Kim Komljanec diplomirala je slovenski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, nakon čega je magistrirala dramsko pisanje i dramaturgiju na Sveučilištu Exeter u Ujedinjenom Kraljevstvu. Školovanje je nastavila u Londonu, gdje se usavršavala u pisanju libreta za mjuzikle. Do zaposlenja u Ministarstvu kulture Republike Slovenije (2022.) radila je kao dramaturginja, scenaristica, kazališna redateljica, pedagoginja i lektorica. Brojni dramski tekstovi izvedeni su joj u Sloveniji, Velikoj Britaniji i SAD, a neki su objavljeni i u knjigama. Njene radio drame snimane su i emitirane na Radiju Slovenije i Radiju Trst (RAI), a piše scenarije za televizijske serije (RTV Slovenija) i film. U sklopu Društva dramskih umjetnika Slovenije osnovala je 2019. godine dio za dramaturge, a osnivačica je i Instituta ZOFKA u kojem s kolegama stvara predstave za djecu i odrasle.
Draga Kim, čestitam vam na ulasku u finale našeg velikog natječaja. Na početku razgovora, možete li u par rečenica predstaviti tekst Pandorina škrinjica?
Pandorina škrinjica je tekst za tri glumca i lutku. Kroz mitološke priče prikazala sam situacije u kojima se djeca danas nalaze: još uvijek su neodoljivo znatiželjna i još uvijek ponekad čine stvari zbog kojih im je kasnije žao.
U fokusu teksta je bogovska igra bogovima i ljudima? Kome se obraćate tekstom? Kako ste došli do ideje da dječji svijet oblikujete kroz ovakav okvir?
Ideja mi je došla iz osjećaja da danas djecu odgajamo gotovo kao bogove: malo je, možda i premalo, stvari koje su im zabranjene. S druge strane, danas više ništa nije sveto: vjere su relativizirane, u partiju više nitko ne vjeruje, nema boga, nema maršala, društvo je zapravo anarhija koja glumi demokraciju. Teško je odrastati u takvom svijetu i stvoriti popis vrijednosti.
Za razliku od stvarnosti, vaš dramski svijet je izuzetno zanimljivo „hijerarhiziran“.
Igra ima tri razine: bog Zeus ili otac je odsutan, uključen je u radnju samo kroz vizualne i zvučne efekte, slično kao što je glas roditelja nekako dalek u dječjem svijetu, a ipak svemoguć, sveprisutan.
Kako zamišljate taj izuzetno zanimljivo uslojen tekst na sceni? Možete li nam ga malo približiti? Kako biste, primjerice, riješili odnose bogova i čovjeka?
Brojne su mogućnosti redateljskih interpretacija. Glavni sloj je onaj djece ili polubogova, tj. Prometeja, Epimeteja i Pandore. Njih igraju glumci i funkcioniraju kao točka identifikacije za djecu. Posebno Epimetej koji je neuk i prolazi kroz najveću spoznaju sebe i svijeta te nudi brojne mogućnosti glumačke igre. Sljedeća je razina igranja s igračkom koju predstavlja lutka čovjeka. Ta je razina bliska djeci koja i sama stvaraju svjetove i ljude svojim igračkama, povremeno ih odbacujući kao nežive predmete, a pokatkad ih pretvorivši u životne suputnike, prijatelje i vlastita ogledala.
Koliko dok pišete razmišljate o potencijalnoj izvedbi? Što je, po vama, ključno u oblikovanju teksta za djecu i mlade? Sadržaj, zaplet, poruka, izvedbeni potencijal…?
Tekstove uvijek pišem na dvije razine: prvo stvaram svijet neopterećen produkcijskim (ne)mogućnostima, da bi u isto vrijeme, kao praktična kazališna stvarateljica, tekst uvijek promišljala kao predstavu. Ali često je interpretacija u mojoj glavi potpuno drugačija od one koja se na koncu realizira, čak i ako sama režiram svoj tekst.
