Categories
Vesti

Gostovanje kazališta iz Skopja u zagrebačkoj Žar ptici

Gradsko kazalište Žar ptica je 2018. godine pokrenulo projekt „Dječje kazalište bez granica“ kojim se želi potaknuti međunarodna razmjena kazališnog stvaralaštva za djecu. Primarni cilj projekta je upoznavanje i prihvaćanje različitosti – kako bi u budućnosti zajedno stvarali tolerantnije društvo. U projekt su se međusobnim gostovanjima do sada uključila kazališta iz Sankt Peterburga, Antalije i Beograda.

Nova razmjena održat će se 9. lipnja u 11 sati u Gradskom kazalištu Žar ptica, kada u goste Žar ptici dolazi Nacionalna ustanova “Teatar za decu i mladince” iz Skopja s predstavom poznatog Erlenda Loea Pitam se pitam, koliko sam bitan (Nekoj neka mi kaže, kolku sum važen) u režiji naše poznate redateljice Slađane Kilibarde.

Čuveni norveški pisac Erlend Loe jedan je od omiljenih pisaca domaće čitalačke publike. Napisao je i serijal knjiga za djecu čiji je glavni junak tata Kurt, vozač viljuškara. U ovoj priči Kurt, pomalo nesiguran u sebe zbog visokog društva u kojem se kreće, uz pomoć svog malog sina pokušava napraviti nešto značajno kako bi i sam postao netko poznat u svom okruženju.

Ova je predstava i svojevrsna kritika suvremenog društvu u kojem, kako kaže redateljica Kilibarda, djeca jako teško mogu ostati djeca. Suočavaju se s problemima odraslih, s nečim što ne razumiju, a što onda postaje „rat“ s djetinjstvom. Slađana Kilibarda poznata je redateljica na prostorima bivše države. U zagrebačkoj Gavelli režirala je Kolovoz u okrugu Osage, u Tetaru Gavran Savršenog partnera, a kod nas u Žar ptici- predstavu Kako je tata osvojio mamu.

Gostovanje ovog makedonskog kazališta, bit će realizirano uz pomoć Zajednice Makedonaca i Veleposlanstva Republike Sjeverne Makedonije u Zagrebu. U publici će pored djece makedonske manjine, biti i učenici iz jedne međunarodne škole – odnosno mali Hrvati, Francuzi i Nijemci – čime ovaj projekt i druženje dobivaju svoj puni smisao.

Categories
Vesti

Obrazloženje nagrada 17. Pozorišta Zvezdarišta

ODLUKA STRUČNOG ŽIRIJA

Stručni žiri u sastavu: Miran Hajoš, pozorišni producent, Olivera Viktorović Đurašković, glumica i profesor glume i Tijana Grumić, dramska spisateljica i dramaturškinja, na sednici, održanoj 27. maja 2022. godine, doneo je sledeće odluke:

Ovogodišnji žiri 17. Dečjeg pozorišnog festivala “Pozorište Zvezdarište” želi da oda posebno priznanje organizacionom timu 17. Pozorišta Zvezdarišta za kvalitetnu i predanu organizaciju festivala nakon dvoipogodišnje pauze, ulažući time veliki napor da u vremenima koja su i dalje izazovna kako za pozorište, tako posebno za pozorišne festivale, u Beograd ponovo dovedu veliki broj predstava na radost i uživanje svih nas koji smo imali priliku da ih gledamo.

Da se SPECIJANA NAGRADA ZA KOLEKTIVNU IGRU dodeli ansamblu predstave Dečak sa koferom Malog pozorišta ,,Duško Radović”

Obrazloženje:
Glumice i glumci predstave “Dečak sa koferom” su minimalnim, a efektnim glumačkim znacima i sredstvima na originalan način sproveli brojne transformacije, time ispričavši dirljivu i važnu priču na deci i mladima prijemčiv i adekvatan način, što je i sama publika potvrdila svojim reakcijama.

Da se NAGRADA ZA ANIMACIJU dodeli ansamblu predstave Tihi dečak Pozorišta za decu, Kragujevac

Obrazloženje:
Glumice i glumci predstave “Tihi dečak” koristeći samo svoja tela i glasove uspeli su da na vešt i autentičan način istovremeno dočaraju scenografska rešenja, događaje, živa bića i osećanja.

Da se NAGRADA ZA GLUMCA FESTIVALA ravnopravno dodeli Domagoju Ivankoviću za ulogu oca u predstavi Mala Frida, Gradskog kazališta Žar ptica i
Milomiru Rakiću za ulogu dečaka Vuka u predstavi Tihi dečak, Pozorišta za decu, Kragujevac.

Obrazloženje:
Domagoj Ivanković pokazuje raspon mogućnosti koja se kreću od autentične glume, preko plesa, pa sve do mađioničarskih trikova, čime živopisno dočarava lik kreativnog i brižnog oca umetnice Fride Kalo.
Milomir Rakić posvećeno i predano utelovljuje lik dečaka Vuka koji doživljava nezgodu u kojoj gubi sluh i iz bezbrižnog dečaka postaje dečak koji mora da nauči da živi u jednom novom svetu, ali to uspeva punim plućima. Izuzetnom glumačkom transformacijom, Milomir nam to autentično prenosi sa scene.

Da se NAGRADA ZA GLUMICU FESTIVALA dodeli Amandi Prenkaj za ulogu Male Fride u predstavi Mala Frida, Gradskog kazališta “Žar ptica”.

