Iako mu je već neko vrijeme publika iz naslova u drugom planu (što nije kritika, već konstatacija), Zagrebačko kazalište mladih svoj je 70. rođendan odlučilo proslaviti upravo predstavom za mlade – bezvremenom i svevremenom Carrollovom i našom junakinjom „Alisom u zemlji čudesa“. Kako i dolikuje već godinama ponajboljem kazalištu u Zagrebu i zemlji, napravilo je to (kvalitativno) velikom i moćnom predstavom koja se ciljanoj publici obraća s punim poštovanjem, nudeći joj se na više razina, samim time očekujući da joj se gledatelji u potpunosti predaju te povremeno vraćaju.
„Alisa u zemlji čudesa“ jedno je od onih književnih čudesa koja nam, ma koliko im se puta vraćali, uvijek otkriju neki novi kutak, pogled ili ideju. Samim time filmašima, kazalištarcima i ostalim umjetničkim tragalcima predstavlja neodoljiv izazov i odličnu platformu za obračun s vremenskim demonima i prostornim monstrumima koji ih okružuju. Ivor Martinić u svojoj se Alisi odlučio obračunati s univerzalnim problemom odrastanja koje nametanjem „odraslih“ konvencija, ispiranjem mozga i kuhanjem juhe od strogo kontroliranih riječi djeci na izlaznim vratima iz djetinjstva oduzima pravo ostati djeca. Alisa odbija tako odrastati te putujući i obračunavajući se s vlastitom zemljom čudesa spoznaje da je nametnuta odraslost tek jedna od mogućnosti. Druga je, i njoj i nama puno bliža, zauvijek biti djeca (da ni odrasla odraslost ne treba biti nužno siva potvrđuje gusjenica na kraju predstave koja se u svojim zrelim danima pretvara u leptira). Iako dežurno brundalo može reći da Martinić svojim pogledom na Alisu nije otkrio toplu vodu, dežurni kritik će mu odgovoriti da je i bez nje oblikovao vrlo mudar, privlačan i efektno zaokružen tekst koji ne nameće gledateljima gotova rješenja, već ih uspješno uvlači u fino oblikovana vela metafora. No sad slijedi neočekivani obrat – ma koliko bio privlačan, do kraja naše kritike tekst će se prometnuti u glavnog „negativca“.
Martinićevu Alisu na scenu su prenijele redateljica Renata Carola Gatica i Tamara Kučinović (po programskoj knjižici potpisuje lutkarsku dramaturgiju i animaciju, no njen pečat osjetno nadrasta ta dva zadatka), uz pomoć dramaturginje i pomoćnice redateljice(/a) Ivane Đule. Njihovom silno poetičnom scenskom ruhu (u kojemu jasno iščitavamo poetiku Tamare Kučinović) ispunjenom vrlo efektnim i privlačnim vizualnim rješenjima i izvedbenim iznenađenjima tekst je postao svojevrstan kamen spoticanja. Iako je riječ, kao što smo nešto ranije spomenuli, o zaista dobrom tekstu. No bez obzira na kvalitetu, dijalozi su u većini scena bili predugi te su postajali kočnica u iščekivanju novih scenskih igara. Razlog tomu je jednostavan – kazalište se najbolje osjeća u izvedbenoj punoći u kojoj paralelno progovara scenografijom, rasvjetom, bojama, pokretima, mimikom, zvukovima, animacijom predmeta, najlona, zvuka i tijela, grupe, riječju (ravnopravnom drugim elementima, a ne nadmoćnom)… Sve to dijalozi su gurali u drugi plan, siromašeći izvedbu i stvarajući svojevrsne prazne izvedbene rupe. Šteta jer trebalo je tek ponešto stisnuti i pokratiti dijaloge te ih „podčiniti“ izvedbenoj cjelini da dobijemo veliku predstavu za nešto veću djecu i sve ostale koji se tako osjećaju. No i ovako, „Alisa u zemlji čudesa“ odlična je, poetična i začudna predstava koja će ostaviti traga u svakom gledatelju. I to prvenstveno scenskim i vizualnim iznenađenjima koja potvrđuju da kazalište i danas, u vremenu tehnoloških ludila (možda danas više nego ikad), može postati mjesto čiste čarolije.
Važan dio čarolije predstava zahvaljuje odličnom i vrlo uigranom ansamblu (izvedba 8. prosinca 2017.) predvođenom Anđelom Ramljak koja je jako dobro i sigurno vodila igru tijekom cijele predstave, uvjerljivo oblikujući Alisin ples po rubu između djetinjstva od kojega ne želi odustati i odraslosti u koju je guraju događaji. Tek je na pokojem mjestu nepotrebno i pomalo neoprezno skliznula u laganu infantilnost. Rakan Rushaidat bio je vrlo duhovit i zaigran Bijeli Zec, pridobivši publiku već prvim pomakom šake-repića, Sreten Mokrović fenomenalan kao začudna glava Gusjenice, Edvin Liverić odmjereno karikaturalan i groteskan kao Vojvotkinja, a Petar Leventić vrlo zgodno predozirana Kraljica. Duhoviti i uvjerljivi su bili i Vedran Živolić kao Kornjučo i Kralj te Dado Ćosić kao Kuharica i luckasti Ludi Klobučar, kao i Mateo Videk i Robert Budak u svojim ulogama. Barbara Prpić, Marica Vidušić i Tina Orlandini, činile su s Ramljak uigrane slojeve i osobine Alise, odlično ječeći i pretapajući se kroz slojeve njene svijesti.
Isidora Spasić i Igor Vasiljev napravili su, zajedno sa (su)redateljicama odličnu scenografiju uglavnom od najlona koji su predstavljali Alisinu unutrašnjost, a važnu ulogu u stvaranju atmosfere i poetičnosti prostora odigralo je svjetlo Aleksandra Čavleka. Začudne kostime u skladu s vizualnošću predstave potpisuje DECKER+KUTIĆ, a pokret Staša Zurovac. Sve je zaokružila odlična glazba Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrleta koja je išla od privlačnih industrijskih ritmova što su stvarali i zgušnjavali atmosferu napetosti do vrlo pjevnih, lakopamtljivih i melodičnih songova.
Zaključno, „Alisa u zemlji čudesa“ čudesna je predstava koja zavodi gledatelja izvedbenim slojem, nudeći mu, no ne i namećući rješenja te koja ponovo potvrđuje da se kazališni čin najbolje osjeća u svom totalnom izrazu.
