Categories
Kritika

Šarenilo svedeno na crno-bijeli svijet

Djeca u svom kazalištu vole igru i akciju, pjesmu i ples, a roditelji, pak, jasnu poruku o kojoj će u danima nakon predstave moći raspravljati s malenim gledateljima. Ako iz tog kuta bacimo pogled na novi mjuzikl Žar ptice o štetnosti nezdravog života, Mama, ja sam pozelenio!, dobili smo punokrvni kazališni hit za djecu, što potvrđuju i reakcije mlađahne publike na prvoj reprizi. No budući da se ovakvim površnim uvidima više bave marketinški stručnjaci, nego kritičari, vrijeme je da uronimo u pjesmu, razložimo je na dijelove i procijenimo drži li vodu ili tone u njoj poput kamenčića.

Mama, ja sam pozelenio! autori nazivaju šarenim mjuziklom za djecu koji se bavi vrlo važnom i aktualnom temom. Riječ je o dječjoj tromosti i debljini kao rezultatu nedovoljnog kretanja, pretjeranog druženja s kompjuterskim igrama i neobuzdanog uživanja u nezdravoj hrani. O temi, jasno, treba pričati na svim razinama – od obitelji i škole do kazališta, samo je pitanje na koji način. Dok su u prošlogodišnjoj predstavi Ako kažeš, gotov si! drugoj važnoj dječjoj temi – vršnjačkom nasilju – žarpticaši pristupili žestokim scenskim istraživanjem bullinga, debljini i nekretanju odlučili su, logično, pristupiti predstavom ispunjenom pjesmom, plesom i intenzivnim igračkim ritmom. Samim time, početni izbor bio je vrlo dobar, no na njega se naredalo nekoliko slabih karika koje su dobrim dijelom uzdrmale odličnu početnu poziciju.

Prva je slaba karika neuvjerljiv libreto Igora Weidlicha u kojemu se jednostavna i čista priča o tromom dječaku, koji zbog ljubavi pokušava promijeniti životne navike, gradi oko neuvjerljivih i forsiranih motiva. To rezultira brojnim slabostima i neuvjerljivostima, između ostalih, izostankom emocionalne veze s akterima. Tako mladi tinejdžeri ne bivaju oduševljeni i zaluđeni curama, novim mobitelom ili  kompjuterskom igrom, već novootvorenom pekarnicom koja ih dovodi do čiste ekstaze, majka naslovnog junaka krajnje je pretjerano zaštitnički raspoložena, njegova fizička slabost jednako je neuvjerljiva, a obrat forsiran i zbrzan. Sve je to na sceni oblikovano, sasvim suprotno podnaslovnom šarenilu, u crno-bijeloj krajnosti.

"Mama, ja sam pozelenio", foto: Mare Milin
“Mama, ja sam pozelenio”, foto: Mare Milin

Jasno je da u fokusu mjuzikla za djecu ne treba biti slojevitost priče, odnosa ili karaktera, već čistoća i jasnoća koje otvaraju prostor pjesmi i scenskoj igri, no ovdje je jasnoća svedena na dva krajnja pola koji su se svojom neuvjerljivošću nametnuli ostatku predstave – likovi su ostali plošni, odnosi među njima crno-bijeli, a u razvoju radnje logiku je zamijenila nemotivirana opreka. Sve te elemente nisu uspjeli prikriti i nadjačati vrlo zgodni songovi koje potpisuje Bojan Jambrošić, a koji su fino uranjali u dječje uši, zavodeći ih ritmom i promjenama.

Redateljica Marijana Matoković predstavu je izgradila od niza epizoda razdvojenih kratkim crnim prelazima. Same epizode oblikovane su od songova produženih i(li) razlomljenih u zaokružene cjeline koje su se naslanjale jedna na drugu sadržajno, no ne i ritmički. Naime, izostalo je ritmičke izmjene i dijaloga između epizoda koje su uglavnom nanizane u visokom, na mjestima furioznom ritmu, u kojemu je i u pravilu odbojni crni prijelaz djelovao kao dobrodošao predah. Ta furioznost s jedne strane djeci nije dala vremena za predah, no s druge se s vremenom pretočila u monotoniju te nije dopustila naglašeniji prodor emocije u predstavu.

