Odlična kritika naše stvarnosti kojoj Don Quijote nije ni do koljena

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
Predstava 'Don Quijote od Hrvatske' silno je duhovita, pametna i žestoka kritika naše stvarnosti koja svojim paradoksima i nevjerojatnostima jede i Cervantesa, i Don Quijotea, i sve vjetrenjače svijeta za doručak

 

intervjuu za Kritikaz, uoči premijerne izvedbe predstave Don Quijote od Hrvatske Malog teatra, Igor Baksa, koji potpisuje tekst i igra u predstavi uz Svena Jakira, napisao je da je genijalnost Cervantesovog romana „u tome da se od srednjovjekovne Španjolske do ‘današnjevjekovne’ Hrvatske nije apsolutno ništa promijenilo. Jedino se stvari zovu drugačijim imenima. Čarobnjaci se danas zovu političari, vitezovi su radnici, a prekrasne djeve su komadi i čke“.

Nakon odgledane predstave i proživljenih 40-ak godina u Hrvatskoj, posebice posljednjih dvadesetak, možemo zaključiti da se ipak dosta toga promijenilo. Za razliku od Don Quijotea, koji je dvostruko fiktivan lik, kao i strašni neprijatelji protiv kojih se bori, sranja kojima smo mi, hrvatski donquijoti okruženi, ma koliko djelovala fikcijski, štoviše, groteskno, čista su stvarnost. Trio fantastikus koji je stvorio ovu predstavu i koji zajednički potpisuje režiju, uz Baksu i Jakira treći je autorski kotačić dramaturginja Anja Pletikosa, više je nego svjestan tog urona naše stvarnosti u prostor čiste groteske, kojoj bismo se beskrajno smijali da je ne živimo. Na vrlo fin i nenametljiv način oni na sceni prepliću našu stvarnost s Quijoteovom, čime ona postaje dvostruka fikcija, dvostruki san što se pretače u pijanu i bunovnu javu iz koje, nažalost, nema buđenja i otrežnjenja.

Iako ove uvodne crtice zvuče kao osvrt na holivudski blockbuster krajnje katastrofe, nastale su nakon 70-ak minuta gromkog i tek povremeno gorkog osmijeha. Naime, Baksa, Pletikosa i Jakir uspjeli su našu mračnu stvarnost pretočiti u pametnu, jasnu i silno duhovitu predstavu u kojoj su u isto vrijeme ostali vjerni Cervantesu i sebi, pronašavši odličnu mjeru između kritike i osmijeha, životne i scenske privatnosti. Postigli su to promišljenim i naizgled opuštenim preplitanjem Baksine i Jakirove (i naše) stvarnosti sa svijetom Quijoteove fikcije, potvrdivši da je stvarnost u koju smo uronjeni veća groteska čak i od Quijoteove stvarnosti. Tako su u miješanju fikcije i fakcije na galiji završili (ili, nažalost, nisu) sinkopisti, prepisivači diplome… i kradljivac magarca. Da, kao što svi znamo, prve dvije nevjerojatnosti nisu plod Cervantesove mašte već naše stvarnosti, a ovo je tek jedan u nizu primjera u kojima ovaj kutak svijeta svojim ludostima jede Cervantesovu maštu za doručak.

Iako je imao materijala poput ovoga na pretek, Baksa nije našim čudostima i ludostima progutao Don Quijotea, već nam je s Jakirom u vrlo efektnoj, točnoj i šarmantnoj suigri, svaki put drukčijim scenskim pristupom i igračim alatima, pričao priču viteza tužnoga lica, na nekim se epizodama dulje zadržavši, neke posebno punktiravši, kroz poneke tek projurivši, a neke neuspješno pokušavši preskočiti. I sve to tijelima „oslobođenim“ od scenografije, kostimografije i tona. Uostalom, kako kaže Baksa, sve su to tek „štake za glumca“ kojemu su u ovoj predstavi više nego dovoljni bili jedna lutka i kofer ispunjen rekvizitima, poput grudnjaka koji postaje oklop i gaća koje se pretaču u šljem (vizualno oblikovanje predstave i lutke potpisuje Lorna Kalazić).

U ovoj slobodi od glumačkih štaka Baksa i Jakir igrali su (se) točno i precizno te vrlo duhovito, dopadljivo i zabavno. Opušteno i efektno su prelazili iz lika u lik, iz fikcije u stvarnost, animirajući dijelove tijela, koristeći vlastita tijela kao rekvizite, opisujući nepostojeću scenografiju, koristeći gledatelja kao vjetrenjaču… U isto vrijeme, Jakir je na nekoliko mjesta nenametljivom lakoćom pokazao da je jedan od naših najboljih i, nažalost, najneiskorištenijih glumaca, „nudeći“ se gledateljima doslovno ili odličnim glumačkim minijaturama, čime je nenapadno, ali kontinuirano podsjećao gledatelje da se iza osmijeha na sceni i oko nje krije stvarni život, život u kojemu jedna takva glumčina radi kao konobar da bi preživjela. Uostalom, i sama predstava, bez obzira na to što lektirni naslov (koji priziva brojnu lektirnu publiku) čita na izuzetno pametan, suvremen, kritičan, a duhovit način, odigrana je tek jednom. Nadam se da će u normalizacijama Baksa i Jakir dobiti priliku igrati predstavu jer bila bi silna šteta da je ne vidi bar svaki hrvatski građanin.

Zaključno, predstava Don Quijote od Hrvatske silno je duhovita, pametna i žestoka kritika naše stvarnosti koja svojim paradoksima i nevjerojatnostima jede i Cervantesa, i Don Quijotea, i sve vjetrenjače svijeta za doručak.

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.