Draga Petro, u opisu predstave Oh la la, s kojom dolaziš na Lutkokaz, piše da je igra ključna za razvoj djece, a kazalište lutaka savršeno mjesto za igru. Koliko je igra prisutna i važna u predstavi Oh la la?
Baš kao u životu, i u Oh la la igra je najvažnija! Predstava nema priču, radnju koja se da prepričati, već je sva bazirana na dječjoj igri, i bez te igre koja nam je svima prepoznatljiva (i djeci i nama, velikoj djeci) nema tog ohlala efekta.
Lijepo si to rekla! Ova scenska igra nastala je u koprodukciji GKL-a Rijeka, Kolektiva Ma-Théâ iz Francuske i ljubljanske Dječje kuće umjetnosti. Kako je nastajao taj trostruki proces?
Predstava je nastajala najprije u Ljubljani, gdje se našlo troje glumaca koje nitko nikad ne bi spojio, i jedna atipična redateljica koja je nekom svojom čarolijom spojila nespojivo. Uz nešto istraživanja, puno igranja, a najviše smijeha polako se počeo formirati kostur našeg trojezičnog Oh la la. Plan je bio proces završiti u Rijeci u sklopu programa EPK 2020, no korona situacija… ne moram dalje objašnjavati! Došla je samo redateljica Mateja Bizjak Petit i imala sam taj luksuz da je tri tjedna bila samo moja. Kao i uvijek, negdje dobiješ, negdje izgubiš! Ja sam izgubila priliku raditi s prekrasnim glumcima iz Slovenije i Francuske, ali sam dobila samo svoj Oh la la!
Jesi li ipak uspjela pogledati druge Oh la le? Koliko se razlikuju ili poklapaju vaši pristupi materijalu igre i igri samoj?
Vjerojatno zbog činjenice da je svatko svoju verziju završio samostalno (s redateljicom), mogu slobodno reći da pričamo o tri potpuno različite predstave. Isti tekst, ista ideja, gotovo isti mizanscen, ali tri sasvim različita glumačka doprinosa. Igra jest prepoznatljiva svima, ali iz svakoga izlazi na drukčiji, poseban način, a Benova, Maticeva, i moja scenska igra ni po čemu ne nalikuju jedna drugoj i zato sam s guštom gledala njihove izvedbe (nažalost, zasad samo online).
Riječ je o monodramskoj scenskoj igri. Koliko je teško ili zavodljivo biti sam u susretu s malecnim partnerima u mraku gledališta? Je li ti izazovno voditi te malene gledatelje kroz zajedničko scensko putovanje?
Spoznaja da je riječ o monodrami užasavala me više od ičega u mom dosadašnjem kazališnom radu. Ja sam timski igrač, nisam individualac i volim imati partnera na kojeg se mogu osloniti i zajedno s njim graditi partnersku igru. No, čovjek uči dok je živ pa sam se, zahvaljujući ovom projektu, uvjerila da nije tako strašno biti solo na sceni kad imaš hrpu gladnih dječjih okica u publici, i oni zapravo postaju tvoj partner za igru. Osluškujući ih, gradiš igru zajedno s njima, a tko se bolje zna igrati od djece?!
Predstava je nastala na stihovima napisanim za nju. Koliko se oslanja na riječi, a koliko su riječi tek impuls za scensku igru?
Redateljica je inzistirala na ljepoti riječi (upravo zbog toga što je riječ o poeziji) i na ritmu koji se postiže igrom riječima, ali ni u jednom trenutku sama poezija ne prevagne u odnosu na igru.
Kako djeca, po tvom iskustvu, reagiraju na neverbalnu scensku igru, igru tijelom, lutkom, predmetom, materijalom… komuniciraju li s njom ili ipak traže sigurnost u riječima?
Čini mi se da djeca puno točnije i bolje prepoznaju neverbalnu scensku igru (ukoliko je točna) od odraslih. Odraslima kao da trebaju dodatni alati poput teksta, priče, rekvizita, kostima, kako bi im stvari bile jasne. Imam osjećaj da odrasli nedovoljno vjeruju svojoj intuiciji i da nam je puno teže prepustiti se i samo BITI, bez potrebe za jasno definiranim sadržajem.
Ovo je pravi trenutak da se vratimo na prvo pitanje – misliš li da kazalište lutaka kod nas opravdava ideju savršenog mjesta za igru? Igraju li se naši (odrasli) redatelji, lutkopisci, vizualni i zvučni oblikovatelji, lutkari… u dovoljnoj mjeri na sceni? Koga bi ti potjerala na dodatni tečaj igre?
Ne bih u nikoga upirala prstom, ni u dobrom ni u lošem smislu. Ovaj proces rada mi je najviše pokazao da neprestano moram raditi na samoj sebi u umjetničkom smislu i ne bojati se nepoznatog, a to bih onda preporučila i drugima. Kad sam prvi put dobila tekst u ruke, htjela sam nazvati ravnateljicu i zamoliti je da me makne iz projekta, ali odlučila sam se suočiti sa svojim strahovima… od soliranja na sceni, preko poezije, pa sve do mog najvećeg kazališnog straha, a to je apstrakcija! Suočavanje sa strahovima od nepoznatog donijelo mi je jednu od najdražih predstava, jednu od onih zbog kojih se glumac sjeti zašto je njegov „posao“ najljepši na svijetu, i iskreno vjerujem da su takvi iskoraci u nepoznato, začinjeni vjerom i ljubavlju prema tome što radimo, recept za sve bolju, ljepšu i igriviju kazališnu igru.
Nemam puno toga dodati na ovaj odgovor, osim u potpunosti se složiti s tobom, pa polako zatvaram naš razgovor i bacam se na pripreme za Oh la la. I to pitanjem koje visi u zraku od početka – krenula si na svoj profesionalni put na osječkoj akademiji i sad se vraćaš kao nagrađivana glumica i lutkarica, junakinja predstave i zvijezda večeri. Kako se osjećaš?
Uh, najteže pitanje dosad, haha… osjećam se UPLAŠENO kao ni na jednom festivalu! Ponovno stati na daske moje akademije, pred svoje roditelje, profesore, prijatelje, i studente koji vjerojatno najviše očekuju (ne tako davno i ja sam bila taj gladni student prepun kritike) bit će mi možda najveći test u mom dosadašnjem radu! Sretno mi bilo haha!
Ne treba tebi sreća, kad imaš igru! Što bi poručila tim novim, gladnim generacijama studenata? Što je tebi osobno dala osječka akademija?
Moja klasa je bila poznata po izrazu playtime. U prijevodu, sve bismo obaveze odgađali do zadnjeg, čvrsto uvjereni da smo toliko šarmantni i genijalni da uz malo posla možemo postići puno. Imali smo sreću da nam je to često i polazilo za rukom, ali žalim kad pomislim što smo sve tek mogli postići da nismo plejtajmali gotovo svaki put haha… sad bih se rado vratila po neku dodatnu lekciju i na to predivno vrijeme neograničenog istraživanja, tako da, dragi studenti, igrajte se, istražujte, ne bojte se i upijajte!
Sa željom da se tvoje riječi ušuljaju u studentske glave, želim ti još puno igre i učenja, na sceni i oko nje, u Rijeci, Osijeku i dalje.