Obrazloženje:
Amanda Prenkaj svojim glumačkim talentom i preciznom igrom fantastično dočarava lik velike umetnice Fride Kalo iz perioda slikarkinog detinjstva, kako duhom, tako i upečatljivom vizuelnom transformacijom.

Da se NAGRADA ZA TEKST dodeli Jeleni Kovačić za tekst predstave Mala Frida Gradskog kazališta ,,Žar ptica”.

Obrazloženje:
Jelena Kovačić na zanatski vešt način priča priču o odrastanju velike umetnice Fride Kalo, njenoj borbi sa time što je ostala deca vide drugačijom zbog njene bolesti, velikoj podršci koju je nalazila u svojoj porodici, ali i tome šta znači biti devojčica u svetu naklonjenom muškarcima, time pričajući priču o svim devojčicama i podižući je sa razine specifičnog, na razinu univerzalnog.

Da se NAGRADA ZA REŽIJU dodeli Anici Tomić za režiju predstave Mala Frida, Gradskog kazališta ,,Žar ptica”.

Obrazloženje:
Anica Tomić, u saradnji sa svojim autorskim timom, maštovitim i efektnim sredstvima dočarava priču Male Fride, gradi prostore i atmosfere i svojom preciznom režijom vešto vodi glumce i saradnike kroz odličan tekst pružajući im time priliku da kao kolektiv iskažu sve svoje potencijale i kreativnost, time publici raznih starosnih dobi pružajući pravi užitak za gledanje.

Da se GRAND PRIX festivala dodeli predstavi Tihi dečak Pozorišta za decu, Kragujevac.

Obrazloženje:
Ana Duša i Tin Grabnar u saradnji sa Dečijim pozorištem iz Kragujevca grade predstavu jedinstvenog sugestivnog izraza koja u svim svojim segmentima, a minimalnim sredstvima, pokazuje toplinu priče i važnost problema deteta sa potrebom za dodatnom podrškom. Ova predstava namenjena deci svih uzrasta ni odraslu publiku ne ostavlja ravnodušnom, dapače otvara svima pitanja o životu u specifičnim situacijama sa kojima svi možemo da se susretnemo.

ODLUKA DEČJEG ŽIRIJA

Dečji žiri 17. Dečjeg pozorišnog festivala POZORIŠTE ZVEZDARIŠTE koji čine devojčice i dečaci uzrasta od 8 do 12 godina, učesnici programa MALI POZORIŠNI EKSPERTI, na sednici, održanoj 27. maja 2022. godine, doneo je odluku:

  1. NAGRADA – predstava MALA FRIDA Kazališta „Žar ptica“ Zagreb

Zbog toga što nas uči kako da maštamo

  1. NAGRADA – predstava TIHI DEČAK Pozorišta za decu Kragujevac

Zbog nežnosti, osećajnosti i ubedljivosti prikazivanja

  1. NAGRADA – predstava BELA GRIVA Pozorišta lutaka „Pinokio“

Zbog toga što je o važnosti drugarstva između dečaka i životinje, konja koji su vešto predstavljeni realističnim lutkama

*SPECIJALNO PRIZNANjE – Dečji žiri dodeljuje predstavi KABARE KURŠLUS Kinetrop teatra

Koja, iako van takmičarskog programa, uzbudila nas je neobičnošću, humorom i opasnošću.

MALI POZORIŠNI EKSPERTI Antonije, Zvezdana, Nikola, David, Petar, Ana, Ljubica, Sreten, Nikolina, Aleksa, Lav, Tara i Alek.

Categories
Izdvojeno Vesti

Mali-veliki kazališni div iz Bijeničke

Prije punih 40 godina, u studenom 1981. godine registrirano je novo zagrebačko dječje kazalište Teatar Žar ptica, sa sjedištem u staroj Vlaškoj. Osnivači kazališta – Tomica Milanovski, Vojmil Rabadan, Vid Fijan, Irena Kolesar, Slavica Fila i Olga Pivac – na čijem je logu pisalo kratko TŽP, znali su da će svoje predstave izvoditi u zagrebačkim osnovnim školama i vrtićima i putovati djeci diljem tadašnje države, ali vjerujem da tada nisu ni slutili da su pritom udarili temelje poznatog gradskog kazališta, koje će samo 16 godina poslije dobiti svoj novi dom u Bijeničkoj.

Tomica Milanovski bio je jedan od osnivača i prvi ravnatelj Teatra Žar ptica, čovjek koji je čudesnom ljubavlju i entuzijazmom osnovao i vodio novootvoreno dječje kazalište sve do 2000. godine, kad nam ga je ostavio u naslijeđe. U tom periodu Žar ptica je od A(damovca) do Ž(upanje) odigrala više od 3800 predstava, a razveselili su pritom više od 800000 djece u svakom pa i najmanjem mjestu u Hrvatskoj i šire.

Po mnogima najuspješnije naše predstave tog doba Dekameron, Matjaž Grabancijaš Dijak, Šumar ima šumu na dlanu – režirao je Ladislav Vindakijević. Uz njega su redateljsko dramaturšku okosnicu repertoara držali Vojmil Rabadan, Vid Fijan, Đurđa Dević, Joško Juvančić Jupa, Vladimir Gerić i dr.

