Jedan od najvećih izazova u kazališnom svijetu predstavljaju već neko vrijeme silno popularne predstave za bebe. U njihovom svijetu, carstvu malenih pelenaša, ne vladaju pravila koja vladaju u kazalištima za djecu, mlade i one ostale. Njihovo poimanje svijeta i kazališta nije sazdano od cjeline, tijeka i logične strukture, već od slika, kadrova, epizoda, boja i oblika. Njihova pažnja je kratka, strpljenje tek nešto duže, a koncept jednosmjerne komunikacije, posuđen iz klasičnih predstava, nepostojeći. Kad se sve zbroji, rad na predstavi za najmanje pun je trnja i izazova, utoliko je i zadovoljstvo dobro napravljenim poslom veće.
Redateljica i glumica Svetlana Patafta sa svojim Teatrom Puna kuća već neko vrijeme radi i izvodi predstave za malene te je u novu predstavu, “Priča o VELIKOM i malom“, nastalu po tekstu Kristine Gavran, ušla dobro poznajući publiku kojoj se obraća – kikiće od 18 mjeseci naviše. Usprkos tomu, oblikovala je predstavu prilagođenu ciljanoj publici više na formalnoj nego stvarnoj razini.
Osnovna je ideja predstave stvaranje odnosa između velikog i malog. Taj odnos gradi se kroz priču o njihovim razlikama i sličnostima te prijateljstvu kao mostu koji spaja naizgled nespojivo. Veliko-mali svijet Kristina Gavran smjestila je, logično, u prostor djeci bliskih životinja, poigravajući se odnosom veličina slona i leptirića te stvorivši dijelom zaokruženu priču. Promotrimo li priču odraslim očima, zamjerili bismo pokojem prenaglom rezu, preoštrim škarama ili nemotiviranim trenucima poput potrage za svjetlom u mračnom šatoru (čiji mrak nije prikazan kao negativac, već zabavni prostor igre sjenama pa svjetlo gubi ulogu super spasitelja). No mi ljuto odbacujemo te staračke naočale, svjesni da ciljanoj publici ovi problemi neće smetati. No zato će im zasmetati način na koji im se predstava, uglavnom tek formalno, interaktivno otvara.
Djeca, kao što smo spomenuli, ne razumiju koncept klasičnog kazališta, nisu navikla sjediti i gledati u miru, već komunicirati s mamom, tatom, plišanom igračkom, autićem… kazalištem. Postaviti tisuće pitanja, zahtijevati pokoji odgovor, opipati sve oko sebe, poigrati se i aktivno sudjelovati u procesu. Znajući to, Patafta je u predstavi otvorila prostor djeci, no čvrsto ga nadgledajući i kontrolirajući stvorila je “interakciju” u kojoj djeca nisu bila puštena izraziti vlastitu kreativnost u buđenju, već su, poput Hrabalovih vlakova, strogo kontrolirano vođena. Njihovi odgovori nisu utjecali na tijek, pitanja nisu dobivala odgovore, lopte dobačene do njih stizale su s uputama za korištenje – ne igrajte se njom, čuvajte je, dodajte mi je… Čak i u situacijama u kojima su djeca mogla iznijeti svoja opažanja i znanja, pokazati jesu li upila nešto kroz predstavu, poput slaganja slona od kutija ili lopti po veličini, bila su (pre)strogo vođena.
Na taj način Patafta je tek ispunila formu interaktivnosti, no zaobišavši njen puni smisao – učenje te buđenje i poticanje kreativnosti u djeci, otvaranje izvedbe prema njima. Istina, to joj je omogućilo da čvrsto drži predstavu u svojim rukama i ispriča cijelu priču, no bilo bi bolje da je zajedno s djecom kao sustvarateljima (jasno, diskretno vođenim) stvorila njenu light verziju. Pa makar pokoji put iskliznuli iz priče. Djeca joj ne bi zamjerila, a svi bi dobili puno više od takve scenske igre.
Light verzija dobro bi došla i zbog činjenice da je priča u cjelini ionako bila preduga, s osjetnim padom u posljednjih pet, šest minuta. Jedan od razloga padu je količina teksta koji je Patafta izgovarala. Tim “auditivnim atacima” priječila je djeci pauzu, trenutak da predahnu i razmisle, možda se čak i izgube u predstavi, vukući ih za rukav dok traje. Znamo da je bujica riječi jedan od vjernih roditeljskih saveznika, no ima rok trajanja. Kad se glavice napune, pažnja sklizne. To se, nažalost, dogodilo i djeci u prvoj repriznoj izvedbi predstave.
Tonka Maleković scenu je efektno oblikovala od kartonskih kutija čijih je šest strana otvorilo mogućnost pretakanju priče u priču, junaka u junaka, prostora u prostor, dok Lazar Novkov glazbom nije uspio zavesti djecu, umjesto dopadljive refreničnosti skliznuvši u auditivnu monotoniju.
Zaključno, “Priča o VELIKOM i malom“ nije iskoristila pun potencijal ciljane publike, strogo kontroliranom interakcijom im pruživši ruku ne da ih pozove na zajedničku kazališnu igru, nego da ih zadrži na njihovim mjestima, kao strogo kontrolirane gledatelje.
