Jedna od najboljih i najnagrađivanijih predstava Kazališne družine Pinklec bila je predstava Dječak Ivek i pas Cvilek koja je 2009. godine nastala u kreativnoj suradnji s našim ponajboljim kazališnim tandemom Anicom Tomić i Jelenom Kovačić, osvojivši srca gledatelja i većinu glavnih kazališnih nagrada. U toj predstavi na najbolji su se mogući način spojile ideja kazališta koje još uvijek ima snagu mijenjati svijet, kako ga vide Kovačić i Tomić te glumačka energija Pinkleca koja iskrenošću i šarmom mijenja svakoga tko joj se prepusti.
Osam godina kasnije Pinkleci su slavili velika tri desetljeća postojanja te se ponovna suradnja s Anicom i Jelenom nametnula sama od sebe. Iako sam puno očekivao od nove predstave „Preko sedam mora, preko sedam gora“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje), na samoj premijeri, 23. ožujka 2017. ostao sam malko razočaran. Iako je na vrlo ozbiljan način pristupila aktualnoj, važnoj i bolnoj temi malenih izbjeglica (i) iz Sirije, ostavila je dojam kao da se nije u potpunosti preplela i srasla s glumcima.
Godinu dana kasnije, 11. travnja 2018., predstava je naredala finu brojku izvedbi te je na 11. Mali Marulić stigla čišća, konciznija, izbrušenija i znatno bolja. Očito je trebalo vremena da Pinkleci, koji vole work in progress, odnosno graditi vlastite likove i rasti paralelno s njima, prilagode junake ove predstave sebi i sebe njima.
Junakinja predstave, Amal, malena je Sirijka koju rat istjera iz vlastita doma te primora da zajedno s roditeljima krene u izbjeglištvo, preko naslovnih sedam mora i gora do nekog novog doma. Predstava je nastala u jeku ratnih sukoba u Siriji te rijeka izbjeglica, velikih i onih malih, koje su stigle i do naše zemlje. Iako je prošlo godinu dana i ne viđamo više izbjeglice po vijestima i društvenim mrežama, to ne znači da su malene Amal nestale. Štoviše, i dalje lutaju morima i gorama, no podalje svjetla medijskih reflektora (koji su ih potrošili i odbacili). I usput proživljavaju svoj privatni pakao.
Kako bi glavnoj junakinji „olakšale patnje“, Kovačić i Tomić predstavu su omotale trima slojevima – narativnim koji nas uvodi u priču, samom pričom u kojoj oluja odvoji Amal od roditelja te konačnim snom u kojemu se oživljavanjem crteža odigrava velika igra – potraga za izgubljenim roditeljima. Taj teatar u teatru u teatru, koji su Pinkleci u svojim predstavama doveli do samih vrhova meta-zaigranosti, omogućio je Amal da preuzme stvar u svoje ruke i baci se u akciju (djeca su nestrpljiva i ne znaju čekati, kako objašnjava malena junakinja).
Ključ cijele predstave leži u oživljavanju crteža koji su stvarnim sirijskim djevojčicama i dječacima bili jedini bijeg od stvarnosti, što saznajemo na kraju predstave. Osim što je tom zajedničkom točkom predstava dobila naglašeno emotivnu i odlično pogođenu poantu te zaokruženi smisao, oživljavanje crteža otvorilo je vrata onom drugom, beskrajno važnom elementu predstave – scenskoj igri.
U svom snovitom crtanju i oživljavanju crteža Amal je prvo susrela posljednja tri primjerka svete ptice ibis, jednog od njih nagovorivši da joj postane vodič i prijatelj. Uslijedile su brojne razigrane i duhovite avanture friških prijatelja, od uspavljivanja „mudrih“ starica preko druženja sa strašnim divom (vrlo duhovito lutkarski riješenim) i mudrim drvom do dječice koja su, nakon početnog oklijevanja, prihvatila Amal kao svoju. I iako je cijelo to vrijeme patila za roditeljima, Amal je dobila nešto gotovo jednako važno – prijatelje, uz koje nikad nisi potpuno sam.
Mala, no ključna digresija – za razliku od Amal, koja je svojim crtežima oblikovala zanimljivu galeriju likova, važnu i tužnu priču omotavši vrckavim pinklecovskim humorom, sirijska dječica su na svojim crtežima prikazanim na kraju, pokušavala oživiti, odnosno vratiti samo jedno – dom. I tu se krije ključna razlika između kazališta i stvarnosti. Kazalište je san iz kojeg se nakon buđenja vraćamo u vlastiti dom (promijenjeni ili ne), a iz stvarnosti se, ma koliko mračna bila, ne budimo.
U predstavi je sudjelovao cijeli ansambl Pinkleca – Karolina Horvat, Bruno Kontrec, Mario Jakšić, Davor Dokleja i Igor Baksa, pojačani Tenom A. Torjanac. Horvat je u Amal vrlo fino upisala dječje naivnu i toplu emociju te dječju vjeru u uspjeh, dok je Kontrec od početka do kraja bio tjelesno i auditivno duhovit i dosljedan ibis. Jakšić, Dokleja, Baksa i Torjanac bili su uvjerljivi u raznim ulogama i suigri, od zabavnih karikatura baka do roditeljske topline. Također, zajedničke scene plesa vrlo su uvjerljivo izveli, odigravši cijelu predstavu u odličnom ritmu.
Izvedbenoj privlačnosti i duhovitosti, kao i dinamici igre pridonijela je jednostavna, a vrlo efektna i funkcionalna pokretna scena (Iva-Matija Bitanga; oblikovanje rasvjete Neven Taradi) oblikovana od paravana u pokretu i stalnim mijenama. Bitanga je oblikovala i zgodno pomaknute kostime koji su pružili dašak sirijske egzotike, dok je važnu ulogu u zaokruženoj cjelini odigrala odlična glazba Nenada Kovačića i Aurwe AlYoussefa koja je zavodila sirijskim ritmovima.
Zaključno, godinu dana nakon premijere, predstava „Preko sedam mora, preko sedam gora“ nije izgubila na aktualnosti, a dobila je na kompaktnosti, izbrušenosti i igrivosti, pretočivši se u toplu i duhovitu, ozbiljnu i zaigranu priču o junacima koji ne crtaju luckaste bakice ni svete ibise, već vlastiti dom, no čiji crteži, nažalost, ne oživljavaju.
