„Robinson Crusoe“ Daniela Defoea jedan je od onih romana pisanih za odraslu publiku koje je s protokom vremena uglavnom prisvojila mlađahna publika. Ta mogućnost čitanja romana iz različitih perspektiva pretače se i na kazališne daske, nudeći se raznim pogledima, pristupima i publikama – od dubinskih urona u metaforu djela te filozofskih i(li) meditativnih razmišljanja o usamljenosti upućenih odraslim gledateljima do dječje zaigranih i avanturističkih otkrivanja novog i nepoznatog.
Autor dramatizacije Bruno Margetić i redateljica Morana Dolenc u predstavi „Robinson Crusoe ili o usamljenosti“ (zagrebačka premijera 27. rujna u KNAP-u) u prvi su plan stavili naslovnu usamljenost, no ciljanu publiku potraživši u višim razredima osnovne škole (i šire). Taj je spoj s jedne strane mogao pretjerano uploviti u autorefleksiju, što bi odbilo publiku kojoj se predstava obraća, s druge strane, s prenaglašenim fokusom na zadržavanju publike pod svaku cijenu, mogao se pretjerano odmaknuti od naslovne samoće. Na sreću publike, autori su izbjegli obje krajnosti, zacrtavši si dobar i pouzdan srednji smjer te ga dosljedno provevši.
Predstavu su pretočili u monodramu, no naslovnog junaka (Bruno Kontrec) nisu prepustili dugim monolozima, već su riječi maksimalno ekonomizirali, radnju razvijajući susretom i sudarom Kontrecovog tijela i izuzetno rječitih glazbe Luke Vrbaneca i svjetla Ivana Štroka. Taj spoj i odnos tijela u pokretu i zvuka i svjetla prometnuo se u ključnu razvojnu silu predstave, pretočivši zvučno-vizualni okvir u Robinsonovog scenskog partnera i povremenog antagonista što se poigrava naslovnim junakom. Svi Robinsonovi problemi poput žeđi, gladi i nevremena, izvirali su i nestajali zahvaljujući zvuku i slici koji su dočaravali različite vremenske (ne)pogode poput kiše i sunca.
Priroda, odnosno svjetlo, zaslužna je i za Robinsonovog prijatelja Petka, odlično oblikovanog predmetima i sjenama, kao i za konačan odlazak s otoka, potvrđujući da smo, bez obzira na vlastitu snagu i odlučnost, pa i pokušaje njegova kroćenja, svi mi male i u potpunosti nemoćne lutke u susretu s prostorom u kojemu i od kojega živimo. Sama Petkova krhka i sjenovita pojava otvarala je širom vrata dodatnom kopanju po samoći i nemoći naslovnog lika, no nije iskorištena u dovoljnoj mjeri. Jednako tako, sam kraj je došao naprasno, gotovo neočekivano, poput reza. Šteta, jer je Dolenc fino gradila predstavu, suptilno je gradirajući i ispunivši vrlo zgodnim animacijskim rješenjima poput samog Petka, efektnog brodoloma ili „autolistanja“ knjige.
Predstavu je od početka do kraja lakoćom držao Bruno Kontrec, elegantno šećući od pripovjednih dijelova do rječitog pokreta, ne dopustivši ekspresiji lica i pokreta da pređe u pretjeranost. Ujedno, čistim i jasnim dijalogom sa scenografijom, zvukom i svjetlom uspješno je ispričao ciljanoj publici lako čitljivu i zanimljivu priču o Robinsonovoj samoći, pokazavši da kazalište ne treba uvijek progovarati riječima. Štoviše, vrlo se često bolja, zanimljivija, duhovitija i kazališnija rješenja kriju u samoj sceni, u tijelima izvođača, njihovom pokretu, scenografiji koja ih okružuje, svjetlu, zvuku… svim tim elementima koji su u našem kazalištu i posebice kazalištu za djecu prečesto u sjeni „kraljice riječi“. Uz to što ožive i dinamiziraju samu scensku igru, ti oblici kazališne komunikacije predstavljaju djeci izazov vlastitog čitanja i odgonetavanja sadržaja, samim time pretvaraju kazališni čin iz jednostranog, počesto docirajućeg, poučavatelja u partnera u građenju priče.
Kontrec je oblikovao i vrlo zgodnu scenografiju, pramac broda elegantno transformirajući u kolibicu, odnosno prostor njegovog otočkog života. Na taj način kroz samu scenu je diskretno upisao i metaforičnost romana, otok samoće smjestivši unutar Robinsonovog stvarnog i konkretnog života.
Zaključno, predstava „Robinson Crusoe ili o usamljenosti“ efektno je i odmjereno putovanje naslovnog junaka u usamljenost kroz susret njegovog tijela sa zvukovima i svjetlom koji ga okružuju i koji su mu jedini partneri u samoći.
