Homoseksualnost se na sceni počesto omata u karikaturalni veo koji glumcima uglavnom osigurava lake osmijehe publike. S druge strane, ta ih lakoća zavođenja prečesto ponese i odnese u zamku stereotipnosti koja se pretače u promašenu plošnost. A homoseksualnost nema nikakve veze s plošnošću. Ona je, poput njene sestre heteroseksualnosti, splet svih dimenzija svijeta pretočenih u osjećaje sreće, tuge, iščekivanja i nade, potpune punoće i krajnje praznine.
Da ne bi upao u zamku zavodljive stereotipizacije, Domagoj Mrkonjić se u monodrami „Ja imam lutku u ormaru“ (režija Vjera Vidov, dramaturgija Filip Jurjević; Olginu kritiku pročitajte ovdje) niti u jednom trenutku nije prepustio lakoći zavođenja karikaturom. Sasvim suprotno, glavnog je junaka Juliana oblikovao punokrvnim i slojevitim likom koji ne progovara o svom ljubavnom odabiru prvoloptaškim izvanjskim karakteristikama, već složenim unutarnjim svijetom i (unutarnjim) dijalogom s okolinom. Na taj je način vjerno oblikovao ideju koju je autorica María Inés Falconi upisala u komad, počevši od samog naslova.
A u naslovu je sve već na prvi pogled jasno. U ovom našem krajnje podijeljenom svijetu, u kojemu se čak i dućani s dječjom odjećom dijele na plavi dio za dječake i roza za djevojčice, lutka iz naslova pripada djevojčicama. Dakle Julian se više voli igrati sa ženskim igračkama, u njemu je izraženija ženska strana. Činjenica da je lutka još uvijek u ormaru ukazuje na doslovno skrivanje igračke, ali i junakovih osjećaja koji postaju njegova nježna, krhka i vrijedna tajna. Ta tajna nije prisutna od početka priče, već polako, fino i nenametljivo raste u Julianu, diskretno gradirajući od odbacivanja nogometne lopte preko navlačenja haljinice u igri čajanke do krađe sestrine naslovne lutke te njenog potajnog češljanja u kadi. S tim laganim rastom gradi se i spoznaja gledatelja o junakovim osjećajima koji, u trenutku kad se u potpunosti oblikuju, nisu nikakvo iznenađenje, već logičan i očekivan rezultat. Slijedi polako otvaranje vrata ormara, od priznanja samome sebi, potom prijatelju i obitelji, da bi na kraju ostao otac kao predstavnik tradicionalnih pogleda u kojima je muškarac isključivo vezan uz žene, nogometnu loptu i lokalni nogometni klub (u ovom slučaju West Ham).
Mrkonjić je u svom junaku u prvi plan stavio polako buđenje koje se nije pretočilo na naglašenu promjenu mimike, gesta i glasa, već je dvojbe i sukobe prenio u nutrinu lika. Od početka do trenutka obrata, koji to nije, u njegovoj igri diskretno su se osjećale skepsa, dvojba i gorčina koje bi u trenucima tišine ili prijelaza na tren provirile kroz nervozan pokret noge, mimiku lica ili uzdah. Ti sitni predstavnici unutarnjeg sukoba od početka su nenametljivo najavili obrat koji je stigao kao olakšanje. Ujedno, ta gotovo opipljiva energija nemira držala je i nosila igru većim dijelom predstave, pokazavši svoju snagu u trenucima kad bi izostala. No i iz tog gubitka i pada ritma Mrkonjić se brzo vraćao u igru, preuzimajući konce priče i gledatelja.
Vrlo uvjerljiv bio je i u dijalozima Juliana s obitelji i prijateljima, koje je jasno oblikovao i vodio, efektno se prelijevajući iz jednog u drugi lik, s naglaskom na unutarnjim promjenama. Samim time, nije uvijek bilo potrebno pomakom glave označavati sugovornike, posebice jer je u trenucima brzog nizanja dijaloga njegova glava pretjerano vrludala, vanjskim pomacima odvlačeći pažnju od unutarnjih izmjena. Slabije točke monodrame su i prijelazi iz jedne u drugu Julianovu životnu epizodu koje su Mrkonjić i Vidov oblikovali kroz njegovu naizglednu zbunjenost i hirovitost. Ta zbunjenost do jednog je trenutka funkcionirala, no nije pratila promjene u njemu te je putem postala kontraproduktivna, sugerirajući doslovnu nesigurnost glumca. Inače, Julian je priču vodio uz pomoć svog životnog „ormara“, odnosno hard diska, iz kojeg je na videozid vadio fotografije i video klipiće, bogateći time i prostor i priču (autori videomaterijala Leo Vukelić i Domagoj Mrkonjić).
Zaključno, ne prepustivši se naizgled zavodljivoj jednostavnosti i plošnosti stereotipa, Domagoj Mrkonjić je u monodrami Ja imam lutku u ormaru oblikovao uvjerljivog junaka zanimljive i slojevite nutrine i okoline, sugestivnom igrom i prskavom scenskom energijom preplevši njegov spoznajni rast s gledateljevom intimom.