Kad pišem za djecu, najvažnije mi je da tekst govori ciljanoj publici, odnosno da gledatelji u njemu prepoznaju djelić svoje stvarnosti.
Vaš se tekst razlikuje od većine prijavljenih po činjenici da didaskalije, koje otvaraju prostor scenskoj igri, zauzimaju puno više mjesta od dijaloga koji tjera na scensko mirovanje. Što vi smatrate najvažnijim u pisanju tekstova usmjerenih djeci i mladima?
Mislim da ne postoji recept ili pravilo koje jamči da tekst progovori djeci. Čini mi se da je današnji dječji svijet zasićen riječima koje su najčešće besmislene, ali i slikama, beskonačnim vizualnim slikama koje nemaju nikakvu dramaturgiju. Na neki način, ovo je povoljno vrijeme za dramatičare, budući da ljudi u svojoj prirodi vole napeti luk priče.
U velikom dijelu regije autori još uvijek pišu tekstove za kazališta za djecu i mlade na način kako ih pišu za odrasle – poput klasično oblikovanih dramskih tekstova u kojima se radnja zapliće, razvija i raspliće kroz dijalog (i to obično na jako puno stranica). Što mislite, kako bi trebao izgledati tekst za suvremeno kazalište za djecu i mlade?
Primjećujem da je pažnja djece (a donekle i odraslih) kraća, čemu je vjerojatno puno pomogla poplava kratkih videa na webu. No istodobno vjerujem da je uvijek moguće pobuditi i zadržati pozornost mlade publike kada se na pozornici događa nešto čemu su izvođači u potpunosti prepušteni. Princip igre (ne u smislu kazališne, već dječje igre) čini mi se nezaustavljivo privlačnim. Djeca se još uvijek čude svijetu, najjednostavnijim detaljima u njemu. S kćeri se često igram traženja lica na prozorima, vratima i balkonima kuća. Kako svaka kuća ima svoju emociju, svijet kraj kojeg svakodnevno jurimo odjednom postaje pun priča i ljudi. Ili tražimo točna značenja izmišljenih riječi i tako nalazimo obrasce u jeziku koje prije nismo primijetili. Ako nam nešto nedostaje ovih dana, onda je to definitivno razigranost. Čak i djecu treba podsjetiti na igru.
Kao osnivačica slovenskog udruženja dramskih pisaca, dobro ste upoznati s dramama u Sloveniji. Kakvo je stanje s dramama za djecu i mlade? Što biste istaknuli kao najveću prednost, a što kao manu?
U Sloveniji ne postoji natječaj za tekst namijenjen dječjoj publici. Jedina inicijativa koju provodi Javni fond za kulturne djelatnosti prvenstveno je usmjerena na objavljivanje tekstova koje mogu izvoditi amaterske skupine, a to su u pravilu tekstovi za veći broj izvođača. Stanje dramskih tekstova za djecu u Sloveniji je alarmantno. Puno je scenskih adaptacija, nema dovoljno drama koje se bave djecom ovdje i sada. Kako djeca odrastaju, tako im je sve teže odgovoriti na pitanje „tko sam ja“. Ako junaci koje gledate u djetinjstvu ne komuniciraju na vama razumljiv i blizak način, onda vam je teže izražavati se na njemu.
Kako vi vidite suvremeno kazalište za djecu i mlade?
Kao polje beskrajnih kreativnih izazova i mogućnosti. Tko ne bi želio stvarati u njemu?
A koja vam je populacija trenutno najzanimljivija i kojoj se najradije obraćate?
