Igra je ključ djeteta i djetinjstva, samim time mora biti ključ kazališta koje se bavi djetetom. Igra kao početni impuls, dramski okvir, dio junačkog putovanja, zapleta ili raspleta te, ono ključno, same izvedbe. Ako na sceni nema igre, pažljivo osmišljene i oblikovane, autori i izvođači su negdje promašili.
Kazališna družina Pinklec sve to jako dobro zna i maksimalno se trudi ne promašiti pa se tako i kad radi vrlo ozbiljne predstave, poput „Iza sedam mora, iza sedam gora“ (Igorovu kritiku pročitajte ovdje), ne zaboravlja igrati. No najzaigranija je u predstavama koje nastaju iz igre kroz igru zbog igre. Jedna od takvih je predstava „Puž muž“ koja se otvara igri od naslovne brojalice i ne zatvara se do samoga kraja. Štoviše, jedini je smisao junaka predstave, tri duhovita žapca, igrati se. Dok ostale životinjice poput puža, vjeverice, kosa i mišića prolaze, usput se poigravši sa žapcima, ova tri junačića ne rade drugo nego smišljaju nove igre. I brojalice.
Kako bi i na svim razinama što više uronili u igru, autorica teksta Tanja Novak i redatelj Romano Bogdan predstavu su oblikovali kroz „anti-spoznajnu“ strukturu koja i na formalnom planu odbija biti kontrolirana i usmjeravana. U njoj skokoviti junaci ne putuju u potrazi za novom igrom ili vlastitim smislom, već stoje i igraju se na mjestu, dok zaposlena okolina dolazi i prolazi. Na taj su način stvorili svojevrsne antijunake klasične strukture koji naizgled ne rastu niti se razvijaju, ali koji upravo u tom svojem „zabušavanju“, odnosno smišljanju novih igara i brojalica, pronalaze vlastiti smisao i funkciju. Ujedno kroz igru poučavaju djecu i odrasle o njenoj važnosti za razvoj malenih junačića.
I sve bi to bilo puko teoretiziranje da predstava nije i na izvedbenom planu razigrana, no ne brinite. Toliko je ispunjena igrama i brojalicama, sitnim i krupnim duhovitostima, poput urnebesne sleđene žabe nadalje, da je i vlastitu ideju pošteno sakrila u samu sebe, natjeravši djecu i roditelje da malko smišljaju i razmišljaju . Ako baš žele. Ako ne žele, uvijek se mogu prepustiti neumornim žapcima, odnosno Davoru Dokleji, Mariju Jakšiću i Bruni Kontrecu te životinjicama-prolaznicama koje tumači Igor Baksa. Svi oni gledateljima pružaju onu završnu točku igre – izvođačku. Igru u kojoj gluma ne teži perfekciji već zabavi, kako na sceni, tako i oko nje. Ta gluma-igra ispunjena je sitnim pretjerivanjima i pojačanom mimikom, karikiranjima i zadirkivanjima, osobinama koje bi u nekom dugom kontekstu i priči djelovale suvišno ili neuvjerljivo, no ovdje su savršeno nosile igru, i same nošene silnom energijom izvođača.
U duhu igre, Kristina Pongrac oblikovala je golu scenu, ucrtavši u nju lokvicu i lopoče, otvorivši time prostor glumcima te prepustivši likovima i gledateljima da sami upisuju značenja u nj. Na istom tragu, Patrik Dolenc oblikovao je zaigrane kostime koji su tek pokojim elementom ili bojom skicirali i sugerirali, ne konkretizirali.
Zaključno predstava „Puž muž“ u svim se svojim slojevima igra igrom – od početnog impulsa preko priče, strukture, glume i vizualnog oblikovanja. I sve to čini na silno zaigran, šarmantan i pametan način, prepustivši junakinji mjesto koje i zaslužuje u dječjem svijetu – sam tron.
