Svijet oko nas razvija se nevjerojatnom brzinom, a njegovi su najvjerniji partneri u promjenama djeca i mladi ljudi. Zajedno šeću između realnosti i virtualnosti, sve češće prvu čitajući i živeći kroz drugu. Ljubav, prijateljstvo i informacije skupljaju preko društvenih mreža, priče grade i poimaju kroz kompjuterske igre. Želimo li im mi, ostarjeli mladci, prići i razumjeti ih, nema nam druge nego se prepustiti tom svijetu virtualnosti i stalnih mijena.
Holivudski magovi to su već davno shvatili, popularne igre pretvarajući u sapuničaste blockbustere, njihovu strukturu upisujući u svaki akcijski kutak. Za razliku od njih, naši kazališni magovi za djecu ostali su poprilično indiferentni prema svojim primarnim korisnicima, dobrim se dijelom zadržavajući u prostoru sigurnosti – lektirnih i bajkovitih naslova dragih mamama, tatama i profesoricama. No neki kazalištarci, oni hrabri i odvažni, zaključili su da bi se kazalište za djecu i mlade ipak prvenstveno trebalo dopasti – djeci i mladima. U tu svrhu iz predstave u predstavu ih pokušavaju razumjeti i shvatiti. Čine to igranjem i istraživanjem te buđenjem dječačića i djevojčica u sebi. Jedna od tih beskrajno zaigranih djevojčica, trenutno i najzaigranija od svih, svakako je Renata Carola Gatica.
U traganjima za djetetom u sebi stvorila je beskrajno igrive i(li) mladenački nabrijane svjetove u predstavama matičnog Teatra Poco Loco, koprodukcijama s jednako zaigranim Pinklecima, kao i u predstavama koje je radila u drugim kazalištima. Najnovijom predstavom Superjunaci (kritiku Olge Vujović pročitajte ovdje), nastalom upravo u koprodukciji Pokolokosa i Pinkleca, možda se najviše dosad primakla mlađahnim gledateljima.
Predstava autora Rakhala Herrera koji potpisuje i glazbu, scenografiju i oblikovanje rasvjete te supotpisuje koreografiju, na više je razina oblikovana kao računalna igra, odnosno bitka u računalnoj igri. Futurističku priču otvara uvod u off-u koji najavljuje zaplet – banda Zlih želi uništiti umjetnost kao nešto sasvim nepotrebno i nerazumljivo, dok će banda Dobrih stati u njenu obranu. Maksimalno ogoljen sukob oblikovan je kao fizička, odnosno plesna bitka na ogoljenom podiju nalik tatamiju. Herrero i Damian Cortes Alberti predstavu su koreografski oblikovali kao čvrsto definiran (i izuzetno privlačan) spoj borbe i plesa, naslonjen na glazbu nabijenu ritmom. Stavivši naglasak na kolektivnu igru, dodatno su pojačali strogoću i definiranost. Dijalozi i monolozi nisu uživo izgovarani, već su reproducirani iz offa te su dali likovima naglašen računalni i virtualni prizvuk. Uz to, snimljen glas ih je, poput igara u kojima je svaki potez unaprijed upisan i programiran, snažno vezao za zadanost. Sve je to likove, koje je Hana Letica odjenula u odgovarajuće kostime spremne za bitku, pretočilo u pijune vlastitog (računalnog) tvorca, čime smo dobili kostur koji gotovo u potpunosti podsjeća na računalnu igru.
Renata Carola Gatica taj je “računalni kostur” razigrala, pretočivši ga u izuzetno zabavnu, nabrijanu i dopadljivu kazališnu igru. Jednostavan zaplet obogatila je zgodnom pričom oblikovanom, opet pomalo računalno, kroz biografska predstavljanja sudionika bitke. No tu već nismo imali posla s programiranim proizvodom omotanim virtualnom hladnoćom, nego s likovima od krvi i mesa, ljubavnih rana i veza, koji se bore oko nečega što i njima i nama postaje važno. Odmaknuvši se od igre kao svog izvora, likovi i radnja su se osamostalili i zauzeli duhovito ironičan stav prema njoj. Tako je banda Zlih, boreći se protiv umjetnosti, u isto vrijeme plesnim pokretom stvarala umjetnost, zvukovi posuđeni iz animiranih filmova udarce su pretvarali u karikature, zavjerenički pogledi likova prema publici ozbiljnost pretvarali u šalu, a duhovite minijature pojedinih glumaca davale dodatnu humornu injekciju. Samim time dobili smo predstavu-igru koja se igra samom sobom, odnosno dvostruku igru.
Bez obzira na mudar i zaigran koncept, sve bi palo u vodu da se na sceni nije našla savršeno uigrana i uštimana ekipa. Budući da je svaki pokret strogo određen glasom, ritmom i pokretima kolektiva, i najmanja greška rušila bi iluziju i igru (o igri) bacila u… vodu. Na našu sreću, Karolina Horvat, Maja Kovač, Dunja Fajdić, Bruno Kontrec, Mario Jakšić i Jurica Marčec na zagrebačkoj su premijeri u KNAP-u (15. rujna 2107.) od prvog do posljednjeg pokreta bili su nevjerojatno uštimani i nabrijani, držeći ritam i igru cijelim tijekom na izuzetno visokoj razini. Ujedno, bili su precizni i duhoviti u usporenim i scenama unazad te je svatko, usprkos svim silama zadanosti, uspio igru i vlastiti lik karakterno i izvođački obogatiti. Bruno Kontrec je plesne pokrete glavnog negativca Kobre bogatio vrlo duhovitim produžecima u kojima se spajala ležernost i lagana šlampavost, Mario Jakšić je Kobrinu desnu ruku Glavu obogatio s nekoliko beskrajno duhovitih minijatura, a duhovitost je bila glavna karakteristika i Dunje Fajdić, ujedno dramaturginje predstave. S druge, pozitivne strane, Karolina Horvat je izuzetno duhovito ironično podcrtavala svoje poteze pogledima prema publici, a odlična je bila i u suigri sa svojom scenskom sestricom, vrckavom Majom Kovač, dok je Jurica Marčec kao glavni pozitivac Kosmos bio plesno najelegantniji i najčišći.
Zaokružimo li pa stisnemo sve napisano, predstava Superjunaci višestruko se prilagodila ciljanoj publici, obrativši joj se kroz poznat i blizak medij, u isto vrijeme igrajući se unutar njega i njime samime, i to na beskrajno privlačan, zaigran, duhovit i nabrijan način.
