Krajem prošle godine održana je regionalna online konferencija Uloga dramskih akademija u razvoju kazališta za djecu i mlade u organizaciji platforme Od malih nog(u). Konferencija je okupila 12 umjetnika i znanstvenika vezanih uz kazališne akademije i kazalište za djecu i mlade. U razgovoru su iznijeti različiti stavovi o (ne)potrebi otvaranja vrata akademija kazališnom izrazu za djecu i mlade koje bismo ugrubo mogli svesti na dvije osnovne struje što vjerno prikazuju stavove i razmišljanja teorije i prakse. Jedna struja o kazalištu za djecu i mlade razmišlja kao sastavnom dijelu matičnog kazališta, dok drugi smatraju da je tom izrazu svakako mjesto na akademijama u obliku ponekog kolegija (predmeta), a u perspektivi možda i studijskog programa. Osobno smatram da su ova dva pogleda tek naizgled u suprotnosti, budući da imaju istu ideju i cilj, a razlikuju se „tek“ u pogledu realizacije.
Trinaesto prase izvedbenih umjetnosti
Zajednički je cilj obaju razmišljanja ne samo dobro, već bolje i najbolje kazalište za djecu i mlade, kazalište koje će to moći postati tek kad se s njega skine pečat drugorazrednog, usputnog, malog kazališnog izraza za odraditi „čvrge“ te kad mu vladajući prestanu dobacivati financijske mrvice.
Put do tog cilja se račva. Dio struke smatra da će kazalište za djecu i mlade postati jednakovrijedan izraz tek kad se odrednica „za djecu i mlade“ stavi u zagradu, odnosno kad postane samo dobna odrednica. Drugi dio struke smatra da se do cilja može stići isključivo podcrtavanjem vlastitih posebnosti u odnosu na “matični” izraz.
Kao zagovornik drugog puta pokušat ću objasniti zašto smatram da jedino odvajanje kazališta za djecu i mlade može rezultirati usustavljivanjem i konačnim priznanjem tog izraza od struke, politike i društva.
Iako mlađahan izraz koji broji nekih 150-ak godina (dok je na našim prostorima riječ o ???držećem 75-ogodišnjaku; upitnike ispunite sami), kazalište za djecu i mlade napravilo je u samom startu ključnu grešku – prikrpalo se matičnom kazališnom izrazu. Učinilo je to iz dobrih namjera – kako bi, vjerojatno, na što lakši i bezbolniji način postalo sastavni i jednakovrijedni dio izvedbenih umjetnosti – no do dana današnjeg nije uspjelo u potpunosti u tome. Dapače, izgurano u kut, postalo je nevoljeni mlađahni bratac ili trinaesto prase u obitelji od koje posuđuje poetiku, redatelje, autore i glumce, kostimografe, scenografe i ostale suautore izvedbenog čina. Iako se u prvim danima to vjerojatno nametnulo kao logičan izbor te je dovelo do laganog i brzog pozicioniranja kazališta za djecu i mlade, na duge pruge oduzelo mu je mogućnost sustavnog razvijanja vlastite poetike i estetike.
Konferencija “Uloga dramskih akademija u razvoju pozorišta za deu i mlade”
Nužda za samostalnošću
Kazalište za djecu i mlade, naime, nije tek „kazalište“ koje se usput obraća djeci i mladima, odnosno nije tek jedan od aspekata jedinstvenog kazališnog izraza. Ono ne zadovoljava svoju posebnost tek sadržajima koji zanimaju njegovu ciljanu publiku (kako bi to činilo, primjerice, kazalište za starije gledatelje), već se radi o prilagodbi na svim razinama – od teme i verbalnog sloja do audio-vizualnog i izvedbenog izraza.
Autori i izvođači u kazalištu za djecu i mlade moraju pronaći zajednički jezik s publikama od kojih ih dijele godine životnog iskustva. S publikama koje tek stupaju u život (djeca) ili u prve životne probleme (tinejdžeri) te kojima je kazališna predstava, kao i svakodnevni život, uvijek prodor u novo. Tim publikama cijeli je svijet doslovce pozornica koja ih oblikuje. Samim time, svaki aspekt te pozornice utjecat će na njihovo (a posredno i naše) sutra. Kazališni kutak u tom svijetu, samim time, mora biti prilagođen njihovim težnjama, željama i mogućnostima, ali i predstavljati im stalni izazov. Njegova letvica mora uvijek biti podignuta malo iznad dječjih mogućnosti. U isto vrijeme ta letvica, združena s nenametljivo upisanim zrncima znanja, trebala bi biti umotana u izvedbeno ruho koje će uhvatiti i zadržati pažnju mladih gledatelja (danas raspršeniju nego ikad) u vječnim traganjima za iznenađenjima.
