Categories
Kritika

Zrno graška u ulozi Šeherezade

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Inscenacija planetarno poznatih bajki za decu, poput bajki braće Grim ili Hansa Kristijana Andersena često je mač sa dve oštrice. Sa jedne strane fabula bajki je „proverena“ u smislu da je prijemčiva deci, ima pouku, uči decu određenim vrednostima, budi im emocije i drži njihovu pažnju, te autorski tim sa sigurnošću zna da će se deca identifikovati sa junacima predstave i pratiti radnju. Sa druge strane, reditelјi i dramaturzi koji odaberu da postave na stotine puta viđenu bajku, moraju da razmisle šta je to što oni sada i ovde imaju novo da ponude deci, u odnosu na dosadašnja uprozorenja istog teksa.

Reditelј Davor Dragojević dramatizovao je i postavio bajku Princeza na zrnu graška H. K. Andersena u Pozorištu lutaka u Nišu. Narativnu izmenu koju čini u odnosu na original jeste uvođenje lika Zrna Graška i miša Haralanpija za kojeg će se ispostaviti da je praunuk miša Princa iz bajke (koji, istina za volјu, nije organski deo dešavanja na dvoru, niti utiče na njih, već nepomično stoji i postoji). Propuštena je prilika da Zrno graška bude zrno koje je zapravo žulјalo princeze i bilo ispod jorgana na kojima spavaju i koje bi svedočilo o njihovim karakterima iz prve ruke. Ovako je Grašak poslužio samo da prepriča priču o Princu i Princezi u nadi da će zanimlјivost njegove priče odložiti Mišiju glad i njegovu želјu da ga pojede. Tako je Grašak postao Šeherezada iz priče Hilјadu i jedna noć gde vezirova kći Šeherezada priča Kralјu po jednu priču svaku noć kako je on ne bi ubio. Grašak, kao i Šeherezada, pričom pokušava da sačuva svoj život.

Isprva vrlo simpatične, a kasnije repetativne scene Miša i Graška, nakon što nas uvedu u priču, služe autorima da odvuku pažnju dece od promene scenografije (scenografija Zorana Milošaković Tasić). Svaki put kada u dvor dođe nova princeza koju Prinčeva majka stavlјa na test – spavanje na zrnu graška – trpezarijski sto dvora menjao se u krevet sa jorganima. U tim momentima Miš i Grašak bi zabavlјali publiku. Čini se da su ova dva lika više trebala reditelјu nego deci.

Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš
Princeza na zrnu graška, foto: Pozorište lutaka Niš

Manjkavost ove predstave, a što je veoma česta bolјka srpskog lutkarskog teatra, jeste prisustvo dugačkih rečenica, gotovo monologa, i obilјa teksta koje lutka treba da „izgovori“. Lutka naprosto „ne trpi“ da dugo stoji nepomična i izgovara replike. Da bi bila živa, da bi postojala iluzija, lutki treba pokret i britke, sažete replike. Pisac Pačo Pančev u razgovoru s Radoslavom Lazićem ovo objašnjava rečima: „U lutkarskom teatru trebalo da ima, po mogućstvu, najviše stvari koje ne mogu da se odigraju na dramskoj sceni. Likovi ne treba da mnogo razmatraju (biti ili ne biti?), već da delaju.“ Delanjem, a ne iscrpnim pripovedanjem, ostvaruje se pun potencijal lutke. Zbog opširnih iskaza lutaka (dizajn lutaka Zorana Milošaković Tasić) u predstavi Princeza na zrnu graška pitanje je zbog čega je reditelј u predstavu implementirao lutke. Bajku su mogli da izvedu i glumci bez lutaka.

Predstava je, kako je napisano na afiši, odnosno programskoj knjižici predstave, namenjena deci starijoj od 3 godine. Iako deca tog uzrasta mogu da razumeju narativ bajke, trajanje čitave predstave, oko sat vremena, prevazilazi dužinu njihove pažnje. Umesto da se u programu promene godine cilјne grupe izvedbe, bolјe rešenje bi bilo da se trajanje priče skrati. Dva puta gledamo identičnu scenu u kojoj princeza dolazi u dvor, odlazi da spava, a Dvorska luda pokušava da otera glasnu pticu sa balkona koja bi mogla da probudi princezu. Već posle prvog puta jasno nam je kako test sa zrnom graška funkcioniše.

Muzika i songovi (kompozitor Alek Rodić) veoma je energična, odlično prati atmosferu na sceni, pokazuje različite žanrove u skladu sa emocijama i karakterima lika koji pevaju. Glumci (Bilјana Radenković, Dejan Gocić, Davorin Dinić, Mirjana Đorđević, Nataša Risić) vešto animiraju lutke, iako do kraja ostaje nerazjašnjeno zašto su obučeni u crna odela sa crvenom kuvarskom kapom (kostim Zorana Milošaković Tasić).

Zbog dece u publici, lutkari i reditelјi lutkarskih predstava moraju se podsetiti koje mogućnosti pruža lutka, da je lutkarstvo oživlјavanje neživih predmeta, oživlјavanje magičnih svetova, i najvažnije, moraju da imaju odgovor zbog čega pišu lutkarski, a ne dramski komad.

Categories
Izdvojeno

Sedam veličanstvenih za 15. Mali Marulić

Ove godine su na Mali Marulić prijavljene 24 predstave, od kojih je selektor Igor Tretinjak pogledao njih 23, budući da jedna zbog Covid situacije nije izvedena. Za festival, koji će se održati od 11. do 15. travnja u Splitu izabrao je sljedeće predstave (abecednim redom): rješiti

  1. Gradsko kazalište lutaka Rijeka, Srce veće od mene samog, Tamara Kučinović, r. Tamara Kučinović
  2. Gradsko kazalište lutaka Split, Slonić Dištonić, Siniša Novković, r. Siniša Novković
  3. Gradsko kazalište Žar ptica, Mala Frida, Jelena Kovačić, r. Anica Tomić
  4. Kazališna družina Pinklec, Plavo sunce na žutom nebu, Ivona Marciuš, r. Romano Bogdan
  5. Kazalište lutaka Zadar, Caffe Kraljevstvo, Vanja Jovanović i Patrik Grgurec, r. Vanja Jovanović
  6. Mala scena, Aut, Paško Vukasović i Ivana Vuković, r. Paško Vukasović
  7. Teatar Poco Loco, Priča bez veze, Ante Zaninović/Dunja Fajdić/ Maja Katić, r. Maja Katić
Categories
Kritika

Vetrovito interpretativno polјe

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Kako bi se izbeglo ilustrativno i banalno prikazivanje vetra kao dramskog junaka, neverbalna predstava „Vetar“ reditelјke Anđelke Nikolić u produkciji Pozorišta za decu u Kragujevcu postavlјa i na sceni oživlјava sve ostale predmete sa kojima se on susreće stvarajući iluziju njegovog postojanja. Po pitanju forme i režije, ova predstava se izdvaja vrlo smelom i preciznom dramaturgijom lutkarskog teatra objekata – nakon što bi se potencijal oživlјavanja jednog predmeta iscrpeo, glumci bi ga odložili i uzeli drugi.

Postojanje, a zatim i specifičnost karaktera vetra je pokazano kroz pokret glumaca (Dubravka Brkić, Milica Redžić Vulević i Petar Lukić; scenski pokret Isidora Stanišić), a onda i kroz fenomenalnu, dinamičnu, originalnu muziku Lazara Novkova. Unutar situacija, svojevrsnih minijatura, pokazano je kako vetar čini da starici odleti marama koju kasnije pronalazi mladić i daje devojci; kako vetar pokreće vetrenjaču i zmaja; rasplamsava vatru; rashlađuje sunčan i vreo dan; raznosi veš sa štrika; pomera grane drveta; kako može da namreška površinu vode…

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Predstava je, između ostalog, posebna jer su animirani predmeti, odnosno lutke svakodnevni objekti (marama, kesa, zmaj, novine, šešir, vetrenjača od papira, tkanina…) što direktno uči decu da za igru nisu uvek nužne igračke, već je dovolјan običan predmet i mašta.

Slično kao u predstavi „Aero“ nezavisne pozorišne trupe Odivo iz Slovačke koju je naša publika imala prilike da vidi na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici, „Vetar“ je takođe otvorio široko polјe mogućnosti interpretacije kod svakog od gledaoca. Lebdeće kese su kod mene, na primer, izazvale prisećanje na čuveni kadar iz filma „Američka lepota“, a nekog drugog su možda asocirale na jato meduza ili tornado. Mogućnost učitavanja je beskrajna. Značenje izvedbe nije nametnuto od strane reditelјke pa je predstava dragocena za razvitak kreativnog razmišlјanja kod dece naročito jer ne postoji jedno tačno rešenje. Čak i nakon odgledane predstave u gladaocu se vrlo živo bude mnoga potencijalna tumačenja viđenih pokreta i odnosa među animiranim predmetima.

Pozorište za decu Kragujevac, "Vetar", foto: Lazar Stanojević
Pozorište za decu Kragujevac, “Vetar”, foto: Lazar Stanojević

Verujem da bi se potpuni potencijal predstave ostvario kada bi se ona odigravala u prisnijoj atmosferi sa decom iz publike, tj. kada bi publika bila postavlјena na scenu i glumci imali neposredniji kontakt sa njom. Kako je „Vetar“ na svom gostovanju odigran na Velikoj sceni Pozorišta mladih gde su gledaoci relativno udanjeni od zbivanja, iz potrebe da učestvuju, oni su veoma često ustajali, pripremali svoje ruke za hvatanje balnočića od pene ako oni sa scene dođu do njih, oduševnjeno aplaudirali, dramatično i krajnje simpatično kašlјali na puštanje dima na sceni (koji nije ni došao do njih), glasno se smejali. Ove reakcije pokazuju dečju podstaknutost da participiraju u onome što gledaju.

U kontekstu lutkarske scene za decu u Srbiji, važno je istaći da je ovo jedina predstava koja razbija ustanjene principe pogleda na lutkarstvo, koja oživlјavanje predmeta posmatra na jedan vrlo maštovit, pa čak i poetičan način i time pravi hrabre korake napred za razvoj lutkarstva u zemlјi.

