Draga Morano, u lutkarstvu si od malih nogu i upoznala si ga kroz različite aspekte, ali i u različitim lutkarskim sredinama (hrvatskoj i francuskoj). Kako gledaš na dosadašnje hrvatsko lutkarstvo u odnosu na francusko i europsko? Jesmo li u toku, kaskamo li, jesmo li u nekim aspektima možda ispred?
Svi koji me poznaju, znaju koliko zazirem od etiketa, ladica i uspoređivanja, jer evo još od malih nogu nisam bila taj sportski, natjecateljski tip i draže mi je bilo otkrivati što i kako drugi rade, nego se natjecati s njima. S godinama sam postala borbeni tip, ali iz nekih drugih razloga, koji je osjetljiv na jednu stvar, a to je nepravda. Zahvaljujući toj odbojnoj gospođi razvila sam ekstremnu tehniku borbe „glavom kroz zid“. Tko preživi, pričat će! Borbu na stranu, francusko i europsko lutkarstvo je šaroliko baš kao i hrvatsko. Možemo reći da su Francuzi šarolikiji od nas, ali većim djelom je to zbog njihove brojnosti i opcija koje se nude lutkarima, ali i jedne opće mobilnosti stanovnika, koja potiče i podržava česte promjene radnih mjesta, odlaske na seminare, radionice, brojne festivale i lutkarske susrete. Ako uporno i ustrajno razvijamo neku ideju do koje nam je stalo, neki predmet koji istražujemo te pritom imamo vlastiti cilj, mislim da smo onda uvijek u toku i da možemo kaskati samo za vlastitim očekivanjima, a ako mene pitate ta su i najbitnija. Uz zdravu dozu samokritičnosti, strast i pozitivan stav sve vizije su ostvarive. Tako nastojimo raditi u LOFT-u.
Idemo se onda, bez imalo natjecateljskog duha, kvalitativno osvrnuti na našu prošlost. Koji su po tvom mišljenju najsvjetliji trenuci hrvatskog lutkarskog kazališta?
Kroz povijest ih doista imam puno, ali ja bih se koncentrirala na one trenutke koji su mene prosvijetlili. Oduvijek vidim lutkarstvo kao sinesteziju raznih umjetnosti, pa odmah zaključujem da je dvoje umjetnika jako obilježilo moje djetinjstvo. To su Kruna Tarle i Rene Medvešek.
Uz Krunu i njezinu viziju lutakrstva sam odrastala tako da su Pješčani sati (1998.) bili za mene otvaranje novog svijeta. Ta je predstava definitivno promijenila moj život u estetskom i lutkarskom viđenju svijeta. Rad s Krunom sve do odlaska na studij u Francusku, pa i nastavak profesionalne suradnje nakon povratka iz Francuske, za mene je jedna cjeloživotna škola koja ima beskonačan broj razreda. Kruna me upoznala s radom kazališne družine Bread & Puppet, Joana Baixasa, organizirala radionice sa Sunnyjem Sunninsky i predivnim, inspirativnim Leszekom Mądzikom.
Reneov sam rad, još kao dijete, nesvjesno upoznala kroz predstave Mrvek i crvek (1995.), Hamper (1996.) i Č.P.G.A. (1998.) i potpuno se zaljubila u njegove slike protkane divnim pričama i scenografskim elementima, kostimima i rekvizitom koji u njegovim predstavama postaju nešto više od toga. Oni vode svoj život i postaju partneri na sceni. Zatim su došli Nadpostolar Martin (1998.) GKL Rijeka, koji me, sjećam se, potpuno izuo iz cipela na PIF-u u Zagrebu i predstava ZKM-a „Brat Magarac“ (2001.). Mislim da se tada jedna stepenica u dvorani Istra izlizala od mojeg sjedenja jer nije bilo izvedbe na kojoj nisam bila.
Nakon povratka iz Francuske radila sam u tadašnjem Međunarodnom centru za usluge u kulturi na PIF-u i imala sam prilike pogledati dosta predstava. Putovanje u Zadar na premijeru
predstave Michelangelo Buonarroti (2010.) bila je jedna velika avantura i prekrasno iznenađenje koje mi je tada potvrdilo da se sve može. Dražen Ferenčina i suradnici napravili su tada pravi spektakl, a scenografija, maske i lutke Mojmira Mihatova su likovnost predstave izdigli uz pomoć sjajnog odabira izvedbenog prostora u crkvi sv. Donata. Ta predstava je za mene bila pokazatelj kako se umjetnosti mogu spajati ako se ima viziju i kako se rađa nada za lutkarstvo za odrasle u Hrvatskoj.
Potom je 2011. došao Veli Jože GKL Rijeka. Ta je predstava u meni izazvala neku emociju koju do tada nisam poznavala i potpuno me osvojila. Nepretencioznost, jednostavnost, točnost i sjajna animacijska preciznost, zajedno sa estetskom usklađenošću i božanstvenom, nezaboravnom glazbom za mene je oživila Nazorove riječi i ja sam bila tamo s njima i veslala i veslala. I opet Rene…
A onda je na scenu došla i moja prijateljica Tamara Kučinović koja je, eto, počela pisati novu stranicu hrvatskog lutkarstva. Duga, završni rad studenata diplomskog studija glume i lutkarstva UAOS, u Tamarinoj režiji, pod mentorstvom docentice Maje Lučić, bila mi je i ostala jedna od najdražih studentskih predstava ikad. Tu su i njezine nezaobilazne Zamrznute pjesme GKL Rijeka. I još puno divnih predstava i radova sa studentima što je izuzetno važno za budućnost.
