Napomena: kritika je izvorno objavljena 26. listopada 2017. godine u Vijencu, br. 617
Svojim bezvremenim svjetovima i svevremenim temama bajke otvaraju velika pitanja, u redcima skrivajući još veće odgovore i istine. Kao takve nezaobilazna su točka lutkarskih kazališta i kazališta za djecu otkad je svijeta i profesionalnih kazališta. I dok se svijet i kazalište mijenjaju, kazališne bajke, na žalost gledatelja, uglavnom ostaju iste. Barem sudeći po većini domaćih kazališta. Nismo protiv bajki u kazalištu za djecu, štoviše, no smatramo da njihovo postavljanje mora biti sadržajno i izvedbeno opravdano. Vremena se, kao što smo rekli, mijenjaju, a s njima i djeca koja ne žele gledati „Male sirene“ kakve su gledali njihovi roditelji, bake i djedovi, već prilagođene svijetu oko njih, njegovoj brzini, punini, virtualnosti… Nažalost, „Mala sirena“ u Žar ptici staromodna je i spora predstava, oblikovana po ključu – red priče i akcije, red songova, te nema nikakvog dodira sa današnjicom.
Ništa u dramatizaciji Marijane Nole ne komunicira sa suvremenošću, od početka do završnog sadržajnog obrata u kojemu je naslovna junakinja iznenada prepoznala veliku ljubav prema prijatelju delfinu Fabiju. Oblikovan poput dosjetke, obrat je iznenadio i Malu sirenu i nas, budući da mu radnja nije pripremila teren. Istina, Fabio je pokazao ljubav grandioznom žrtvom, davši svoj vid za sirenu, no ljubav bi trebala biti obostrana, a druge strane do samoga kraja nije bilo. Nolin tekst, cijepljen je protiv humora te staromodno prepleten rimama koje ne dižu ritam ludičnošću, već umiruju jednoličnošću. Takvi su i songovi bez lako pamtljivih refrena i melodija, uljuljkajućeg i usporenog ritma, poput uspavanki (autor glazbe Stanislav Kovačić, koji je jednu dionicu izvodio uživo). Na tragu uspavanosti bila je i predvidljiva i neatraktivna koreografija Irene Mikec.
Redateljica Iva Srnec radnju je podijelila na morsku, izvedbeno naslonjenu na tekuće lelujanje i onu van vode, u kojoj nije uspjela napraviti dovoljan odmak. No uspjela je ispuniti scenu brojnim događanjima, bukom, previše puta viđenim rješenjima poput mora od najlona, pokojom ribom, čak i elementima UV teatra. Sve to bilo je više-manje neiskorišteno, poput spomenutog UV-a koji se pojavio tek u statičnoj scenografiji, te je postalo višak, odnosno kič. Dodamo li tomu izvedbenu nezgrapnost poput činjenice da je Mala sirena izgubila “prekrasan glas” koji je bio tanji od glasova “negativki”, dobili smo jedno veliko i prašnjavo – ništa.
Na tragu cjeline bile su i glumačke izvedbe. Sanja Crljen bila je neuvjerljiva naslovna junakinja – od pjevačkih dionica razbijanih pucanjem glasa do nijemih dionica u kojima je komunicirala i oblikovala emocije tek vanjskom naglašenom mimikom, dok je Zoran Pribičević oblikovao (pretjerano) korektnog kraljevića Leopolda. Žrtvama koncepta pokazali su se Petar Atanasoski, Marko Hergešić i Paola Slavica koji su pokušali napraviti pomake u svojim likovima, no zadana struktura im nije omogućila previše… tek pokoji naglašeni geg (Hergešić), duhovit pokret (Slavica) ili lagano ironičan pogled (Atanasoski). Berislav Tomičić se kao kralj Mauricio najnaglašenije otrgnuo od zadanosti, stvorivši nekoliko duhovitih minijatura, no pretjerano stršeći u odnosu na cjelinu. Vesna Ravenšćak Lozić bila je pomalo umorna morska vještica Anemona i nešto razigranija kraljica Vanda, dok su Petra Vukelić i Gorana Marin bile simpatične (no ne i dovoljno) luckaste princeze Karolina i Elvira.
Scenograf i kostimograf Patricio Alejandro Aguero Marino prilagodio se redateljskom konceptu, uz pomoć dizajnerice rasvjete Vesne Kolarec stvorivši prebogat vizualni sloj na rubu kiča, uz previše agresivnih boja.
Zaključno, Andersenova bajka „Mala sirena“ i današnju djecu može puno toga naučiti o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, tuzi… no na sceni bi to trebala činiti omotana idejom, konceptom i režijom prilagođenim današnjoj djeci. Predstava u Žar ptici promašila je vrijeme, obrativši se nekoj bivšoj djeci.
