Category: Kritika

Monodrama je vrlo zahtjevna izvedbena forma, a temelji li se na autobiografskim elementima, zahtjevnost se dodatno umnaža. Samim time u pravilu se veže uz iskusna glumačka imena u trenucima svođenja računa i rezimea određenih životnih ili glumačkih etapa. Na drugoj strani pravila uvijek stoje iznimke koje ih svojim neuspjehom, istina, počesto potvrđuju, no u rijetkim svijetlim trenucima dokazuju opravdanost, dobrodošlicu i nužnost bacanja u bujice te plivanja protiv struja i uobičajenosti.

Ana Marija Veselčić jedna je od onih hrabrih glumica koje ne razmišljaju o uobičajenim i lakšim putovima, već hrabro i odvažno traže vlastite staze, drobeći na putu kamenje spoticanja tek jednom, ali ključnom alatkom – potpunom prepuštenošću glumi. To dokazuje svojim ulogama u Gradskom kazalištu lutaka Split gdje je na stručnom osposobljavanju (silno dojmljiva bila je u„Šporkom Špiri i Neposlušnoj Tonki“ te „Mom razredu 2.B“), splitskom HNK-u te posebice monodramom „Domaši“ u produkciji GKL-a.

Odmah na početku analize recimo da „Domaši“ nisu nikakav glumački rezime Ane Marije Veselčić, štoviše. Riječ je o diplomskoj predstavi pod mentorstvom Gorana Golovka, samim time njenoj ulaznici u svijet profesionalne glume. Već sama odluka da školovanje zaokruži emocionalnim ogoljavanjem u intimnom susretu sa samom sobom i vlastitim djetinjstvom pokazuje veliku hrabrost. No hrabrost nije dovoljna, budući da koncept koji je Veselčić izabrala krije brojne opasnosti, od izgubljenosti u pretjeranoj emociji do zaplitanja u specifičnostima svijeta razumljivog tek uskom krugu ljudi koji su prošli sličan put. Tu je Veselčić pokazala mudrost i zrelost, ispričavši nam svoju priču kroz više likova, na taj način oblikujući svoju, njihovu i našu priču o odrastanju, tek u okviru nešto drukčiju od drugih. Uostalom, sve su priče različite, a svi ciljevi isti – živjeti i preživjeti djetinjstvo i mladenaštvo.

Posebnost priče Ane Marije Veselčić veže se uz njeno odrastanje u domu za nezbrinutu djecu. Za razliku od djece koja odrastaju u obiteljskim domovima, naslovni domaši (domska djeca) nemaju tek jednog ili dvoje braće i sestara, već cijele sobe, katove, domove. U isto vrijeme, u svom tom mnoštvu, počesto ostaju potpuno sami. S braćom i sestrama ne po krvi, već po sudbini, oni dijele dobro i zlo, dječje brige, pubertetske probleme, prva druženja i zaljubljivanja, tučnjave, patnje i slomljena srca. I činjenicu da su domaši. Taj ih pečat u ovom našem socijalno i moralno onesviještenom svijetu uglavnom negativno etiketira, bivajući dodatnim utegom u ionako bremenitom odrastanju. On ih oblikuje, mnoge slama, a neke, one najjače, dodatno jača.

Svijet domaša Ane Marije Veselčić pravi je dječji svijet koji pokatkad djeluje poput cijelogodišnje ekskurzije, a ponekad poput gorke, gorke pilule. Građen unutar čvrstih i čvrsto zadanih okvira, primjerice uvijek istog menija oblikovanog kroz izuzetno duhovit song, on se kreće od okrutnosti do ljubavi, od ruganja i nerazumijevanja do prepoznavanja. Kroz njega vode nas akteri i junaci – malena Lela i njen stariji brat Dario, „kraljica Domaša“ Suzana i Daska, Fran s majkom narkomankom kao utegom te odgajateljica Zdravka, socijalni radnik Ivčević i drugi institucijski očevi i majke domaša. Iz njihovih priča izviru borba za poziciju i potreba za ljubavlju te brojne sitne i krupne, humorne i tegobne crtice… sve te priče prepliću se, povezuju i odvezuju, gradeći složen i slojevit domski svijet. Svijet koji je u 70-ak minuta izgradila i duboko u gledatelje upisala Veselčić, neopisivom lakoćom glume šećući kroz događaje, likove i emocije, od osmijeha i pjesme do tuge (i sve to na vizualno i auditivno maksimalno ogoljenoj sceni).

Lakoću trenutnog prelaska iz jednog u karakterom, spolom i godinama bitno drukčiji lik Vesečić je omogućila (i) diskretnim odmakom od likova koji je fino zacrtala na samom početku, predstavivši nam ih u igri žlicom, vilicom, nožem, tanjurom i tacnom. Na taj je način razdvojila izvođačicu od likova, omogućivši si laku šetnju kroz njih, od toplog i iskrenog infantilnog izraza kod Lele te dječje naivnog u Frana preko Suzaninog pubertetskog frajerluka do životnih nada i razočaranja odgajatelja i socijalnih radnika. U tim „šetnjama“ niti u jednom trenutku nije se prelila u pretjeranu emociju, cijelo vrijeme balansirajući između toplog humora, „ljubavne napetice“, „tinejdžerske drame“ i emocije, stvarajući odličan ritam kojim je nosila predstavu bez ijednog pada te uz postupnu gradaciju do kulminativnog kraja. U njemu je Veselčić odbacila odmak od likova, štoviše i likove same, pregazila rampu i prodrla do publike, doslovno se nudeći gledateljima pričom i željom da im se svidi, da uspostavi kontakt s njima. Taj dio, kroz koji se provlačilo opetovano pitanje „jel’ tak?“ što žudi za slaganjem, spajanjem i povezivanjem, izuzetno je efektno zaokružio cijelu priču, snažno ucijepivši Anu Mariju u Lelu i Darija, Suzanu, Dasku i Frana i sve ostale domaše i djecu što, bez obzira na ljude koji ih okružuju, odrastaju sami.