Categories
Kritika

Trip letnje noći

Napomena: Kritika je nastala u okviru 52. Susreta profesionalnih pozorišta lutaka Srbije, novembra 2021. godine i prvobitno je objavljena u časopisu NITI u izdanju Pozorišnog muzeja Vojvodine

Predstava San letnje noći Malog pozorišta Duško Radović u režiji Davida Alića i adaptaciji dramaturga Đorđa Kosića pokušala je da deci približi istoimenu Šekspirovu pastoralnu komediju. Likovi su majstori, istovremeno i glumačka trupa i Puk (Nenad Radović, Katarina Dimitrijević, Nikola  Kerkez, Arsenije Tubić, Ivana Adžić, Srna  Đenadić, Teodora Tomašev, Marijana  Petrović). Nakon antiklimaktičnog početka, majstori žele da publici odigraju predstavu iako se ne sećaju šta tačno treba da uprizore. U tome im pomaže Puk koji ih prekida, sugeriše replike i posipa vilinskim prahom. Prva trećina predstave, dok se majstori ne zaigraju snolike Šekspirove radnje, nalik je posmatranje osobe koja štuca. Taman radnja krene, Puk prekine. Ovo čak ne može da se tumači ni kao određeni brehtovski postupak u kojem se publika namerno izbacuje iz sadržaja jer on praktično i ne počne, a eto ga Puk, utrčava na scenu. Tako ispresecanu radnju o lјubavnom četvrouglu – Hermiji, Jeleni, Lisandru i Demetru, u početku je Puk morao da prepriča publici kako bi objasnio narativ.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

U afiši predstave autori insistiraju da je predstava o prvom polјupcu. Premda je ta tema potentna, zavodlјiva i u pozorištu za decu i mlade zanemarena, ona se nigde tokom izvedbe ne problematizuje. Junaci Šekspirove drame se zalјublјuju, istina, oni se i polјube, ali ne postoji odnos ili stav prema njihovim postupcima. Iz radnje nije jasno da je u pitanju njihov prvi polјubac, ne iskazuju se problemi, strahovi ili uzbuđenje pre samog čina ili osećanja nakon. O čemu je onda ova predstava? Pa, nismo sigurni. U jednom trenutku publiku sa scene pitaju da li im je jasno o čemu se radi, pa onda sami i odgovore da ništa nije jasno. Iako je konstatacija da ništa nije jasno tačna, u vazduhu ostaje neodgovoreno i potpuno logično sledeće pitanje „pa zašto mi ovo onda gledamo“.

Šekspirovi likovi predstavlјeni su oživlјenim svakodnevnim predmetima (mikrofonom, gitarom, dajirama, šnalom…). Iako je lutkarski teatar predmeta redak, pa samim tim scenski efektan i atraktivan postpuak, u predstavi je bio nedosledno sproveden. Nejasno je zašto je neki lik ponekad zamenjen predmetom, a ponekad ga tumači glumac.

"San letnje noći", foto: Malo pozorište Duško Radović
“San letnje noći”, foto: Malo pozorište Duško Radović

Koliko je važna saradnja između različitih pozorišnih sektora lepo ilustruje maštovita, a potpuno neiskorišćena i nefunkcionalna scenografija (kostim i dizajn scene: Mina Miladinović). S obzirom da se radnja komada odvija u šumi, a da su protagonisti priče majstori, scenografija simbolizuje drveće koje umesto krošnje ima velike, metalne zupčanike. Čim se zavesa podigla i čim su deca iz publike ugledala scenografiju, salom se začuo uzdah oduševlјenja. Međutim, glumcima kao da je metalna šuma samo smetala dok su utrčavali i istrčavali sa scene pazeći da se ne sudare. Likovi ni jedan put tokom predstave nisu iskoristili ono što je na sceni da se recimo sakriju, a reditelј da podeli zbivanja i scenski prostor.

Najsnažniji utisak tokom čitave predstave jeste da se glumci neverovatno dobro provode na sceni, da je njima zabavno, da uživaju u pevanju i sviranju, vijanju, glumi, a zbunjenoj deci koja nakon predstave nisu mogla da prepričaju šta su gledala nažalost nije približen dramski klasik. Publika je, moguće, suvišan element ovog scenskog tripa.

Categories
Intervjui

„Odlučile smo nuditi posao drugima, a ne čekati da nas netko angažira“

Drage cure, krajem prošle godine osnovale ste prvu umjetničku organizaciju za izvedbene umjetnosti u Županji – Kazališnu družinu Iglu i odigrale prvu premijeru. Možete li mi nešto reći o prvoj predstavi i motivima za osnivanje Iglua?

Katarina Šestić: Prva predstava naše kazališne družine je dječja božićna predstava pod nazivom Oprosti za Božić. O osnivanju umjetničke organizacije već jako dugo razmišljamo i moramo priznati da u prvim maštanjima, dok smo još bile studentice, nismo zamišljale otvoriti umjetničku organizaciju božićnom predstavom, no trudimo se osluškivati što se događa oko nas i koje prilike nam se otvaraju, tako da smo sukladno s tim baš sada osjetile da je pravi trenutak za otvaranje umjetničke organizacije.

Josipa Oršolić: S obzirom da većina kazališta u ovom zimskom periodu priprema za božićnu predstavu, i nama je to bilo najlogičnije rješenje. U taj proces ušle smo u koprodukciji s Gradskim kazalištem Joza Ivakić iz Vinkovaca. Nama je trebala tehnička podrška jer smo tek otvorile organizaciju i nemamo adekvatnu opremu, kostime i scenografiju, dok je vinkovačkom kazalištu nedostajalo vremena i glumaca jer su istodobno radili na predstavi Tena. Samim time kockice su se posložile i hrabro smo krenule u to. Doduše, sada nas malo muče novonastale mjere i cjelokupna situacija s pandemijom, ali nastojimo ostati optimistične.

Kad smo kod pandemije, kako ste se odlučile na ovaj hrabar i izuzetno pohvalan potez osnivanja kazališne družine u ova turbulentna vremena?

Katarina Šestić: Mislim da nam je ova situacija s pandemijom zapravo dala vjetar u leđa. Ruku na srce, situacija i prije nje nije bila bajna što se tiče poslovnih prilika. Naše tržište je premalo i nemamo dovoljan broj otvorenih audicija za sve mlade glumce koji dolaze, ali i Josipa i ja nismo osobe koje lako odustaju. U okolnostima koje su nas snašle odlučile smo da nemamo što čekati i da želimo biti te koje će nuditi drugima posao, a ne sjediti i čekati da nas netko angažira. Mene je osobno dodatno ohrabrio odličan prolazak mojih projekata na natječajima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te sam shvatila da je to još jedan način kojim mogu osigurati vlastitu egzistenciju i to poprilično dobro jer radim ono što želim, s kim želim i koliko želim. Otvaranjem umjetničke organizacije možemo se prijavljivati na veće projekte, pa jednog dana i na EU projekte.

Josipa Oršolić: Da, ja se sad specijaliziram za projektnog menadžera za EU fondove. Istraživanjem sam shvatila da ima puno potencijala za prijave na projekte koje financira Europska unija. Trenutno sam u procesu osmišljavanja jednog – pa ćemo vidjeti!

Dakle, sljedeći intervju napravit ćemo kad vam prođe vaš prvi europski projekt. Nadam se što skorije! Katarino, ranije si mi rekla da ćete se prvenstveno obraćati djeci i mladima, što činite i ovom prvom predstavom. Je li ta publika od starta bila na stolu ili ste usput stigle do nje? Kako ćete pristupiti mladim Županjcima i Slavoncima koji nemaju puno prilike gledati predstave u svom gradu (a vjerujem da ima djece koja nikad nisu bila u kazalištu)?

Katarina Šestić: Prvotna ideja (još od studentskih dana) bila je da privučemo mlade u kazalište. Polazili smo od srednjoškolaca nadalje, međutim, vremenom i iskustvom koje smo stekle nakon Akademije, shvatile smo da su djeca idealna publika i da od najranije dobi trebaju krenuti kako bi stvorila naviku posjećivanja kazališta i ostalih kulturnih manifestacija.

Josipa Oršolić: Zadnje dvije godine radimo na stvaranju angažirane publike. 2020. godine zajedno smo vodile ljetnu radionicu u Županji, Drenovcima i Orašju, gdje smo se počele upoznavati s našom budućom publikom. Radionica je bila za mlade od 14 do 30 godina, a ove je godine Katarina nastavila u tom smjeru.

Katarina Šestić: Tako je. Samo što su ovogodišnje radionice bile za mlađi uzrast – od 1. do 8. razreda osnovne škole. Održala sam radionice u Županji, Vinkovcima, Đakovu  i Iloku i odaziv je bio ogroman. U većini gradova morala sam držati po dvije radionice i dalje se tražilo mjesto više. Od prvog mjeseca krećem u realizaciju radionica koje su odobrene od Ministarstva kulture i medija RH i na takav način se nadam i vjerujem da ćemo uspjeti privući publiku u naše kazalište.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović
Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Kad ih privučete, što će ih dočekati? Imate li već ideju repertoara? Što će biti vaša nit vodilja?

Josipa Oršolić: Imamo, ali je ne bi sada iznosili detaljno jer je podložna promjenama. Cilj je za početak minimalno producirati jednu dječju predstavu godišnje i ljetne radionice, ali mi se nadamo da ćemo moći i više od toga, sve je ovisno o našem slobodnom vremenu i naravno kapitalu.

Kazalište je, između ostaloga, i prostor beskrajne mašte, zato sad vi malko maštajte. Kako biste oblikovale svoju idealnu sezonu da ne morate razmišljati o novcima i ostalim nimalo umjetničkim, no itekako egzistencijalnim pitanjima?

Katarina Šestić: Kada bih imala dovoljno novaca, uopće ne bih razmišljala o cijeloj sezoni nego o jednom velikom projektu s puno glumaca, glazbenika i plesača. Brodvejski mjuzikl. To nam je san. Možda ga jednog dana i ostvarimo. Tko zna. Treba sanjati!

Josipa Oršolić: Da, da i da!

Bez velikih snova nema ni velikih projekata, zato, puj puj puj! Završile ste glumu i lutkarstvo na osječkoj akademiji. Hoćete li spajati ta dva izraza u svojim predstavama i što skorijim brodvejskim mjuziklima?

Josipa Oršolić: Apsolutno. Evo i prva naša predstava je kombinacija glume i lutkarstva. I nevjerojatno je koliko je lutkarstvo još uvijek neotkrivena grana umjetnosti. Mi, osječki glumci-lutkari, svoje znanje i vještine moramo iskoristiti.

Katarina Šestić: Dok sam studirala lutkarstvo, nisam bila svjesna u kolikoj smo prednosti zbog toga, ali sada to sve više uviđam. Pokušat ćemo prenijeti ljudima svoju ljubav prema lutkarstvu da i oni shvate koliko je ono čarobno – kako za djecu tako i za odrasle.

Kao zaljubljeniku u lutkarstvo, jako mi je drago zbog toga! I slažem se da je lutkarstvo kod nas vreća puna neotkrivenih darova, stoga navalite! Hoćete li u budućim projektima preuzimati ulogu redateljica ili ćete taj dio prepuštati gostujućim redateljima? Imate li nekoga u vidu?

