Jaka Smerkolj Simoneti (1997.) je doktorand izvedbenih umjetnosti na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Uz praktični rad u izvedbenim procesima i dramskom pisanju, najviše ga zanima promišljanje suvremenih kazališnih fenomena.
Dragi Jaka, prije svega čestitam ti na ulasku u finale. Prije samog razgovora, možeš li svima koji još nisu imali priliku pročitati tvoj tekst Seznami za življenje reći o čemu je riječ?
Seznami za življenje su „drama za mlade“ u kojoj se upoznajemo s jednom grupicom prijatelja na noćnom tulumu, na koji Miki, jedna od njihovih prijateljica, nije otišla. Ta situacija djeluje kao okidač za sve ostale da, pod utjecajem alkohola, muzike i droge, tokom noći otvore svoje intimne svjetove. Rekao bih da je riječ o nekakvoj “comming of age” priči, što ne znači da u njoj itko odraste, već nađe sebi utjehu koju tokom odrastanja pruža prijateljstvo, odnosno stvaranje nekog svog izabranog kruga ljudi.
Tekst je oblikovan kao niz dinamičnih monologa koji se pretapaju u dijaloge i zajednički grade radnju, efektno izbjegavajući potencijalnu monotoniju monologičnosti. Kako ti vidiš ta preplitanja na sceni? Kako zamišljaš scenski prostor ove predstave? Kako bi postavio glumce, bi li bili u interakciji ili bi se zadržali svojih malih scenskih svjetova? Razmišljaš li o tome dok pišeš tekstove?
Da, jedna je od mojih glavnih misli tokom pisanja kako postaviti tekst na scenu, odnosno kako kao dramaturg ili režiser zamišljam tu predstavu. Ipak, ne bih pisao o svojoj zamisli za ovu predstavu jer je po mom mišljenju najveća kvaliteta potencijalnog postavljanja na scenu put koji se otvori između onog što je napisano i vizije nekog drugog. Želio sam da tekst ima dinamiku muzike koju likovi slušaju u klubu. Prelijevanje monologa i dijaloga mi je drag postupak, a u ovom slučaju, po mom mišljenju, dobro odgovara i ritmu događaja. Svakako, postavljanje na scenu otvara prostor za postupke koji prave otklon od psihološkog realizma i mimetičkih prostora, ili pak ne. Svijet ove drame je kaotičan i raznolik, katkad usamljen, katkad društven, pa bi tu slobodu izražavanja svakako morala ponuditi i sama predstava.
Jako mi je zanimljiv razvoj događaja u kojemu se prikazuju dvije strane medalje – jedna u očekivanju tvog dramskog Godota, i druga u trenutku kad se Godot, možda i malo neočekivano, pojavi. Što likovi i ti poručujete tim obratom i promjenom u prijateljima?
Nikada nisam pomislio promatrati to kao dolazak Godota. Nisam toliko metafizički pristupio tekstu. Čini mi se da se time otvaraju dvije stvari. Prva, nekako najočiglednija, misao je da su nam drugi potrebni da bismo kao individue preživjeli. Susreti, odnosno prijateljstva u određenom periodu najviše određuju tko ćemo postati. U tome ima nečeg lijepog. Sloga među likovima, do koje dođe kad »stigne« Godot, na neki način odražava disfunkcionalnost tih odnosa. Istinski se ujedine samo oko teme koja ih kao pojedince nadrasta. Za mene u tome postoji nešto gorko, a uostalom činilo mi se neuvjerljivo da se svi ti toliko međusobno različiti ljudi jednostavno vole. Čini mi se da su baš oni koji su nam najbliži, često izvor naših najvećih frustracija i tegoba.
Tvoj tekst je bio najbeskompromisniji, najizravniji i najžešći od svih 70 tekstova, koliko je stiglo na natječaj. U njemu se na jezičnoj razini tinejdžerima obraćaš tinejdžerski – uz psovku i šatru, bez jezičnog umivanja.
Upravo zbog formalnog otklona od realizma, činilo mi se da je neophodno da se u jezičnoj slici izgradi čvrst i jasan pravac. Kroz jezik mi je taj svijet postao stvaran.
Kako si gradio taj jezični sloj? Osluškujući mlađahnu okolinu? Gradeći vlastitu?
Gradio sam ga vrlo raznoliko, pa je na kraju riječ o kolažu nabacanih izraza i fraza, koji je vjerojatno ponegdje ostao nedovršen i nedosljedan. S jedne strane sam time htio pokazati da naš vlastiti govor u velikoj mjeri ovisi od situacije u kojoj se nalazimo, a s druge sam želio pozvati sve koji bi se ovim tekstom bavili da taj jezik prilagode i prisvoje. Jezik je živa materija, izrazito lokalna, pa je iz ove drame vrlo jasno to da sâm dolazim iz Ljubljane. Njegova „prljavština“ čini da je cijela drama životna i da, na tinejdžerski način, predstavlja otpor prema jezičnom čistunstvu, kojem uglavnom svjedočimo na kazališnim scenama.
Ta jezična beskrupuloznost prati radnju koja je, rekao bih, stvarna i realistična (predugo nisam mlad pa ne znam kako to danas izgleda), no rijetko scenski prisutna – mladi komuniciraju kroz alkohol, droga i seks koji se i konzumiraju kao osnovni dio mladenačkog života. Koliko je to stvarno stanje mladosti danas? Što vidiš kao najveći izazov u takvom okruženju?
