Napomena: kritika je izvorno objavljena 16. listopada 2017. na slovenskom portalu sigledal.org
Lutkarska kazališta iz Slovenije, posebice Lutkovno gledališče Ljubljana i Lutkovno gledališče Maribor, već su neko vrijeme zagrebačkim i hrvatskim gledateljima jedan od važnih prozora u suvremeno lutkarstvo. Zbog toga i u pravilu visoke kvalitete njihove su predstave na našem najvećem lutkarskom festivalu, Međunarodnom festivalu kazališta lutaka – PIF, pod posebnom lupom znalaca i sladokusaca. Ovogodišnji, jubilarni 50. PIF (kritiku pročitajte ovdje) ugostio je dvije slovenske predstave, „Negdje drugdje“, Lutkovnog gledališča Ljubljana i „San o zvijezdi“, Lutkovnog gledališča Maribor, a prije no što se usmjerimo na Ljubljančane, mala digresija – u žarištu obiju predstava je tema koju hrvatska lutkarska i dječja kazališta zaobilaze u popriličnom luku – smrt. Dok se naše predstave još uvijek, čast iznimkama, bave univerzalnim dječjim temama provučenim kroz uvijek iste bajke, slovenske kolege vrlo promišljeno suočavaju malene gledatelje s nečim što je svuda oko njih i čemu djeca u svojim nježnim godinama pristupaju daleko manje tragično, no što mi mislimo. Dokaz su tomu i dvije spomenute predstave. Tek se diskretno nadamo da smrt neće postati hit-tema (gledajući po posljednjim gostovanjima u Hrvatsku i na PIF, o smrti je progovorila i „Patka, Smrt i tulipan“, što već čini finu grupu predstava) jer time će, kako to već ide s hitovima, nestati promišljenosti. No pustimo trendove na miru i usmjerimo se Ljubljančanima.
Za razliku od „Račke“ i „Sna o zvijezdi“ (o kojoj će više riječi biti u sljedećoj kritici), predstava „Negdje drugdje“ nije predstava o smrti, već je smrt zastrašujuća i nezaobilazna posljedica njene teme. Autori Zala Dobovšek, Nina Šorak, Tin Grabnar, ujedno redatelj i Asja Kahrimanović Babnik, izvorna izvođačica, priču su oblikovali oko još jedne mračne točke – rata. I dok je smrt neminovna i ne možemo joj pobjeći, rat je naša vlastita izmišljotina u kojoj se veliki svađaju zbog svojih (malih) razloga i ciljeva, dok mali pate i pogibaju, bez ikakva razloga. U centru priče je djevojčica koja sjedi za klupom neke nepoznate škole, grada, države i pripovijeda vlastitu priču o ugodi djetinjstva i prijateljstvu sa psom koje naprasno prekida rat. Rat nejasan i nerazumljiv, mračan i moćan, rat u kojemu malena junakinja ključnu bitku vodi oko vlastitog parka kao zadnjeg kutka djetinjstva.
Gradeći priču, djevojčica stol pretvara u školsku ploču, odnosno u prostor djetinjstva i rata. Ta ploča nije tek statična ploha što priziva kredu, već magičan prostor u kojemu djevojčini crteži ožive, postajući prostor njene nutrine, njena nekadašnjeg života. Ključan je izvedbeni trenutak predstave onaj u kojemu nacrtani psić, zahvaljujući odličnoj stop animaciji Matije Medveda i Lee Vučko i animaciji Kolje Sakside, oživi. U tom trenutku sve postaje moguće, pa i to da bezbrižno djetinjstvo kao životno pravo svakog djeteta naprosto nestane.
Prenijevši vizualni sloj predstave na oživjelu interaktivnu ploču, redatelj Tin Grabnar stvorio je efekt iznenađenja te vrlo zahvalan prostor za praćenje priče. Ploča je ujedno omogućila vrlo zgodne intermedijalne igre i pretapanja poput komunikacije stvarne glumice i njenog nacrtanog psa, preplitanja animiranog vojnog odijela i stvarne glave… čime su ta dvodimenzionalna događanja snažno zasjekla stvarnost, umiješavši se u nju, u isto vrijeme povukavši (nekadašnju) stvarnost u sebe. Na taj način poništile su se ograde između teatra i teatra u teatru, a priča, odnosno rat, postala je scenska stvarnost, preskakanjem slojeva fikcije opasno se približivši stvarnoj stvarnosti. Koliko su priča i predstava prodrle do gledatelja pokazala je najdojmljivija scena predstave – akcija oslobađanja parka, u kojoj je nakon par granata psić ostao ležati. Bez verbalnog komentara pripovjedačice, tek uz suze koje su iz spužve potekle po ploči. Osim što je u njoj odlično iskorišten izvedbeni medij, scena je na silno dojmljiv način ukazala na promišljen odnos autora predstave prema gledateljima – ključni i najdramatičniji trenuci, poetikom omotani, nude se djeci bez dociranja, ukazivanja i dodatnih pojašnjavanja.
Izvođačica Ajda Toman bila je vrlo sugestivna cijelim tijekom predstave, sigurno i fino vodeći priču, dječjom mekoćom i nevinošću pokreta i pripovijedanja uvjerljivo oblikujući dubinski tužnu djevojčicu kojoj je vanjski svijet presjekao djetinjstvo, ali je nije slomio, već ojačao. Djevojčicu koja, rezimirajući svoju mračnu životnu epizodu, okreće novi list prema novim sretnim epizodama. Dodatno ju je fizički umanjila jako zgodno riješena uvećana scena koju potpisuju Sandra Birjukov, Marjetka Valjavec, Iztok Bobič, Zoran Srdič, Polona Černe, Uroš Mehle, Matija Medved i Boštjan Čadež. Sara Smrajc Žnidaršič kostimom se uspješno prilagodila temi, a gotovo opipljivu atmosferu rata i sjete glazbom je oblikovao Mitja Vrhovnik Smrekar.
Iako je prva izvedba predstave na PIF-u imala ponešto tehničkih problema poput mjestimičnog nepoklapanja krede i animacije, to nije nimalo umanjilo odličan dojam. Predstava nas je oduševila na svim razinama – od odabira mračne, no djeci i odraslima vrlo važne teme preko mudrog pristupa toj temi do izuzetno dojmljivog i kreativnog izvedbenog izraza. Izraza koji potvrđuje da se lutkarstvo i animacija ne smiju ukopati u tradicionalnim tehnikama, već se moraju prepustiti (i) novim tehnologijama koje im u spoju s kreativnošću nude beskrajne mogućnosti širenja i razvijanja. A lutkarstvo i kazalište to jesu i(li) trebaju biti – prostori beskrajne kreativne i izvedbene slobode.