Katarina Šestić: S obzirom da smo krenule od nule u svakom smislu, za ovaj prvi projekt morale smo preuzeti ulogu i redatelja, pisca, dramaturga, marketing menadžera, tehničara i svega što već jedna umjetnička organizacija i kazališna predstava zahtjeva, ali čim malo stanemo na noge planiramo pozivati vanjske suradnike i neizmjerno se radujemo tome.

Josipa Oršolić: To će ovisiti o projektu kojeg budemo radile. Zasigurno ćemo, s vremenom, dovesti gostujućeg redatelja/redateljicu. Prvi u vidu nam je mladi redatelj Vanja Jovanović, naš dugogodišnji prijatelj i kolega.

Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović
Josipa Oršolić i Katarina Šestić, foto: Marcel Pavlović

Odličan plan! Gdje ćete igrati predstave? Imate li riješen kazališni prostor?

Katarina Šestić: Proces stvaranja naše božićne predstave, kao i sama premijera, odvijao se u Kinu Mladost Županja. To je gradski prostor koji nam je Grad Županja dao širom otvorenih ruku i na tome smo im jako zahvalne. Vjerujemo da možemo na taj prostor računati i za buduće projekte s obzirom na lijepu podršku koju smo dobile od Grada, ali mi u Županji ne možemo održati deset izvedbi jedne predstave jer nema toliko publike.

Josipa Oršolić: Zbog toga je naša Kazališna družina Iglu ujedno i putujuća družina koja će igrati u raznim domovima kulture, školama, vrtićima i slično. Želimo da manje sredine dobiju priliku pogledati predstavu, da se predstava odigra u njihovim mjestima. Inače, ja dolazim iz BiH, selo Tolisa u općini Orašje. I općina i moje selo su nas podržali i od srca im hvala na tome. Gostovat ćemo s našom predstavom i tamo. Djeca tog kraja nemaju priliku pogledati predstavu. Jednostavno nedostaje kazališnog sadržaja za djecu. Tu i tamo se odigra predstava za odrasle, ali za djecu slabo i nastojat ću utjecati na to počevši s našom kazališnom družinom.

Znači odmah međunarodna gostovanja! Bravo! Vjerujete li da se možete nametnuti prvenstveno svojoj matičnoj Županji, uvući se u srca male županjske djece koja još uvijek nemaju naviku odlaska u kazalište i stvoriti stalni i redovni repertoar?

Katarina Šestić: Mi smo tu da vrijedno i predano radimo, prenosimo svoju ljubav prema kazalištu, radu s djecom i radu u umjetnosti općenito, a vjerujem da se svaki predan rad kad-tad prepozna i nagradi.

Josipa Oršolić: Važno je, po meni, da u županjskom kraju postoji profesionalna organizacija koja s vremenom može izbaciti profesionalnu produkciju. Za početak to može biti jedna predstava godišnje. S vremenom će Županjci steći još veću naviku gledanja predstava i odlaska u kazalište.

Hvala vam puno na razgovoru i želim vam stalni repertoar, puna gledališta, brdašca gostovanja, pokoji europski projekt i veliki brodvejski mjuzikl za peti rođendan!

Categories
Izdvojeno Vesti

Mali-veliki kazališni div iz Bijeničke

Prije punih 40 godina, u studenom 1981. godine registrirano je novo zagrebačko dječje kazalište Teatar Žar ptica, sa sjedištem u staroj Vlaškoj. Osnivači kazališta – Tomica Milanovski, Vojmil Rabadan, Vid Fijan, Irena Kolesar, Slavica Fila i Olga Pivac – na čijem je logu pisalo kratko TŽP, znali su da će svoje predstave izvoditi u zagrebačkim osnovnim školama i vrtićima i putovati djeci diljem tadašnje države, ali vjerujem da tada nisu ni slutili da su pritom udarili temelje poznatog gradskog kazališta, koje će samo 16 godina poslije dobiti svoj novi dom u Bijeničkoj.

Tomica Milanovski bio je jedan od osnivača i prvi ravnatelj Teatra Žar ptica, čovjek koji je čudesnom ljubavlju i entuzijazmom osnovao i vodio novootvoreno dječje kazalište sve do 2000. godine, kad nam ga je ostavio u naslijeđe. U tom periodu Žar ptica je od A(damovca) do Ž(upanje) odigrala više od 3800 predstava, a razveselili su pritom više od 800000 djece u svakom pa i najmanjem mjestu u Hrvatskoj i šire.

Po mnogima najuspješnije naše predstave tog doba Dekameron, Matjaž Grabancijaš Dijak, Šumar ima šumu na dlanu – režirao je Ladislav Vindakijević. Uz njega su redateljsko dramaturšku okosnicu repertoara držali Vojmil Rabadan, Vid Fijan, Đurđa Dević, Joško Juvančić Jupa, Vladimir Gerić i dr.

U počecima, kao i danas, Žar ptica je na sceni imala i ima glumačke veličine kao što su: Irena Kolesar, Slavica Fila, Žarko Savić, Đuka Rogina, Gordan Pičuljan, Mia Oremović, Olga Pivac, Dragan Milivojević, Marija Kohn, Marija Sekelez, Pero Juričić, Ljubica Jović, Mirela Brekalo, Suzana Nikolić, Vlasta Knezović, Višnja Babić, Duško Valentić, Vlado Kovačić, Željko Mavrović, Sanja Marin, Džimi Jurčec, Žarko Potočnjak, Vinko Kraljević, Nataša Maričić, Branka Cvitković, Etta Bortolazzi, Ana Karić, Špiro Guberina, Pero Kvrgić, Ana Kvrgić, Nina Erak, Lucija Šerbedžija, Jasna Palić, Željko Šestić, Ivana Boban, Vesna Tominac, Filip Juričić, Filip Križan, Robert Bošković, Igor Mešin, Perica Martinović…

Osnivači kazališta Slavica Fila, Irena Kolesar, Olga Pivac, Tomica Milanovski i Vojmil Rabadan, na slici s Petrom Večekom, foto: Žar ptica
Osnivači kazališta Slavica Fila, Irena Kolesar, Olga Pivac, Tomica Milanovski i Vojmil Rabadan, na slici s Petrom Večekom, foto: Žar ptica

Putovanja

Jasna Palić, koja je još kao djevojčica igrala u Žar ptici, sjeća se da su se prešle stotine kilometara do škole kako bi u jednom razredu za cijelu generaciju odigrali predstavu za samo sedam učenika. Žarko Savić, pak, prve predstave s kojima se putovalo kamionom i igralo na kamionu kao sceni, usred zime, pamti po crvenim dječjim nosićima, ali i užarenim dlanovima od aplauza, te glumcima koji su redovno ostajali bez glasa nakon nekoliko predstava od hladnoće.

Dnevno se na predstave putovalo između 20 i 200 km. Turneje po Istri, Dalmaciji, Slavoniji… potrajale bi četiri do pet dana. Prvo putovanje Teatra Žar ptica našim povijesnim busom bila je Švedska 1982. prijeđenih kilometara s predstavom Crvene cipelice. Najveći problem nije bio koliko predstava odigrati – uglavnom od tri do pet dnevno – već kako dobiti slobodne termine glumaca na tako dug period.

Prvo pitanje direktora Milanovskog poslije svakog putovanja bilo je: “Jesu li djeca bila sretna?” Bili su, itekako, i dugo su pamtili te susrete s glumcima iz Zagreba. Mnogima je to bio i prvi susret s kazalištem.

Ratnih 90-ih putovalo se djeci naših izbjeglica u kampove u Italiji i Mađarskoj.  A onda smo 1994. s predstavom za odrasle Paola i lavovi stigli i u daleku Australiju, na nezaboravnoj turneji po Sidneyu, Melbourneu, Canberri i Perthu, te Novom Zelandu.

Tomica Milanovski ispraća ekipu "Paole i Lavova" u Autraliju, foto: Žar ptica
Tomica Milanovski ispraća ekipu “Paole i Lavova” u Autraliju, foto: Žar ptica

Gradsko kazalište

Teatar Žar ptica 1997. godine postaje GK Žar ptica. Prvu premijeru Kad se vrazi žene, kojom je otvorena nova dvorana, režirao je češki redatelj Jarmil Chabina, a novu zgradu svečano je otvorila tadašnja gradonačelnica Marina Dropulić.

S Tomicom Milanovskim na otvorenju kao i u nekoliko predstava u staroj Vlaškoj bila je Marija Sekelez, koja će Žar pticu voditi od 2000. postavši njena druga ravnateljica.

Marija Sekelez nastavlja graditi Žar pticu s “novim” početkom – ovaj put kao novootvoreno Gradsko kazalište. Ne samo da su djeca ubrzo shvatila da se najljepše dječje predstave prikazuju u Bijeničkoj 97, već je  uslijedila organizacija, do danas jedinog kazališnog dječjeg festivala u Zagrebu, nazvanog Naj, naj, naj festival.

Marija Sekelez, dugogodišnja ravnateljica Žar ptice i pokretačica Naj, naj, naj festivala, foto: Žar ptica
Marija Sekelez, dugogodišnja ravnateljica Žar ptice i pokretačica Naj, naj, naj festivala, foto: Žar ptica

U početku je Festival bio zamišljen kao smotra najboljih predstava za djecu iz cijele Hrvatske, koje se djeci Zagreba besplatno prikazuju za vrijeme proljetnih školskih praznika. 2007. godine Naj, naj, naj festival postaje međunarodni. Interes djece i roditelja iz godine u godinu raste – Naj, naj, naj predstave gleda više od 5000 mališana, a igraju se u svim gradskim dvoranama. Marija Sekelez pokrenula je i druge besplatne akcije, želeći kazalište otvoriti što većem broju djece. Među njima su Nema zime u Žar ptici, Dobrodošli dragi prvoškolci i Osmijehom do zdravlja.

Uslijedila su i brojna međunarodna gostovanja od Venezuele, New Yorka, Francuske, Egipta, Velike Britanije, Poljske, Rumunjske, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Mongolije…

Svake godine Žar ptica djeci prikazuje oko 300 predstava koje pogleda oko 60000 malih gledatelja. Za njih ih nesebično svako jutro i 10 i 11.30 igra naš ansambl u kojem su: Gorana Marin, Ana Marija Vrdoljak, Vesna Ravenšćak, Amanda Prenkaj, Dunja Fajdić, Berislav Tomičić, Ante Krstulović, Petar Atanasoski, Marko Hergešić i Bogdan Ilić uz brojne vanjske suradnike, glumce i redatelje kao što su: Ivica Boban, Snježana Banović, Slađana Kilibarda, Anica Tomić, Krešimir Dolenčić, Dora Ruždjak, Oliver Frljić, Zlatko Sviben, Saša Broz, Saša Božić i Ksenija Zec, Želimir Mesarić, Mario Kovač, Renata Carola Gatica…

Sudjelujući na brojnim domaćim i stranim festivalima, Žar ptica je osvojila preko 80 nagrada – od kojih i sedam Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu.