I dok se Ana Marija Veselčić simbolično nudila gledateljima, nadam se da će producenti u gledalištu (ako ih je bilo) na tu simboliku odgovoriti brdima konkretnih i izazovnih ponuda jer riječ je o izuzetnom talentu koji djeluje kao da tek na sceni i(li) pred kamerom živi i diše punim plućima. Usrećujući time i sebe, i scenu, i gledatelje.

Napomena: kritika je izvorno objavljena u Vijencu 26. rujna 2019., br. 667

Iako je u najboljim godinama PIF krasio imidž najprivlačnijega zagrebačkog kazališnog festivala, u posljednjih desetak godina izgubio je neformalnu titulu, a s njom i vjernu publiku s kojom je otvarao nove kazališne sezone. Problem publike pokušao je riješiti organiziranim publikama, ispunivši time, istina, mjesta u gledalištu, ali izgubivši festivalski identitet i atmosferu. I taman kad ga se polako počelo poistovjećivati s vrtićima i školama, došlo je do (iznenadnog) obrata –ispunjenih popodnevnih i večernjih izvedbi, što smatram i najvećim dobitkom ovogodišnjeg PIF-a. A pune dvorane imale su što i vidjeti.

Ovogodišnji festival okupio je različite predstave i izričaje, a našlo se mjesta i za jednu pravu predstavnicu suvremenoga lutkarskog (totalnog) teatra. Riječ je o predstavi koja (za autora ovih redaka) označava i vrhunac ovogodišnjeg PIF-a, „Seansi Bulgakov“ Lutkarskog kazališta Ljubljana u režiji Matije Solcea (cjelovitu kritiku predstave izvedene na prošlogodišnjam festivalu LUTKE pročitajte ovdje). U predstavi izvedenoj u Tunelu Grič (u originalu se izvodi u tunelu u matičnom kazalištu) Gašper Malnar, Miha Arh i Filip Šebšajevič spojili su izvedbeni šarm, ležernost i preciznost, duhovito stvarajući priču, gradeći likove papirom i nemirnom sjenom te se poigravajući njihovom krhkošću u razigranom svijetu groteske. Pomaknuti svijet nastajao je ni iz čega, odnosno iz tek tri kovčega te pokojeg usputnog predmeta, da bi se dodatno razvijao na auditivnom planu preciznim i koncentriranim tipkanjem na pisaćoj mašini te ritmiziranim govorom pretakanim u pjevanje. Spoj i preplet krhke i nestalne papirne vizualnosti te moćne i nabrijane auditivnosti odlično se upisao u grotesknost igre, dajući joj krila za stalne uzlete.

Još su dvije predstave bile usmjerene odraslim publikama. Kazališna trupa Maahee iz Irana u predstavi „Simin i Farzan“ (Olginu kritiku pročitajte ovdje) zgodno je izvedbom i pjesmom razigrala tradicionalno kazalište sjena, dok su gosti iz kazališta Orenburg iz Rusije, koji su nastupili s predstavom „Saloma“ Oscara Wildea u režiji Olega Zhyugzhde, ispali najvećim žrtvama festivalskog ignoriranja titlova (odlično bi došli i u „Seansi Bulgakov“, no ovdje su bili nužni). Predstavu iznimne likovnosti i odličnih redateljskih rješenja, nažalost, ugušila je gomila teksta na ruskom jeziku.

Najbolja predstava za djecu također je stigla iz ljubljanskog kazališta, potvrđujući odličan rad u susjedstvu. Riječ je o ganutljivoj i toploj predstavi o životnim odlascima, „Doviđenja“ (Grand Prix za najbolju predstavu; Olginu kritiku pročitajte ovdje) u režiji Jasne Vastl, vizualnost koje je ukazala na bezgraničnost lutkarstva kao medija. Lutkarski tehnolog Žiga Lebar stvorio je privlačni svijet oblikovan uz pomoć magneta koji omogućuju efektnu i duhovitu igru lutaka među sobom te s rekvizitima i ovalnom scenom kao simbolom životnog ciklusa i vječnog kruženja. Pričom i scenskom igrom u potpunosti je vladao Brane Vižintin, nevjerojatnom lakoćom igre udahnjujući život u glavnog junačića te stvarajući topao i opušten dijalog s njim. Iz Maribora, pak, stigla nam je vrlo zgodna „Snježna kraljica“ (Igorovu kritiku predstave izvedene na prošlogodišnjam festivalu LUTKE pročitajte ovdje), u kojoj je redatelj Tin Grabnar uspio napraviti odmak od očekivanosti, posebice u efektnom dijelu animiranja zvuka.

