Napomena: kritika je izvorno objavljena u Vijencu 26. rujna 2019., br. 667
Iako je u najboljim godinama PIF krasio imidž najprivlačnijega zagrebačkog kazališnog festivala, u posljednjih desetak godina izgubio je neformalnu titulu, a s njom i vjernu publiku s kojom je otvarao nove kazališne sezone. Problem publike pokušao je riješiti organiziranim publikama, ispunivši time, istina, mjesta u gledalištu, ali izgubivši festivalski identitet i atmosferu. I taman kad ga se polako počelo poistovjećivati s vrtićima i školama, došlo je do (iznenadnog) obrata –ispunjenih popodnevnih i večernjih izvedbi, što smatram i najvećim dobitkom ovogodišnjeg PIF-a. A pune dvorane imale su što i vidjeti.
Ovogodišnji festival okupio je različite predstave i izričaje, a našlo se mjesta i za jednu pravu predstavnicu suvremenoga lutkarskog (totalnog) teatra. Riječ je o predstavi koja (za autora ovih redaka) označava i vrhunac ovogodišnjeg PIF-a, „Seansi Bulgakov“ Lutkarskog kazališta Ljubljana u režiji Matije Solcea (cjelovitu kritiku predstave izvedene na prošlogodišnjam festivalu LUTKE pročitajte ovdje). U predstavi izvedenoj u Tunelu Grič (u originalu se izvodi u tunelu u matičnom kazalištu) Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič spojili su izvedbeni šarm, ležernost i preciznost, duhovito stvarajući priču, gradeći likove papirom i nemirnom sjenom te se poigravajući njihovom krhkošću u razigranom svijetu groteske. Pomaknuti svijet nastajao je ni iz čega, odnosno iz tek tri kovčega te pokojeg usputnog predmeta, da bi se dodatno razvijao na auditivnom planu preciznim i koncentriranim tipkanjem na pisaćoj mašini te ritmiziranim govorom pretakanim u pjevanje. Spoj i preplet krhke i nestalne papirne vizualnosti te moćne i nabrijane auditivnosti odlično se upisao u grotesknost igre, dajući joj krila za stalne uzlete.
Još su dvije predstave bile usmjerene odraslim publikama. Kazališna trupa Maahee iz Irana u predstavi „Simin i Farzan“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje) zgodno je izvedbom i pjesmom razigrala tradicionalno kazalište sjena, dok su gosti iz kazališta Orenburg iz Rusije, koji su nastupili s predstavom „Saloma“ Oscara Wildea u režiji Olega Zhyugzhde, ispali najvećim žrtvama festivalskog ignoriranja titlova (odlično bi došli i u „Seansi Bulgakov“, no ovdje su bili nužni). Predstavu iznimne likovnosti i odličnih redateljskih rješenja, nažalost, ugušila je gomila teksta na ruskom jeziku.
Najbolja predstava za djecu također je stigla iz ljubljanskog kazališta, potvrđujući odličan rad u susjedstvu. Riječ je o ganutljivoj i toploj predstavi o životnim odlascima, „Doviđenja“ (Grand Prix za najbolju predstavu; Olginu kritiku pročitajte ovdje) u režiji Jasne Vastl, vizualnost koje je ukazala na bezgraničnost lutkarstva kao medija. Lutkarski tehnolog Žiga Lebar stvorio je privlačni svijet oblikovan uz pomoć magneta koji omogućuju efektnu i duhovitu igru lutaka među sobom te s rekvizitima i ovalnom scenom kao simbolom životnog ciklusa i vječnog kruženja. Pričom i scenskom igrom u potpunosti je vladao Brane Vižintin, nevjerojatnom lakoćom igre udahnjujući život u glavnog junačića te stvarajući topao i opušten dijalog s njim. Iz Maribora, pak, stigla nam je vrlo zgodna „Snježna kraljica“ (Igorovu kritiku predstave izvedene na prošlogodišnjam festivalu LUTKE pročitajte ovdje), u kojoj je redatelj Tin Grabnar uspio napraviti odmak od očekivanosti, posebice u efektnom dijelu animiranja zvuka.
Teatar delle Briciole pokazao je izvedbenu uvjerljivost i šarm u predstavi „Pop up, crtani fosil“, likovima i predmetima što iskaču iz knjiga stvorivši jednostavne i efektne svjetove i priče, tek pomalo predugo trajući u nepromjenjivosti (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Još nekoliko predstava žudjelo je za (znatno ozbiljnijim) kraćenjem. Riječ je u prvom redu o predstavi „Komadić“, u kojoj su gosti iz Bugarske slikovnicu Shela Silversteina ispričali neverbalno, u susretu naslovnoga komadića s geometrijskom okolinom, no odličnu ideju trajanjem su pretočili u monotoniju. Sličan problem imala je i „Stara vjetrenjača“ gostiju iz Ukrajine, čiji je najbolji dio bila Nataliia Bryzhan kao duhovita naslovna junakinja.
Talijanski majstor sjena, Fabrizio Montecchi, pomalo je razočarao predstavom „Nebo za medvjede“, kazališta Teatro Gioca Vita, u kojoj je nedostajalo razigranije igre sa sjenama pa je za ciljanu publiku (3+) cjelina djelovala jednolično. Druga predstava u njegovoj režiji, „Jakov Neustrašivi“ zadarskih lutkara, djelovala je nepovezano, a u grupu (tek) korektnih predstava smjestio bih i predstavu „Do viđenja“ čakovečkih Pinkleca. Najuvjerljiviji predstavnici domaćeg lutkarstva bili su odlično raspoloženi Splićani, koji su animacijskom duhovitošću, razigranošću i toplinom upisali svog „Malog rakuna“ u vrh ovogodišnjeg PIF-a. Zaključno, 52. PIF uspio je na trenutke spojiti brojnu publiku i odlične predstave kao zalog za svjetliju budućnost.