U počecima, kao i danas, Žar ptica je na sceni imala i ima glumačke veličine kao što su: Irena Kolesar, Slavica Fila, Žarko Savić, Đuka Rogina, Gordan Pičuljan, Mia Oremović, Olga Pivac, Dragan Milivojević, Marija Kohn, Marija Sekelez, Pero Juričić, Ljubica Jović, Mirela Brekalo, Suzana Nikolić, Vlasta Knezović, Višnja Babić, Duško Valentić, Vlado Kovačić, Željko Mavrović, Sanja Marin, Džimi Jurčec, Žarko Potočnjak, Vinko Kraljević, Nataša Maričić, Branka Cvitković, Etta Bortolazzi, Ana Karić, Špiro Guberina, Pero Kvrgić, Ana Kvrgić, Nina Erak, Lucija Šerbedžija, Jasna Palić, Željko Šestić, Ivana Boban, Vesna Tominac, Filip Juričić, Filip Križan, Robert Bošković, Igor Mešin, Perica Martinović…

Osnivači kazališta Slavica Fila, Irena Kolesar, Olga Pivac, Tomica Milanovski i Vojmil Rabadan, na slici s Petrom Večekom, foto: Žar ptica
Osnivači kazališta Slavica Fila, Irena Kolesar, Olga Pivac, Tomica Milanovski i Vojmil Rabadan, na slici s Petrom Večekom, foto: Žar ptica

Putovanja

Jasna Palić, koja je još kao djevojčica igrala u Žar ptici, sjeća se da su se prešle stotine kilometara do škole kako bi u jednom razredu za cijelu generaciju odigrali predstavu za samo sedam učenika. Žarko Savić, pak, prve predstave s kojima se putovalo kamionom i igralo na kamionu kao sceni, usred zime, pamti po crvenim dječjim nosićima, ali i užarenim dlanovima od aplauza, te glumcima koji su redovno ostajali bez glasa nakon nekoliko predstava od hladnoće.

Dnevno se na predstave putovalo između 20 i 200 km. Turneje po Istri, Dalmaciji, Slavoniji… potrajale bi četiri do pet dana. Prvo putovanje Teatra Žar ptica našim povijesnim busom bila je Švedska 1982. prijeđenih kilometara s predstavom Crvene cipelice. Najveći problem nije bio koliko predstava odigrati – uglavnom od tri do pet dnevno – već kako dobiti slobodne termine glumaca na tako dug period.

Prvo pitanje direktora Milanovskog poslije svakog putovanja bilo je: “Jesu li djeca bila sretna?” Bili su, itekako, i dugo su pamtili te susrete s glumcima iz Zagreba. Mnogima je to bio i prvi susret s kazalištem.

Ratnih 90-ih putovalo se djeci naših izbjeglica u kampove u Italiji i Mađarskoj.  A onda smo 1994. s predstavom za odrasle Paola i lavovi stigli i u daleku Australiju, na nezaboravnoj turneji po Sidneyu, Melbourneu, Canberri i Perthu, te Novom Zelandu.

Tomica Milanovski ispraća ekipu "Paole i Lavova" u Autraliju, foto: Žar ptica
Tomica Milanovski ispraća ekipu “Paole i Lavova” u Autraliju, foto: Žar ptica

Gradsko kazalište

Teatar Žar ptica 1997. godine postaje GK Žar ptica. Prvu premijeru Kad se vrazi žene, kojom je otvorena nova dvorana, režirao je češki redatelj Jarmil Chabina, a novu zgradu svečano je otvorila tadašnja gradonačelnica Marina Dropulić.

S Tomicom Milanovskim na otvorenju kao i u nekoliko predstava u staroj Vlaškoj bila je Marija Sekelez, koja će Žar pticu voditi od 2000. postavši njena druga ravnateljica.

Marija Sekelez nastavlja graditi Žar pticu s “novim” početkom – ovaj put kao novootvoreno Gradsko kazalište. Ne samo da su djeca ubrzo shvatila da se najljepše dječje predstave prikazuju u Bijeničkoj 97, već je  uslijedila organizacija, do danas jedinog kazališnog dječjeg festivala u Zagrebu, nazvanog Naj, naj, naj festival.

Marija Sekelez, dugogodišnja ravnateljica Žar ptice i pokretačica Naj, naj, naj festivala, foto: Žar ptica
Marija Sekelez, dugogodišnja ravnateljica Žar ptice i pokretačica Naj, naj, naj festivala, foto: Žar ptica

U početku je Festival bio zamišljen kao smotra najboljih predstava za djecu iz cijele Hrvatske, koje se djeci Zagreba besplatno prikazuju za vrijeme proljetnih školskih praznika. 2007. godine Naj, naj, naj festival postaje međunarodni. Interes djece i roditelja iz godine u godinu raste – Naj, naj, naj predstave gleda više od 5000 mališana, a igraju se u svim gradskim dvoranama. Marija Sekelez pokrenula je i druge besplatne akcije, želeći kazalište otvoriti što većem broju djece. Među njima su Nema zime u Žar ptici, Dobrodošli dragi prvoškolci i Osmijehom do zdravlja.

Uslijedila su i brojna međunarodna gostovanja od Venezuele, New Yorka, Francuske, Egipta, Velike Britanije, Poljske, Rumunjske, Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Mongolije…

Svake godine Žar ptica djeci prikazuje oko 300 predstava koje pogleda oko 60000 malih gledatelja. Za njih ih nesebično svako jutro i 10 i 11.30 igra naš ansambl u kojem su: Gorana Marin, Ana Marija Vrdoljak, Vesna Ravenšćak, Amanda Prenkaj, Dunja Fajdić, Berislav Tomičić, Ante Krstulović, Petar Atanasoski, Marko Hergešić i Bogdan Ilić uz brojne vanjske suradnike, glumce i redatelje kao što su: Ivica Boban, Snježana Banović, Slađana Kilibarda, Anica Tomić, Krešimir Dolenčić, Dora Ruždjak, Oliver Frljić, Zlatko Sviben, Saša Broz, Saša Božić i Ksenija Zec, Želimir Mesarić, Mario Kovač, Renata Carola Gatica…

Sudjelujući na brojnim domaćim i stranim festivalima, Žar ptica je osvojila preko 80 nagrada – od kojih i sedam Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju dječju predstavu.