Teatar delle Briciole pokazao je izvedbenu uvjerljivost i šarm u predstavi „Pop up, crtani fosil“, likovima i predmetima što iskaču iz knjiga stvorivši jednostavne i efektne svjetove i priče, tek pomalo predugo trajući u nepromjenjivosti (Olginu kritiku pročitajte ovdje). Još nekoliko predstava žudjelo je za (znatno ozbiljnijim) kraćenjem. Riječ je u prvom redu o predstavi „Komadić“, u kojoj su gosti iz Bugarske slikovnicu Shela Silversteina ispričali neverbalno, u susretu naslovnoga komadića s geometrijskom okolinom, no odličnu ideju trajanjem su pretočili u monotoniju. Sličan problem imala je i „Stara vjetrenjača“ gostiju iz Ukrajine, čiji je najbolji dio bila Nataliia Bryzhan kao duhovita naslovna junakinja.

Talijanski majstor sjena, Fabrizio Montecchi, pomalo je razočarao predstavom „Nebo za medvjede“, kazališta Teatro Gioca Vita, u kojoj je nedostajalo razigranije igre sa sjenama pa je za ciljanu publiku (3+) cjelina djelovala jednolično. Druga predstava u njegovoj režiji, „Jakov Neustrašivi“ zadarskih lutkara, djelovala je nepovezano, a u grupu (tek) korektnih predstava smjestio bih i predstavu „Do viđenja“ čakovečkih Pinkleca. Najuvjerljiviji predstavnici domaćeg lutkarstva bili su odlično raspoloženi Splićani, koji su animacijskom duhovitošću, razigranošću i toplinom upisali svog „Malog rakuna“ u vrh ovogodišnjeg PIF-a. Zaključno, 52. PIF uspio je na trenutke spojiti brojnu publiku i odlične predstave kao zalog za svjetliju budućnost.

Dva su osnovna scenska čitanja klasične literature – osuvremenjeno i vjerno originalu. Dok prvo nove generacije suočava s novim vremenima, testirajući njihovu svevremenost, drugo im omogućuje upoznavanje s originalom (što počesto djeluje kao jeftin alibi). Oba su puta, jasno, opravdana, ako je rezultat dobar. Kako kazalište ne poznaje stroge podjele, između njih provlači se bezbroj pristupa i putova, dobrih i promašenih, svjesnih i nesvjesnih. Jedan od potonjih put je lutanja – to je onaj u kojemu redatelj ne zna odakle i kamo ide, niti kako stići dotamo. Nažalost, redateljica i autorica dramatizacije predstave „Kameni svatovi“ Frana Marija Vranković zaputila se pa zalutala upravo tim putem.

Glavni motiv za postavljanje lektirne Šenoine povjestice njen je 150. rođendan, što je sasvim opravdano, no nikako i dovoljno. 150 godina utjecalo je na „Kamene svatove“ koji još uvijek funkcioniraju na papiru, okruženi požutjelošću vlastitih stranica i sviješću o vremenu u kojemu su nastali, no na sceni stroga podjela na dobre i loše, pretjerano naivne i tvrdoglavo zlobne, djeluje umjetno. Umjesto da ih pretvori u punokrvne likove, Vranković je zadržala tu artificijelnost pretočivši je u teatar u teatru s glumačkom družinom kao okvirom. Time je stvorila mogućnost odvlačenja priče u prostor parodije ili pak ozbiljnosti, no nije izabrala jedan jasan smjer, već je lutala od jednog do drugog. U ključnim odnosima – između zaljubljenih Branimira i Janje te sukobljenih Branimira i majke Dragice zadržala je na plošnosti, dok je ostatak likova prepustila neujednačenoj karikaturi. Samim time svrha igre teatra u teatru svela se tek na jeftine osmijehe, poništivši time vlastite potencijale, dok glumci, prepušteni sami sebi, nisu funkcionirali kao dijelovi cjeline, a taj dojam pojačao je izostanak ritma i kompaktnosti igre. Dodatni problem bio je dramaturške prirode – svi ključni događaji u predstavi, poput Branimirovog tajenja da je vlasnik mlina u kojemu radi Janja, stizali su do gledatelja kroz prepričavanje, umjesto igru, dok je pomirenje ljubavnika djelovalo poput loše kopije predvidljivih holivudskih raspleta.

U takvom konceptu najviše su profitirali sporedni likovi, a najbolju mjeru između papirnate literature i žive scene pronašli su Ante Krstulović i Marko Hergešić. Krstulović je finim pomakom prema karikaturi stvorio odmjereno duhovitog Branimirovog prijatelja Teodora, dok je Hergešić Branimirovog i posebice Janjinog oca oblikovao kao vrlo zgodne i kontrolirane karikature. To nije uspjela Nataša Kopeč, pretvorivši Agatu u pretjeranu parodiju. Berislav Tomičić predradnika je oblikovao korektnim, dok mu je okvirni glumac bio forsirano ljut, a Vesna Ravenšćak Lozić Branimirovu je zlu majku oblikovala usamljenom borkinjom za vlastitu pravdu, pridobivši tom borbom moje simpatije koje su dodatno rasle u odnosu na plošne likove Branimira i Janje. Iz njih Bogdan Ilić i Tena Pataky nisu mogli izvući puno, potpunu ispravnost vlastitih likova podcrtavši stalnim osmijesima, dodatno ih time scenski umrtvivši.

Nije im na ruku išla niti glazba Damira Šimunovića koja se više naslonila na ritam, nego melodiju i emociju. Scenografkinja Marta Crnobrnja prepustila se doslovnosti, „klasno“ podijelivši scenu na one iznad i ispod, u Šenoinom svijetu zle i dobre, a jasnu podjelu stvorila je i kostimografkinja Anamarija Filipović Srhoj, naivnu dobrotu glavnih junaka podcrtavši narodnim nošnjama.

