Napomena: kritika je izvorno objavljena na portalu sigledal.org
Kazalište je živ organizam koji je od samih početaka krasila brzina reakcije na društvene fenomene i krivine. Nažalost, u posljednje vrijeme, barem u Hrvatskoj, ono prečesto zaboravlja na tu svoju važnu karakteristiku i funkciju, posebice u predstavama usmjerenim djeci. U njima, čast izuzecima, uglavnom bivamo prepušteni pričama koje nemaju nikakav kontakt s problemima s kojima se danas susreću i zabavama kojima se prepuštaju djeca i mladi.
Nakon ovog turobnog uvoda, odmah recimo da predstava o kojoj pišemo nema nikakve poveznice s hrvatskim žmirenjem na stvarnost, štoviše. „Vsi tukaj, svi skupaj“, ljubljanskog Mini teatra spada u predstave koje ne samo da osjećaju stvarnost, već izviru iz nje, odnosno nastaju kao direktna reakcija na nju. Tu stvarnost, odnosno jedan od njenih aktualnih i živih fenomena, predstava ni ne pokušava sakriti, već joj se u potpunosti potčinjuje.
U žarištu teksta Mirne Rustemović, nastalog po motivima slikovnica „Vsi tukaj, vsi skupaj“, Anje Tuckerman i Tine Shulz te „Kako se je pogumni očka nehal bajti tujcev“ Rafika Schamija i Olea Konneckea nalaze se razni oblici suvremenih migranata, od turista i putnika kroz život do egzistencijalnih i ratnih izbjeglica i azilanata. I dok se ovi prvi fino uklapaju u ideju svijeta kao globalnog sela, potonji su, političkim i drugim prljavim igrama pretočeni u gole brojke, ekonomsku računicu, dežurne krivce, idealnu temu za preusmjeravanje pažnje javnosti… da skratimo, u neprijatelja broj jedan. Na taj način, izgubivši prvo vlastiti dom, jezik i dostojanstvo, ostaju i bez nade.
Kada i kako se boriti protiv tog zastrašujućeg i nehumanog pretvaranja očajnika u okrutnike? Od prvih koraka, na sve moguće načine, pa tako i kazalištem. Postavivši si jasan cilj – objasniti malenim gledateljima da su ljudi koji govore (i) drugim jezikom te izgledaju nešto drukčije njihovi, istina daleki, ali rođaci – Rustemović je oblikovala tekst koji kroz niz epizoda naslonjenih na bogatstvo razlika u govoru i boji kože, briše stvarne i važne razlike. Svi mi želimo biti sretni, voljeti i družiti se s prijateljima, sličnim i različitim. Ograde pred nas stavljaju nedohvatljivi veliki čiji se predstavnik u predstavi, junakinjin otac, boji stranaca. I dok Rustemović u tekstu problem velikih (u pomalo zbrzanom kraju) rješava tatinom pobjedom nad strahom, realnost nam govori da istinske promjene mogu doći upravo poučavanjem malenih. Oni veliki teško se mijenjaju.
No odmaknimo se od teme i usmjerimo na strukturu. Poput zbrzanog kraja, i ostale su epizode tek skice koje ne teže suptilnosti, već su usmjerene tek jednoj funkciji – potvrdi ideje predstave. Žrtvom takvog koncepta pokazao se umjetnički sloj predstave koji je, nauštrb pedagoškog sloja, potisnut u drugi plan. I redatelj Robert Waltl „potčinio“ se pedagoškom sloju, ne usmjerivši se prema izvedbenoj suptilizaciji teksta, već ga pretočivši u čistu i jasnu, zgodnu i dinamičnu igru izvođača i lutaka (autori simpatičnih dječjih lutaka-igračaka i funkcionalnog prostora oblikovanog kubusima su Milica Grbić Komazec i Nikola Komazec) u kojoj su izvođači ujedno pripovjedači, odnosno predavači (igra slojevima teatra tek je na pokojem mjestu naznačena).
Nažalost, u izvedbi 22. decembra 2017. Vesna Vončina, Tadej Pišek i Andrei Lenart te posebice Maruša Majer nisu u potpunosti uspjeli prenijeti publici punoću igre, energije i dinamike. Vrlo zgodne i lakopamtljive songove (glazbu potpisuje Zvezdana Novakovič, a songove Olja Savičević Ivančević) pjevali su mlako te se na početku predstave i u nekim dijelovima osjećala lagana nelagoda, odnosno nedovoljna prisutnost u igri. No čim bi joj se prepustili, posebice Vončina i Pišek, scenska energija bi se dizala i uvlačila publiku u priču. Moramo pohvaliti i zgodnu povremenu grupnu animaciju lutaka (asistent za animaciju lutki Brane Vižintin).
Bez obzira na te izvedbene slabosti, predstava “Vsi tukaj, svi skupaj” progovorila je o vrlo važnoj i aktualnoj temi, obrativši se djeci kao budućim graditeljima društva na direktan način, bez suptilnosti i okolišanja. Uostalom, neke stvari se i treba jasno i glasno izreći. Između ostalih i činjenicu da smo svi, bez obzira na boju kože i jezik kojim govorimo, ljudi i da svi imamo pravo na barem osnove egzistencije, između ostaloga na ljubav, prijateljstvo, dostojanstvo i nadu.