Žar ptica danas

Žar pticu od početaka do danas, kad je unatoč svim pandemijskim problemima s istim žarom i novim projektima od 2016. godine vodi Drago Utješanović, krase impresivne brojke od preko 8000 izvedenih predstava 1 600 000 gledatelja.

Na međunarodnom planu pokrenuli smo novu neformalnu inicijativu Dječji teatar bez granica, zamišljenu kao razmjenu gostovanja prijateljskih kazališta, s ciljem poticanja na upoznavanje različitih kultura, toleranciju i prihvaćanje različitosti. U projekt su se uključila kazališta iz Sankt Peterburga, Antalije, Beograda i Skopja, a na čekanju je gostovanje u Gruziju.

GK Žar ptica repertoarno se okreće društveno angažiranim predstava kojim se u sklopu šireg pratećeg projekta želi što više utjecati na senzibiliziranje društvene zajednice na sveprisutne probleme u odrastanju suvremene djece. Najuspješniji od njih su: #naNAJjače protiv vršnjačkog nasilja; Srce koje spaja; Durica – iz stripa, preko scene do tvoga smartphona; Nije sam onaj tko ima prijatelja; Živjeti zdravo s HZJZ

Uspjeh Žar ptice je u predanom radu svakog njenog zaposlenika i u  našoj publici. Hvala za ljubav i vjernost u proteklih 40, što nas obvezuje i motivira.

Categories
Izdvojeno Vesti

Naj vodič kroz 21. Naj, naj, naj festival

Svaka predstava bit će dostupna gledateljima na YouTube kanalu Gradskog kazališta Žar ptica 2 sata od početka emitiranja, a prikazivat će se po sljedećem rasporedu:

Petak, 26.11., 18:00h
GK ŽAR PTICA, PUSTOLOVINE BARUNA MÜNCHAUSENA
Režija: Aleksandar Švabić
Dramatizacija i dramaturgija: Dunja Fajdić
Skladatelj: Matija Antolić
Kostimografkinja: Dženisa Pecotić
Oblikovatelj rasvjete: Goran Jurković
Igra: Marko Hergešić
O predstavi: Zamislite… jednog pustolova. Oplovio je sve znane i neznane zemlje, ukrotio divlje zvijeri, upoznao Svemir i Zemlju uzduž, poprijeko, iznutra, ovako, onako i naopako. Možete li zamisliti takvog čovjeka? Možete? A sad, zamislite da je njegov brod… ma, ne, samo malo. Ovako: zamislite da je on jedan obični tata i zove se vrlo obično, recimo… Marko. Dok radi, dok čisti, kuha i posprema, on mašta. Je l’ i vi to često radite? Maštate dok radite nešto sasvim obično? Da?! Onda brzo s nama na brod! Pridružite nam se na plovidbi kroz priče baruna Münchausena. Spremni? Ukrcavanje!
Dob: 5+
Trajanje: 40 min
Igorovu kritiku pročitajte ovdje

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Subota, 27.11., 18:00h
KD PINKLEC, PLAVO SUNCE NA ŽUTOM NEBU
Redatelj: Romano Bogdan
Koreografija: Virna Hošnjak
Likovno oblikovanje: Nenad Kern
Glazba: Bojan Miljančić
Svjetlo: Neven Taradi
Igraju: Bruno Kontrec, Karolina Horvat, Mario Jakšić
O predstavi: Plavo sunce na žutom nebu donosi nam neobičnu priču o onima koji su imali samo 3 različite boje, a onda su odlučili krenuti u avanturu i pronaći ostale. Među ribama, u pjevu ptica, zakopane u vrućem pijesku i skrivene u astronautskim odijelima. Oni su trebali ostale boje. Svaku za točno određenu stvar. Narančastu za naranču. Ali, nisu znali nešto jako, jako važno. Kroz neobičan i inovativan pristup, vrlo apstraktno i uz minimalno tekstualno sugeriranje, ova predstava bavi se pitanjem mašte i naše hrabrosti da preskočimo neke ustaljene obrasce gledanja na svijet. Apstraktna forma predstave temeljena na crtežima, zvukovima, bojama, glazbi i pokretu nastupa vrlo mistično, otvarajući nam neki novi prostor promišljanja o kazalištu koje nije nužno temeljeno na izgovaranju teksta. Tko su oni i hoće li pronaći ostale boje? Ili će se opeći na vrućem pijesku i odustati? I što je to jako, jako važno što nisu znali?
Dob: 4+
Trajanje: 40 min

Nedjelja, 28.11., 11:00h
VRUM, PATKA, SMRT I TULIPAN
Režija i koreografija: Sanja i Till Frühwald
Dramatizacija: Maja Katić
Vizuali (grafoskopske projekcije): Petra Bokić
Dizajn rasvjete: Marino Frankola
Originalna glazba: Damir Šimunović
Scenografija: Sanja Frühwald
Kostimi: Žarka Krpan
Izvode: Petra Bokić (Tulipan), Dina Ekštajn (Smrt), Ana Mrak (Patka)
O predstavi: Patku je već duže vrijeme pratio čudan osjećaj. Kao da je netko promatra, kao da joj je netko blizu. Onda se napokon pojavila pred njom – Smrt. No Patka još nije spremna, a ni Smrti se ne žuri. Zajedno provode ljeto, kupaju se u jezeru, sjede na stablu ili na livadi, razgovaraju i zajedno šute. Smrt doživljava iskreno prijateljstvo i uči o čarima života. No jesen se bliži. Tada će i Patka poći na svoje posljednje putovanje.
Dob: 5+
Trajanje: 55 min