Zaključno, umjesto vječne mladosti i scenskih potencijala Šenoine povjestice, predstava „Kameni svatovi“ ukazala je na nužnost jasnog dramaturškog i redateljskog koncepta bez kojega dolazi do raspada.

Vrijeme u kojemu se nalazimo izazovno je u mnogim aspektima, no možda najizazovnije kazalištarcima. Jer dok su dućani i šoping centri dupkom puni ljudima u maskama, autobusi nikad ispunjeniji zbog prorijeđenog rasporeda vožnji, kazališta, i kad su rasprodana, zbog (pre)strogih su mjera poluprazna. I dok to možda paše usamljenim promatračima u mraku gledališta, nikako ne odgovara izvođačima, producentima, ravnateljima i vlasnicima. Možda je još teža situacija s festivalima koji, osim što se bore s propuhom u gledalištu,  moraju naći način dovesti konkurenciju u kazalište. Ako je riječ o međunarodnim festivalima, stvar postaje još puno kompliciranija. U toj situaciji nameću se dva puta – onaj lakši, čiji je rezultat tek odrađivanje i kakav-takav kontiniutet, i onaj teži, u kojemu je lako zalutati i pogubiti se, ali rezultat može iznenaditi. Većina ljetnih festivala u Hrvatskoj izabrala je lakši put – iz međunarodnosti su izbrisali „među“, pozvali male i jeftine predstave i time zadržali kontinuitet i opravdali financijsku podršku. No jedan festival, usamljen u svojoj odlučnosti, zaputio se težim putem – i uspio! Riječ je o Međunarodnom festivalu kazališta lutaka PIF čiji je organizator Kulturni centar Travno odlučio, vremenu usprkos, pokazati svim ljubiteljima kazališta i lutaka, ali i kritičarima i skepticima (potpisnik ovih redova spada i u ljubitelje lutke i PIFA, ali je počesto, iz ljubavi, bio vrlo kritičan prema festivalu), da se može napraviti vrlo dobar festival i kad je najteže.

PIF je prije desetak i više godina bio jedan od najjačih lutkarskih festivala u Europi. Kroz njega su prošli, ali mu se i vraćali, svi veliki, veći i najveći europski (i svjetski) lutkari. Uslijedile su organizacijske izmjene i preseljenje u Novi Zagreb, potom novčana stiskanja, ali i promjene u pristupu festivalima općenito (gosti više ne ostaju tijekom cijelih festivala, samim time nestalo je ludih i zabavnih lutkarskih druženja i izleta kroz koje se gradila i rasla PIF-ovska obitelj), što je rezultiralo konceptualnim i organizacijskim traženjima te gubljenjem titule „najveselijeg i najdražeg zagrebačkog kazališnog festivala“. Posebice je to teško padalo vjernim gledateljima koji su se u PIF zaljubili u njegovim zlatnim danima i koji su putem polako otpadali. S druge strane, nova  se publika stvarala znatno sporije te je PIF posljednjih godina uglavnom punio svoje redove onim najlakšim putem – organiziranim posjetima, što nije na razini jednog vrhunskog međunarodnog festivala, no što je organizatorima, a i Gradu Zagrebu, savršeno odgovaralo – dajte na početku godine malo zabave vrtićima i školama, a mi ćemo vama dati malo novaca.

I taman kad su se svi prepustili tom uhodanom lagodnom životu, stigla je korona, a s njom i zabrana grupnih posjeta. I ne samo to! Hrvatska je postala zdravstveno najcrvenija zemlja u regiji i šire. I što su u tom trenutku napravili organizatori PIF-a? Opustili se i sklepali program od domaćih snaga? Ne! Pokazali su zube i doveli lutkare iz Izraela, Italije, Slovenije, Njemačke, Češke, Srbije i Bugarske, pridružili im nekoliko vrlo dobrih domaćih predstava i napravili kvantitativno nešto manji, no kvalitativno vrlo dobar, a za uvjete u kojima se nalazimo vrhunski PIF, prometnuvši se u vrhunac početka, ali lako moguće i cijele kazališne sezone! Rezultat toga bila su gledališta dupkom ispunjena (koliko je dozvoljeno) pravom kazališnom publikom, publikom koja je ciljano došla na PIF i na odličnu lutkarsku predstavu. I to je pokazalo ne samo da je publika u ovo doba kazališnog posta silno željna predstava, već da je željna lutkarstva! No pokazalo je još jednu stvar zbog koje lutkarstvo preživljava sve ovo vrijeme. Bez obzira na nedaće koje ga zaskakuju ili u koje samo uskakuje, lutkar je ovisan (ne tek egzistencijalno) o igri i gledateljima i zbog njih će i nakraj svijeta, pa čak i u koronom zacrvenjenu Hrvatsku.