Žar ptica danas

Žar pticu od početaka do danas, kad je unatoč svim pandemijskim problemima s istim žarom i novim projektima od 2016. godine vodi Drago Utješanović, krase impresivne brojke od preko 8000 izvedenih predstava 1 600 000 gledatelja.

Na međunarodnom planu pokrenuli smo novu neformalnu inicijativu Dječji teatar bez granica, zamišljenu kao razmjenu gostovanja prijateljskih kazališta, s ciljem poticanja na upoznavanje različitih kultura, toleranciju i prihvaćanje različitosti. U projekt su se uključila kazališta iz Sankt Peterburga, Antalije, Beograda i Skopja, a na čekanju je gostovanje u Gruziju.

GK Žar ptica repertoarno se okreće društveno angažiranim predstava kojim se u sklopu šireg pratećeg projekta želi što više utjecati na senzibiliziranje društvene zajednice na sveprisutne probleme u odrastanju suvremene djece. Najuspješniji od njih su: #naNAJjače protiv vršnjačkog nasilja; Srce koje spaja; Durica – iz stripa, preko scene do tvoga smartphona; Nije sam onaj tko ima prijatelja; Živjeti zdravo s HZJZ

Uspjeh Žar ptice je u predanom radu svakog njenog zaposlenika i u  našoj publici. Hvala za ljubav i vjernost u proteklih 40, što nas obvezuje i motivira.

Categories
Intervjui

„Kazalište za djecu i mlade prečesto zaboravlja na ovo danas i ovo ovdje“

Draga Ano, ove se godine na izborničkom mjestu Naj, naj, naj festivala dogodila velika promjena – dugogodišnju izbornicu Željku Turčinović zamijenila si ti, na čemu ti na početku ovog našeg razgovora od srca čestitam.

Hvala. I hvala Žar ptici, s kojom mi je uvijek bilo lijepo i ugodno surađivati, točnije ravnatelju Dragi Utješanoviću, na pozivu i povjerenju. Kolegica Turčinović postavila je visoke standarde selekciji Naj naj-a zbog čega i sam festival ima visok status među festivalima na kojima sudjeluju predstave za djecu i mlade. Nadam se da sam svojim izborom, nemilim okolnostima unatoč, uspjela održati taj standard i da će on samo nastaviti rasti u budućnosti.

Na selektorskom stolu dočekalo te tridesetak snimki recentnih domaćih predstava. Prije nego se okrenemo samom izboru, kako bi na temelju odgledanog poopćeno ocijenila hrvatsko kazalište za djecu i mlade?

Na to mi je pitanje teško dati jednostavan odgovor jer je kompleksan, kao i slika recentne produkcije kazališta za djecu i mlade.

Volimo kompleksne slike i odgovore, stoga…

… S jedne strane, pojavili su se (a pojavljuju se i dalje) novi/e autori/ice s osvještenijim i definiranijim poetikama i estetikama te s drugačijim pristupom prema – prečesto nedovoljno vrednovanom – kazalištu za djecu i mlade. Ili bar s pokušajem novog, slobodnijeg i suvremenijeg pristupa. U njihovom se radu osjeća posvećenost i ozbiljnost u pristupu temi koju obrađuju, samom procesu i recepijentu. No ponekad i neki od njih uđu u svojevrsnu “rutinu”, repeticiju unutar polja provjerenog i sigurnog, u ustaljivanje prakse. Možda je to nešto do čega neminovno dolazi ako autor nema potrebu postavljati samome sebi nove izazove. Ustaljivanje prakse samo po sebi nije loše, osobito na nekim poljima, a sigurno iz nje proizlazi i prepoznatljivost autorskog opusa, no mislim da možemo razlikovati kad se ona „okameni“ i postane nepropusna. Nisam sigurna da sva odgovornost za tu pojavu leži isključivo u samim autorima, već i u produkcijskim zahtjevima i očekivanjima. No, na kraju krajeva, autor je uvijek u poziciji reći da ili ne.

S druge, pak, strane  djeluje i niz autora koji kazalištu za djecu i mlade pristupaju sa znatno manje (da ne kažem manjkom) angažmana, strasti, inventivnosti i zapravo jasne vizije što i kako kome točno žele kumunicirati. Tu je vidljivo “odrađivanje” unutar zadanih parametara. Ne mogu reći da su te predstave nužno i „zanatski” loše, ali im nedostaje strasti i ljubavi. Ja ih vidim kao tijela bez htijenja, bez želje. Ne znam, možda su to prevelike riječi za tetar – strast, ljubav, želja. Možda to nosim još iz nekakvog ranijeg perioda kada sam smatrala kazalište čudesnim strojem koji može ići i daleko i duboko. I dalje smatram da može. Želim vjerovati da može. Dakako, to je neodvojivo i od promišljanja repertoarne politike pojedine kazališne kuće, odnosno umjetničkog tijela na nezavisnoj sceni. Neke su institucije, ako tako mogu reći, uspavane i umrtvljene po pitanju kreativnosti, znatiželje, osjetljivosti, pa i rizika; većine onoga što bi – po meni – trebalo odlikovati kazalište za djecu i mlade. A pri tome – proizvode i proizvode. Nažalost to su često kazališta u koja se djeca dovoze u autobusima kako bi se odradila ta terentska nastava, stavila kvačica pod kulturne aktivnosti.

KL Zadar, Nikomu pravo, režija i dramaturgija Ana Prolić

S kojom se posvećenošću i odgovornošću biraju te predstave? Tko ih bira? Neću ulaziti dalje u tu tematiku jer sam prilično ljuta oko načina na koji se djecu neselektivno odvodi u kazalište. Kao, pa bilo što je bolje od ničega. Ne znam baš. Ponekad mislim da je bolje veliko ništa, nego loše nešto. Ponekad sam vodila bitku s nastavnicima u školi kada mi je kćer odlazila na organizirane predstave, a koje ni po dobi, a kamoli po kvaliteti nisu bili primjerene. Hajde da je riječ o manjoj sredini. Ali u Zagrebu se ipak moglo izabrati. Gospođo, ne znam vam ja to, tako mi idemo, imamo dogovor s tim kazalištima, ja samo vodim djecu i pazim da ne jedu pod predstavom i da dođu svi na broju. Oprosti na digresiji.

Dapače, hvala ti na njoj jer mislim da je silno važna. Dakle, sljedeći cijeli intervju posvećujemo ovoj temi i sve krivine ćemo razbucati! Bar na papiru. Prije njega…

… vraćam se temi. Ima i institucionalnih kazališta koja već duže vrijeme pokazuju velik stupanj životnosti i otvorenosti u promišljanju i stvaranju, pa čak i predvode trendove. Jedna od tih institucija nalazi se i u ovoj selekciji i iskreno se nadam da će biti nagrađena za ono što je „skuhala“. Nezavisna scena je isto „šarolika“ po tom pitanju. Ne mogu reći da je nezavisna scena – generalno govoreći, generator novog, hrabrog, odvažnog, eksperimentalnog, izazovnog kazališta koje pita, propituje, pokazuje, prokazuje, ukazuje, poziva, koje sluša. Često s nje dolaze velika iznenađenja, ali i – kako mi to u kazališnom žargonu volimo reći – čvrge.

Osjeća li se razlika institucionalne i nezavisne scene u produkcijskom, izraznom i drugim pogledima?

Rekla bih da se razlika prvenstveno osjeća u produkciji. Iza predstava nastalih u institucionalnim kazalištima ipak stoje i „hladan pogon“ i – u pravilu – veća sredstva. No to uvijek ne donosi i bolju predstavu. Nezavisna produkcija ima taj „luksuz“ i „slobodu“ izbora izvođača, ali i drugih sudionika produkcije, što isto pridonosi i kvaliteti i raznolikosti. Nezavisna je produkcija ipak „zavisnija“ u smislu vlastite isplativosti i održivost, no što je zavisna. U ovo pandemijsko vrijeme to je svakako postalo još naglašenije. Zavisna produkcija još si može dopustiti da igra za desetkovanu publiku, no može li i nezavisna?

Uglavnom, rekla bih da se situacija u kazalištu za djecu i mlade mijenja, da ipak zadobiva drugu poziciju i da, ako ništa drugo, kazalište za djecu i mlade, kao i njegovi autoric/ce, u većoj mjeri promišlja samo sebe. No još uvijek mi se čini da je daleko od mjesta na kojem bi trebalo i moglo biti. Djeca i mladi su, po meni, publika kojoj je moguće najviše „dati“. Produkciju kazališta za djecu i mlade treba sagledavati unutar kazališne produkcije u cjelini jer je pod utjecajem istog društveno-kulturalnog i inog konteksta. Voljela bih da odrednica kazalište za djecu i mlade označava samo dobnu specifičnost ciljane publike, a ne i način na koji se promišlja i s koliko se angažmana, potrebe, volje i strasti i radi.

Koje su teme najuočljivije ili najčešće u ovogodišnjoj ponudi?

Predstave prijavljene na ovogodišnji Naj Naj kretale su se od tematiziranja prihvaćanja/neprihvaćanja različitosti, vršnjačkog nasilja, smrti, procesa nastanka predstave i radijske izvedbe, potrebe za suradnjom u cilju ostvarivanja ambicija, odnosa laži i mašte, izazovima odrastanja, svemirskih tijela, stresa/pritiska koji nastaje pri ostvarivanju željenog cilja, sukoba između pojedinčevih želja i nametnutih mu uloga, posluha i neposluha i dr. U nekoliko slučaja adaptacija nedramskih tekstova – koji su svi „kanonski“ naslovi – pokazala se tendencija temporalizacije i lokalizacije i manje ili više uspješnije kontekstualizacije.

IFrame

KD Pinklec, Kao voda, tekst i dram. Ana Prolić

Kad smo kod kontekstualizacije, je li prevladavao tradicionalni ili suvremeni izraz i pristup temi?

Ne znam koliko su predstave prijavljene na festival reprezentativni uzorak, ali na temelju njih mogu reći da dominaciju još uvijek ima tradicionalni pristup i izvedbeni izraz, no sve je više suvremenih tendencija. Ono što zamjećujem je da se u određenom broju predstava vide suvremene izvedbene tendencije, no nisu uvijek dosljedno i u cijelosti, svjesno provedene. Mnoge predstave uvode „suvremenost“ na, po meni, kozmetički i površan način, a strukturalno i sadržajno, kao i na polju izraza, ostaju „na sigurnom“.

