„U riječkom GKL-u naučila sam se igrati, osjećati i neprestano tražiti u sebi svježinu i kreativnost“

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Andrea Špindel, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka
U sklopu riječkog gostovanja na 12. Lutkokaz stiže, odnosno vraća se, odlična osječka glumica i lutkarica Andrea Špindel s kojom smo porazgovarali o predstavi 'Avanture maloga Juju', njenim studentskim danima na osječkoj akademiji i profesionalnim u GKL-u Rijeka te o lutkarstvu jučer, danas i sutra

Draga Andrejo, otvorimo ovaj razgovor „lokalpatriotski“. U Osijeku si odrasla, na osječkoj akademiji završila glumu i lutkarstvo, a sad nam se nakratko vraćaš kao gošća Lutkokaza. Kako se osjećaš?

Doći u Osijek za mene je uvijek drago i emotivno iskustvo, bilo ono privatno ili profesionalno. Uz taj grad me vežu obitelj, djetinjstvo i rana mladost koju sam provela na Akademiji. Stati na pozornicu Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića je za mene kao ući u vremeplov i vratiti se jedno dvadesetak godina u prošlost. Svaki put kad uđem u tu dvoranu i osjetim njezin specifični miris (za mene svako kazalište ima svoj karakteristični miris), navru mi uspomene i bude mi nekako toplo oko srca.

Kakve uspomene ti navru kad se sjetiš osječke akademije? Što ti je značila dok si bila njen dio, a što sad, s odmakom od nekoliko izuzetno uspješnih profesionalnih godina?

Akademije ću se uvijek sjećati kao jednog izuzetno intenzivnog i turbulentnog razdoblja formiranja vlastite osobnosti. Ona ne samo da me obogatila i utkala mi odličnu bazu glumačkih i lutkarskih tehnika i različitih vještina, već sam na njoj iz godine u godinu odrastala i razvijala se kao mlada osoba. Imala sam sreće da su mi predavali odlični pedagozi i umjetnici za koje smatram da su me usmjerili na pravi put. Tako da, kada pogledam na moju klasu danas, mogu reći da smo fino odgojeni i da svatko od nas radi izuzetne stvari po kazalištima, te da sam sretna i ponosna kako napredujemo.

Na Lutkokaz stižeš s, po mom mišljenju, pravim malim kazališnim biserom za djecu i sve ostale – Avanturama maloga Juju. Kako je bilo raditi na predstavi s redateljicom Renatom Carolom Gaticom i riječkim kolegama?

Renatu smo znali od prije jer smo već skupa radili na pričopredstavi Mala sirena, ona je po meni jako konkretan i jasan redatelj koji točno zna što želi i lako mi je s njom raditi.

Valjalo se dobro izvještiti. Sjećam se kako se Renata na početku proba smijala i govorila: „Da vas vidim, lutkari!“, poglavito kad se probama pridružio koreograf Damian Cortes i kada je trebalo spojiti sviranje, ples i glumu. Međutim, vrlo brzo smo je iznenadili, zainatili se, zaigrali kao djeca, pohvatali konce i napravili super predstavu.

GKL Rijeka, "Avanture maloga Juju", foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka
GKL Rijeka, “Avanture maloga Juju”, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Što ti je bilo posebno zanimljivo i izazovno u procesu?

Mislim da nam je svima najizazovnije bilo biti okružen tim silnim udaraljkama i suzdržavati se od lupkanja batićima i štapićima u iste dok Renata režira i nije naš red, hahaha.

Znači, nije ni Renati bilo lako. Predstava se velikim dijelom gradi oko tih lupkanja, batićima i štapićima, odnosno oko ritma. Koliko je on bio važan u njenom nastanku? Je li bio u samoj ideji ili je isplivao putem? 

S glazbenicom Ivanom Đulom započeli smo s vježbanjem ritmova na različitim perkusijama.  Već sam tekst bio je napisan u stihovima, autorska ekipa znala je kako bi predstava trebala izgledati, tako da sve manje više bilo idejno spremno. Budući da smo predstavu započeli raditi prije ljeta, uvježbavali smo samo ritmove i songove, a onda u jesen, kad su nam isti već dobro sjeli, radili smo na koreografiji i mizanscenu. Sve je bilo dosta dobro organizirano, a jedino što u takvoj sigurnoj atmosferi može isplivati za izvođače je opuštena igra i glumačka kreacija.