Lutkari su vječno bili na margini, od Antike do danas šetali su u sjeni glumaca, nazivani razbojnicima, izbacivani iz sela i gradova, no ta muka ih je naučila prilagodbi. Ako je u lutkarstvu išta konstantno, to je mijena, zahvaljujući kojoj su lutkari preskočili sve koronaške nedaće, jurili kroz države da ne ostanu u samoizolaciji, krenuli put Zagreba više dana ranije… i stigli do žuđenog festivala. A zahvaljujući mijeni i prilagodbi lutkari će i nakon PIF-a naći način da dođu do publika. Neće ih čekati u grijanim, ali uredbama ispražnjenim kazališnim dvoranama, već će joj prići na hladnim ulicama, livadama i trgovima. I zahvaljujući tome lutkari će preživjeti i koronu i sve druge nedaće, a s lutkarima preživjet će ih i PIF, ako je suditi po ovom 53. herojski odrađenom.

Već otvorenje je pokazalo da PIF ove godine nije išao tek za održanjem kontinuiteta i opravdavanjem dobivenih novčanih sredstava. Dama iz Porto Pima Teatra Gioco Vita u suautorstvu i režiji velikog majstora sjena Fabrizija Montecchija, izuzetno je poetična priča  u kojoj suautor i izvođač Tiziano Ferrari stapa u sjetom ispunjen dijalog između vlastitog tijela i sjena (posebice efektan u trenutku u kojemu sjena naslovne junakinje živi tek u sjeni izvođačeva tijela) te prostora i vremena, pretačući glazbu u seks, gitaru u tijelo naslovne ljepotice, ljubavnu strast u tragediju (Igorovu kritiku pročitajte ovdje). No ako je netko pomislio da je PIF vrhunac smjestio na sigurni početak, prevario se. Tek je uslijedilo nekoliko kvalitativnih vrhunaca ovogodišnjeg PIF-a.

Apsolutni je pobjednik festivala po autoru ovih redaka, ujedno i osvajač Grand Prixa, Pinokio Lutkovnog gledališča Maribor u kojemu su redatelj i autor likovnosti Matteo Spiazzi i izvođač Miha Bezeljak pokazali kako se treba pristupiti kanonskim tekstovima dječje književnosti i lutkarske umjetnosti. Nisu išli za vjernim prikazom jer navodno „svaka nova generacija ima pravo pogledati klasike u originalu“, kako neki hrvatski ravnatelji opravdavaju uvijek iste naslove na svom repertoaru prikazane vjerno ili s tek neukusnim odmakom u suvremenost. Nisu niti odbacili tekst, posvađali se s njime, niti su negirali Collodija i njegovo vrijeme, već su pronašli nov i izuzetno duhovit izvedbeni ključ. Pinokio u predstavi doslovno nastaje iz kutije na sceni iz koje izviru i sve zgode i nezgode, da bi junakov stvaratelj i demijurg na kraju postao on sam. Svi smo mi kreatori vlastitog djetinjstva, dok je ono u isto vrijeme oblikovatelj nas samih. Predstava je oduševila izuzetno jednostavnom i efektnom inventivnošću, duhovitim korištenjem stolarskih alatki i nastajanjem cijelog jednog svijeta ni iz čega te posebice Bezeljakovom nevjerojatnom scenskom energijom, komunikativnošću i osjećajem za ritam igre.

Treći je vrhunac ovogodišnjeg PIF-a predstava Plastični junaci Ariela Dorona (režiju supotpisuju Rotem Elroy i David Lockard; Olginu kritiku pročitajte ovdje). Riječ je o predstavi koja o izuzetno ozbiljnoj temi – ratovanju (jednoj od konstanti u životu svakog Izraelca) progovara njenom oprekom – nimalo ozbiljnim igračkama vojnikića i prolaznog plišanog tigra koji će na tragu starog dobrog Đoletovog stiha Žao mi konja postati simbol nevinih stradanja, ali i totalnog besmisla ratovanja za sve osim nekolicine odabranih. Doron u predstavi prikazuje jedan ratni dan, tjedan, svejedno, od dosade stražarenja preko straha od borbe do same ratne akcije i njenih posljedica, te u svakoj od tih epizoda diskretno ili pretjerano ukazuje na paradokse. I sve to čini igrajući se na stolu, jedući Twix (u beskrajnim satima stražarskog samovanja), puštajući vrijeme da prolazi. Jer vrijeme je najveći neprijatelj vojnika. Dok se ništa ne događa, ono neopisivo sporo prolazi. Kad krene akcija, ubrza se do ludila što i na koncu izaziva. Vrijeme je i možda ključni problem ove predstave. Želeći ukazati na sporost njegovog protoka, Doron je puštao sekunde da sporo prolaze, gledajući publiku sugestivno i znatiželjno, no u isto vrijeme pomalo zaboravljajući da se igra. U toj dvojnosti između igre i ozbiljnosti, igra je, nažalost, ostala pomalo žrtvom poruke. No i takva, predstava je bila izuzetno duhovita u svojoj ozbiljnosti i ozbiljna u komici te je ukazala na široke mogućnosti lutke da progovara o svim temama – od igre do rata.

Još je jedna gostujuća predstava odličnu sadržajnu i izvedbenu ideju malko razvodnila na sceni. Riječ je o Tihom dječaku Kazališta za djecu Kragujevac u kojemu su izvođači Milomir Rakić, Ljubica Radomirović, Miloš Milovanović i Sanja Matejić, vođeni redateljskom rukom odličnog mladog slovenskog redatelja Tina Grabnara (koji nas je oduševio prije nekoliko godina na PIF-u predstavom LGL-a Negdje drugdje), progovorili o vrlo važnoj temi na srodan joj način. Riječ je o gluhoći ispričanoj jezikom ruku. Nažalost, gluhoća se u predstavi pojavila tek nakraju kao završetak starog, a ne početak novog života naslovnog tihog dječaka (dramaturgiju potpisuje Ana Duša). Ujedno, u prvom dijelu, u kojemu se rukama opisuje normalan život „normalne“ obitelji, neke su scene bile razvučene i pomalo monotono ozvučene, što je s jedne strane rušilo ritam, s druge stvaralo monotoniju, a s treće „kralo vrijeme“ scenskoj tišini. Bez obzira na zamjerku, glumci su pokazali veliku uigranost, a ideja velike potencijale.

