Intervju sa Moranom Dolenc
Na koji način pozorište za decu i mlade (ili pozorište uopšte) može posredovati u nošenju sa traumom?
Mislim da kazalište može posredovati u nošenju s nekom traumom na najbolji mogući način. Ne samo kazalište nego i umjetnost općenito. Višekratno mi se to potvrdilo, a prvi puta sam to osobno doživjela kad sam vodila jednu djevojčicu razvedenih roditelja na predstavu o toj temi. Ona kao da je proživjela katarzu i izašla je iz dvorane kao preporođena pobjednica Svemira. Naravno, to se ne bi dogodilo da predstava nije bila odlična! Tada sam uistinu shvatila moć kazališta. Oduvijek sam željela biti stvarateljica predstava koje mijenjaju ljude ili im otvaraju vidike i vrata mašte koja onda opet radi svoje, jer je baš mene susret s kazalištem tako promijenio…
Budući da ni glavni junak vaše predstave ne govori, rešili ste da se poslužite njegovim načinom komunikacije, te da nam ovu priču ispričate kroz simbole i druge pozorišne kodove. Da li je izazovnije na taj način pričati o škakljivim temama, ili kroz njihovo verbalizovanje? Šta donosi jedan, a šta drugi pristup?
Od malih nogu sam zaljubljena u lutkarstvo jer je njegova srž oživljavanje neživog, davanje duše predmetima. Ti predmeti su posrednici između animatora i publike i njihova važnost i uloga je ogromna. Oni sve smiju i sve mogu i svojom su pojavom meni snažniji od same riječi. Već samim odabirom lutke, lutkari daju neki simbol svojoj lutki. Mlađoj publici koja se od malih nogu susreće s tim principom u kućnom okruženju, kroz igru s igračkama, direktnije je i jednostavnije prihvatiti i razgovarat o nekim temama koje su bolnije, teže, škakljivije ili kako god ih nazvali, pa je lutka onda tu sjajan medijator. Smatram da je kroz lutku, predmete, slike, kroz vizualno snažnije komunicirati s publikom. Riječi nam tu uvijek mogu pomoći. Ali meni su one obično u drugom planu, barem u mojem kazališnom izražaju.
Stanje pozorišta za decu i mlade u regionu je takvo da su sredstva finansiranja često vrlo oskudna, što nekada dovodi do umetničkih i estetskih izbora koji su ekološki svesniji. Koliko je važna svest o ekološkom pristupu produciranu jedne pozorišne predstave danas? Da li to treba da bude nužnost ili svesna odluka i prioritet?
Mislim da je stvar šira. Ako smo kao ljudi ekološki osviješteni onda ćemo to aplicirati u svakom segmentu našeg života, pa onda i u našim poslovima. Lutkarstvo koje oduvijek volim ima taj sakupljački, volim reći hrčak moment jer stvaranje novog iz starog je meni jako ispunjavajuće. Taj bric-à-brac, diy, buvljak stil je za mene neiscrpan izvor inspiracije pa često posežem baš za starim predmetima za svoje scenografije i lutke. Ako mi to estetski ne odgovara za neku predstavu onda obično posežem za prirodnim materijalima. Mislim da bi nam ekološki pristup u svemu trebao biti nužan i svjesni prioritet.
Utisci publike o predstavi ,,Laboratorija života”
– Predstava je bila odlična, najzanimljivija mi je bila scena zemljotresa kada se glumac uplašio. (Učenik, 10)
– Došla sam na predstavu sa sinom, iako meni nije prvi put na FEP-u od velike važnosti mi je bilo da njega dovedem i probam da mu približim pozorište. Najbitnije mi je da su deca zadovoljna programom, usrećuje me kada ih vidim kako izlaze srećni sa predstava i razmenjuju utiske. (Sekretarka međuopštinske organizacije slepih, 54)
– Dopao mi se entuzijazam glumca, predstavu je odlično odigrao. Ne viđa se svaki dan nešto što ima formu putujućeg pozorišta i svakako pozdravljam smelost izbora forme za monodramu namenjenu deci. (Dizajner zvuka, 32)
Prikupila: Vanja Stepanović
Naslovna fotografija preuzeta sa https://nfoto.hr/