Nedjelja, 28.11., 18:00h
RADIOTEATAR BAJSIĆ I PRIJATELJI, RATOVI SVJETOVA
Redatelj: Pavlica Bajsić
Tekstovi i upute iz režije: Pavlica Bajsić
Glazba: Marko Levanić i Ivana Starčević
Scenski pokret: Srđan Sorić
Radiodramski ulomci: Dino  Brazzoduro i Dalibor Piskrec
Svjetlo: Sara Bundalo
Scenografija: Matej Kniewald
Pregršt posuđenih glasova: Janko Rakoš, Živko Anočić, Jerko Marčić, Jelena Miholjević, Ljubica Letinić i Tihana Ostreš
Uloge: Ivana Starčević (Milena Begović), Sven Medvešek (Fric Maramica i Oton Kučera) i Matija Antolić (Jakob Bunda i Blaž Konjski)
O predstavi: Nalazimo se u radijskom studiju RadioTeatra gdje uskoro započinje večernji program „Popularni znanstveni sat“. Radio Orkestar se uštimava, voditelj vježba tekst, tehničar Jakob Bunda popravlja lampicu u studiju koja je, čini se, izgubila kontakt. Evo ga, opet svijetli! Bravo Jakobe… A daleko, negdje u srcu Istre, u Zvjezdarnici u Višnjanu, reporter Žiga Hren nemirno pogledava u zvjezdano nebo pa na svoj ručni sat koji je naslijedio od pokojnog strica Rudolfa… On nestrpljivo čeka svoje prvo javljanje ove večeri. U donjogradskoj se pak Radio Kavani okupljaju prvi znatiželjnici i guraju oko stolova na kojima se nalaze radio-detektori za prijem, red za slušalice se uzbibao jer… Uskoro smo u eteru! Inspirirano romanom „Rat svjetova“ Herberta Georga Wellsa iz 1897., istoimenom radijskom adaptacijom Orsona Wellesa i Howarda Kocha iz 1938., člancima iz starih zagrebačkih novina te „Prilozima za pribiranje provjerene građe, o povijesti pobuda, o osnutku i o prvom razdoblju rada Radio Zagreba“ Rudolfa Habeduša Katedralisa iz 1951.
Dob: 10+
Trajanje: 55 min

"Ratovi svjetova", foto: Promo
“Ratovi svjetova”, foto: Promo

Ponedjeljak, 29.11., 18:00h
KAZALIŠTE LUTAKA ZADAR, CAFFE KRALJEVSTVO
Redatelj: Vanja Jovanović
Dramaturg: Patrik Gregurec
Skladatelj: Tomislav Pehar
Likovnost predstave: Vanja Jovanović
Oblikovanje svjetla: Frane Papić
Igraju: Irena Bausović Tomljanović i Dominik Karakašić
O predstavi: Kroz kombinaciju dramske glume i teatra predmeta, predstava „Caffe Kraljevstvo“ tematizira odnos roditelja i djeteta iz perspektive jedne Princeze koja, unatoč roditeljskim željama, najviše od svega želi postati – konobaricom. Naša Princeza prolazi kroz važno razdoblje u svom odrastanju u kojem će morati suočiti svoju potrebu za samoostvarivanjem s pritiskom roditelja i cijelog kraljevstva te tradicionalnim obvezama.
Dob: 10+
Trajanje: 45 min

Utorak, 30.11., 18:00
GRADSKO KAZALIŠTE LUTAKA SPLIT, MIŠ U TOĆU
Redatelj: Ivan Plazibat
Dramaturginja – Ivana Vuković
Scenski pokret – Damir Klemenić
Kostimografkinja – Ana Marin
Scenografkinja – Tina Vukasović
Skladatelji: Bojan Brajčić i Željana Cvitanović
Oblikovatelj svjetla: Lucijan Roki
Oblikovatelj tona: Franko Perić
Glazbena korepetitorica i  pijanistica: Željana Cvitanović
Uloge: Mačor Čili – Franjo Đaković, Miška Sol – Ana Marija Veselčić, Klaudia – Milena Blažanović
O predstavi: Megapopularan chef Mačor Čili, nakon uspješne televizijske karijere, teško nalazi restoran u kojem će nastaviti biti zvijezda. U svom lutanju susreće meganepoznatu Mišku Sol koja sa sobom vjerno nosi bakine recepte s kojima često eksperimentira dok sanja da će jednog dana postati prava kuharica. Miška u njihovom susretu vidi priliku da uči od svog uzora, od najboljeg među najboljima, a chef Mačor nada se iskoristiti Miškine vještine kako bi povratio vlastitu slavu. U vremenu spektakla, superzvijezda i influencera odlučili smo ispričati priču o divljenju vlastitim uzorima ali i samopouzdanju i važnosti vjerovanja u vlastiti talent. Zahvaljujući društvenim mrežama, danas superzvijezda može postati bilo tko ali važno je razlučiti osjećaj poštovanja prema nečijem talentu i radu od osjećaja slijepog divljenja.
Dob: 3+
Trajanje: 45 min
Igorovu kritiku pročitajte ovdje.