Je li riječ i dalje apsolutna vladarica ili su i ostali elementi scenske igre dramaturški i scenski aktivni?

Rekla bih da je verbalni izraz još uvijek dominantan, iako je sve prisutniji neverbalni izraz. U ovoj su selekciji dvije predstave usmjerene na neverbalni izraz. I još su dvije predstave, prijavljene za festival imale takav karakter. Kod takvih se predstava ponekad dogodi „prezasićenost“ neverbalnog znakovlja koja, pretpostavljam, nastaje iz nekakve nesigurnosti u konotativnu i denotativnu nabijenost neverbalnog znaka.

Budući da si ulogu izbornice preuzela u vremenima krajnje izazovnim po kazalište za djecu i mlade, koliko se te muke po kazališne junake osjećaju u predstavama? Od izraza do sadržaja. 

Tema pandemije i njezinih posljedica na pojedinca i društvo u cjelini, kako kratotrajnih, tako i potencijalno dugoročnih, bila je prisutna samo u jednoj prijavljenoj predstavi koja nije ušla u selekciju. Riječ je o predstavi s nezavisne scene koja je pokušala pokazati kako se pandemija odražava na proces nastanka kazališne predstave, ali i na samo njezino izvođenje. Ostale predstave, na žalost, nisu krenule u tom smjeru. Ideja da bi kazalište za djecu i mlade trebalo ostati u starom normalnom, sadržajno i izvedbeno nezahvaćeno virusom koji nam je svima potresao živote, čini mi se pogrešnom i kontraproduktivnom. No nije to veliki novum. Kazalište za djecu još uvijek u prevelikom broju predstava ostaje u nekom drugom vremenu, u prostoru apstraktnih ideja i vrijednosti, u prostoru bez boli, smrti i širokog spektra emocija.  Naravno da je u brojnim pričama, bajkama i basnama utkana i situaciona i odnosna svevremenost i da obrađuju i prorađuju neke svevremen strahove i nelagode. Ali prečesto se od udaljavma od ovoga danas i ovoga ovdje. Postavljaju djeca i mladi ista pitanja kao i prije sto godina, imaju iste razvojne faze i strahove, no postavljaju i brojna druga, nova pitanja proizašla iz njihove stvarnosti koja se mijenja i trči sve brže.

Da se vratim na temu covida, pitanje je koliko je brzo kazalište moglo (zbog programske politike i prijavljenih projekata) brzo reagirati na situaciju i jesu li sve prijavljene predstave nastale u pandemijskom vremenu. Ne znam, možda smo se svi nadali da će to sve trajati kraće i da neće imati ovolike i ovakve posljedice. Mislim da je sada već dovoljno dugo tu i s perspektivom još izvjesnog trajanja te da je svakako vrijeme da se i tematizira u kazalištu za djecu i mlade. Jer koga je, ako ništa drugo onda u razvojnom smislu, pandemija više pogodila no djecu i mlade? Pogledajte samo što je s porastom depresije, autodestrukcije i socijalne disfunkcije kod djece i mladih. Brojke su zabrinjavajuće. No o tim se pojavama teško može govoriti „u rukavicama“, kako se često zahtijeva od kazališta za mlade i djecu.

Gdje (još) vidiš prostor za daljnje napretke, odnosno gdje su po tebi najslabije karike ovogodišnje produkcije?

Prostor za napredak postoji uvijek i svugdje i mislim da bismo svi mi koji na ovaj ili onaj način sudjelujemo u promišljanju, stvaranju i valoriziranju kazališta za djecu i mlade toga trebali biti svjesni i težiti tome. Kao i tome da se međusobno potičemo, podržavamo, osnažujemo i inspiriramo. Sada pomalo zvučim kao neki političar koji daje opće smjernice djelovanja iz  nekake idealne slike unutar koje vladaju isto tako idealni odnosi. Činjenica je da je situacija znatno drugačija.

Nezahvalno je govoriti o najslabijim karikama ovogodišnje produkcije, odnosno u kojoj mjeri su one drugačije od slabih kratika prošlogodinje produkcije. Već mi se duže vrijeme čini kako je jedna od slabijih točaka dramaturgija. Ili mi se to čini tako jer sam dramaturginja? Ili je dramaturgija uvijek i u svemu?

IFrame

GKL Split, Katin tajni začin, tekst i režija Ana Prolić

Ja nisam dramaturg, no u potpunosti se slažem s tobom, a čini se da nismo usamljeni u tome. Kako bi ti, kao jedan od rijetkih svijetlih primjera dramaturga/inja u našem kazalištu za djecu i mlade…

… Hvala na komplimentu…

… u potpunosti zasluženom… okarakterizirala dramaturški sloj u ovih 30-ak predstava?

Imam dojam da se dramturgiji ne daje dovoljna pažnja (ako joj se uopće i daje) i da je često nekako „usputna“, aleatorička. Često vidim iznimno bitnu i zanimljivu temu, dobre izvedbe, pametna redateljska riješenja, potentan predložak, ali i manjak cijelovitog promišljanja, te dosljedne i osvještene primjene postupaka. Često mi nedostaje ta cjelovitost, zajednički nazivnik.

Iako je sam festival, koji je bio motiv za ovaj razgovor, iza nas, svejedno se okrenimo odabranim predstavama. U riječi izbornice napisala si da je tvoj glavni kriterij bio odabrati predstave koje bi i sama voljela gledati. Jesi li uz taj kriterij imala neke „pomoćne kriterije“? Koje?

Uvijek postoje kriteriji izbora, odnosno ograničavajuće zadanosti. Sam festival unutar prepozicija prijava vrši određenu pred-selekciju koju (nažalost) ne čitaju i ne shvaćaju ozbiljno svi prijavljeni. Osim tih javno artikuliranih odrednica, postoje određene prepozicije koje se komuniciraju samom selektoru/ici, a često su produkcijskog karaktera. Ove godine tu je još i set epidemioloških mjera i ograničenja (od broja glumaca na sceni, prostora za izvedbu i dr.) koje treba imati na umu. I, na kraju, svaki izbornik ima vlastite kriterije koji se stvaraju i u odnosu na samu „ponudu“. Ponekad je teško prikupiti broj predstava koji očekuje festival, a ponekad je teško reducirati se na taj broj. Ovo drugo mi je puno draža dvojba.

Selekcija je bila fino izbalansirana između nezavisnih kazališta i institucija, verbalnog i fizičkog teatra, uz na dječjim festivalima rijetku gošću – predstavu radiofonskog izraza i ideje. Kako bi retrogradno naslovila vlastitu selekciju?

Sad si me zatekao. Iz staroga u novo.

Jesi li svjesno „balansirala“ selekcijom?  

Ne u velikoj mjeri i ne po principu – za svakoga ponešto, već sam pokušala pokazati raznolikost produkcije.

Na kraju našeg razgovora, festival se zbog korona-situacije održao online. Što misliš o snimkama predstava? 

Evo, reći ću, pa kud puklo da puklo: ne volim (gledati) snimke predstava. Uvijek sam ih smatrala „nužnim zlom“ i zazirala sam od njih. Naravno da su one u nekim slučajevima i neophodne (recimo za slučaj selekcije inozemnih predstava i sl.), korisne (u edukacijske i analitičke svrhe) i vrijedne (kao teatrološki materijal i dokument). No snimku predstave nikako ne mogu zamijeniti, pa čak niti usporediti s predstavom, niti doživljaj, niti iskustvo gledanja i „sudjelovanja“. U cijeloj priči meni, osobno, najviše znači to svjedočenje i sudjelovanje u proizvodnji i istovremena recepcija. Za mene snimka predstave, prije svega, imam informativnu i dokumentarnu vrijednost, a i tu valja razlikovati vrste snimaka – da li je snimana iz pozicije „objektivnog promatrača“ (statična kamera, snimanka „totala“)  ili je snimana na drugačiji način i montirana.

I pri samoj selekciji snimka predstave nije najsretnija opcija, ali se ipak polazi od pretpostavke da je selektor/ica dovoljno educiran/ i iskusn/a da i na temeljnu nje može donijeti vrijednosnu procjenu i „pretpostaviti“ izvedbu.

Razumijem da su brojna kazališta na određeni način bila „osuđena“ na plasiranje snimka predstava kako bi održala i/li zadržala interes gledatelja, u nekim slučajevima i ostvarila određenu dobiti, pa čak, usuđujem se reći, opravdala same sebe, te jednom djelu publike možda  i „zadovoljila“ potrebu za kazališnim izrazom. Ja, svakako, nisam dio te publike.  Mislim da je ovo tema kojoj bi se moglo, a i trebalo pristupiti iznimno ozbiljno, odgovorno i analitički.

Categories
Kritika

Neodoljiva igra konvencijama

Prateći promjene na lutkarskoj sceni, najvažniji je povjesničar i teoretičar europskog lutkarstva Henryk Jurkowski prije gotovo pola stoljeća zaključio da se fokus tog umjetničkog izraza pomaknuo sa same lutke na njen odnos s lutkarom. Time je i lutkinu stalnu scensku živost zamijenila napetost između živosti i neživosti. U tom trenutku lutkarstvo je odbacilo ruho tradicije pod kojim je stoljećima koračalo kroz društvene bure te je postalo suvremeni umjetnički izraz u stalnom pomicanju, a možemo reći i negiranju, granica.

Pola stoljeća nakon redefinicije Jurkowskog, lutkarstvo u Hrvatskoj još uvijek dobrim dijelom pripada sad već davno nadrasloj tradiciji te se imalo slojevitija igra lutke i njenog animatora promatra pod posebnom lupom. Ne znajući za hrvatske prilike, redatelj Luciano Delprato stigao je iz Argentine sa suvremenom režijom lutkarskog Kralja Edipa (kritiku Katarine Kolege pročitajte ovdje) u kojoj se na beskrajno mudar, pametan i duhovit način poigrao… svime. I to obrativši se onima koje je najteže dovesti u kazalište, a koji predstavljaju potencijalnu publiku sutrašnjice – tinejdžerima. Pa krenimo redom.

U predstavi koju možemo staviti uz bok najsvježijim lutkarskim izdancima ovih prostora, redatelj je, uz pomoć dramaturginje Nataše Antulov, slavnu Sofoklovu tragediju oblikovao s mišlju na antički kor, naslonivši se na višestoljetnu lutkarsku tradiciju – odvajanje glasa od pokreta. Na mjestu govornika izredali su se svi glumci, gotovo radiodramski oblikovavši verbalni sloj te ga obogativši humorom, vlastitim notama i diskretnim, no vrlo efektnim dijalogom sa scenskom igrom, odnosno s vlastitom drugom polovicom.