Već iz ovako na brzinu nabacanih crtica jasno je da autori i izvođači u kazalištu za djecu i mlade u isto vrijeme trebaju stvarati odgovorno i zaigrano, pametno i opušteno, i sve to izrazom koji komunicira sa svijetom koji su sami davno napustili. U tom svijetu otac nije moralna vertikala, već karikatura, šaljivđija, fotelja nije tek mjesto za odmoriti umorne kosti, već prostor igre i igra sama. U njemu ne smije biti mjesta za dociranje i pametovanje, nametanje i podmetanje. Taj svijet mora biti ispunjen scenskom igrom, metaforom koja komunicira s djecom i mladima, stalnim iznenađenjima koja nisu sama sebi svrha, već jedan od nositelja pažnje. Mora zavesti svoje gledatelje pri prvom susretu. Jer ako to ne uspije prvi put, ako im pomalo dosadi drugi put, a treći ih ugnjavi, izgubio ih je nepovratno. Dolazit će ti mladi gledatelji s vrtićima i školama na predstave, no prvom će prilikom pobjeći glavom bez obzira i bez povratka. I dok će kazalište izgubiti gledatelja, dijete će izgubiti svijet u kojemu je na zavodljiv i privlačan način moglo kroz scensku iluziju učiti o stvarnosti, a kroz scensku stvarnost o životnoj apstrakciji. Izgubit će i mogućnost putovanja i preplitanja sa scenskim likovima i avanturama, ali i prvih susreta sa životom i smrću, sa svakodnevnim radostima i tegobama. I sve to začuđenih očiju, naćuljenih ušiju, otvorena srca i duše.
Dijete je, dakle, nužno kazalištu za djecu i mlade, ali i kazalište je jednako toliko nužno djeci i mladima. A svaki pojedinac zaljubljen u kazalište važna je i prevažna cigla u tom izvedbenom zidu. Danas, u vrijeme stalnih propuha, više nego ikad.
Pomake stvara genijalac, ali bez kvalitetne „srednje struje“ nema kontinuiteta i usustavljivanja
Promrmljat će sad neki da kazališna predstava, bez obzira kojoj publici se obraća, ionako vrijedi koliko vrijede njegovi autori i izvođači. Dok je kazališnih čudotvoraca, nema brige za kazalište, uzviknut će oni, poentirajući. Nema, dakle, problema za kazalište (i) za djecu i mlade dok nam na mlađahnim daskama režiraju i stvaraju veličine koje svojim predstavama stvaraju nove poetike. No što kad, primjerice, Ivica Šimić preseli u Kinu, Oliver Frljić se okrene odraslim publikama i napusti Hrvatsku, Rene Medvešek se umori, Renata Carola Gatica preuzme Hrvatsku dramu riječkog HNK-a, Mojmir Mihatov ode u penziju…? Hoćemo li zaustaviti razvoj kazališta za djecu i mlade do nekih novih veličina?
Gledano kroz povijest, istina, kazalište za djecu i mlade uglavnom je raslo na krilima kazališnih velikana (ne samo kazališta za djecu i mlade). Odličan redatelj i autorski tim napravit će uglavnom odličnu predstavu bez obzira kome se obraćaju – djeci, mladim, zrelim ili starijim gledateljima. No odličan je redatelj tek pojedinac na čijim krilima uzlijeće pokoja predstava, izraz, kazalište… on je uzlet-slučaj. Uvijek je bilo velikih umjetnika i uvijek će ih biti. No na njih se ne može i ne smije računati. Oni bi trebali biti dodatni bonus koji kad se pojavi – dobro se pojavi. No kazalište i bez jakih i istaknutih pojedinaca mora trajati, rasti i razvijati se, a to čini na krilima nešto tiše većine, onih dobrih, vrlo dobrih, kvalitetnih redatelja, glumaca, vizualnih i zvučnih oblikovatelja koji predano, bez kalkulacija i figa u džepu stvaraju predstave. I upravo zbog te „srednje struje“, zbog većine koja gradi kontinuitet, nužno je uvrstiti kazalište za djecu i mlade na kazališne akademije.
Nema kvalitetne „srednje struje“ bez otvaranja akademija kazalištima za djecu i mlade
Nužno je na razini i teorije i prakse ukazati na mogućnosti i posebnosti izraza koji komunicira s djecom i mladima, i time mu omogućiti stalne uzlete u novo, ali i standardizaciju već pokazanog i dokazanog.
Nužno je maknuti s kazališta za djecu i mlade pečat manjeg i manje vrijednog, nužno je pokazati mladim dramskim piscima na koje sve načine mogu komunicirati s djecom i mladima, ne samo na razini sadržaja, već izraza, pristupa tekstu i mladom suvremenom čitatelju / gledatelju, otvoriti oči redatelja prema brojnim aspektima i slojevima na koje mogu usmjeriti pažnju u komunikaciji s mladim gledateljima što odrastaju u virtualnom svijetu društvenih medija (a da to nije prvoloptaško spominjanje Instagrama i koječega još), ukazati glumcima kako da pristupe likovima djece i likovima s kojima se ne susreću na dramskim akademijama danas.
Nužno je stvarati kritičare koji neće u predstavama za djecu i mlade tražiti zabavu za sebe ili pisati kako su se dječica baš dobro zabavila, već koji će u kritičkom čitanju predstave spojiti ozbiljnost analize sa zaigranošću stila. Stvarati povjesničare i teoretičare koji će analizirati povijest i sadašnjost kazališta za djecu i mlade kako bi stvorili odskočnu dasku za sutrašnjice.
Ničega od nabrojanog danas, 150 godina od prvih kazališta usmjerenih djeci i 75 godina od prvih kazališta za djecu na ovim prostorima, nema. Rekli bi neki što ste čekali do sad? Složit ću se s njima i dodati da je krajnje vrijeme da se stavi točka na čekanje, da se napuste puste priče i krene na posao.