Gradsko kazalište Trešnja, Najljepši posao na svijetu – izvedba za stručni žiri

Categories
Vesti

Frida prvi put za djecu

Autorski projekt Mala Frida Anice Tomić i Jelene Kovačić, inspiriran je djetinjstvom meksičke slikarice i jedne od najfascinantnijih umjetnica 20. stoljeća Fride Kahlo, koja je sa šest godina oboljela od dječje paralize i već kao djevojčica osjetila što to znači biti drugačiji – prva je premijera u slavljeničkoj 40. sezoni Gradskog kazališta Žar ptica, a održat će 28. listopada u 18:30, najavljeno je u priopćenju.

Ulogu Fride tumači Amanda Prenkaj, njezine roditelje Gorana Marin i Domagoj Ivanković, a prijatelji s kojima je provela djetinjstvo su Petar Atanasoski, Marko Hergešić i Bogdan Ilić. Scenograf je Igor Vasiljev, kostimografkinja Doris Kristić i skladatelj Nenad Kovačić.

Mala Frida priča je o prihvaćanju, sebe i drugih. Ona govori i o snazi jedne djevojčice koja je bez obzira ne sve prepreke koje joj život donosi odlučila u njega zakoračiti bez straha i kako je upravo zbog svoje hrabrosti ostvarila svoje slikarske snove i postala neponovljiva Frida Kahlo.

Tako su i u GK Žar ptica djecu od 6 do 11 godina uključili u projekt, pozivom da pokažu svoj talent i maštu i da svojim likovnim radovima, sudjeluju u natječaju za portret male Fride, koji je dio plakata predstave.

Na natječaj je pristiglo više od 500 radova iz cijele Hrvatske, pa čak i iz Crne Gore i SAD-a. Najbolji rad Tamare Plavljanin odabran je za plakat, a njih 100 njak idu izložbu u foajeu koja će popratiti premijeru. Imena nagrađenih nalazi se na mrežnim stranicama Žar ptice.

Categories
Vesti

Odabrane predstave za nešto drukčiji Naj, naj, naj festival

Dvije su posebnosti ovogodišnjeg Naj, naj, naj festivala. Prva je da će biti posvećen 40. obljetnici svog organizatora GK Žar ptica, a druga da će se u konkurenciji naći samo domaća kazališta. Razlog je „zatvaranja“ festivala unutar granica, jasno, pandemijsko nevrijeme koje koči kazališta i festivale da normalno prodišu.

Selektorica Ana Prolić nije imala lagan posao. Na festival se prijavilo 27 predstava, a u Zagrebu ćemo od 26.11. do 30.11. 2021. moći pogledati sljedeće predstave:

  1. VRUM – Patka, Smrt i Tulipan
  2. Gradsko kazalište lutaka Split – Miš u toću
  3. Kazališna družina Pinklec – Plavo Sunce na žutom nebu
  4. Kazalište Trešnja – Najljepši posao na svijetu
  5. RadioTeatar Bajsić i prijatelji – Ratovi svjetova
  6. Kazalište lutaka Zadar – Caffe kraljevstvo
  7. Gradsko kazalište Žar ptica – Mama, ja sam pozelenio!
Categories
Kritika

Šarenilo svedeno na crno-bijeli svijet

Djeca u svom kazalištu vole igru i akciju, pjesmu i ples, a roditelji, pak, jasnu poruku o kojoj će u danima nakon predstave moći raspravljati s malenim gledateljima. Ako iz tog kuta bacimo pogled na novi mjuzikl Žar ptice o štetnosti nezdravog života, Mama, ja sam pozelenio!, dobili smo punokrvni kazališni hit za djecu, što potvrđuju i reakcije mlađahne publike na prvoj reprizi. No budući da se ovakvim površnim uvidima više bave marketinški stručnjaci, nego kritičari, vrijeme je da uronimo u pjesmu, razložimo je na dijelove i procijenimo drži li vodu ili tone u njoj poput kamenčića.

Mama, ja sam pozelenio! autori nazivaju šarenim mjuziklom za djecu koji se bavi vrlo važnom i aktualnom temom. Riječ je o dječjoj tromosti i debljini kao rezultatu nedovoljnog kretanja, pretjeranog druženja s kompjuterskim igrama i neobuzdanog uživanja u nezdravoj hrani. O temi, jasno, treba pričati na svim razinama – od obitelji i škole do kazališta, samo je pitanje na koji način. Dok su u prošlogodišnjoj predstavi Ako kažeš, gotov si! drugoj važnoj dječjoj temi – vršnjačkom nasilju – žarpticaši pristupili žestokim scenskim istraživanjem bullinga, debljini i nekretanju odlučili su, logično, pristupiti predstavom ispunjenom pjesmom, plesom i intenzivnim igračkim ritmom. Samim time, početni izbor bio je vrlo dobar, no na njega se naredalo nekoliko slabih karika koje su dobrim dijelom uzdrmale odličnu početnu poziciju.

Prva je slaba karika neuvjerljiv libreto Igora Weidlicha u kojemu se jednostavna i čista priča o tromom dječaku, koji zbog ljubavi pokušava promijeniti životne navike, gradi oko neuvjerljivih i forsiranih motiva. To rezultira brojnim slabostima i neuvjerljivostima, između ostalih, izostankom emocionalne veze s akterima. Tako mladi tinejdžeri ne bivaju oduševljeni i zaluđeni curama, novim mobitelom ili  kompjuterskom igrom, već novootvorenom pekarnicom koja ih dovodi do čiste ekstaze, majka naslovnog junaka krajnje je pretjerano zaštitnički raspoložena, njegova fizička slabost jednako je neuvjerljiva, a obrat forsiran i zbrzan. Sve je to na sceni oblikovano, sasvim suprotno podnaslovnom šarenilu, u crno-bijeloj krajnosti.

