Prije premijere predstave „Vladimir i Matilda, čarobnjaci sa Zrinjevca“, a u sklopu proslave 70 godina od osnivanja Zemaljskoga kazališta lutaka (današnjega Zagrebačkog kazališta lutaka) ravnateljica Ljiljana Štokalo istaknula je, između ostaloga, kako je riječ o kazalištu koje se posljednjih godina pomladilo i koje želi gledati unaprijed. Iako su njihove želje vrlo pohvalne, predstave ZKL-a potvrđuju da nije dovoljno tek željeti, već treba i raditi u tom smjeru. Unaprijed se ne gleda primanjem mladih lutkara na stručno usavršavanje, već suvremenim i promišljenim repertoarom te dovođenjem redatelja koji žele i znaju razmišljati lutkarski i prema naprijed. I za početak odbacivanjem prepoznatljive zekaelovske poetike koja je zastala u nekim davnim godinama i koja taj „lutkarski HNK“, kako si vole tepati, drži na kvalitativnom dnu hrvatskoga lutkarstva.
Nakon mračnog uvoda okrenimo se predstavi kojom je ZKL odlučio proslaviti svoj 70. rođendan. Riječ je o praizvedbi slikovnice Milane Vuković Runjić „Vladimir i Matilda“, sasvim nepotrebno toliko isticanoj jer bi svako od građana financirano kazalište moralo tražiti i praizvoditi nove tekstove, no ZKL to (jedini) ne čini, već se uglavnom vrti oko uvijek istih bajki i lektirnih naslova. Ni sama slikovnica nije najsretniji rođendanski izbor kazališta koje želi gledati unaprijed, jer je riječ o „suvremenoj“ bajci tanušne priče i zbrzana kraja, formalno smještenoj u Zagreb i gotovo nimalo u današnje vrijeme. Ipak, Petra Mrduljaš ju je dobro dramatizirala, stvorivši jasan zaplet, dodatno ga razigravši prepoznatljivim humornim minijaturama. Možda se malo previše naslonila na dramskost, umjesto na lirskost koju nudi slikovnica, a koja odlično odgovara apstraktnom svijetu lutaka i animacije, no oblikovala je dobar tekstualni temelj. Na njemu je redatelj Dražen Ferenčina stvorio čvrst okvir predstave koji, istina, ne donosi ništa novo u ZKL-ovu poetiku, ali je i ne vuče prema dolje.
Najbolji dio predstave bila je scena koju je Dinka Jeričević, uz pomoć oblikovateljice svjetla Vesne Kolarec, oblikovala kao nekoliko razdvojenih prostora igre, otvorivši lutkarima mogućnost igre i odmaka od tradicionalne ZKL-ove statičnosti. Nažalost, oni to uglavnom nisu iskoristili, pokazavši da se mnogo bolje osjećaju u mirovanju. Lutka može ono što ne može glumac i na sceni je opravdana tek kad koristi svoj potencijal. No većina (stolnih) lutaka u predstavi nije koristila prazan prostor za let, vrtnju, igru, već su neprirodno prenošene s jednog mjesta na drugo, uglavnom ne koristeći ni noge, već se neprirodno i drveno „krećući“ po prostorima igre.
Katarina Perica Kirin bila je najuvjerljivija kao malena čarobnica Matilda, uspjevši je lutkarski razigrati uz pomoć čarobnoga štapića. Matija Prskalo djevojčicu i pripovjedačicu Antoniju animacijski nije uspjela oživiti, svu pozornost gledatelja usmjerivši prema prepoznatljivom bučnom, glumljeno-dječjem glasu zahtjevnu za slušanje, kojim je gutala scensku energiju. Siniša Miletić bio je korektan kao čarobnjak Vladimir, a Matilda Sorić odveć kruta kao dobra čarobnica Vesna, posebice u prelazu sa stola na stol, dok je nešto opuštenija bila kao začarana Vesna. Branko Smiljanić uspio je glasom dočarati strašnoga Mora, Mario Mirković bio je razigran vilinski odmetnik Bobi, dok je Željko Šestić bio nešto suzdržaniji Rudi. Adam Skendžić i Vanda Božić oživili su Kosa koliko su mogli jer lutka nije djelovala odveć animabilno.
I ostale je lutke Vesna Balabanić napravila u svom i ZKL-ovu prepoznatljivu stilu, vrativši kazalište korak unatrag nakon zgodno drukčijih lutaka Nede Ilijević u „Tko je Videku napravio košuljicu“. Mario Mirković skladao je vrlo zgodnu glazbu naslonjenu na poetiku crtića i songove na pitke stihove Petre Mrduljaš, no plejbek, još jedan zaštitni znak ZKL-a, bitno je utišao njihovu privlačnost. Zar zaista u cijelom ansamblu ZKL-a ne postoje glumci koji znaju pjevati? Znamo da postoje, pa nam je još manje shvatljiv sveprisutni plejbek.
Zaključno, koliko god ravnateljica ZKL-a prizivala poglede unaprijed, to kazalište ostaje u čvrstim rukama davno ugasle tradicije i neinventivnosti iz kojih ga ne mogu, ma koliko se trudili, istrgnuti mladi glumci-lutkari ni nove i perspektivne oblikovateljice lutaka i scene (poput Nede Ilijević i Ane Sekulić), već ravnateljska ideja i vizija, nužan repertoarni pomak te svježa redateljska imena i poetike.
