Kako i zašto kazalište za djecu i mlade u tvom profesionalnom životu?
S kazalištem za djecu i mlade počela sam se baviti davno još kao profesorica hrvatskoga jezika u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi. Oduvijek sam voljela kazalište i željela sam da ga zavole i moja djeca (tehnički, moji učenici, ali većina profesora svoje učenike naziva svojom djecom). Ti odlasci u kazalište s učenicima važan su dio moga profesionalnoga razvoja i tijekom metodičkih obrada gledanih predstava dobila sam neke jako vrijedne uvide u to kako djeca razumiju kazalište, što im se sviđa i koliko zapravo osjećaju i razumiju predstave (pod uvjetom da su dobre). Ti su mi uvidi pomogli u znanstvenim istraživanjima i u osmišljavanju nastave koju pripremam za svoje studente na Učiteljskome fakultetu u Zagrebu. Posve novu dimenziju promišljanja kazališta za djecu dali su mi odlasci u kazalište s mojim sinom Grgom. Razgovori s njim otvarali su mnoga pitanja (ponekad i sumnje) i pokretali me da tražim odgovore na njih. Jako je zanimljivo kada publika raste uz tebe i kada možeš iz prvoga reda pratiti na koji se sve način s odrastanjem i kazališnim iskustvom mijenja dječja (a za koju godinu i mladenačka) recepcija predstava i doživljaj kazališta općenito.
Kakvo kazalište djeca i mladi 21. stoljeća trebaju?
Rekla bih najbolje. Ali to su rekli mnogi prije mene. Kazalište za djecu treba svoj sustav znakova, treba različite predstave za različite dječje i mladenačke publike. Treba se baviti temama koje zanimaju djecu i mlade (a ne temama za koje odrasli misle da su za njih dobre, poučne, vrijedne itd.). Treba poticati djecu i mlade da osjećaju (i radost, i tugu, i ljutnju…); treba ih poticati da misle i propituju. Treba ih poučavati, ali o kazalištu i njegovim načinima pričanja priče. To je ono što ja mislim, a zapravo bi najtočnije bilo pitati djecu i mlade. I njihovi odgovori bi trebali nama, zainteresiranim odraslima, biti kompas – u osmišljavanju i postavljanju predstava i njihovoj izvedbi; u odabiru predstava posebice za organizirano gledanje pa kasnije analizu i interpretaciju; ali i za promišljanje kazališta za djecu i mlade u odgojnim, obrazovnim i kulturnim politikama.
Kako djeca opisuju svoje kazalište i što im ono znači?
Sreću i užitak (imam i dokaze za to). Nevjerojatno je koliko kazališnih znakova djeca u dobi od 7 do 9 godina uspiju upiti i posložiti u vlastite interpretacije. Puno toga uočavaju, razumiju mnoge poruke i u razgovoru o gledanim predstavama oslanjaju se na svoje osobno iskustvo, ali i ono dobiveno u školi na predmetima poput Likovne i Glazbene kulture, glazbom oprimjeruju svoj doživljaj i atmosferu predstave; razumiju i mnoge kazališne konvencije. Međutim postoje i mnoge koje ne razumiju i koje bi svakako trebale biti dio kazališnoga opismenjavanja djece i mladih. Čini mi se da je to zajednički posao kazalištaraca, metodičara i znanstvenika koji moramo suradnički, pametno i kvalitetno osmisliti, kako bi djeca i mladi dobili od kazališta… pa sve.
Kakvu budućnost prognoziraš? Umjetničku, društvenu, kazališnu?
Ovo mi je najteže pitanje. Ne znam što će biti u budućnosti, ali znam što bih voljela da bude. Vjerujem u pojedince i u to da pojedinci mogu biti točka preokreta. Posebice ako se dobro organiziraju. Voljela bih da se na nekom mjestu nađemo za istim stolom – kazališni umjetnici, odgojitelji, učitelji i nastavnici, znanstvenici i ključne osobe u kreiranju odgojnih, obrazovnih i kulturnih politika. Da za tim stolom osmislimo kako i na koje načine uključiti djecu i mlade u sve etape i segmente promišljanja njihova kazališta; da nađemo način da se i njihov glas čuje. Osim toga, voljela bih da pronađemo neki model suradnje u kojem svaka strana ne radi samo svoj dio posla, nego da svi skupa tražimo premosnice i spojeve, nadopunjavamo se i zajednički gradimo sjajno kazalište za djecu i mlade.
Promocija knjige održat će se u petak 17.3. u 18 sati u prostoru Teatra Tirena u Zagrebu.