Odmaknimo se malo od Jujua. Tvoja profesionalna karijera vezana je uz naše (po)najbolje lutkarsko kazalište, GKL Rijeka. Kako si se snašla u Rijeci? Koliko ti je znanje s akademije pomoglo u prvim koracima, a na koji te način rad s odličnim riječkim ansamblom „nadogradio“?

Moram reći da je klik između mene i riječkog ansambla na neki način bio kao ljubav na prvi pogled. Mislim da smo si zaista sjeli na prvu. I to ne samo ansambl, nego čitava ekipa iz kazališta, svi su ljudi pored kojih se jednostavno ne možete ne osjećati opušteno i kao doma. S riječkom ekipom nikad ne fali smijeha, i uvijek su tu za pomoći kad god treba, tako da sam došavši u taj teatar stvarno imala punu podršku svojih kolega. Budući da Akademija nije imala vlastitu scenu, a mi kao studenti nismo baš imali prilike iskusiti profesionalne uvjete rada, s nje sam došla kao studentica dobro potkovana tehničkim znanjem i lutkarskim vještinama. No, za biti glumac, lutkar, umjetnik i izvođač, u punom smislu riječi, ipak se treba imati i dati malo duše i „safta“, te znati to prebaciti preko rampe. To je ono što sam naučila u GKL-u. Igrati se, osjećati, biti otvoren i prisutan, i neprestano kopati po nutarnjim folderima tražeći svježinu za svaku novu ulogu koju igram. I doobro se zabaviti!

Andrea Špindel i David Petrović na probi predstave “Beba Bebač”

I jako dobro si to naučila. Iza sebe imaš veći broj vrlo zapaženih i nagrađivanih uloga, kao u predstavama Pipi Duga Čarapa, gdje si nagrađena za animaciju naslovne junakinje, ili Zamrznute pjesme s kojom si osvojila brdašce nagrada, među kojima i onu za grupnu animaciju. Ove predstave sam istaknuo jer ukazuju na s jedne strane tvoj odličan samostalan rad, s druge timski. Koliko je tebi važno jedno, a koliko drugo, posebice u lutkarstvu? U čemu se bolje osjećaš i što ti je izazovnije – samostalna vladavina i suigra (s) lutkom ili timski ples s i oko lutke?

U lutkarstvu gotovo ništa nije samostalan rad. Lutkarstvo je timski sport, i čak i kada igrate naslovnu ili glavnu ulogu, oko vas, ili pod vašim nogama, čovjek je ili dva, bez kojih vaša uloga ne postoji. A da ni ne spominjem ekipu na cugovima, rekvizitima i ostaloj dodatnoj opremi. Nema dobre uloge bez dobre suigre s partnerom na sceni, kao što nema ni protagonista bez antagonista. Malo banaliziram, naravno, jer postoje različite vrste predstava, ali dosad iz moga iskustva nisam osjetila neku veliku razliku između vođenja glave lutke, nogu i ruku, ili animacije žbuna. Nekad imaš veći zadatak, nekad manji, veću ili manju odgovornost, ali po meni to nije mjerilo vrijednosti. U svakom slučaju partneri i suigrači se moraju međusobno osjećati, povezati, razumjeti i slušati.

A koga najbolje osjećaš od redatelja? Imala si dosad prilike raditi s većim brojem zanimljivih redateljica i redatelja. Koga bi posebno istaknula?

Teško pitanje, jer ih je puno, i svatko je specifičan i kvalitetan na svoj način, pa  se bojim da bih nekoga mogla nepravedno izostaviti. No oni koji su na mene ostavili svojevrstan trag su recimo Tamara Kučinović, Renata Carola Gatica, Morana Dolenc, Olja Lozica, Tin Grabnar, Rene Medvešek…

Imam osjećaj da je u hrvatskom lutkarstvu još toliko toga neiskorišteno, no ja sam samo teoretičar, a najlakše je brundati, pardon, teoretizirati u mraku gledališta. Kako ti kao osoba s osvjetljene strane rampe gledaš na domaće lutkarstvo danas? Misliš li da autori i redatelji koriste sve njegove mogućnosti ili?

Mislim da bismo trebali prvo fokus staviti na ono pozitivno i osvijestiti koliko je kvalitetnih projekata hrvatska lutkarska scena iznjedrila unazad samo dvadesetak godina, a poglavito otkad je lutkarske akademije i njezinih učenika. Ništa ne ide brzinom munje, i za svaki razvoj treba vremena, volje, ljubavi i sredstava. Ako ćemo biti realni, samo otkad je Akademije, kvaliteta i raznovrsnost lutkarstva u Hrvatskoj ubrzano su počeli rasti. A niti te Akademije ne bi bilo da prije toga nije bilo truda i zalaganja umjetnika i entuzijasta koji su stvorili plodno tlo za njezin nastanak. Uvijek ima prostora za rast i napredak, i u tome je ljepota. Da smo do sada iskoristili sve mogućnosti, što bismo radili do penzije, hehe? Mene raduje budući razvoj lutkarstva i u njemu vidim sve najpozitivnije beskrajne mogućnosti i prostor kreacije.

Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka
Andrea ŠŠpindel i Petra Šarac, foto: Petar Fabijan / GKL Rijeka

Nakon svijetle strane medalje, red je na tamnu. U kojem području vidiš najslabije točke lutkarstva, a u kojem najjače?

Nekako mi se čini da je lutkarstvo još uvijek podosta marginaliziran i inferioran medij, a lutkari skromni i samozatajni radnici u lutkarskim kazalištima ZA DJECU. Oni koji rade nezavisno i samostalno, često, pak, idu koracima (razumljivo) gradskih kazališta, radeći predstave za djecu, jer je to jedan od načina egzistencije. Čini mi se da još uvijek nedostaje hrabrosti, entuzijazma, dovoljno volje i ljubavi da se maknemo s mrtve točke. S obzirom na to u kakvim vremenima živimo, ništa od toga nije čudno ili za osudu, no nužan će biti neki korak s naše strane da bismo pokrenuli promjenu. Zasad svijetlu točku vidim u Akademiji, među mladim ljudima (glumcima/animatorima, redateljima, kazališnim oblikovateljima), u njihovom neiscrpnom radu i trudu sa svojim mentorima i odličnim projektima koji se rade uz određene pomake naprijed. S druge strane, tu su svi oni ljudi po  ansamblima koji beskonačno vole svoj posao i daju se bezrezervno da kvaliteta lutkarstva drži ljestvicu visoko.

Pred kraj razgovora stavljam pred tebe virtualnu staklenu kuglu. Pročitaj u njoj budućnost našeg lutkarstva, a onda, ako je potrebno, ispravi je u idealnu budućnost našeg lutkarstva. 

Definitivno vidim napredak, puno mladih profesionalaca i inovativnih projekata. Osjećam usitinu da je budućnost lutkarstva svjetla, ali i to da do nekih većih pomaka neće doći preko noći. Jako bih voljela kada se lutkarstvo više ne bi smatralo isključivo medijem za djecu, već kao nešto s puno većim potencijalom i vrijednosti općenito. Taj se problem tiče kako društva u globalu, tako i u najvećoj mjeri samih lutkara, ravnatelja i osnivača/vlasnika kazališta. To je pomalo začaran krug koji je komplicirano prekinut zbog raznih faktora (mentaliteta publike, novaca, nedostatka hrabrosti…), ali ću ja uvijek (možda idealistički) sanjati da je to moguće, uz želju da se u Hrvatskoj konačno shvati da je lutkar jednako važna profesija kao i dramski glumac, da lutkarstvo može biti i za odrasle, i da se više nikada ne dogodi da me (a niti jednog mog kolegu) jedan laik pita: „A ne biste možda radili u PRAVOM kazalištu?“

I na kraju, nakon što si popravila ionako svjetlu budućnost, moje omiljeno pitanje – za nagradu jer si odradila odličan posao u prošlom pitanju Europska unija odlučila ti je dati brdašce novaca da napraviš idealan lutkarski projekt. Što radiš i s kim? 

Nisam baš sigurna je li baš brdo novaca potrebno za „idealan“ projekt. Svjedočila sam predivnim predstavama od kamenja, blata, pa čak i praznine. Bitna je ideja i dobri suigrači s kojima si na istoj valnoj duljini. Ako imam vremena (a vrijeme je i novac) igrala bih se, istraživala, eksperimentirala s raznim medijima, tehnologijama i materijalima, sve ono u čemu si u instituciji ograničen. Voljela bih vidjeti što bi kreativno proizašlo iz takvog procesa punog slobode.

I ja bih volio, tako da očekujem pozivnicu! I čekat ću koliko treba. Dotad, uživaj na Lutkokazu!

Ostavite komentar:

Pročitajte još:

Pratite nas:

O nama:

OD MALIH NOG(U) je regionalna platforma za razvoj i afirmaciju pozorišta/kazališta/gledališća/teatra za d(j)ecu i mlade. Okuplja organizacije i umjetnike koji svojim edukativnim, umjetničkim te teorijskim radom žele promijeniti stanje u sektoru.