U zamku dobre ideje koja nema snagu držati cijelu predstavu upalo je Državno kazalište lutaka Plovdiv iz Bugarske koje je u predstavi Kakav krokodil autora Panche Pancheva priči o krokodilu i prijateljstvu pristupila s dvije strane (doslovno fizički odvojene, svaka u svom kutu scene) – pričanjem priče te njenim ilustriranjem u pijesku. Nažalost, kako nije bilo titlova, ne možemo znati koliko su se te dvije niti susretale, koja je izrastala iz koje, jesu li gradile jedna drugu ili je jedna rasla iz druge, no u svakom slučaju vrlo zanimljiv koncept (režiju potpisuje scensko-grafička dizajnerica Mariya Banova) i stvaranje divnih trenutnih ilustracija u pijesku  nisu bili dovoljni da održe pažnju gledatelja tijekom cijele predstave. Samim time, ušli su u red onih lutkarskih sredstava čiji izrazi bolje funkcioniraju kao dio cjeline ili začin. Da je tome tako sjetit će se gledatelji koji su prije podosta godina na PIF-u gledali predstavu Močeradek gre čez cesto u režiji Matije Solcea, u kojoj je pijesak bio tek jedan od elemenata stvaranja scenske poezije iz poezije slovenskog pjesnika Srečka Kosovela.

Zanimljiva ideja koja se popiknula na slaboj izvedbi karakterizira predstavu Tisuću tuceta u kojoj nas izvođači kazališta Plata Company iz Češke vode na put u Aljasku u vrijeme zlatne groznice, no ne po zlato, već po drugo tadašnje bogatstvo – jaja. Iako su i priča i junaci izvedbe – kutije za jaja, vrlo zanimljivi (koncept, scenarij i režiju potpisuje Jakub Maksymov), ključni problem predstave je šlampava izvedba izvođača  Eliáša Jeřábeka, Dominika Migača, Štěpána Lustyka i Milana Vedrala. Kutije su se sudarale, padale, nisu se preklapale kako je trebalo, što na papiru ne zvuči strašno, no u zadanom konceptu je rušilo igru i njenu protočnost, samim time i smisao.

Uz gostujuće predstave, u konkurenciji ovogodišnjeg PIF-a bile su tri domaće predstave. Flekavac Gradskog kazališta lutaka Rijeka osvojio je najviše nagrada (iako ne i glavne), no potpisniku ovih redaka ne spada u vrh festivala. U fokusu predstave je odnos malih i velikih, a problem kreće iz teksta Nine Mitrović koji na trenutke „grize“ za uši i nije omogućio redateljici Renati Caroli Gatici ono u čemu je najbolja – redateljsku i scensku igru. Dobili smo klasičnu igru glumaca i lutaka u uglavnom odvojenim svjetovima, zgodne songove i ono što je najbolje u predstavi – odličnu igru Davida Petrovića u naslovnoj ulozi kojemu su svesrdno pomagali suigrači na sceni Petra Šarac, Zlatko Vicić, Damir Orlić, Alex Đaković i Andrea Špindel. Iako je, dakle, riječ o vrlo dobroj repertoarnoj predstavi, daleko je to od jednog Jujua kojeg su Gatica i riječki lutkari postavili prije ove predstave.

Vrlo zgodna bila je predstava Pliva patka preko Drave Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka koju su redateljica Jelena Sitar Cvetko, likovni i glazbeni oblikovatelj Igor Cvetko i izvođači Đorđe Dukić, Srđan Kovačević i Gordan Marijanović oblikovali od brojalica, povezavši ih tanušnim dramaturškim nitima. Predstavu nosi igrača energija izvođača, u prvom planu Marijanovića, njihov ples, pjesma, animacija i suigra koji izviru iz brojalica i uviru u njih, ne tražeći neku dublji smisao, već se zadovoljivši onime što traži i ciljana trogodišnja publika – duhovitim i toplim epizodama i crticama, prepoznatljivim patkicama i brojalicama.

Nešto slabiji bio je ­Ručak za šestero Kazališne družine Pinklec i GLLUGL-a u režiji Tamare Kučinović koji također progovara o vrlo zanimljivoj temi – nevidljivim prijateljima. Iako je riječ o dobroj repertoarnoj predstavi koju krasi vrlo dobra animacija i grupna animacija stolnih lutaka u izvedbi Karoline Horvat, Marija Jakšića, Katarine Arbanas i Nikše Eldana, autori i izvođači su me navikli na poetičnije i(li) zaigranije predstave pa potpuno zadovoljstvo izostaje.

Cjelinu su odlično popunile tri predstave studenata Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku koje su igrale izvan konkurencije.