Trenutno sam najviše usmjerena prema djeci koja prelaze iz razdoblja djetinjstva u razdoblje adolescencije, tamo negdje od 9 do 12 godina. Čini mi se da je to vrijeme kada je nekako najteže pronaći umjetnost koja komunicira s tobom. U jednom trenutku sve razumiješ, skoro si odrastao, imaš ciničan smisao za humor, u drugom voliš jednoroge ili mace. Jedan dan slušaš heavy metal, drugi dan Mačka Murija. Svijet oko tebe ne zna točno što bi s tobom.
Koji je vaš ključ za privući i zadržati tinejdžere u kazalištima?
Zaigranost, zaigranost, zaigranost. U Sloveniji postoji prilično raširena školska impro liga. Smatram da je kazališna improvizacija, kako ju je opisao Keith Johnstone, a kasnije razvili mnogi vrhunski improvizatori, nužna za razvoj mladih osobnosti i za njihovo zaljubljivanje u snagu kazalište.
Mislim da je bitno da mladi ljudi imaju pristup vlastitom izričaju i da prate širok spektar izvedbi u pravom omjeru. Kad si mlad, centar si vlastitog svijeta, pa ne možeš biti samo pasivni gledatelj, već ti se mora dati prilika da se izraziš riječima, glumom, glazbom, svjetlosnim efektima, kako god – kazalište zaista nudi nešto za svakoga, čak i za najveće introverte poput mene.
Možete li za kraj izdvojiti dio teksta koji vam se čini najzanimljivijim?
Oh, to je jako teško. Kad bih cijeli tekst mogla prikazati s nekoliko redaka, vjerojatno mi ostali ne bi trebali. Ipak ću probati.
(Tekst donosimo u originalu da ga ne oštetimo prijevodom)
EPIMETEJ: A nisi slišal, kako je bil Prometej kaznovan, ker ti jih je dal? A bi rad, da tudi mene oče Zevs na skalo vklene?
ČLOVEK: Neee.
EPIMETEJ: No, potem pa nehaj s tem ognjem. Zdaj sva samo še midva. In morava držat skupaj.
ČLOVEK: Za vedno?
EPIMETEJ: Ja!
ČLOVEK: A lahko zdaj grem?
EPIMETEJ: Kam?
Človek skomigne z rameni.
EPIMETEJ: Daj no, a ne razumeš? Prometej je moj brat, poznam ga že …
ČLOVEK: Za vedno?
EPIMETEJ: Ne ne za vedno. Od vedno.
ČLOVEK: Od vedno – ne za vedno.
EPIMETEJ: Ja, za vedno. Brata imaš za vedno.
ČLOVEK: Za vedno?
EPIMETEJ: Ja. No, pa tudi nezavedno. Brata imaš od vedno za vedno. Tudi če se z bratom na smrt skregaš, si še vedno njegov brat.
ČLOVEK (prikima): Še vedno.
EPIMETEJ: Ja. A veš. Ali pa sestra. Sestre so tudi za vedno. Midva bi lahko bila brata, če hočeš?
ČLOVEK: Za vedno?
EPIMETEJ: Ja!
ČLOVEK: Na-a.
Naslovna fotografija: David Modric
Ostale intervjue iz serijala pročitajte ovdje:
- IVAN GRČIĆ: „U kazalištu za djecu posebno me zanimaju fantastika, mistika, komedija zabune i spoj s klaunerijom“
- JAKA ANDREJ VOJEVEC: „Kod online nasilja fraza ‘živimo u različitim svjetovima’ prestaje biti fraza“
- DORA GOLUB: “Možda ne mogu rješavati društvene probleme, ali mogu povremeno nekome ponuditi ruku kad ga šutnu na pod”
- TEODORA KIPA: „Osoba koja odrasta bez pažnje najbližih sklonija je emotivnoj manipulaciji i čeka je puno borbi u životu“
- SARA LUSTIG: “Bilo bi jako zanimljivo da tekst postavi netko tko nije u mojoj glavi“
- JAKA SMERKOLJ SIMONETI: „Pitam se jesmo li danas uopće sposobni za sreću i tko ili što je za to kriv“
