Kad se mržnja osamostali

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
Predstava 'Mladež bez Boga' pametno i oštro te izvedbeno uvjerljivo progovara o suvremenoj mladeži u kojoj buja mržnja, osamostaljena i odvojena od odraslih autoriteta. Mržnja kao plod i spoj svijeta, što briše granice između virtualnosti i stvarnosti i u kojemu bogovi igara postaju samoproglašeni bogovi stvarnosti, života i životne selekcije

Napomena: kritika je izvorno objavljena 28. veljače 2019. U Vijencu, br. 652

Usred ključanja nacizma, 1938, austrijski književnik Ödön von Horváth objavio je roman „Mladež bez Boga“, izloživši u njemu izravnu kritiku društva u kojemu je sve bilo spremno za skoro bjesomučno krvoproliće. Ključ društva, dobro je znano, leži u njegovoj mladosti. Kad u njoj zlo uhvati korijen, razum i ljudske vrijednosti potpisuju kapitulaciju. Horváth je toga svjestan te roman usmjerava upravo prema mladeži, već dobrano zapečenoj sa svih strana, suočavajući je s glasom razuma u nerazumu – profesora koji tvrdi da su… i crnci ljudi. Osamdesetak godina i nekoliko ratova poslije, mržnja, naslonjena na rečenicu iz romana Mi živimo dalje, a ipak smo mrtvi, nastavlja se širiti Europom i svijetom, puštajući duboko korijenje u nekoj novoj mladeži koja ponovo odbacuje boga, odlučujući preuzeti stvar u vlastite… božanske ruke. A kad zlo uhvati korijen u mladosti…

Borut Šeparović odlučio je u predstavi „Mladež bez Boga“ progovoriti o suvremenoj mladeži i osuvremenjenim oblicima mržnje koja kuha diljem ovog opasno izranjavana planeta. Samim time Horváthovu općenitost odlučio je konkretizirati, posluživši se u tomu (i) djelom „Heroji: masovna ubojstva i samoubojstva“. U njemu autor Franco Bifo Berardi piše o mlađahnim okrutnicima današnjice, (samo)ubojicama koje su izvele masovne pokolje po školama u Americi i Europi, preuzimajući na sebe uloge bogova, selektora života i mučenika vlastitih religija. Iako bismo im na prvu mogli zamjeriti da kroz Heroje ne progovara o lokalnim mlađahnim mržnjama i mrziteljima, kojih ima sasvim dovoljno za predstavu-dvije, ovakva (tek) vremenska lokalizacija mržnje odlično je poslužila Šeparoviću i Ivani Vuković, suautorici teksta i sudramaturginji, da ukažu na važne pomake u poimanju svijeta i građenju mržnje u posljednjih osamdesetak godina.

Dok je mržnja u nacističkoj Njemačkoj rasla u svim zakucima društva, od radija, javnih okupljanja i događaja na ulici do roditeljskog doma, suvremena mržnja mladih na neki se način distancirala od ljudi, osamostalivši se. Iako važnu ulogu u podjelama i dalje imaju birtija, politika i društvo, ključni klik predstava vidi u virtualnom svijetu – od društvenih medija koji su od inicijatora i motivatora za činjenje „degradirani“ u poziciju svjedoka (što ukazuje na osjećaj nedodirljivosti) do računalnih igara. Upravo one čine se presudnima u stvaranju novih generacija mladih mrzitelja koji, provodeći vrijeme u virtualnim svjetovima, prepisuju virtualnost u stvarnost te vlastitu „božansku poziciju“ iz igara u stvarni svijet.

Dvostruku dvojnost – Horváthovu općenitost i Berardijevu konkretnost zla te virtualnost i stvarnost – Šeparović je na izvedbenom planu oblikovao prepletanjem dviju priča te žive izvedbe i virtualne snimke na uvećanim mobilnim zaslonima (odlično scenografsko rješenje potpisuju Šeparović i Konrad Mulvaj). U takvu je svijetu profesor iz Horváthova romana (Rakan Rushaidat) progovorio kroz snimku na mobitelu, pomaknuvši utjecanje na mlade sa žive riječi na video, dok su se okrutnosti duplirale – kroz scensku igru i fotke mobitelom, odmaknute od žive izvedbe minimalnim vremenskim pomakom i „autorskom komentarom“. Ta dvostrukost viđenja istodobno je podcrtavala okrutnosti i bezobzirnosti te ih pretakala u tek fikcionalni zapis.

Da ne ostane sve na igri stvarnosti i virtualnosti, pobrinuli su se oblikovatelj snažnog, nabrijanog i rječitog pokreta Damir Klemenić te odlični mladi glumci Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Ivana Gulin, Ugo Korani, Ivan Pašalić i Bernard Tomić, odigravši predstavu u cjelini bez pada energije i koncentracije. Stvorili su ujedno nekoliko zanimljivih i duhovitih scena poput one ubijanja ljudi koji se pretvaraju u neumrle zombije. Ta scena, koja se paralelno odvijala kroz plan pripovjedača, udarača i udaranog, razbivši čin i gradirajući ga do duhovitih minijatura, bila je i ključna u izjednačavanju virtualnog i stvarnog svijeta, odnosno ubojstva. Samim time, autori su nam ključ okrutnosti „podmetnuli“ zapakiran humorom, pretvorivši nas, na neki način, u njegove „odobravatelje“.

Tomić je u igri podcrtao samouvjerenu i opipljivu okrutnost, Barukčić lakoću nestalnosti, s posebice duhovitom epizodom ubijanoga zombija. Pašalić je bio vrlo uvjerljiv i kao napadač i kao žrtva, dok je Korani fino prodirao iz drugoga plana. Gulinova je zavodila prepletom okrutnosti, zavodljivosti i ironije, dok je Dujmovićeva, kao sjenoviti i tek prisutni avatar te potom jedini preživjeli ubojica (Anders Behring), bila ključ povezivanja i čitanja suvremenoga svijeta. Odlično su funkcionirali i kao tim, neopterećeno i prirodno rabeći mobitele i laptope u izvedbi, ne pretvorivši ih u uteg, već sastavni dio izvedbe.

Zaključno, predstava „Mladež bez Boga“ pametno i oštro te izvedbeno uvjerljivo progovara o suvremenoj mladeži u kojoj buja mržnja, osamostaljena i odvojena od odraslih autoriteta. Mržnja kao plod i spoj svijeta, što briše granice između virtualnosti i stvarnosti i u kojemu bogovi igara postaju samoproglašeni bogovi stvarnosti, života i životne selekcije.

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.