Slaviša Grubiša o pozorištu za djecu i mlade

Share on facebook
Share on google
Share on twitter
Share on linkedin
Slaviša Grubiša, privatna arhiva
Glumac, kao i profesor glume u Dramskom studiju ,,Prazan Prostor“, Slaviša Grubiša, povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade, govori o situaciji u Crnoj Gori kada su dramske umjetnosti u pitanju.

Glumac, kao i profesor glume u Dramskom studiju ,,Prazan Prostor“, Slaviša Grubiša, povodom Svjetskog dana pozorišta za djecu i mlade, govori o situaciji u Crnoj Gori kada su dramske umjetnosti u pitanju.

Koliko su, po tvom mišljenju, djeca i mladi u Crnoj Gori zainteresovani za pozorište?

– Zainteresovani su onoliko koliko im se ponudi. Ako pričamo o djeci, njih neko mora da povede u pozorište, teško da mogu poći sami. Tu je osnovna odgovornost na roditeljima i na školskom sistemu, a onda i na akterima sa scene koji moraju da ponude dobar proizvod kako bi djeca poželjela ponovo da dodju u pozorište. Zvuči jednostavno zar ne.

Da li, i kako pozorište utiče na razvoj ličnosti?

– Naravno da utiče. Kroz pozorište imamo priliku da se sretnemo sa nekim problemima i uopšte životnim situacijama na koje i sami kroz život nailazimo i pozorište nam daje mogućnost da takve situacije sagledavamo takoreći sa strane. Nudi nam rješenja, postavlja nam pitanja koja sami sebi možda nemamo hrabrosti da postavimo. Suočavamo se licem u lice sa životom. Pored toga pozorište nam budi i najtananija osjećanja i donosi pročišćenje tako da htjeli ne htjeli pozorište utiče ne samo na razvoj ličnosti nego na život uopšte. Takođe utiče i na one koji ne idu u pozorište, ali tako što ti koji ne idu u pozorište ostaju siromašniji za sve ovo gore navedeno.

Koje su prednosti poznavanja teatra i kako uopšte zainteresovati nekoga za isti?

– Teatar se može upoznavati ali mislim da se ne može poznavati. Toliko je to more široko i duboko da svima nama koji volimo teatar ili koji se njijme bavimo ostaje samo da neprestano plivamo, istražujemo i stvaramo.

Kako nekoga zainteresovati već sam gore naveo. Mislim da se publika stvara od malih nogu, sistemski, od početka osnovne škole, pa čak i ranije… Osnovni preduslov su kvalitetne predstave jer ako dobijete nešto kvalitetno ili osjetite neke jake emocije sigurno ćete poželjeti ponovo da dođete, ako gledate neku praznu, nebitnu priču onda gubite i publiku. Opet je sve jednostavno.

Da li je razvoj tehnologije uticao na vrijednost i posjećenost pozorišta?

– Kako stoje stvari na svjetskom nivou ja tačno ne znam ali što se našeg podneblja tiče mislim da na vrijednost pozorišta tehnologija nije uticala, više je uticao sistem vrijednosti koji se kod nas izopačio zadnjih nekoliko decenija pa je samim tim i pozorište nekako spustilo svoje kriterijume. Malo se ušlo u neku rutinu koja je za pozorište pogubna. Sve rjeđe kao gledaoci izlazimo iz pozorišta preispitivajući se, čačkajući po svojoj duši, a pozorište se bavi dušom. Tim površnim odnosom, u procesu stvaranja predstava, gube se i vrijednost i publika.

Da li misliš da u Crnoj Gori postoji dovoljno događaja / festivala koji su posvećeni pozorištu za mlade i djecu?

– Sama činjenica da u Crnoj Gori ne postoji ni jedno pozorište koje se bavi isključivo stvaralaštvom za djecu i mlade je porazna. Gradsko pozorište Podgorica jedino ima scenu za djecu i lutkarsku scenu, ali oni još uvijek nemaju svoju zgradu. Pored toga pozorištem za mlade se ne bavi apsolutno ni jedno pozorište u Crnoj Gori. Time se eventualno bave ili nezavisne produkcije ili amaterska pozorišta, školske sekcije, što je svakako pohvalno, međutim to su pojedinačni slučajevi, incidenti, ali je porazno da se sistemski time niko ne bavi. Prema tome mnogo je problema i mnogo je zapuštena situacija kada pričamo o stvaralaštvu za djecu i mlade a niko ne nudi rješenja.

Kako rad sa djecom u Dramskom studiju „Prazan Prostor“ utiče na njih, a onda i na tebe?

– Ja mogu da kažem šta ja pokušavam da im dam, a to je prije svega sloboda i širina u mišljenju i osjećanjima. Pokušavam i da im otključavam neke zatvorene fioke, i da ono što je unutra izađe napolje. To su najčešće neke lijepe emocije koje u tom nekom periodu odrastanja često stidljivo čuvamo samo za sebe i ako ih na vrijeme ne otvorimo ostaće tako zaključane zauvijek. Mislim da su i polaznici koji dolaze kod nas u Prazan Prostor toga svjesni i da zbog toga budu tu i po više godina, neki čak i duže od decenije. A ja od njih dobijam vječitu dječiju maštu, ljubav i osjećaj da sam i da ću uvijek biti mlad.

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.