Intervju sa Mirkom Radonjićem
Šta je uloga pozorišta u kontekstu savremenog potrošačkog društva?
Podrazumijevamo da pozorište i konzumerizam funkcionišu kao dva suprotstavljena fenomena, a svjedoci smo sve većem broju pozorišnih stvaraoca koji o predstavi govore kao o proizvodu, odnosno o gledaocu kao o konzumentu, a da se (makar nominalno) ne bave komercijalnim pozorištem. Spremni smo da prenabregnemo ovakvu vrstu rječnika, prihvatajući upliv tržišne terminologije u pozorišni sistem kao jezičku prečicu u svrhu lakšeg sporazumijevanja. To je pogubno! Istovremeno, predstave koje se oslanjaju na lijevu literaturu i/ili ideje, produkcionim modelom koji upošljavaju apsolutno podržavaju tržišnu logiku kroz estetizaciju i spektakularizaciju. Kad i uspije da izbjegne sve ove zamke, pozorište rijetko u publici okupi više od grupe istomišljenika, te predstava (p)ostaje puki placebo za umirenje svijesti, nalik potpisivanju kakve online peticije… Tako da odgovor na vaše pitanje – ja ne znam. Ali znam da bi, kako bismo uopšte mogli da počnemo da osmišljavamo odgovor, morali pozorište i sebe u pozorištu da lišimo nadobudnosti i uvjerenja da umijemo da kažemo išta o konzumerizmu, a možda još bolje: da konzumerizam kao takav sasvim ignorišemo, jer radi se o balonu koji se svakim pomenom samo još više naduvava i neminovno je da nam pukne u facu.
Budući da je i samo pozorište neka vrsta surogata stvarnosti, šta nam vaša predstava govori o odnosu prema surogatima? Da li se protiv surogata treba boriti ili na neki drugi način pristupiti tom konceptu?
Animirani film Dušana Vukotića koji je poslužio kao povod za naše predavanje-performans, u toku kojeg ga u cjelosti i prikazujemo, zvonko i jarko kritikuje surogat koji živimo, te smo smatrali da nije potrebno da ponavljamo rečeno, naročito ne aktualizacijom kroz opšta mjesta toga kako se surogat preselio u virtuelni svijet u koji smo svi, pa i djeca i mladi, uronjeni do mjere da više nismo u stanju da mu prepoznamo granice. Zato smo odlučili da se uhvatimo u koštac sa time kako kreacija – kao ultimativni surogat – ima potencijal da komunicira istinu. Jer u to duboko vjerujemo.
Utisci publike o predstavi ,,Lagarije – čas o surogatu”
– Bilo je lepo. Svideo mi se crtani na zidu. Nisam se se uplašila mraka. (Dete, 4)
– Bilo je lepo. U predstavi se radilo o školskoj klupi. Najviše mi se svidelo kada su prosipali šarene boje. Glumci su bili dobri. (Učenica, 8)
– Bilo je super. Jedina zamerka je što me bole leđa. Inače sve okej, četvorka. Bilo mi je smešno na početku kada su nas ispitivali neka pitanja, kao – šta je ovo? Papir. (Učenica, 8)
– Meni je bilo lepo. Najzanimljivije mi je bilo kada je glumac prosuo neke boje kao prijateljstvo, ljubav… (Učenica, 7)
– Bilo mi je super. Posebno mi se dopalo kada su se sva svetla ugasila. (Učenica, 10)
– Predstava je bila odlična. Neočekivano, interesantno, drugačije. Ja sam došao sa malim detetom, ona ima 5 godina, za nju baš i nije prilagođena predstava, ali za neke osnovce jeste. (Ekonomista, 35)
– Predstava je bila zanimljiva, malo drugačija, nisam očekivao da bude tako. Zanimljivo je i za decu, ali kontam malo i za odrasle. Sve u svemu bilo je nepredvidljivo, ali zanimljivo. (Profesor, 35)
– Meni se predstava mnogo dopala, pogotovo što smo svi dobili po parče sveta. (Glumica, 39)
Utiske publike prikupila: Vanja Stepanović
Autorka naslovne fotografije: Jovana Semiz