"Mama, ja sam pozelenio", foto: Mare Milin
“Mama, ja sam pozelenio”, foto: Mare Milin

Jasno je da u fokusu mjuzikla za djecu ne treba biti slojevitost priče, odnosa ili karaktera, već čistoća i jasnoća koje otvaraju prostor pjesmi i scenskoj igri, no ovdje je jasnoća svedena na dva krajnja pola koji su se svojom neuvjerljivošću nametnuli ostatku predstave – likovi su ostali plošni, odnosi među njima crno-bijeli, a u razvoju radnje logiku je zamijenila nemotivirana opreka. Sve te elemente nisu uspjeli prikriti i nadjačati vrlo zgodni songovi koje potpisuje Bojan Jambrošić, a koji su fino uranjali u dječje uši, zavodeći ih ritmom i promjenama.

Redateljica Marijana Matoković predstavu je izgradila od niza epizoda razdvojenih kratkim crnim prelazima. Same epizode oblikovane su od songova produženih i(li) razlomljenih u zaokružene cjeline koje su se naslanjale jedna na drugu sadržajno, no ne i ritmički. Naime, izostalo je ritmičke izmjene i dijaloga između epizoda koje su uglavnom nanizane u visokom, na mjestima furioznom ritmu, u kojemu je i u pravilu odbojni crni prijelaz djelovao kao dobrodošao predah. Ta furioznost s jedne strane djeci nije dala vremena za predah, no s druge se s vremenom pretočila u monotoniju te nije dopustila naglašeniji prodor emocije u predstavu.

Bojan Jambrošić ne potpisuje samo autorstvo songova, već i tumači glavnog junaka Bojana, što predstavlja još jednu slabu kariku ove predstave. Naime, u društvu odličnih glumaca Dunje Fajdić, Petra Atanasoskog, Vesne Ravenšćak Lozić i Bogdana Ilića, Jambrošić se glumački izgubio te je neuvjerljivost, slabost i nesigurnost zamijenio površnom prenaglašenošću. Iako je pjevačke dionice očekivano odradio vrlo dobro, u nekim se songovima, poput hip-hoperskog, osjetila njegova izvedbena nelagoda, odnosno nedovoljna opuštenost i prepuštenost igri. Rezultat svega toga bio je, ponovo, izostanak emocionalne povezanosti gledatelja s glavnim junakom, s njegovim fizičkim i ljubavnim problemima i konačnim uspjehom.

Dunja Fajdić i u ovoj je predstavi pokazala potpunu prepuštenost igri i likovima koje tumači. Kao Bojanova ljubav bila je šarmantna i jednostavna, bez nepotrebnih infantilizacija, dok je kao doktorica bila vrlo duhovito karikaturalna. Njena uživljenost u igru najbolje se pokazala u songovima u kojima se predavala pjesmama, ne bježeći niti od pokojeg pucanja glasa i promašenog tona koji su samo pojačavali šarm njene igre. Petar Atanasoski bio je uvjerljiv Bojanov prijatelj i duhovita, no ipak malo pretjerano iskarikirana mama, ali njen problem prodire u sam lik kojemu se scenska karikatura nametala kao jedino logično rješenje. Bogdan Ilić također je vrlo dobro i dopadljivo oblikovao drugog Bojanovog prijatelja, dok je s tatom, znatno diskretnijim, nježnije zakoračio u karikaturu. Jedina realistična odrasla osoba bila je profesorica koju je Vesna Ravenšćak Lozić uspješno oblikovala kao moralnu vertikalu i čvrstu točku, dok je pekaricu duhovito razigrala. Sve troje bili su pjevački uvjerljivi, energični, opušteni i prepušteni, što je dobrim dijelom nosilo predstavu.

Tihana Strmečki songove je koreografirala diskretno, uz stalni pokret, no ne i naglašeno uočljivu koreografiju. Irena Kraljić kostime je oblikovala u stilu podnaslova – šareno i mladenački, pomalo neuvjerljivo oblikujući Bojanovu debljinu, dok je scenu pročistila na osnovne i lako pokretne rekvizite. Ivan Štrok svjetlom je jasno stvarao i podcrtavao promjenu boje unutar likova, ali i njihovih tanjura. Zaključno, predstava Mama, ja sam pozelenio! potencijalni je hit gotovo furioznog igračkog ritma, no s većim brojem slabih karika koje izviru iz neuvjerljivog libreta i slabašne glavne role.

