Jednom davno, u nekom dalekom svijetu iza šest mora i devet gora, bajke i lutke pojele su vučića, nahranile sedam kozlića i pomirile tri praščića, pa krenule u razgovor, sklopile dogovor i potpisale ugovor o vječnoj ljubavi… u toj slozi živjele su sretno do kraja balade. No jesu li i gledatelji (bili) sretni njihovom ljubavlju? Pokatkad jesu, no prečesto nisu. Posebice kad bi se jedno od njihove djece razvilo u tek klasičnu predstavu vjernu originalu, „jer svaka nova generacija ima pravo na originalnu Snjeguljicu, Crvenkapicu, Ivicu, Maricu, Vješticu i čokoladnu kućicu“…
Bajka koja se svojim klasičnim inscenacijama najviše zamjerila piscu ovih zločestih redaka je Andersenova „Snježna kraljica“ koja ima taj peh da je mnogi umjetnici vide na vrlo sličan način uz veliku, bijelu i strašnu naslovnu antagonisticu nataknutu na štap(ove). Zašto se onda primio pisanja teksta upravo o toj bajci? Da brunda, mudruje i kritizira iz sigurnih daljina? Ne, nego da hvali jer „Snježna kraljica“ Lutkovnog gledališča Maribor nije nimalo nalik brojnim klasičnim kopijama. To pokazuje već sam naslovni lik koji je tek pojam, a ne lutka u bijelom što se nadvija nad scenom, strašeći i plašeći. No krenimo redom…
Redatelj Tin Grabnar, uz dramaturginju Ninu Šorak, odlučio je znanoj bajci strgnuti plašt bjeline, prašine i starine, i pretočiti je u izuzetno zanimljivu izvedbenu igru lutke i zvuka, predstavu dobrim dijelom odteretivši od konteksta i suvišnih riječi. Uvodni dio, druženje velike sestrice Gerde i malenog zaigranog Kaya, oblikovao je kroz klasičnu, zgodnu i preciznu igru stolnih lutaka, da bi sam zaplet, Kayev odlazak u ledeni svijet snijega i kraljice, oblikovao kao spoj dječakova nestašluka, nespretnosti i legende, maksimalno utišavši utjecaj potonje. Samim time, ključ rješenja pao je u potpunosti u ruke malene Gerde.
Gerdino putovanje stvarnim i nestvarnim prostorima, snom i maštom, Grabnar je oblikovao najapstraktnijim umjetničkim izrazom – zvukom, ne zanemarivši pritom niti vizualnu igru. Naime, putovanje auditivnim prostorima izgradio je igrom uporabnim predmetima uz pomoć kojih su izvođači stvarali ritam i zvuk, komentirajući, parodirajući, nadograđujući i zamjenjujući riječi te stvarajući vrlo privlačnu i duhovitu igru predmetima. Na taj način pred gledateljem se gradio zaigrani „radiofonski studio“, demonstrirajući vizualne potencijale zvuka i zvučne potencijale vizualnosti. Problem je tog dijela predstave, paradoksalno, u zaigranosti koja je u jednom trenutku nadvladala priču, pretjerano se oduživši te pomalo postavši sama sebi svrhom. Šteta jer cjelina bi puno bolje i kompaktnije funkcionirala bez nekoliko epizoda i zvučnih slika. No i uz taj lagani pad, mariborska Snježna kraljica djelovala je svježe, zaigrano i zabavno, u čemu su veliku ulogu odigrali izvođači.
Barbara Jamšek i Miha Bezeljak bili su vrlo precizni u prvom, klasičnom lutkarskom dijelu, u tek nekoliko scena upisavši u Kaya i Gerdu bratsko-sestrinsku ljubav te s Kayeve strane dječju znatiželju i zaigranost, a s Gerdine dječju ozbiljnost i osjećaj odgovornosti prema mlađem bratu. U drugom dijelu vrlo su duhovito preuzeli ulogu Gerde i okoline koja se gradi oko nje, oživivši predmete oko sebe te gestama i mimikom pojačavši zabavu i igru koju su gradili pred publikom.
Odličnu scenografiju oblikovala je Darka Erdelji, prvi dio efektno ugradivši u kružnu scenu – stol iz kojega su izlazili potrebni rekviziti, gradeći efektan drveni minimalizam. Taj minimalizam putem se pretvorio u ugodni nered oblikovan od niza uporabnih i manje uporabnih predmeta, od šalica i vrča do balona i cijevi za vodu. Samim time, mir početne obiteljske idile zamijenio je kaos novonastale situacije. Nenametljivim mladenačkim kostimima Mojca Bernjak nije prekrila scenu i radnju, povukavši izvođače u diskreciju drugog plana.
Zaključno, „Snježna kraljica“ Lutkovnog gledališča Maribor uspješno se odmakla od zadanosti u koju često upadaju scenske inačice naslovne bajke, oblikujući se u svježem i vrlo zabavnom spoju precizne vizualnosti i vrlo zabavne i atraktivne auditivnosti.