Po nepisanom pravilu, scenska praizvedba dramskog teksta pokušava biti što vjernija originalu kako bi ga „predstavila“ kazališnoj sceni i publici. I dok pravila kuću grade, izbjegavanje i zaobilaženje istih je pokatkad ruše, no u sretnim situacijama pomiču zidove i granice, stvarajući (scensku) čaroliju. Odmah na početku recimo da se Dječje kazalište Branka Mihaljevića u praizvedbi teksta Kradljivica ključeva odlučilo držati pravila igre, zahvaljujući čemu je stvorilo mjestimice vrlo zgodnu i privlačnu predstavu, no u cjelini limitiranu vlastitim tekstom.
Naslovna junakinja, djevojčica Agata, „proslavi se“ kradući ključeve po čudesnom Clustrumu u potrazi za vlastitom bravom i vratima, odnosno domom. Među tisuću vrata, Agata se posebice namjeri na ona neosvojiva koja već nebrojeno godina pažljivo čuva Mama Mirakul, uhvaćene provalnike kažnjavajući izbacivanjem iz Clustruma u (ne)postojeći vanjski svijet…
Autorica Marta Mekovec de Carvalho dramu Kradljivica ključeva, za koju je 2016. osvojila drugu nagradu na natječaju Mali Marulić (cjeloviti tekst pročitajte ovdje), izvorno je napisala za radio, uronivši je u svijet fantasyja i apstrakcije stvoren u ranijim romanima. Po uzoru na vlastiti okvir, drama je dobrim dijelom zadržala sadržajnu apstrakciju i nedefiniranost koja odgovara auditivnosti i radiofoniji kao „prostoru“ čiste apstrakcije. Nažalost, tekst se znatno lošije snašao u konkretnom prostoru scene koji zahtjeva (makar djelomičnu) konkretizaciju apstrakcije. I tu se dogodila po nama ključna greška predstave – kada su uvidjeli da je teško pripitomiti, odnosno u konkretizirati apstrakciju priče i Clustruma, redatelj Hrvoje Seršić i dramaturg Nenad Pavlović mogli su se naglašenije prepustiti njihovoj apstrakciji i stvoriti lirsku predstavu u koju bi izlili fantastičan svijet neopterećen klasičnim zapletom i građenjem priče. Posebice jer sam zaplet u drami i nije ključan. Ključna je atmosfera nedefiniranog Clustruma i njegovih likova koja je u potpunoj opreci maglovitom i mračnom, nama ipak poznatijem vanjskom svijetu. Već taj odnos dvaju svjetova nudi se kao zanimljiva vizualna napetost i sukob. Dodamo li mu dualnost likova koju s jedne strane čine likovi iz Clustruma – Mama Mirakul, Lampi i Vrhovnik, a s druge likovi koji su se dokopali vanjskog svijeta – Agata, Jozef i Rina, dobili smo već dvije izvedbeno potentne opreke.
Seršić i Pavlović odlučili su ispričati originalnu priču, što je, za razliku od naših papirnatih mudrovanja, zdravorazumsko rješenje. No dogodio se zanimljiv paradoks – pročistivši i oslobodivši tekst od (pre)velike količine riječi, rečenica i dijaloga, Pavlović je samu priču, koja se niti unutar cjelovitog teksta ne otvara na prvo čitanje, dodatno udaljio od jasnoće, čime ju je pomalo približio našoj „lirskoj“ ideji. Tek uz ključnu razliku – predstava je ostala uglavnom naslonjena na tekst, ne prepustivši se scenskoj igri.
U pokušaju da gledateljima što više približi radnju, Seršić je predstavu oblikovao klasičnom linearnom strukturom, naglašenije se usmjerivši na mikroplan, odnosno ono u čemu je najbolji – građenje likova i animacijsku igru. Na taj je način s jedne strane iznevjerio apstraktnost teksta koji priziva i vremensko i prostorno igranje sadržajem, no to „prizemljivanje“, s druge strane, pomoglo je predstavi u komunikaciji s gledateljima (koji, bez obzira na naša brundanja i pametovanja, odlično reagiraju na predstavu).
Uz pomoć Rije Trdin, koja potpisuje likovno oblikovanje predstave, Seršić je likove pretočio u stolne lutke, dok je Mamu Mirakul oblikovao kao manekena, rijetko viđen tip lutke u našem profesionalnom lutkarstvu. Trdin je Clustrum i njegove likove zgodno omotala grotesknim ruhom, no nije uspjela napraviti dovoljnu distinkciju između donjeg i gornjeg svijeta te njihovih junaka. Također Agati bi više odgovaralo nježnije i mekše lice koje bi se bolje uskladilo s karakterom lika. Nesklad između izgleda i karaktera dodatno je podcrtala Kristina Fančović koja je Agatu obogatila dječjom zaigranošću i toplinom, vrlo zgodno je animacijski razigravši. Uvjerljivom i fino naglašenom animacijom Inga Šarić je Mamu Mirakul, uz skladnu asistenciju Srđana Kovačevića na tijelu i Ivane Vukićević na nogama, pretočila u umornu, no i dalje autoritativnu čuvaricu najvažnijih vrata. Vukićević se najviše i najefektnije poigrala svojim likom, malenim Lampijem, stvorivši nekoliko izuzetno duhovitih minijatura te lakoćom usmjeravajući pažnju gledatelja na njega. Đorđe Dukić bio je prepoznatljivo svoj kao Jozef, dok su Kovačević kao glas Tristana i pokreti šutljive Rine te Lidija Helajz kao troglavi Vrhovnik bili korektni.
Dinko Seršić oblikovao je zgodnu i dobro pogođenu glazbu i songove kojih je, po našem mišljenju, moglo biti i više. Oblikovatelj svjetla Igor Elek pulsirajućim je svjetlom zgodno (iako ne uvijek usklađeno sa zvukom) oblikovao Tristana koji se skriva iza vrata, dok se na drugim mjestima malo previše poigrao bojama. Zaključno, predstava Kradljivica ključeva pokazala se žrtvom vlastita teksta koji je obujmom, složenošću i apstraktnošću dobrim dijelom ugušio cjelinu.
