Kraj kao kič-buntovnik bez razloga

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
Predstava „San o zvijezdi“, Lutkovnog gledališča Maribor, scenska je pripovijetka o smrti(ma) koju odlikuju omerzuovska prepoznatljiva atmosfera i vizualna privlačnost, ali i promašen kraj koji poput kič-buntovnika bez razloga dobrim dijelom ruši ili barem dovodi u pitanje ostatak predstave

Napomena: kritika je izvorno objavljena 26. listopada 2017. na slovenskom portalu sigledal.org pod naslovom „Konec, ki ruši celoto“

Silvan Omerzu stari je znanac Međunarodnog festivala kazališta lutaka – PIF. Svojom vizualnom posebnošću, usporenom radnjom što stvara finu nelagodu te potisnutom energijom i pomakom u grotesku gradi prepoznatljive svjetove koji su dobar dio publike, među kojima i nas, čvrsto vezali uz sebe. Svako novo gostovanje dočekivali smo s velikim apetitom, a tako je bilo i s posljednjim, „Snom o zvijezdi“, s kojim je Lutkovno gledališče Maribor gostovalo na 50. PIF-u, održanom u Zagrebu od 16. do 22. rujna 2017.

Predstava je inspirirana istoimenom pričom Charlesa Dickensa koju je Omerzu, autor dramatizacije, režije i likovnog sloja, uz pomoć dramaturginje Katarine Klančnik Kocutar maksimalno ogolio od konteksta, oblikujući je kao put u tri (smrtna) koraka – sestrice, majke i konačno samog junaka. Između tih smrti ne događa se gotovo ništa, nema zapleta niti gradacije, tek protoka vremena, čime su smrti izgubile ulogu kulminacije te postale sama događanja, odnosno u neku ruku same sebi svrhom.

Na prvi pogled predstava se dobro uklopila u Omerzuov kazališni svijet. Sadržajna ogoljelost fino se preplela i omotala s maksimalnom vizualnom očišćenošću svedenom na elegantne i vrlo privlačne drvene stolne lutke glatkih linija te pokoji rekvizit. Prvi problem predstave leži u činjenici da se početne ogoljene pozicije nisu razvijale niti gradirale, već tapkale na mjestu, očišćene od sadržajnog konteksta i mesa koje bi im dalo krila. To tapkanje pretočilo se i na scensku igru svedenu na statičan dijalog. I dok tu scensku pasivnost odrasli gledatelj može protumačiti kao isticanje stanja ispred djelovanja, svođenje života na tek predvorje smrti, predaju igri, odnosno sudbini… gledatelji kojima je predstava namijenjena, djeca od 6 godina naviše, u predstavi ipak neće tražiti koncept, već igru ili priču, za što će u dobroj mjeri ostati zakinuti.

Dodatni, ključan problem predstave, sam je kraj koji je djelovao poput šake u oko cjelini. Za razliku od prve dvije smrti koje su, u skladu s tihim, mirnim i statičnim (scenskim) životima, tek došle i prošle, junakova smrt oblikovana je poput (pretjerano) grandioznog finala – naslovna zvijezda u obliku zlatnog kaveza spustila se po junaka i odnijela ga u nebo, praćena prenapadnom glazbom Matije Krečiča. Možda bi to odudaranje od ostatka predstave funkcioniralo da je radnja rasla kroz gradaciju tuge, ritma ili nečeg trećeg ili da je smrt stigla kao spasenje i sjedinjenje, no život junaka protekao je u savršeno mirnom (i ugodno tugaljivom) iščekivanju vlastitoga kraja koji nije mogao biti nikakav drukčiji od istog takvog – mirnog.

Kad već spominjemo miran život i nemiran kraj, nameće se paralela s „Mirnim podstanarom iz istoimene pjesme Arsena Dedića u kojoj je naslovno „mirno i samo, neprimjetno biće“, završilo „sjajno, sjajno, sjajno, sjajno!“ („U postelji svojoj, u toploj rijeci krvi“). Za razliku od pjesme koju je Dedić u svim aspektima oblikovao oko i zbog obrata, gradeći je kroz sadržajni, stilski i zvučni sukob, u Snu o zvijezdi obrat je djelovao poput viška ili greške, sasvim nepotrebno usmjerivši reflektor na život koji je došao i prošao u sjeni.

Barbara Jamšek, Metka Jurc i Elena Volpi sugestivno su i sa sviješću o ciljanoj publici ispričale priču, dok su vizualno, u crnim, Dickensonovim vremenom urešenim haljinama (kostimografkinja Mojca Bernjak), djelovale pomalo nezgrapno. Posebice u neskladu s obasjanom (Enver Ibrahimagić) i vizualno čistom scenom.

Zaključno, predstava „San o zvijezdi“ scenska je pripovijetka o smrti(ma) koju odlikuju omerzuovska prepoznatljiva atmosfera i vizualna privlačnost, ali i promašen kraj koji poput kič-buntovnika bez razloga dobrim dijelom ruši ili barem dovodi u pitanje ostatak predstave.

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.