Categories
Kritika

Od superlažova do maštovitog superjunaka u par koraka

U neke su kazališne likove dubinski ugravirana imena glumaca koji su ih oblikovali, upisavši u njih dobar dio sebe i svojih glumačkih majstorija. Takvi likovi imaju sreću što im je omogućen upečatljiv, počesto dug i slavan scenski život, ali i nesreću da uglavnom na duži period ostaju bez novih interpretacija, pomalo u sjeni vlastitih interpreta. Jedan je od takvih likova u hrvatskom kazalištu barun Münchausen kojeg je sad već prilično davne 1998. majstorski na sceni oživio Vilim Matula. Zahvaljujući dugovječnosti i slavi predstave, domaćim kazalištima i kazališnim družinama svih ovih godina nije padalo na pamet scenski se poigrati tim slavnim lažovom, no zaobilaženju je stigao kraj. Münchausen je ponovo scenski oživio u kazalištu Žar ptica i to u hrabroj, mudroj i dojmljivoj monodrami Pustolovine baruna Münchausena. Hrabrost predstave leži u činjenici da se autorski tim odvažio scenski suočiti s „Matulinim“ Münchausenom (koliko god pokušavali promatrati ovu predstavu zasebno, u glavama većine zaljubljenika u kazalište, pa i samog izvođača, čuči slavni Matulin barun), mudrost, pak, u čvrstom odmaku od njega. Naime, autori i izvođač ni na koji način nisu stvarali veze s prethodnikom, što su potvrdili već prvom riječju izgovorenom u predstavi – zamislite. Ta jedna jedina riječ, tako bliska kazalištu, posebice kazalištu za djecu i mlade, prerezala je sve potencijalne veze s prethodnicom i zaplovila u sasvim novu i frišku avanturu. Avanturu u čijem fokusu je – mašta.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Barun Münchausen, riječima znalaca, jedan je od najslavnijih lažova svjetske književnosti. No isti taj barun, ovisno o perspektivi i ključu čitanja, jedan je i od najmaštovitijih književnih junaka. Od laži do mašte tek je koračić koji je Dunja Fajdić, koja potpisuje dramatizaciju i dramaturgiju, napravila teatraliziravši Münchausenove avanture, odnosno uronivši ih u stvarnosni okvir. U njemu izvođač Marko Hergešić stupa na scenu omotan životnom ulogom oca koji pokatkad obavlja kućanske poslove, posebice mrsko mu peglanje. Dok povlači vruću peglu preko košulja, Marko, da se ne bi pretjerano dosađivao, mašta. Taj toliko jednostavan i logičan okvir dovoljan je da sve Münchausenove laži postanu ništa drugo do li maštovite igre. Ono što bi trebalo biti glavni dječji adut u susretu sa svijetom, a na čije mjesto sve više dolaze nimalo maštoviti superjunaci servirani kroz crtiće, igračke, šampone, kalodonte i ostale doslovnosti. Samim time moralno rubni junak lakoćom se pretočio u borca za beskrajno važnu pratiteljicu dječjeg odrastanja – maštu.

Mašta ne voli doslovnosti, ona se voli upisivati u nedorečenosti i apstrakciju. Tako je i Marko, sigurno vođen zaigranom redateljskom rukom Aleksandra Švabića, kretao u Münchausenove pustolovine u društvu pegle i daske za peglanje, zavjesa i kišobrana, pustivši djeci da u predmete samostalno upisuju značenja i uloge, no ne prepustivši ih u potpunosti njihovoj vlastitoj mašti. Naime, na početku svake epizode je iznio ključ, odnosno kôd čitanja, da bi potom nenametljivo usmjeravao gledatelje kroz pitanja i pokoju sugestiju. No nije dopuštao verbalnom sloju da natkrili scensku igru koja se sastojala od fizičke igre, animacije dijelova tijela kao i animacije predmeta i materijala. To djelomično oslobađanje vizualnih aspekata od riječi predstavlja treću karakteristiku – odvažnost ove predstave. Naime, predstave za djecu u Hrvatskoj još uvijek u (pre)velikoj mjeri ovise o riječima, bez obzira nalaze li se one u prirodnom im dramskom okruženju ili pomalo stranom lutkarskom i fizičkom teatru, baš kao da autori ne vjeruju ostalim elementima scenske igre, ali ni gledateljima. Da je to nepovjerenje suvišno pokazuje Hergešićevo građenje radnje u igri s okolinom i vlastitim tijelom u kojemu konstantno tumačenje i pojašnjavanje više nego uspješno zamjenjuje diskretna sugestija.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Kako Hergešić nije lutkar, animacija dijelova tijela i predmeta nije pretjerano uvjerljiva, no to u ovoj scenskoj potrazi za maštom nije presudno. Naime, ideja od starta ide prema zamišljanju, odnosno dodatnom upisivanju značenja u scensku igru, a ne prepuštanju definiranim scenskim značenjima. U tako oblikovanoj cjelini puno je važniji glumački sloj kojim Hergešić u potpunosti vlada te tijekom cijele predstave lakoćom drži mlađahne (i one starije) gledatelje u igri, mijenjajući njen ritam, izraze, priče, kodove čitanja, u isto vrijeme ne padajući u pogledu scenske energije. Kako se epizode nižu bez jasnije dramske gradacije, ne postoji klasična kulminacija, no zato je redatelj Švabić odlično ritmički oblikovao igru, točno pogodivši trenutak u kojemu je pažnja imala potencijal pada te ga iskoristivši za zatvaranje predstave onime čime je i otvorena – pozivom na zamišljanje i maštanje. No ovaj put izvan kazališne dvorane, u stvarnosti kojoj silno nedostaje dječje (i naše) mašte.

Matija Antolić oblikovao je glazbu koja se lakoćom prepuštala scenskoj igri, dajući joj dodatna krila, dok je Đenisa Pecotić kostimima Hergešića u većem dijelu predstave zadržala u okviru, scenskoj stvarnosti, da bi na kraju, kad se mašta u potpunosti razigrala, Marko postao vizualno vrlo uvjerljiv Münchausen, pokazavši djeci da mašta doista može svašta. Zaključno, barun Münchausen u svojim se novim scenskim pustolovinama, na krilima odličnog Marka Hergešića, prometnuo u superjunaka koji umjesto štita i plašta, maske, tehnologije i umjetnih testosterona upotrebljava puno jače, no poprilično zanemareno oružje – maštu.