Bojan Jambrošić ne potpisuje samo autorstvo songova, već i tumači glavnog junaka Bojana, što predstavlja još jednu slabu kariku ove predstave. Naime, u društvu odličnih glumaca Dunje Fajdić, Petra Atanasoskog, Vesne Ravenšćak Lozić i Bogdana Ilića, Jambrošić se glumački izgubio te je neuvjerljivost, slabost i nesigurnost zamijenio površnom prenaglašenošću. Iako je pjevačke dionice očekivano odradio vrlo dobro, u nekim se songovima, poput hip-hoperskog, osjetila njegova izvedbena nelagoda, odnosno nedovoljna opuštenost i prepuštenost igri. Rezultat svega toga bio je, ponovo, izostanak emocionalne povezanosti gledatelja s glavnim junakom, s njegovim fizičkim i ljubavnim problemima i konačnim uspjehom.

Dunja Fajdić i u ovoj je predstavi pokazala potpunu prepuštenost igri i likovima koje tumači. Kao Bojanova ljubav bila je šarmantna i jednostavna, bez nepotrebnih infantilizacija, dok je kao doktorica bila vrlo duhovito karikaturalna. Njena uživljenost u igru najbolje se pokazala u songovima u kojima se predavala pjesmama, ne bježeći niti od pokojeg pucanja glasa i promašenog tona koji su samo pojačavali šarm njene igre. Petar Atanasoski bio je uvjerljiv Bojanov prijatelj i duhovita, no ipak malo pretjerano iskarikirana mama, ali njen problem prodire u sam lik kojemu se scenska karikatura nametala kao jedino logično rješenje. Bogdan Ilić također je vrlo dobro i dopadljivo oblikovao drugog Bojanovog prijatelja, dok je s tatom, znatno diskretnijim, nježnije zakoračio u karikaturu. Jedina realistična odrasla osoba bila je profesorica koju je Vesna Ravenšćak Lozić uspješno oblikovala kao moralnu vertikalu i čvrstu točku, dok je pekaricu duhovito razigrala. Sve troje bili su pjevački uvjerljivi, energični, opušteni i prepušteni, što je dobrim dijelom nosilo predstavu.

Tihana Strmečki songove je koreografirala diskretno, uz stalni pokret, no ne i naglašeno uočljivu koreografiju. Irena Kraljić kostime je oblikovala u stilu podnaslova – šareno i mladenački, pomalo neuvjerljivo oblikujući Bojanovu debljinu, dok je scenu pročistila na osnovne i lako pokretne rekvizite. Ivan Štrok svjetlom je jasno stvarao i podcrtavao promjenu boje unutar likova, ali i njihovih tanjura. Zaključno, predstava Mama, ja sam pozelenio! potencijalni je hit gotovo furioznog igračkog ritma, no s većim brojem slabih karika koje izviru iz neuvjerljivog libreta i slabašne glavne role.

Categories
Kritika

Od superlažova do maštovitog superjunaka u par koraka

U neke su kazališne likove dubinski ugravirana imena glumaca koji su ih oblikovali, upisavši u njih dobar dio sebe i svojih glumačkih majstorija. Takvi likovi imaju sreću što im je omogućen upečatljiv, počesto dug i slavan scenski život, ali i nesreću da uglavnom na duži period ostaju bez novih interpretacija, pomalo u sjeni vlastitih interpreta. Jedan je od takvih likova u hrvatskom kazalištu barun Münchausen kojeg je sad već prilično davne 1998. majstorski na sceni oživio Vilim Matula. Zahvaljujući dugovječnosti i slavi predstave, domaćim kazalištima i kazališnim družinama svih ovih godina nije padalo na pamet scenski se poigrati tim slavnim lažovom, no zaobilaženju je stigao kraj. Münchausen je ponovo scenski oživio u kazalištu Žar ptica i to u hrabroj, mudroj i dojmljivoj monodrami Pustolovine baruna Münchausena. Hrabrost predstave leži u činjenici da se autorski tim odvažio scenski suočiti s „Matulinim“ Münchausenom (koliko god pokušavali promatrati ovu predstavu zasebno, u glavama većine zaljubljenika u kazalište, pa i samog izvođača, čuči slavni Matulin barun), mudrost, pak, u čvrstom odmaku od njega. Naime, autori i izvođač ni na koji način nisu stvarali veze s prethodnikom, što su potvrdili već prvom riječju izgovorenom u predstavi – zamislite. Ta jedna jedina riječ, tako bliska kazalištu, posebice kazalištu za djecu i mlade, prerezala je sve potencijalne veze s prethodnicom i zaplovila u sasvim novu i frišku avanturu. Avanturu u čijem fokusu je – mašta.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Barun Münchausen, riječima znalaca, jedan je od najslavnijih lažova svjetske književnosti. No isti taj barun, ovisno o perspektivi i ključu čitanja, jedan je i od najmaštovitijih književnih junaka. Od laži do mašte tek je koračić koji je Dunja Fajdić, koja potpisuje dramatizaciju i dramaturgiju, napravila teatraliziravši Münchausenove avanture, odnosno uronivši ih u stvarnosni okvir. U njemu izvođač Marko Hergešić stupa na scenu omotan životnom ulogom oca koji pokatkad obavlja kućanske poslove, posebice mrsko mu peglanje. Dok povlači vruću peglu preko košulja, Marko, da se ne bi pretjerano dosađivao, mašta. Taj toliko jednostavan i logičan okvir dovoljan je da sve Münchausenove laži postanu ništa drugo do li maštovite igre. Ono što bi trebalo biti glavni dječji adut u susretu sa svijetom, a na čije mjesto sve više dolaze nimalo maštoviti superjunaci servirani kroz crtiće, igračke, šampone, kalodonte i ostale doslovnosti. Samim time moralno rubni junak lakoćom se pretočio u borca za beskrajno važnu pratiteljicu dječjeg odrastanja – maštu.