Rezimiramo li 53. PIF, predstave u konkurenciji kretale su se od dobrih repertoarnih do odličnih predstava te za niti jednu ne možemo reći da se našla u konkurenciji samo da bi pokrpala rupu ili pojačala brojku. I slabije su predstave imale neke zanimljive aspekte, od teme do rijetko viđanog izraza, što potvrđuje vrlo dobru kvalitetu ovogodišnjeg PIF-a. PIF-a koji se ne bi pretjerano istaknuo da su vremena normalna, no nastao u ovim zaista izazovnim danima bit će upisan u povijest PIF-a kao važna točka, a nadam se i novi uzlet na krilima lutkarske drskosti, hrabrosti i neuništivosti.

Homoseksualnost se na sceni počesto omata u karikaturalni veo koji glumcima uglavnom osigurava lake osmijehe publike. S druge strane, ta ih lakoća zavođenja prečesto ponese i odnese u zamku stereotipnosti koja se pretače u promašenu plošnost. A homoseksualnost nema nikakve veze s plošnošću. Ona je, poput njene sestre heteroseksualnosti, splet svih dimenzija svijeta pretočenih u osjećaje sreće, tuge, iščekivanja i nade, potpune punoće i krajnje praznine.

Da ne bi upao u zamku zavodljive stereotipizacije, Domagoj Mrkonjić se u monodrami „Ja imam lutku u ormaru“ (režija Vjera Vidov, dramaturgija Filip Jurjević; Olginu kritiku pročitajte ovdje) niti u jednom trenutku nije prepustio lakoći zavođenja karikaturom. Sasvim suprotno, glavnog je junaka Juliana oblikovao punokrvnim i slojevitim likom koji ne progovara o svom ljubavnom odabiru prvoloptaškim izvanjskim karakteristikama, već složenim unutarnjim svijetom i (unutarnjim) dijalogom s okolinom. Na taj je način vjerno oblikovao ideju koju je autorica María Inés Falconi upisala u komad, počevši od samog naslova.

A u naslovu je sve već na prvi pogled jasno. U ovom našem krajnje podijeljenom svijetu, u kojemu se čak i dućani s dječjom odjećom dijele na plavi dio za dječake i roza za djevojčice, lutka iz naslova pripada djevojčicama. Dakle Julian se više voli igrati sa ženskim igračkama, u njemu je izraženija ženska strana. Činjenica da je lutka još uvijek u ormaru ukazuje na doslovno skrivanje igračke, ali i junakovih osjećaja koji postaju njegova nježna, krhka i vrijedna tajna. Ta tajna nije prisutna od početka priče, već polako, fino i nenametljivo raste u Julianu, diskretno gradirajući od odbacivanja nogometne lopte preko navlačenja haljinice u igri čajanke do krađe sestrine naslovne lutke te njenog potajnog češljanja u kadi. S tim laganim rastom gradi se i spoznaja gledatelja o junakovim osjećajima koji, u trenutku kad se u potpunosti oblikuju, nisu nikakvo iznenađenje, već logičan i očekivan rezultat. Slijedi polako otvaranje vrata ormara, od priznanja samome sebi, potom prijatelju i obitelji, da bi na kraju ostao otac kao predstavnik tradicionalnih pogleda u kojima je muškarac isključivo vezan uz žene, nogometnu loptu i lokalni nogometni klub (u ovom slučaju West Ham).

Mrkonjić je u svom junaku u prvi plan stavio polako buđenje koje se nije pretočilo na naglašenu promjenu mimike, gesta i glasa, već je dvojbe i sukobe prenio u nutrinu lika. Od početka do trenutka obrata, koji to nije, u njegovoj igri diskretno su se osjećale skepsa, dvojba i gorčina koje bi u trenucima tišine ili prijelaza na tren provirile kroz nervozan pokret noge, mimiku lica ili uzdah. Ti sitni predstavnici unutarnjeg sukoba od početka su nenametljivo najavili obrat koji je stigao kao olakšanje. Ujedno, ta gotovo opipljiva energija nemira držala je i nosila igru većim dijelom predstave, pokazavši svoju snagu u trenucima kad bi izostala. No i iz tog gubitka i pada ritma Mrkonjić se brzo vraćao u igru, preuzimajući konce priče i gledatelja.

Vrlo uvjerljiv bio je i u dijalozima Juliana s obitelji i prijateljima, koje je jasno oblikovao i vodio, efektno se prelijevajući iz jednog u drugi lik, s naglaskom na unutarnjim promjenama. Samim time, nije uvijek bilo potrebno pomakom glave označavati sugovornike, posebice jer je u trenucima brzog nizanja dijaloga njegova glava pretjerano vrludala, vanjskim pomacima odvlačeći pažnju od unutarnjih izmjena. Slabije točke monodrame su i prijelazi iz jedne u drugu Julianovu životnu epizodu koje su Mrkonjić i Vidov oblikovali kroz njegovu naizglednu zbunjenost i hirovitost. Ta zbunjenost do jednog je trenutka funkcionirala, no nije pratila promjene u njemu te je putem postala kontraproduktivna, sugerirajući doslovnu nesigurnost glumca. Inače, Julian je priču vodio uz pomoć svog životnog „ormara“, odnosno hard diska, iz kojeg je na videozid vadio fotografije i video klipiće, bogateći time i prostor i priču (autori videomaterijala Leo Vukelić i Domagoj Mrkonjić).

Zaključno, ne prepustivši se naizgled zavodljivoj jednostavnosti i plošnosti stereotipa, Domagoj Mrkonjić je u monodrami Ja imam lutku u ormaru oblikovao uvjerljivog junaka zanimljive i slojevite nutrine i okoline, sugestivnom igrom i prskavom scenskom energijom preplevši njegov spoznajni rast s gledateljevom intimom.