U toj drugoj, izvedbenoj polovici, Delprato je napravio velik zaokret iz tradicije u suvremenost, usmjerivši pažnju na slojevit odnos lutke i njenih animatora, koji je izuzetno duhovitim minijaturama nosio predstavu, demonstrirajući mladim gledateljima lutkarstvo kakvo žele gledati. Lutkarstvo u kojemu lutka u furioznom ritmu na duhovit način mijenja uloge i ontološki status – od rekvizita, preko živog lika u rukama animatora do njegovog ravnopravnog partnera i konačno vladara. Taj u hrvatskom lutkarstvu rijedak trijumf lutke nad vlastitim demijurgom odigrao se u vrhunskoj scenskoj napetici u kojoj se Edip fizički obračunava sa svima, od lutaka do animatora i njihovih međunožja, da bi na koncu savladao i scenskog oca, preuzevši stvari u svoje drvene ruke i zavladavši vlastitim demijurgom. I sve je to napravio na izuzetno duhovit način, oslobodivši lutku zadanosti i granica te ukazavši na njen neiscrpan smisao za humor.

"Kralj Edip", foto: HNK Ivana pl. Zajca
“Kralj Edip”, foto: HNK Ivana pl. Zajca

Izvedbeno bogatstvo i slojevitost na vrlo uvjerljiv način oblikovali su glumci HNK Ivana pl. Zajca, kazališta koje je bilo dovoljno hrabro da na daske nacionalne kuće postavi lutkarsku predstavu za tinejdžere, na čemu im čestitam i nadam se da Edip neće ostati usamljen. Svoje auditivne, animacijske i glumačke vještine demonstrirali su HNK-ovci Edi Ćelić, Dean Krivačić i Mario Jovev, uz važno pojačanje riječkih GKL-ovaca Alexa Đakovića i Damira Orlića. Od početka do kraja predstave glumci su funkcionirali poput odlično naštimanog i uigranog stroja, što je izuzetno važno u (suvremenom) lutkarstvu gdje i najmanji pomak ili odmak od zadanosti ruši ritam igre i scenskog života. Unutar tog sklada svaki je glumac dodao vlastitu notu u pripovjedni dio, od naizgledne ozbiljnosti do prodora u karikaturu, kao i u animacijski sloj. Tako su Krivačić, Jovev, Đaković i Orlić izvedbeni sloj oblikovali u dijalogu, a povremeno i duhovitom sukobu s riječima, vrlo zabavno se nadigravajući s njim, dok je Ćelić čekao impuls riječi, naslanjajući scenski život lutke na auditivni u finom protoku scenske energije. Ta različitost odlično je funkcionirala te je pojačavala element koji mi se čini jednim od ključnih elemenata scenske igre za tinejdžere – stalna scenska iznenađenja.

Stolne lutke koje su izradili Stjepan Buković, Vladimir Tomić, Željko Kranjčević Winter, Rajna Gruden, Ana Blašković i Snježana Jurić bile su u skladu sa cjelinom – duhovito krute i nezgrapne, prilagođene osobinama likova i scenski žive. Rafael Rodriguez svjetlom je podcrtao dvojnost izvedbe, zasebno osvijetlivši auditivno, ali i izvedbeno vrlo zanimljive govornike, razdvojivši time dva dijela cjeline – glas od tijela, što je pridonijelo teatralizaciji ovog teatarskog bisera.

Zaključno, Riječani su u svom Kralju Edipu pronašli ključ osvajanja naizgled neosvojive publike – tinejdžera. Učinili su to suvremenim pristupom lutki i lutkarstvu, poigravši se na slojevit, pametan i duhovit način svim elementima ovog izvedbenog bisera.

Categories
Kritika

Bol razbijenog djetinjstva

Svaki rat vuče  za sobom brojne istine. U sjeni one službene pobjedničke, jer pobjednici pišu povijest, stoji gubitnička, a tu su negdje i naša, vaša i njihova, odrasla i, rijetko spominjana, no nama trenutno najzanimljivija – dječja. Rijetko tko se sjeti da su i djeca bila sudionici rata i kakve je posljedice rat ostavio na njih, počesto i mnogo teže nego na odrasle. Nešto više o tome kako je rat izgledao u očima djece možemo vidjeti u predstavi Razbijeno djetinjstvo autora i izvođača Vanje Čiče i Lorenca Tolića. Predstava progovara o ratu kroz istinite ispovijesti djece, sada odraslih ljudi, koji su proživjeli teror i neizvjesnost ratnih dana.

Predstava Razbijeno djetinjstvo izvedena je uživo na 54. PIF-u 19. rujna u poprilično intimnom okruženju, u maloj prostoriji sa svega 20-ak gledatelja. Mislim da je to dodatno pridonijelo teškoj, ali usamljenoj atmosferi koja je prevladavala kroz predstavu. U središtu su likovi Karlo i Marija, koje uglavnom utjelovljuju Lorenco i Vanja. Povremeno likovi postaju plišanci preko kojih izvođači lakše dočaravaju posebno teške i dojmljive scene. Uz to, u predstavi se pojavljuju i animacija materijala, odnosno dijelova odjeće koji predstavljaju sporedne likove te kazalište sjena i animacija dijelova tijela u svima nam poznatim oblicima zeca, psa i ptica. Za animaciju se, naravno, koriste dječji rekviziti koji su ujedno u funkciji prikaza jasnog oblika posttraumatskog stresa.

Iako su odrasli ljudi, Karlo i Marija su zapeli u vremenu rata, što su izvođači jasno upisali u reakcijama likova na zvukove koji ih podsjećaju na to doba – od zvuka sirene do radijskog šuma koji su gradacijom na scenu i u gledalište unijeli jak nemir i nelagodu, koja se još ostatkom priče, gdje Karlo i Marija (sada plišanci) odigravaju scenu sa početka rata, dodatno pojačava. Plišanci su u ovoj sceni dobro poslužili jer su mekani i pokret je lakše prodirao kroz njih. Doduše udarci glavom o zid nisu se jako čuli, ali vizualno je to bilo dovoljno. Najzanimljiviji trenutak u toj sceni bio je kada je Tolić počeo vaditi vatelin iz plišanca, što je dovelo do toga da se Karlo doslovno „trgao“ od tuge.

Zvuk metaka također je dopirao iz radija. Taj zvuk je pokrenuo novi val sjećanja, ovaj put animiran odjećom. Svaki komad odjeće predstavljao je drugu osobu koja je pala pred Marijinim očima. Odjeća je bila odličan medij i rješenje zbog lakoće pokreta i brzog padanja. Čiča je vješto animirala odjeću te se i karakter lika mogao osjetiti kroz sam pokret, što mi je bilo jako interesantno i zanimljivo. Još jedan posebno uočljiv trenutak bila je svađa između Karla i majke koji su se gledali u oči uz osjetnu napetost – bombe padaju, kava teče, ali majka je u potpunosti slomljena, tek ljuska osobe iz koje ne izlazi niti jedna suza. No zato je cijela scena zapravo plakala za nju. Tu su u pomoć priskočili skriveni glumci koji su lagano pokretali i rušili predmete napunjene s vodom. U tom trenutku, budući da nisam gledala popis izvođača, nisam ni znala da netko drugi pokreće scenografiju, već sam se čudila kako su se odjednom vrčevi prevrnuli. Bio je to iznenađujući trenutak jake poruke – sve je plakalo osim osobe slomljene tugom. U tom trenutku sam i ja zaplakala, nekako sam imala pred očima lice svoje majke kako plače, i zamislila sam i sebe u toj situaciji, tu bol i prestrašenost i suze su same potekle.

Svjetlo i glazba igrali su važnu ulogu jer su naglašavali promjene iz sadašnjosti u prošlost i nazad, te su davali i poseban ugođaj nelagode, tuge, značajnosti. Doduše nakon silnih pohvala, stiže i mala kritika. Naime, tijekom predstave bilo je trenutaka kada je tekst bio redundantan, nije imao funkciju jer smo radnju mogli iščitati iz glumaca. Tekst u tim trenucima nije naglasio radnju, nego je djelovao poput pomalo suvišnog pripovijedanja. Osim toga emocije i ekspresije glumaca bile su odlične i hvale vrijedne. Zaista se mogla vidjeti bol na njihovim licima i djelovali su kao da su prošli kroz to što su glumili.

Sve u svemu, predstava Razbijeno djetinjstvo srcedrapajuća je i bolna, ali vješto izvedena, s ponekim zamjerkama, no ne presudnim. Vidjeli smo djelić onoga kako je rat djelovao na djecu stvorivši im psihološke utege nimalo lake za nositi (se) kroz život. Zanima me kako je sada tim ljudima, kakav život vode, jesu li ostali ili su otišli iz ovih krajeva, mogu li se prisjetiti tih trenutaka bez previše boli ili je i dalje svaki put kao da su opet tamo, skriveni u podrumu i u tami. Nadam se da ih tama više ne skriva i da su zatvorili ta vrata podruma za sobom poput Karla i Marije.

Categories
Izdvojeno Vesti

Važan prvi korak u približavanju akademija i kazališta za djecu i mlade

U ponedjeljak 29.11. održana je online konferencija „Uloga dramskih akademija u razvoju kazališta za djecu i mlade“ u organizaciji regionalne platforme OD MALIH NOG(U). Na konferenciji su sudjelovali predstavnici kazališnih akademija i kazališta za djecu i mlade iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore: dekan ljubljanske akademije Tomaž Gubenšek, prodekan zagrebačke akademije Goran Pavlić, Jasmin Novljaković u ime osječke akademije, Saša Latinović u ime novosadske akademije, Jovana Karaulić sa beogradske akademije i Petar Pejaković ispred cetinjske akademije te redatelj David Alić, glumci Marko Hergešić, Branko Ilić, Rok Kravanja i dramaturzi Aleksandra Jovanović i Anže Virant. Konferenciju je vodio kazališni kritičar i teatrolog Igor Tretinjak.

Na samom početku konferencije otvorena su pitanja potrebe za kolegijima, odnosno predmetima ili nekim oblikom studijskog smjera kazališta za djecu i mlade kao i mogućnosti njihovih pokretanja. Pitanja su pokrenula raspravu i suočila različite stavove i poglede na centralnu temu. Ključne razlike pokazale su se u poimanju kazališta za djecu i mlade – neki od sugovornika ne vide potrebu za razdvajanjem tog izvedbenog izraza od matičnog kazališta, dok drugi smatraju da kazalište za djecu i mlade ima u sebi velik potencijal za stvaranjem vlastitog izraza te bi mu ukazivanje na vlastitim posebnostima i učenje o njima na kazališnim akademijama pomoglo u osamostaljenju. Takvo „oslobođeno“ i prisutno na akademijama, kazalište za djecu i mlade moglo bi se nadati priznanju i boljem pozicioniranju kod struke, ali i institucija političke, društvene, novčane i medijske moći.

