Koje su potrebe mladih u kulturi, na koji ih način zainteresirati za kulturne sadržaje – ta su pitanja podjednako aktualna danas, kao i prije nekoliko godina. Dulje se vrijeme raspravlja o tome kako privući mlade u kazalište, zašto su oni najzahtjevniji gledatelji te kako uopće raditi na razvoju publike. Sudeći prema ovogodišnjim prijavama za festival, kazališni umjetnici krenuli su u ozbiljnu potragu za odgovorima i na dobrom su putu da predstave za mlade ne budu više sporadična i rijetka pojava u pojedinim našim kazalištima, nego da postanu stalna ponuda. Počele su se istraživati različite izvedbene forme koje bi im bile bliske, pronalaze se tekstovi koji govore o tabu temama i gorućim problemima, pišu se komadi s čijim se protagonistima mlada osoba može lako poistovjetiti ili ih prepoznati u svojoj okolini. Publika se počela pomnije osluškivati.
Mnoge predstave na ovogodišnjem festivalu povezuje tema usamljenosti – jedni su usamljeni jer su se doselili u novu sredinu, drugi jer su im se prijatelji odselili, treći su drugačiji od ostalih pa se moraju nositi i s teretom nerazumijevanja, osuđivanja i odbacivanja, a četvrti se teško nose s traumom gubitka. O tome govore autorski tekstovi, ali i klasici u čijim se inscenacijama dodiruju nekadašnja vremena i suvremenost, s time se podjednako bave institucionalna i nezavisna kazališta. Mnoge izvedbe, bez dociranja, vrlo emotivno govore o važnosti prijateljstva, protkane su istodobno ljubavlju i tugom, navode nas na to da se zapitamo kakvi smo ljudi, što bismo željeli promijeniti te kakvi bismo htjeli postati. Dobar tekst, međutim, ne mora uvijek rezultirati sjajnom predstavom – one ne bi bile toliko dirljive i upečatljive bez autentičnih i uvjerljivih, katkad i ludičkih glumačkih kreacija, dobro vođene režije i domišljatih redateljskih rješenja. Vodeći se izvrsnošću tih triju elemenata, odabrala sam deset najboljih koje će, vjerujem, podjednako zaintrigirati i dotaknuti djecu, mlade i odrasle. Stoga su na ovaj festival pozvani svi gledatelji, neovisno o dobi.
S obzirom na to da je kazalište kolektivan čin koji je od najranijih dana njegovao zajedništvo izvođača i publike, nadam se da ćete uživati u predstavama, razgovarati o njima i osjetiti međugeneracijsku bliskost i povezanost.
Katarina Kolega, radijska urednica i kazališna kritičarka
