Djeca u svom kazalištu vole igru i akciju, pjesmu i ples, a roditelji, pak, jasnu poruku o kojoj će u danima nakon predstave moći raspravljati s malenim gledateljima. Ako iz tog kuta bacimo pogled na novi mjuzikl Žar ptice o štetnosti nezdravog života, Mama, ja sam pozelenio!, dobili smo punokrvni kazališni hit za djecu, što potvrđuju i reakcije mlađahne publike na prvoj reprizi. No budući da se ovakvim površnim uvidima više bave marketinški stručnjaci, nego kritičari, vrijeme je da uronimo u pjesmu, razložimo je na dijelove i procijenimo drži li vodu ili tone u njoj poput kamenčića.
Mama, ja sam pozelenio! autori nazivaju šarenim mjuziklom za djecu koji se bavi vrlo važnom i aktualnom temom. Riječ je o dječjoj tromosti i debljini kao rezultatu nedovoljnog kretanja, pretjeranog druženja s kompjuterskim igrama i neobuzdanog uživanja u nezdravoj hrani. O temi, jasno, treba pričati na svim razinama – od obitelji i škole do kazališta, samo je pitanje na koji način. Dok su u prošlogodišnjoj predstavi Ako kažeš, gotov si! drugoj važnoj dječjoj temi – vršnjačkom nasilju – žarpticaši pristupili žestokim scenskim istraživanjem bullinga, debljini i nekretanju odlučili su, logično, pristupiti predstavom ispunjenom pjesmom, plesom i intenzivnim igračkim ritmom. Samim time, početni izbor bio je vrlo dobar, no na njega se naredalo nekoliko slabih karika koje su dobrim dijelom uzdrmale odličnu početnu poziciju.
Prva je slaba karika neuvjerljiv libreto Igora Weidlicha u kojemu se jednostavna i čista priča o tromom dječaku, koji zbog ljubavi pokušava promijeniti životne navike, gradi oko neuvjerljivih i forsiranih motiva. To rezultira brojnim slabostima i neuvjerljivostima, između ostalih, izostankom emocionalne veze s akterima. Tako mladi tinejdžeri ne bivaju oduševljeni i zaluđeni curama, novim mobitelom ili kompjuterskom igrom, već novootvorenom pekarnicom koja ih dovodi do čiste ekstaze, majka naslovnog junaka krajnje je pretjerano zaštitnički raspoložena, njegova fizička slabost jednako je neuvjerljiva, a obrat forsiran i zbrzan. Sve je to na sceni oblikovano, sasvim suprotno podnaslovnom šarenilu, u crno-bijeloj krajnosti.
Jasno je da u fokusu mjuzikla za djecu ne treba biti slojevitost priče, odnosa ili karaktera, već čistoća i jasnoća koje otvaraju prostor pjesmi i scenskoj igri, no ovdje je jasnoća svedena na dva krajnja pola koji su se svojom neuvjerljivošću nametnuli ostatku predstave – likovi su ostali plošni, odnosi među njima crno-bijeli, a u razvoju radnje logiku je zamijenila nemotivirana opreka. Sve te elemente nisu uspjeli prikriti i nadjačati vrlo zgodni songovi koje potpisuje Bojan Jambrošić, a koji su fino uranjali u dječje uši, zavodeći ih ritmom i promjenama.
Redateljica Marijana Matoković predstavu je izgradila od niza epizoda razdvojenih kratkim crnim prelazima. Same epizode oblikovane su od songova produženih i(li) razlomljenih u zaokružene cjeline koje su se naslanjale jedna na drugu sadržajno, no ne i ritmički. Naime, izostalo je ritmičke izmjene i dijaloga između epizoda koje su uglavnom nanizane u visokom, na mjestima furioznom ritmu, u kojemu je i u pravilu odbojni crni prijelaz djelovao kao dobrodošao predah. Ta furioznost s jedne strane djeci nije dala vremena za predah, no s druge se s vremenom pretočila u monotoniju te nije dopustila naglašeniji prodor emocije u predstavu.
Bojan Jambrošić ne potpisuje samo autorstvo songova, već i tumači glavnog junaka Bojana, što predstavlja još jednu slabu kariku ove predstave. Naime, u društvu odličnih glumaca Dunje Fajdić, Petra Atanasoskog, Vesne Ravenšćak Lozić i Bogdana Ilića, Jambrošić se glumački izgubio te je neuvjerljivost, slabost i nesigurnost zamijenio površnom prenaglašenošću. Iako je pjevačke dionice očekivano odradio vrlo dobro, u nekim se songovima, poput hip-hoperskog, osjetila njegova izvedbena nelagoda, odnosno nedovoljna opuštenost i prepuštenost igri. Rezultat svega toga bio je, ponovo, izostanak emocionalne povezanosti gledatelja s glavnim junakom, s njegovim fizičkim i ljubavnim problemima i konačnim uspjehom.
Dunja Fajdić i u ovoj je predstavi pokazala potpunu prepuštenost igri i likovima koje tumači. Kao Bojanova ljubav bila je šarmantna i jednostavna, bez nepotrebnih infantilizacija, dok je kao doktorica bila vrlo duhovito karikaturalna. Njena uživljenost u igru najbolje se pokazala u songovima u kojima se predavala pjesmama, ne bježeći niti od pokojeg pucanja glasa i promašenog tona koji su samo pojačavali šarm njene igre. Petar Atanasoski bio je uvjerljiv Bojanov prijatelj i duhovita, no ipak malo pretjerano iskarikirana mama, ali njen problem prodire u sam lik kojemu se scenska karikatura nametala kao jedino logično rješenje. Bogdan Ilić također je vrlo dobro i dopadljivo oblikovao drugog Bojanovog prijatelja, dok je s tatom, znatno diskretnijim, nježnije zakoračio u karikaturu. Jedina realistična odrasla osoba bila je profesorica koju je Vesna Ravenšćak Lozić uspješno oblikovala kao moralnu vertikalu i čvrstu točku, dok je pekaricu duhovito razigrala. Sve troje bili su pjevački uvjerljivi, energični, opušteni i prepušteni, što je dobrim dijelom nosilo predstavu.
Tihana Strmečki songove je koreografirala diskretno, uz stalni pokret, no ne i naglašeno uočljivu koreografiju. Irena Kraljić kostime je oblikovala u stilu podnaslova – šareno i mladenački, pomalo neuvjerljivo oblikujući Bojanovu debljinu, dok je scenu pročistila na osnovne i lako pokretne rekvizite. Ivan Štrok svjetlom je jasno stvarao i podcrtavao promjenu boje unutar likova, ali i njihovih tanjura. Zaključno, predstava Mama, ja sam pozelenio! potencijalni je hit gotovo furioznog igračkog ritma, no s većim brojem slabih karika koje izviru iz neuvjerljivog libreta i slabašne glavne role.