U nastavku pogledajte konferenciju:

Usprkos načelnim razlikama, većina sugovornika složila se da postoje brojni problemi i manjkavosti trenutnih oblika studija u kojima susreti studenata glume, režije i dramaturgije s kazalištem za djecu i mlade ovise isključivo o afinitetima profesora te su u pravilu vrlo rijetki, zbog čega studenti u profesionalni svijet zakorače nespremni. No krivica ne leži (isključivo) na akademijama, već prvenstveno na kazalištu za djecu i mlade koje se od svojih početaka „šlepa“ uz starijeg brata te nije uspjelo izgraditi niti vlastitu teoriju, niti vlastitu poetiku. Samim time kao jedan od velikih problema pokazao se manjak stručne literature i stručnog kadra koji oblikuje kazališne predstave za djecu i mlade te koji bi potencijalno predavao na akademijama.

Iako u konferencijama koje, poput ove, rade prve korake, vrlo rijetko dolazi do rješenja, izneseno je nekoliko vrlo zanimljivih mogućih rješenja – od nastave radioničkog tipa na festivalima i akademijama do teorijskih i praktičnih predmeta koje bi akademije mogle međusobno razmjenjivati. Također, načelno je dogovoreno da će se razgovori o otvaranju vrata akademija kazalištima za djecu i mlade nastaviti.

Categories
Izdvojeno Vesti

Naj vodič kroz 21. Naj, naj, naj festival

Svaka predstava bit će dostupna gledateljima na YouTube kanalu Gradskog kazališta Žar ptica 2 sata od početka emitiranja, a prikazivat će se po sljedećem rasporedu:

Petak, 26.11., 18:00h
GK ŽAR PTICA, PUSTOLOVINE BARUNA MÜNCHAUSENA
Režija: Aleksandar Švabić
Dramatizacija i dramaturgija: Dunja Fajdić
Skladatelj: Matija Antolić
Kostimografkinja: Dženisa Pecotić
Oblikovatelj rasvjete: Goran Jurković
Igra: Marko Hergešić
O predstavi: Zamislite… jednog pustolova. Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? Možete? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta. Je l’ i vi to često radite? Maštate dok radite nešto sasvim obično? Da?! Onda brzo s nama na brod! Pridružite nam se na plovidbi kroz priče baruna Münchausena. Spremni? Ukrcavanje!
Dob: 5+
Trajanje: 40 min
Igorovu kritiku pročitajte ovdje

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Subota, 27.11., 18:00h
KD PINKLEC, PLAVO SUNCE NA ŽUTOM NEBU
Redatelj: Romano Bogdan
Koreografija: Virna Hošnjak
Likovno oblikovanje: Nenad Kern
Glazba: Bojan Miljančić
Svjetlo: Neven Taradi
Igraju: Bruno Kontrec, Karolina Horvat, Mario Jakšić
O predstavi: Plavo sunce na žutom nebu donosi nam neobičnu priču o onima koji su imali samo 3 različite boje, a onda su odlučili krenuti u avanturu i pronaći ostale. Među ribama, u pjevu ptica, zakopane u vrućem pijesku i skrivene u astronautskim odijelima. Oni su trebali ostale boje. Svaku za točno određenu stvar. Narančastu za naranču. Ali, nisu znali nešto jako, jako važno. Kroz neobičan i inovativan pristup, vrlo apstraktno i uz minimalno tekstualno sugeriranje, ova predstava bavi se pitanjem mašte i naše hrabrosti da preskočimo neke ustaljene obrasce gledanja na svijet. Apstraktna forma predstave temeljena na crtežima, zvukovima, bojama, glazbi i pokretu nastupa vrlo mistično, otvarajući nam neki novi prostor promišljanja o kazalištu koje nije nužno temeljeno na izgovaranju teksta. Tko su oni i hoće li pronaći ostale boje? Ili će se opeći na vrućem pijesku i odustati? I što je to jako, jako važno što nisu znali?
Dob: 4+
Trajanje: 40 min

Nedjelja, 28.11., 11:00h
VRUM, PATKA, SMRT I TULIPAN
Režija i koreografija: Sanja i Till Frühwald
Dramatizacija: Maja Katić
Vizuali (grafoskopske projekcije): Petra Bokić
Dizajn rasvjete: Marino Frankola
Originalna glazba: Damir Šimunović
Scenografija: Sanja Frühwald
Kostimi: Žarka Krpan
Izvode: Petra Bokić (Tulipan), Dina Ekštajn (Smrt), Ana Mrak (Patka)
O predstavi: Patku je već duže vrijeme pratio čudan osjećaj. Kao da je netko promatra, kao da joj je netko blizu. Onda se napokon pojavila pred njom – Smrt. No Patka još nije spremna, a ni Smrti se ne žuri. Zajedno provode ljeto, kupaju se u jezeru, sjede na stablu ili na livadi, razgovaraju i zajedno šute. Smrt doživljava iskreno prijateljstvo i uči o čarima života. No jesen se bliži. Tada će i Patka poći na svoje posljednje putovanje.
Dob: 5+
Trajanje: 55 min

Nedjelja, 28.11., 18:00h
RADIOTEATAR BAJSIĆ I PRIJATELJI, RATOVI SVJETOVA
Redatelj: Pavlica Bajsić
Tekstovi i upute iz režije: Pavlica Bajsić
Glazba: Marko Levanić i Ivana Starčević
Scenski pokret: Srđan Sorić
Radiodramski ulomci: Dino  Brazzoduro i Dalibor Piskrec
Svjetlo: Sara Bundalo
Scenografija: Matej Kniewald
Pregršt posuđenih glasova: Janko Rakoš, Živko Anočić, Jerko Marčić, Jelena Miholjević, Ljubica Letinić i Tihana Ostreš
Uloge: Ivana Starčević (Milena Begović), Sven Medvešek (Fric Maramica i Oton Kučera) i Matija Antolić (Jakob Bunda i Blaž Konjski)
O predstavi: Nalazimo se u radijskom studiju RadioTeatra gdje uskoro započinje večernji program „Popularni znanstveni sat“. Radio Orkestar se uštimava, voditelj vježba tekst, tehničar Jakob Bunda popravlja lampicu u studiju koja je, čini se, izgubila kontakt. Evo ga, opet svijetli! Bravo Jakobe… A daleko, negdje u srcu Istre, u Zvjezdarnici u Višnjanu, reporter Žiga Hren nemirno pogledava u zvjezdano nebo pa na svoj ručni sat koji je naslijedio od pokojnog strica Rudolfa… On nestrpljivo čeka svoje prvo javljanje ove večeri. U donjogradskoj se pak Radio Kavani okupljaju prvi znatiželjnici i guraju oko stolova na kojima se nalaze radio-detektori za prijem, red za slušalice se uzbibao jer… Uskoro smo u eteru! Inspirirano romanom „Rat svjetova“ Herberta Georga Wellsa iz 1897., istoimenom radijskom adaptacijom Orsona Wellesa i Howarda Kocha iz 1938., člancima iz starih zagrebačkih novina te „Prilozima za pribiranje provjerene građe, o povijesti pobuda, o osnutku i o prvom razdoblju rada Radio Zagreba“ Rudolfa Habeduša Katedralisa iz 1951.
Dob: 10+
Trajanje: 55 min

"Ratovi svjetova", foto: Promo
“Ratovi svjetova”, foto: Promo

Ponedjeljak, 29.11., 18:00h
KAZALIŠTE LUTAKA ZADAR, CAFFE KRALJEVSTVO
Redatelj: Vanja Jovanović
Dramaturg: Patrik Gregurec
Skladatelj: Tomislav Pehar
Likovnost predstave: Vanja Jovanović
Oblikovanje svjetla: Frane Papić
Igraju: Irena Bausović Tomljanović i Dominik Karakašić
O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, predstava „Caffe Kraljevstvo“ tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati – konobaricom. Naša Princeza prolazi kroz važno razdoblje u svom odrastanju u kojem će morati suočiti svoju potrebu za samoostvarivanjem s pritiskom roditelja i cijelog kraljevstva te tradicionalnim obvezama.
Dob: 10+
Trajanje: 45 min

Utorak, 30.11., 18:00
GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA SPLIT, MIŠ U TOĆU
Redatelj: Ivan Plazibat
Dramaturginja – Ivana Vuković
Scenski pokret – Damir Klemenić
Kostimografkinja – Ana Marin
Scenografkinja – Tina Vukasović
Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović
Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki
Oblikovatelj tona: Franko Perić
Glazbena korepetitorica i  pijanistica: Željana Cvitanović
Uloge: Mačor Čili – Franjo Đaković, Miška Sol – Ana Marija Veselčić, Klaudia – Milena Blažanović
O predstavi: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu. U vremenu spektakla, superzvijezda i influencera odlučili smo ispričati priču o divljenju vlastitim uzorima ali i samopouzdanju i važnosti vjerovanja u vlastiti talent. Zahvaljujući društvenim mrežama, danas superzvijezda može postati bilo tko ali važno je razlučiti osjećaj poštovanja prema nečijem talentu i radu od osjećaja slijepog divljenja.
Dob: 3+
Trajanje: 45 min
Igorovu kritiku pročitajte ovdje.

Gradsko kazalište Trešnja, Najljepši posao na svijetu – izvedba za stručni žiri

Categories
Izdvojeno Vesti

Veliki vodič kroz 26. reviju lutkarskih kazališta

U nastavku pogledajte program 26. revije lutkarskih kazališta:

Utorak, 2.11.

10:00 – 13:00 h, Kontejner, Dječja kuća
Od slova do smisla: Sretna slova
Dob: 6 – 7 god (za djecu 1. razreda osnovne škole)
Radionica

Srijeda, 3.11.

10:00 – 13:00 h, Kontejner, Dječja kuća
Od slova do smisla: Sretna slova
Dob: 6 – 7 god (za djecu 1. razreda osnovne škole)
Radionica

19:30, HKD – Svečano otvaranje Revije
KL Zadar, Caffe kraljevstvo

Redatelj: Vanja Jovanović
Dramaturg: Patrik Gregurec
Skladatelj: Tomislav Pehar
Likovnost predstave: Vanja Jovanović
Oblikovatelj svjetla: Frane Papić
Izvode: Dominik Karakašić i Irena Bausović Tomljanović
O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, lutkarska predstava tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati – konobaricom. Naša Princeza prolazi kroz važno razdoblje u svom odrastanju u kojem će morati suočiti svoju potrebu za samoostvarivanjem s pritiskom roditelja i cijelog kraljevstva te tradicionalnim obvezama.
Dob: 12+
Trajanje: 45 min

Četvrtak, 4.11.

