Napomena: kritika je izvorno objavljena 1. veljače 2018. u Vijencu, br.624
Iako je to njegova trajna tendencija, kazalište za djecu i mlade u posljednje vrijeme naglašenije pokušava osvojiti sve mlađahne dobne skupine, od pelenaša do tinejdžera. Pojačavanjem ponude pelenašima stvara odličan temelj za svoju ključnu publiku – djecu od tri do deset godina, dok predstavama u kojima se obraća tinejdžerima zadržava „najzahtjevniju publiku“, gradeći u njoj čvrste temelje za prelazak u „velika“ kazališta. I dok kazališta diljem svijeta na taj način stvaraju gledatelje cjeloživotno zaražene izvedbenim umjetnostima, u Hrvatskoj je situacija bitno drukčija.
Predstave za tinejdžere u gradskim su kazalištima stvar slučaja koji se brzo gasi, dok se toj publici češće, kvalitetnije i hrabrije obraćaju nezavisna i kazališta iz manjih gradova. Očito, promišljenije i hrabrije na građenju repertoara i publike rade kazališta koja se sama financiraju i koja dobivaju zrnca od onih koja (punokrvno) financiramo mi.
Što se tiče predstava za bebače, situacija je slična, ako ne i gora. Dugogodišnji hit europskih lutkarskih i kazališta za djecu kod nas je gotovo nevidljiv, iako ima dugu tradiciju u predstavama Ivice Šimića i Vitomire Lončar. No oni su u svojim predstavama stavili naglasak na priču, što ih je ipak usmjerilo nešto starijim bebačima, dok doživljajno kazalište za prave pelenaše naša kazališta još nisu prepoznala. Trenutno ga na formalnom životu održava tek pokoji (vrlo zanimljiv) projekt nezavisne Sanje Tropp Frühwald i njezina VRUM Performing Arts Collectiva poput „Baja Buf“ te platforma Kliker koja bi trebala, no još nije uspjela, razviti tu miniscenu.
Zbog vladajuće suše jako nas je razveselila nova premijera Gradskoga kazališta lutaka Rijeka, „Gdje su nestale čarapice?“ autorice koncepta i redateljice Mile Čuljak. Riječ je o prvoj predstavi doživljajnog kazališta za bebe u Rijeci, ali i jednoj od prvih u našim lutkarskim i kazalištima za djecu. Nakon što vam približimo predstavu, pitat ćete se zašto je trebalo toliko vremena da dođe do Čarapica te kako to da svako gradsko kazalište usmjereno djeci nema barem jednu takvu predstavu na stalnom repertoaru.
„Gdje su nestale čarapice?“ nije klasična predstava, već izvedba koja u sebi sadržava plesne i glumačke elemente, animaciju, instalaciju te interakciju. Upravo interakcija, kao nezaobilazna kopča između izvođača i pelenaša, važan je riječki korak naprijed u odnosu na njihovu prethodnu predstavu za (nešto veće) bebače, „Beba Bebač“ (kritiku pročitajte ovdje). Druga važna razlika u odnosu na Bebača i ostale naše predstave za malene napuštanje je klasične priče, koja pelenašima ne znači mnogo.
Predstava je oblikovana u nekoliko pokretnih slika i scena – od razvlačenja šarenoga šatorskog krila-tepiha preko prostora igre, buđenja čarapica i prodiranja kroz to novo scensko tlo koje postaje brdašce, do stvaranja šatora u kojemu ožive čarapice i lampice. Svaka od tih pokretnih slika zavodila je djecu mekim oblicima, bojama, pokretima i promjenama, pozivajući ih na istraživanje. Vizualni identitet predstave osmislila je Mejra Mujičić, omotavši scenu u toplu crvenu boju, oblikujući je kružnim oblicima, od bijelih kružnica na crvenim kostimima do svjetlećih kugli, kuglica i šatora. Usporedno s vizualnošću, izvedbu je gradila „pentatonska“ glazba Adama Semijalca, koja je stvarala djeci poznatu, blisku i ugodnu zvučnu okolinu, opuštajući ih i uvlačeći u atmosferu, igru i suigru, koja je i ključ izvedbe.
S jedne strane suigre našli su se izvođači i koautori predstave Alex Đaković, David Petrović i Damir Orlić (intervju s Damirom Orlićem pročitajte ovdje), suptilno, a sveprisutno igrajući se sa samima sobom, vlastitim čarapicama-crvićima te preplećući se međusobno, istodobno nenametljivo dovodeći do djece dijelove igre, od kugli do kuglica u štramplicama, rušeći time rampe i fino ih uvlačeći u sukreiranje scenske igre. Na izvedbi u subotu 20. siječnja u potpunosti su uvukli bebače koji su joj, kao prave male individue, pristupili bitno različito. Neki su odmah prodrli u prostor igre, drugi su je proučavali u čudu, treći se ohrabrili uz roditeljsko dopuštenje. Svatko uzimajući iz predstave sloj i elemente njemu zanimljive – od statične i pokretne vizualnosti preko glazbe do međusobne i komunikacije s izvođačima.
Redateljica Mila Čuljak pronašla je pravu mjeru i na mikro- i na makroplanu, oblikujući predstavu koja fino doziranim iznenađenjima i trajanjem nije dopustila djeci dosadu, štoviše, otvorila im je apetit za još igre. No jedno od ključnih pravila igre s djecom jest prekinuti kad je najbolje jer tada žele još. Nažalost, u hrvatskim kazalištima to još još ne mogu dobiti. Nadamo se da će se to brzo promijeniti te da će Čarapice biti prve u bogatu nizu predstava doživljajnog kazališta za pelenaše.