Hvala ti na ovom divnom putovanju kroz ne tako davnu nam prošlost. Kako bi definirala našu sadašnjost?
Teško je pričati o nekoj konkretnoj fazi u kojoj se nalazimo. Možemo pričati o gradskim kazalištima i nezavisnoj sceni, ako je uopće opstala nakon svega. Mislim da ćemo o fazama moći pričati s odmakom. Ali ajmo malo postaviti pitanje zašto lutkarstvo ne postoji kao zasebna grana umjetnosti, npr. u prijavama za javne potrebe u kulturu RH ili naših gradova? Zašto još uvijek nije ravnopravno dramskoj, plesnoj, glazbenoj umjetnosti? Zašto imamo Nagradu hrvatskog glumišta za lutkarsku ILI predstavu za djecu kad su to dvije potpuno različite stvari. E, to, to mene muči više nego faze iskreno. Ne zbog nagrada i zbog „kućica za ispunjavanje“, nego zbog vidljivosti.
Ako zapadnemo u neko ravnodušje i prestanemo se boriti za svoju umjetnost, onda smo gotovi. Nitko se neće boriti za nas. Imamo li mi s nezavisne lutkarske scene još snage za tu borbu ili čekamo da to netko preuzme od nas? Trenutno nemam odgovor na to pitanje jer mi se od multitaskinga malo zavrtjelo. Čim ispunim i predam sve one papire, izvještaje i formulare mislim da ću ipak nastaviti borbu.
Na kojem ćeš se polju najviše boriti, odnosno, što najviše nedostaje ovom našem skrivenom izvedbenom biseru?
Nedostaje mu financijske potpore, prostora za rad i izvedbe, potpore i promocije općenito kao i medijskog prostora.
Što bi istaknula jakim stranama našeg lutkarstva?
Jake strane su pojedinci, čuj mene luđaci, koji ne odustaju jer su zaljubljeni u to što rade.
Možeš li istaknuti neke luđake, pardon, umjetnike, domaće ili strane, s čijim si se radom susrela, a koji su te se posebno dojmili i koji ti se čine kao dobar putokaz u sutra?
Za vrijeme trogodišnjeg školovanja u Ecole Supérieure Nationale des Arts de la Marionnette u Charleville-Mézièresu uistinu sam imala prilike upoznati velike lutkare i umjetnike koji su mi promijenili život. Luc Amoros i njegovo aktivističko kazalište sjena koje izlazi na ulice s ogromnim instalacijama, Patrick Bonté i Nicole Mossoux predivni belgijski umjetnici koji spajaju ples i lutkarstvo, Christian Carrignon jedan od osnivača francuskog kazališta predmeta, Mimo Cuttichio veliki majstor tradicije i sicilijanki, Jean-Pierre Larroche izuzetan umjetnik koji fascinantno spaja tehnologiju, performans i likovnu umjetnost, Francois Lazaro pokretač jedne struje francuskog lutkarstva za odrasle koji surađuje sa suvremenim autorima koji pišu za lutkarsko kazalište, Alain Lecuq majstor kazališta papira, Bruno Leone majstor Pulcinelle, Michael Meschcke veliki vizionar koji me uveo u svijet marioneta, Fabrizio Montecchi kojeg svi dobro znamo po predstavama kazališta sjena itd. Susret s Rezom Gabriadzeom i Williamom Kentridgeom bili su možda kruna našeg tadašnjeg života.
Mi smo kao studenti bili uistinu privilegirani jer smo mogli upijati različite energije nesebičnih umjetnika, razgovarati s njima, razmjenjivati vizije i ideje, komentirati, učiti od njih. Imali smo vremena i povjerenja u proces koji smo prolazili jer je podrška bili ogromna.
Na krilima ovih velikih imena odnesi nas u neku svoju idealnu budućnost hrvatskog lutkarstva. Gdje ga ti vidiš?
Hm… vidim ga kako stoji s koferima punim love na pijedestalu s čašom šampanjca u ruci, onog finog dječjeg i onog finog francuskog. Zašto pitaš?
Da na trenutak zaboravimo na sadašnjost bez kofera. Trenutak je u tren je prošao. Vratimo se u stvarnost ispunjenu luđacima luđački zaljubljenim u lutku. Što misliš s kojim će se problemima susresti ta naša lutkastva umjetnost i koje će biti njene glavne prednosti?
Prednosti će sigurno biti mladi lutkari, nova energija koji će beskompromisno i bez straha isprobavati svoje ideje i igrati se. Igrati! Bar se nadam da će to tako biti… Prednost je sigurno i suradnja umjetnika raznih grana koji se zanimaju za lutkarstvo.
A problemi, hm, pa oni će uvijek biti isti ako se ne pomaknemo kao lutkari, kao ljudi, kao društvo i ako se prepustimo letargiji i fatalnoj ravnodušnosti.
