sve do po nama ključnog trenutka predstave u kojemu su i Wanda i njen animator crni kos, odnosno Vicić, odlučili priznati poraz i pomiriti se s usamljenom sudbinom. Učinili su to diskretno, utoliko moćnije i dojmljivije, tek naslonivši glavu na glavu i povukavši se sa scene.

No vratimo se mi sceni. Izuzetno važnu ulogu odigrao je odličan ritam većeg dijela predstave koji je gradila odlična glazba Anite Valo i Meri Jaman, zavodeći vrlo privlačnom melodijom te noseći pokrete i igru nenaglašenim, ali elegantno prisutnim ritmom. U tom pogledu pripomogle su zgodno izvedene rime koje nisu bile uteg (što često znaju biti) već su igri diskretno davale takt, u trenucima poentiravši naglašavanjem.

Zaključno, predstava „Wanda Lavanda“ zavodi izuzetno zgodnim i odlično riješenim vizualnim slojem, vrlo uvjerljivom igrom i suigrom, glazbom i songovima, no pred kraj postaje žrtvom same sebe, odnosno vlastite strukture.

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.