17:30 i 19:00h, Dvorana, Dječja kuća
Mali teatar, Palac sim, palac tam
Redatelj: Davor Dokleja
Autori dramatizacije i izvođač: Igor Baksa
Skladatelj: Nikola Švenda
O predstavi: Otkačena priča o vrckavim palcima jednog Darka, ispričana je kroz još otkačeniju formu tjelesnog lutkarstva i tjelesnih perkusija. Predstavu nastalu prema tekstu ilustrirane pripovijetke Silvije Šesto glumac priča ne samo riječima već i različitim drugim sredstvima pripovijedanja.
Dob: 3+
Trajanje: 35 min

17:30 i 19:00h, HKD
KD Pinklec, Cvrčak i mravi

Redatelj: Romano Bogdan
Scenografija i kostimi: Bruno Kontrec
Glazba: Igor Baksa
Oblikovanje rasvjete: Neven Taradi
Igraju: Mario Jakšić, Karolina Horvat, Davor Dokleja i Bruno Kontrec
O predstavi: Jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, donosi nam priču o lijenom cvrčku koji je dane provodio svirajući i pokušavajući nagovoriti mrave da mu se pridruže, i mravima koji su vrijedno stajali u kolonama ispred kuće i skladištili hranu za zimu. Kroz moderni pristup propitkujući posljedice rada i nemara, ova predstava postavlja neka od uvijek aktualnih društvenih pitanja.
Dob: 4+
Trajanje: 45 min

Petak, 5.11.

18:00, HKD
Pozorište za decu, Kragujevac, Bambi
Redatelj: Jakub Maksimov
Scenografkinja, kostimografkinja i autorica lutaka: Olga Zijebinska
Skladatelj: Lazar Novkov
Igraju: Miloš Milovanović, Darija Vukić, Milomir Rakić, Vladimir Đoković, Ljubica Radomirović i Marko Đurić
O predstavi: Predstava je inscenacija lirskog romana napisanog prije gotovo jednog stoljeća. Govori o odrastanju i upoznavanju svijeta malog jelena. Proživjet ćemo s njim njegovo djetinjstvo, radosti i poteškoće odrastanja. Mali jelen mora naučiti stajati, hodati, skakati, trčati, igrati se, tražiti hranu, biti sam, osjetiti opasnost… No, svijet će za jelena uvijek ostati misterij, čak i kada odraste.
Dob: 6+
Trajanje: 45 min

18:00, Kontejner, Dječja kuća
Pčelice zujalice
Dob: 4+
Obiteljska radionica

Subota, 6.11.

10:00, HKD
Pozorište za decu, Kragujevac, Bambi
Dob: 6+

17:30, 19:00h, HKD
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, Pliva patka preko Drave
Dramaturgija i režija: Jelena Sitar Cvetko
Likovno i glazbeno oblikovanje: Igor Cvetko
Oblikovanje rasvjete: Igor Ele
Asistent režije: Đorđe Dukić
Igraju: Đorđe Dukić, Srđan Kovačević i Gordan Marijanović
O predstavi: Predstava na koju vas pozivamo je sastavljena od igara, brojalica, zafrkancije i ustihovljenih zgoda i nezgoda koje kroz generacije tvori kulturno okruženje djece u Hrvatskoj. Mnogi od odraslih sjetit će ih se i ponovno ih proživjeti. Igračke na sceni, koje vam kao scenske junake predstavljaju vješti lutkari, imaju svaka svoju povijest igranja i u tome su pravi majstori koji su zanat igranja naučile od djece.
Dob: 3+
Trajanje: 50 min

Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, "Pliva patka preko Drave", foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku
Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, “Pliva patka preko Drave”, foto: Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku

11:00, 18:00, GKL
Nacionalna ustanova Teatar za djecu i mlade, Skopje, Makedonija, Tobi
Redatelj: Dragoslav Todorović
Izrada lutke, scenografija i kostimografija: Irina Somborac
Skladatelj: Viktor Apostolovski
Video animacija: Emil Petrov
Igraju: Marija Gjorgjijoska, Katarina Ilievska Siljanovska, Vineta Damceska Mojanoska, Miki Ancevski i Ana Levajković Boškov
O predstavi: Postoji nešto, pogotovo kod mladih, što izgleda kao nepremostiva prepreka. Nikako vam se ne sviđa vlastiti izgled. Međutim ako imate, kao jazavičar Tobi, prijateljicu poput gospodje Flore, vi ćete vrlo brzo prevladati besmislenu brigu. Jednostavno, uz pomoć prijatelja sagledat ćete sebe iz potpuno drugog, sretnog kuta.
Dob: 3+
Jezik: makedonski
Trajanje: 50 min

Nedjelja, 7.11.

11:00, HKD
HNK Varaždin, Okom oko oka

Redatelj: Dubravko Torjanac
Scenograf i kreator lutaka: Ivan Duić
Skladatelj: Petar Eldan
Dizajner rasvjete: Marijan Štrlek
Igraju: Nikša Eldan i Filip Eldan
O predstavi: Na pozornicu, u velikom kaputu, dolazi animator, pokazuje lutke-guignole koje je nabavio i najavljuje predstavu. Lutke s njime nisu zadovoljne i otjeraju ga. Sad su ostale same, ne znaju što bi, vraćaju se u kaput. Iz kaputa se redom pojavljuju dijelovi tijela: oči, nos, uši, jezik i usta, noge i ruke. Izvode kratke pripovijesti o sebi i na koncu slažu novi lik, novu lutku, novog animatora.
Dob: 4+
Trajanje: 40 min

Ponedjeljak, 8.11.

17:30, 19:00, HKD
GK Žar ptica, Pustolovine baruna Münchhausena
Redatelj: Aleksandar Švabić
Dramatizacija i dramaturgija: Dunja Fajdić
Skladatelj: Matija Antolić
Kostimografkinja: Dženisa Pecotić
Oblikovatelj rasvjete: Goran Jurković
Vizualni identitet predstave: Mare Milin
Igra: Marko Hergešić
O predstavi: Zamislite jednog pustolova! Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta.
Dob: 5+
Trajanje: 40 min

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

17:30, 19:00, GKL
Lutkovno gledališče Maribor, Ferdo, veliki ptić
Redateljica i autorica dramatizacije: Katja Povše
Likovno oblikovanje: Andreja Peklar
Autorice teksta: Katja Povše i Vesna Vončina
Dramaturginja: Tanja Lužar
Lektorica: Metka Damjan
Skladatelji: Gregor Zemljič i Nina Šardi
Kostimografi: Andreja Peklar i Mojca Bernjak
Oblikovatelj svjetla: Miljenko Knezoci
Oblikovatelj zvuka: Jure Auguštiner
Igra: Vesna Vončina
O predstavi: Priča govori o Ferdu, ptici koja je prevelika za okruženje u kojemu živi. No, Ferdo svoju različitost uopće ne opaža; štoviše, koristi to kao prednost, ne bi li time pomogao onima koji su manji od njega. No, umoran i žedan, nehotice ispija svu vodu iz ribnjaka. Ljudi i životinje se naljute, brzo zaborave na njegova dobra djela i istjeraju ga iz grada. Usamljeni Ferdo luta svijetom sam i napokon upoznaje sićušnu pticu koja mu pomaže napuniti prazan ribnjak…
Dob: 3+
Jezik: slovenski (vrlo malo teksta)
Trajanje: 40 min

19:00, Dječja kuća, Dvorana
To go or not to go
Prezentacija radionice

Utorak, 9.11.

17:30, 19:00, HKD
GKL Split, Miš u toću
Redatelj: Ivan Plazibat
Dramaturginja: Ivana Vuković
Scenski pokret: Damir Klemenić
Kostimografkinja: Ana Marin
Scenografkinja: Tina Vukasović
Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović
Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki
Oblikovatelj tona: Franko Perić
Glazbena korepetitorica i pijanistica: Željana Cvitanović
Igraju: Franjo Đaković, Ana Marija Veselčić i Milena Blažanović
O predstavi: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu.
Dob: 3+
Trajanje: 45 min

19:00, GKL
HNK Ivana pl. Zajca u suradnji s GKL Rijeka, Kralj Edip
Redatelj i autor adaptacije: Luciano Delprato
Prevoditeljica: Nikolina Židek
Dramaturginja: Nataša Antulov
Adaptacija kostimografije: Manuela Paladin Šabanović
Oblikovatelj svjetla: Rafael Rodriguez
Igraju: Edi Ćelić, Dean Krivačić, Mario Jovev, Alex Đaković, Damir Orlić
O predstavi: ”Kralj Edip” je temeljno djelo kazališta europskog kulturnog kruga, Sofoklova najznačajnija drama koju je Aristotel koristio kao najbolji primjer za objašnjenje ideje tragične sudbine.Uz pomoć novih medija, lutkarskog kazališta, animacije objekata, ova komorna predstava čini ”Kralja Edipa” značajnim za one koji se prvi put susreću s tim naslovom, ali i one koji dobro poznaju svu kompleksnost grčkih tragedija.
Dob: 14+
Trajanje: 75 min

Srijeda, 10.11.

18:00, GKL
GKL Rijeka, Ježeva kućica
Glazba i scenska obrada: Hrvoje Hegedušić
Prilagodba za scensko izvođenje i režija: Sanda Miladinov Langerholz
Koreografija i scenski pokret: Norman Dixon
Scenografkinja: Ana Ogrizović
Kostimografkinja: Ljubica Wagner
Kreacija rasvjete: Damir Babić
Igraju: Karin Fröhlich, Almira Štifanić, Andrea Špindel, Zlatko Vicić, Alex Đaković i David Petrović
O predstavi: Ježurka Ježić svakodnevno luta šumom, te je vrlo poštovan među šumskim šivotinjama. Jednoga dana, Ježurka je pozvan na maratonski ručak kod Lije Mice, na što rado pristaje. Nakon četverosatnog prežderavanja, sve su životinje zaspale, a jedino se Ježurka vraća kući. Liju, medu, vuka i divlju svinju zanima što li to Ježurka kod kuće, toliko važnog, skriva…
Kultna predstava GKL-a ove godine slavi 20 godina od premijere i preko 500 izvedbi te se u okviru Revije održava slavljenička i obljetnička izvedba, a s kojom se i svečano zatvara 26. revija lutkarskih kazališta uz proglašenje najbolje predstave po ocjeni obiteljsko – stručnog žirija.
Dob: 2+
Trajanje: 40 min

Četvrtak, 11.11.

17:30, 19:00, GKL
GKL Rijeka, Ježeva kućica
Dob: 2+