Mašta ne voli doslovnosti, ona se voli upisivati u nedorečenosti i apstrakciju. Tako je i Marko, sigurno vođen zaigranom redateljskom rukom Aleksandra Švabića, kretao u Münchausenove pustolovine u društvu pegle i daske za peglanje, zavjesa i kišobrana, pustivši djeci da u predmete samostalno upisuju značenja i uloge, no ne prepustivši ih u potpunosti njihovoj vlastitoj mašti. Naime, na početku svake epizode je iznio ključ, odnosno kôd čitanja, da bi potom nenametljivo usmjeravao gledatelje kroz pitanja i pokoju sugestiju. No nije dopuštao verbalnom sloju da natkrili scensku igru koja se sastojala od fizičke igre, animacije dijelova tijela kao i animacije predmeta i materijala. To djelomično oslobađanje vizualnih aspekata od riječi predstavlja treću karakteristiku – odvažnost ove predstave. Naime, predstave za djecu u Hrvatskoj još uvijek u (pre)velikoj mjeri ovise o riječima, bez obzira nalaze li se one u prirodnom im dramskom okruženju ili pomalo stranom lutkarskom i fizičkom teatru, baš kao da autori ne vjeruju ostalim elementima scenske igre, ali ni gledateljima. Da je to nepovjerenje suvišno pokazuje Hergešićevo građenje radnje u igri s okolinom i vlastitim tijelom u kojemu konstantno tumačenje i pojašnjavanje više nego uspješno zamjenjuje diskretna sugestija.

"Pustolovine baruna Münchausena", foto: Mare Milin
“Pustolovine baruna Münchausena”, foto: Mare Milin

Kako Hergešić nije lutkar, animacija dijelova tijela i predmeta nije pretjerano uvjerljiva, no to u ovoj scenskoj potrazi za maštom nije presudno. Naime, ideja od starta ide prema zamišljanju, odnosno dodatnom upisivanju značenja u scensku igru, a ne prepuštanju definiranim scenskim značenjima. U tako oblikovanoj cjelini puno je važniji glumački sloj kojim Hergešić u potpunosti vlada te tijekom cijele predstave lakoćom drži mlađahne (i one starije) gledatelje u igri, mijenjajući njen ritam, izraze, priče, kodove čitanja, u isto vrijeme ne padajući u pogledu scenske energije. Kako se epizode nižu bez jasnije dramske gradacije, ne postoji klasična kulminacija, no zato je redatelj Švabić odlično ritmički oblikovao igru, točno pogodivši trenutak u kojemu je pažnja imala potencijal pada te ga iskoristivši za zatvaranje predstave onime čime je i otvorena – pozivom na zamišljanje i maštanje. No ovaj put izvan kazališne dvorane, u stvarnosti kojoj silno nedostaje dječje (i naše) mašte.

Matija Antolić oblikovao je glazbu koja se lakoćom prepuštala scenskoj igri, dajući joj dodatna krila, dok je Đenisa Pecotić kostimima Hergešića u većem dijelu predstave zadržala u okviru, scenskoj stvarnosti, da bi na kraju, kad se mašta u potpunosti razigrala, Marko postao vizualno vrlo uvjerljiv Münchausen, pokazavši djeci da mašta doista može svašta. Zaključno, barun Münchausen u svojim se novim scenskim pustolovinama, na krilima odličnog Marka Hergešića, prometnuo u superjunaka koji umjesto štita i plašta, maske, tehnologije i umjetnih testosterona upotrebljava puno jače, no poprilično zanemareno oružje – maštu.