U intervjuu za Kritikaz, uoči premijerne izvedbe predstave Don Quijote od Hrvatske Malog teatra, Igor Baksa, koji potpisuje tekst i igra u predstavi uz Svena Jakira, napisao je da je genijalnost Cervantesovog romana „u tome da se od srednjovjekovne Španjolske do ‘današnjevjekovne’ Hrvatske nije apsolutno ništa promijenilo. Jedino se stvari zovu drugačijim imenima. Čarobnjaci se danas zovu političari, vitezovi su radnici, a prekrasne djeve su komadi i čke“.

Nakon odgledane predstave i proživljenih 40-ak godina u Hrvatskoj, posebice posljednjih dvadesetak, možemo zaključiti da se ipak dosta toga promijenilo. Za razliku od Don Quijotea, koji je dvostruko fiktivan lik, kao i strašni neprijatelji protiv kojih se bori, sranja kojima smo mi, hrvatski donquijoti okruženi, ma koliko djelovala fikcijski, štoviše, groteskno, čista su stvarnost. Trio fantastikus koji je stvorio ovu predstavu i koji zajednički potpisuje režiju, uz Baksu i Jakira treći je autorski kotačić dramaturginja Anja Pletikosa, više je nego svjestan tog urona naše stvarnosti u prostor čiste groteske, kojoj bismo se beskrajno smijali da je ne živimo. Na vrlo fin i nenametljiv način oni na sceni prepliću našu stvarnost s Quijoteovom, čime ona postaje dvostruka fikcija, dvostruki san što se pretače u pijanu i bunovnu javu iz koje, nažalost, nema buđenja i otrežnjenja.

Iako ove uvodne crtice zvuče kao osvrt na holivudski blockbuster krajnje katastrofe, nastale su nakon 70-ak minuta gromkog i tek povremeno gorkog osmijeha. Naime, Baksa, Pletikosa i Jakir uspjeli su našu mračnu stvarnost pretočiti u pametnu, jasnu i silno duhovitu predstavu u kojoj su u isto vrijeme ostali vjerni Cervantesu i sebi, pronašavši odličnu mjeru između kritike i osmijeha, životne i scenske privatnosti. Postigli su to promišljenim i naizgled opuštenim preplitanjem Baksine i Jakirove (i naše) stvarnosti sa svijetom Quijoteove fikcije, potvrdivši da je stvarnost u koju smo uronjeni veća groteska čak i od Quijoteove stvarnosti. Tako su u miješanju fikcije i fakcije na galiji završili (ili, nažalost, nisu) sinkopisti, prepisivači diplome… i kradljivac magarca. Da, kao što svi znamo, prve dvije nevjerojatnosti nisu plod Cervantesove mašte već naše stvarnosti, a ovo je tek jedan u nizu primjera u kojima ovaj kutak svijeta svojim ludostima jede Cervantesovu maštu za doručak.

Iako je imao materijala poput ovoga na pretek, Baksa nije našim čudostima i ludostima progutao Don Quijotea, već nam je s Jakirom u vrlo efektnoj, točnoj i šarmantnoj suigri, svaki put drukčijim scenskim pristupom i igračim alatima, pričao priču viteza tužnoga lica, na nekim se epizodama dulje zadržavši, neke posebno punktiravši, kroz poneke tek projurivši, a neke neuspješno pokušavši preskočiti. I sve to tijelima „oslobođenim“ od scenografije, kostimografije i tona. Uostalom, kako kaže Baksa, sve su to tek „štake za glumca“ kojemu su u ovoj predstavi više nego dovoljni bili jedna lutka i kofer ispunjen rekvizitima, poput grudnjaka koji postaje oklop i gaća koje se pretaču u šljem (vizualno oblikovanje predstave i lutke potpisuje Lorna Kalazić).

U ovoj slobodi od glumačkih štaka Baksa i Jakir igrali su (se) točno i precizno te vrlo duhovito, dopadljivo i zabavno. Opušteno i efektno su prelazili iz lika u lik, iz fikcije u stvarnost, animirajući dijelove tijela, koristeći vlastita tijela kao rekvizite, opisujući nepostojeću scenografiju, koristeći gledatelja kao vjetrenjaču… U isto vrijeme, Jakir je na nekoliko mjesta nenametljivom lakoćom pokazao da je jedan od naših najboljih i, nažalost, najneiskorištenijih glumaca, „nudeći“ se gledateljima doslovno ili odličnim glumačkim minijaturama, čime je nenapadno, ali kontinuirano podsjećao gledatelje da se iza osmijeha na sceni i oko nje krije stvarni život, život u kojemu jedna takva glumčina radi kao konobar da bi preživjela. Uostalom, i sama predstava, bez obzira na to što lektirni naslov (koji priziva brojnu lektirnu publiku) čita na izuzetno pametan, suvremen, kritičan, a duhovit način, odigrana je tek jednom. Nadam se da će u normalizacijama Baksa i Jakir dobiti priliku igrati predstavu jer bila bi silna šteta da je ne vidi bar svaki hrvatski građanin.

Zaključno, predstava Don Quijote od Hrvatske silno je duhovita, pametna i žestoka kritika naše stvarnosti koja svojim paradoksima i nevjerojatnostima jede i Cervantesa, i Don Quijotea, i sve vjetrenjače svijeta za doručak.