Drama je u cijelosti fikcija, predstavlja pogled na svijet, perspektivu, isječak koji vidim sâm. Svakako su navedene stvari dio tinejdžerskog života, za mene veoma važne, ali se ne bih usudio generalizirati jer sam uvjeren da se mnogi u tom svijetu neće prepoznati. Možda najveći izazov predstavlja činjenica da živimo u svijetu gdje nas uvjeravaju da smo sami odgovorni za svoju sreću. Nisam siguran da je baš tako. Taj pritisak da budeš sretan je kao neki san koji u velikoj mjeri određuju bogatstvo, pozicija moći i slično. Zato mi se nameće pitanje jesmo li danas uopće sposobni za sreću. Ako nismo, tko ili što je za to kriv.
Na koji način bi ti taj slojevit svijet prebacio u kazalište?
Mislim da je on već u kazalištu jer se to događa ovdje i sad, ma koliko god se kazališta trudila prikazivati provjerene priče iz prošlosti, klasike iz kanona i slično. Mi koji idemo u kazalište, u njemu vidimo ovaj svijet, možda čak i još više onda kada je odsutan, kad osjetimo da nas se ono što se događa na sceni nimalo ne tiče.
U tom pogledu, ali i u pogledu tvog teksta, slovensko kazalište je, mislim, ipak korak-dva ispred hrvatskog i regionalnog. Dojma sam da bi u našem okruženju unutarnji cenzor u dramaturzima i redateljima izbrisao veliki dio teksta.
Ne čini mi se da je moj tekst toliko radikalan ili progresivan. Ovakav sadržaj nas okružuje, recimo, u televizijskoj produkciji koju tako oduševljeno gutamo, odavno je zastupljen na različite načine. Kazalište nije neki bezobrazni entitet. Kazalište smo mi koji ga stvaramo. Zato vjerujem da bi (možda čak i hoće) osoba koja smatra da ova drama zaslužuje da se postavi našla način da to učini. Neka to bude na velikoj sceni, u školskom toaletu ili pored kontejnera na ulici. Gdje postoji potreba za nekom pričom, postoji i način da se ona ispriča, ma koliko teško to bilo. Želim vjerovati da je to najvažnije za kazalište.
Kad smo kod potrebe, koliko su slovenskom i regionalnom kazalištu potrebni ovakvi tekstovi?
Ovo je teško i kompleksno pitanje na koje sa svojim autorskim iskustvom ne mogu odgovoriti. Rekao bih da me kao autora vodi potreba da pišem o onome što mi kao gledatelju fali. Bilo to puko predstavljanje, jezik ili nešto drugo. Smatram i to da ako je ovo moja potreba, onda je gotovo sigurno potreba i nekog drugog, jer mi nismo toliko jedinstveni koliko ponekad želimo da mislimo. Istina je, također, i to da su trenutno aktualne možda veće i presudnije teme u odnosu na intimne živote grupe relativno dobro situiranih mladih osoba.
Koji je tvoj ključ za kazalište koje se obraća tinejdžerima? Na koji način ih zavesti i zadržati u kazalištu?
Seznami za življenje su za sada jedini tekst iz kategorije tekstova za mlade koji sam napisao, tako da ne mogu reći da imam neki posebno zanimljiv odgovor na ovo pitanje. Mislim da je ključno da se problemima mladih ljudi bavimo kao stvarnim i relevantnim problemima, iako nam ponekad u kontekstu cijelog života oni izgledaju kao prolazni ili čak naivni. U tinejdžerskim godinama je možda najdragocjeniji osjećaj onaj kada te netko čuje i uvažava, a što se mene tiče i dalje je tako. Ako je kazalište živo, ili bolje reći potrebno, onda je svejedno gledamo li Godota ili se na sceni psuje o drogama i seksu.
Na kraju, možeš li izdvojiti pokoju crticu ili monolog iz drame koji ti se čini posebno važnim, zanimljivim…?
Miha, možda najodbojniji lik u mojoj drami, na kraju drugog čina kaže: „Jer to je u principu sva razlika, ako si mrtav, ne možeš više ništa, a ako si živ, ne možeš baš sve, ali možeš makar ponešto, recimo da pizdiš zbog toga što ne možeš ništa, a ako te netko pritom sasluša, možda je to skroz dovoljno. Bar na kratko. Ima onih što šetaju po snijegu i crtaju da bi to poslije iz helikoptera fotkali, ako je to smisao života i to je isto kul.“
Naslovna fotografija: Lucija Rosc
Ostale intervjue iz serijala pročitajte ovdje:
- IVAN GRČIĆ: „U kazalištu za djecu posebno me zanimaju fantastika, mistika, komedija zabune i spoj s klaunerijom“
- JAKA ANDREJ VOJEVEC: „Kod online nasilja fraza ‘živimo u različitim svjetovima’ prestaje biti fraza“
- DORA GOLUB: “Možda ne mogu rješavati društvene probleme, ali mogu povremeno nekome ponuditi ruku kad ga šutnu na pod”
- TEODORA KIPA: „Osoba koja odrasta bez pažnje najbližih sklonija je emotivnoj manipulaciji i čeka je puno borbi u životu“
- SARA LUSTIG: “Bilo bi jako zanimljivo da tekst postavi netko tko nije u mojoj glavi“
